Isjek: MATE ŠIMUNDIĆ, HRVATSKI SMRTNI PUT, Split 2001
GOLI
Goli je nenaseljen otok u skupini sjeverohrvatskih otoka. Do njega je manji Sveti Grgur. U doba prve Jugoslavije na njemu je vadjen kamen za kipara Antuna Augustinčića. Uzputno pripomenuto, dotičnik je već 1942. stvorio poprsje Ante Pavelića, poglavnika Nezavisne Države Hrvatske. Poslie se našao u partizanima te izrađivao Titova poprsja i spomenike. U oba slučaja bio dvorskim kiparem. Izradbu Pavelićeva poprsja tumačio, kako ga komunistička bratovština za to ovlastila, da bi uhodio poglavnika. Takvih se cvietaka moglo svojedobno čuti iz mnogih usta. Medjutim, do proljeća 1949. u zatvorima se našao velik broj Staljinovih sljedbenika, članova Komunističke partije Jugoslavije, što su pristali uz Rezoluciju Informacijskoga biroa. Tito želio, da bi se isti našli na jednome mjestu. U razgovoru s Augustinčićem isti mu predložio Goli za sigurno boravište tih zatvorenika, što je Tito prihvatio. Tako je Goli pretvoren u veliko sbiralište.

5. srpnja 1949. na Goli je dopremljena prva skupina osuđenika iz kaznionice u Lepoglavi. Drži se, kako ih biše oko 200. Svi Hrvati osim nekoliko Albanaca. Odreda politički kažnjenici. Oni morali podignuti prve sgrade za upravu te jednu ili dvie za tzv. ibeovce (naziv stvoren izvedbom od začetnica Informacijski biro), prve zatočenike. Dakle, prvoj ibeovskoj skupini nekakav su krov nad glavom stvorili hrvatski i albanski nacionalisti. Kada su priveli prve zatvorenike, "domaći" morali stati u dvored između kojega prolazili ibeovci, oni ih morali šibati. Odbili su to gunusno djelo pod cienu vlastita života. Takvu odlučnost ne izkazaše zatočeni bivši partijci, nego se međusobno mlatili i premlaćivali te uništavali na razne načine, upravo kako su to oni naučili i provodili nad Hrvatima, dok im kasno u noći ne zakucaše na vrata oznaški zločinci i odvedoše ih u tamnice, da bi se konačno svi našli na Golome.

Ti su hrvatski i albanski nacionalisti odvedeni s Gologa, ali - koliko se zna - nisu vraćeni u Lepoglavu niti u koju drugu kaznionicu. A nikada ne ugledaše svoje domove. Ne trieba stoga sumnjati, da su svi nekdje umoreni. Veoma škrte spoznaje navode na zaključak, da su smaknuti nekdje na Velebitu.

***

O golootočnome mučilištu i morilištu, kdje su zatirani članovi SKJ, napisano je više knjiga i desetci članaka. Na Golome je ostavilo kosti množtvo ljudi. Kroz njegov pakao prodoše pripadnici svih nacija i nacionalnih manjina bivše Jugoslavije. Kano da još nije ustanovljen broj umrlih i ubijenih na Goleme i Svetome Grguru. Mnogi su na svojoj koži osjetili isto, što činjahu drugima, koje nazivahu narodnim neprijateljima. Preko noći to postaše i oni. Ljudske tragedije na tim malim otocima stvarno su i težke i velike, ujedno su još jednom potvrdom, kako svaka revolucija na kraju jede vlastitu djecu!

Nakon što su Goli i Sveti Grgur prestali biti sbiralištima za jugokomuniste, nisu izgubili namjenu. Na Sveti Grgur dovodeni su hrvatski nacionalisti na izdržavanje kazne. Goli služaše za preodgoj maloljetnih priestupnika. (stranica 446)

            U drugoj polovici 1948. težište noćnih uhićenja postupno prelazilo na članove komunističke bratovštine, na Staljinove pristaše. Prenielo se i na pojedine dojučerašnje uhićavatelje i ubijatelje oznaše. Tada donekle jenjavalo noćno nestajanje "narodnih neprijatelja". Noćno odvodenje gorljivih komunista pojačavalo se iduće dvie-tri godine. Na otok Goli dovodeni "drugovi rukovodioci" te oznaški krvnici. Ironijom sudbine mnogi se naredbodavatelji i izvršitelji uhićivanja i usmrćivanja nedužnih Hrvata preko noći nađoše u ulozi svojih žrtava. Na vlastitoj su koži osjećali dojučerašnje sebe same. Pretvoreni su u "bandite i neprijatelje socijalizma!" Pružena im prilika "graditi socijalizam". Lako su prihvatili i provodili smišljeno uništavanje svoga naroda, kako to od njih zahtievao Stariji Brat. Drugačije su osjećali i sudili, kada se taj zahuktali stroj valjao preko njihovih glava. Gladni, žedni, bosi i goli, iznemogli, bolestni i ponižavani radili bezkoristan, Sizifov posao. Uz to im na boljševički način izpirali mozak, dok "ne revidiraju svoj stav". Prolazili kroz dvored nazvan topli zec, tj. šibanje. Tko nije jače udario svoga supatnika zauzeo bi njegovo mjesto. Mnogi kosti ostavili na surovome otoku, više ih je poslano doma umrieti.

Sudbina se poigra i vlastodržcima i zločincima.

Da se 1948. ne posvadiše Staljin i Tito, tko zna, kada bi prestalo noćno odvodenje množtva pravednih Hrvata. Zahvaljujući međusobnu sukobu dvojice ljudoždera, svakako je smanjeno usmrćivanje velika broja ljudi, i prie je prestalo, negoli bi inače, ako bi uobće i prestalo. Komunisti se o sebi zabavili, sami se međusobno klali kano pregladnjeli vučji čopor. (stranica 464