* KATASTAR STRATIŠTA-GROBIŠTA KOMUNISTIČKIH ZLOČINA *
Cro - HRVATSKA
















    Ante »avka:

     

    Ante Čavka:

    GRAĐA ZA SUVREMENU POVIJEST DRNIŠKE KRAJINE

    KRONOLOŠKA ZBIVANJA U DRNIŠKOJ KRAJINI

    OD POČETKA 1941. DO KRAJA 1991. GODINE

     

     

    Predgovor:

     

    Drniška krajina otkad se nazvala hrvatskom, slijedi krvavu i tešku sudbinu zemlje joj Hrvatske. Malo je koji rat započeo, a da zagorska groblja nisu sahranila prve junake i malo je ratova završilo, a da se posljednje žalopojke nisu u Zagori ugušile. Ovdje su svoje granice htjeli ostaviti Turci, Mlečani, Talijani, Francuzi, a ponajviše i ponajčešće Srbi. Ratovi su odnijeli ovim prostorima njihov mir i nisu dozvolili da se život uobičaji, hvaleći se uspješnošću umjetnosti, kulture ili bilo kojeg drugog oblika ljudske civilizacije, s mirom kao nužnom pretpostavkom. Drniš i Zagoru harale su vojske i borbe, ostavljajući za sobom samo pustoši. Svaka vojska značila je novo rušenje i paljenje, a njihov odlazak novi početak, teži što je noviji. Seljaci su morali kroz duga stoljeća iskorjenjivati korov s neobrađenih njiva, klesari, zidari i tesari podizati nove kuće, a župnici ispočetka pisati knjige «Stanje duša» i voditi nove «Župske matice».

    O petstotoj godišnjici grada Drniša i o petstotoj godišnjici župe Petropoljske u kojoj su Hrvati ovih prostora primili svoje krštenje, spominjemo se svih tih vremena i svega što je bilo. Dosadašnji tekstovi, obradili su povijesnu građu, ostavljajući nam sistematiziranu našu prošlost. Moja je namjera, iako nisam povjesničar, ostaviti rukovet dokumenata, sjećanja, prosudbi i događanja kao građu za suvremenu povijest ovih prostora, nadajući se da će po njoj povjesničari obaviti svoj dio posla.

    «Građa za povijest Drniške krajine», pred kojom upravo stojite, dijeli se u tri dijela.

    Prvi dio građe govori o vremenu od 1941. do 1944. godine. Iz tog nam je vremena ostalo malo pisanih dokumenata. U građu sam stavio ono do čega sam uspio doći, pokušavajući iz dostupnih izvora rekonstruirati to teško doba. Oslanjao sam se na sjećanja starih ljudi, na komunističke «pismohrane» i na  komunističke «presude», iz kojih se može mnogo toga razaznati. Ovaj dio «Kronike» daje koliko ovoga trenutka može. Bilo bi lijepo kad bi izazvao na rad sve poznavatelje i još uvijek žive svjedoke vremena, da nadoknade vlastitim pismenim svjedočanstvom to što je komunističkoj pedesetogodišnjoj diktaturi uspjelo poništiti i «protumačiti» svojim načinom. Ova «Kronika» pokušava otvoriti pitanje ustaša i ustaškoga pokreta, tražeći objektivan pristup povijesnoj zbilji i oslobađajući se u prosudbi toga što su komunisti htjeli da se o ustašama govori.

    Drugi dio građe obrađuje povijesno razdoblje Drniške krajine od ulaska komunista u Drniš do nazrutka komunističkog kraja 1988. godine. Najvažniji izvor stvaranju «Kronike» ovog drugog dijela jest komunistički list Slobodna Dalmacija», jedini koji je u to vrijeme mogao pisati, jer su ostali listovi u ovome prostoru jednostavno ugušeni. «Slobodna Dalmacija» piše što je njoj odgovaralo, ali nam ostavlja kronologiju zbivanja iz koje je moguće razotkriti istinu ili joj se najbliže približiti. Ona nam hotično skriva pojedina zbivanja vezana uz strijeljanja i masovna pogubljenja, ali nam nehotično odaje imena ubojica i njihove zločine. Ovaj su dio «Kronike potpomogli mnogi živi svjedoci, u tekstu imenovani ili neimenovani, po čijem se svjedočenju moglo mnogo toga rasvijetliti. U stvaranju liste «žrtava komunističkog terora» sudjelovao je čitav niz ljudi iz gotovo svih sela Drniške krajine. Ovdje ime se zahvaljujem.

    Treći dio obrađuje najsvježiju i najbolniju ranu Drniša: ratnu njegovu agoniju i pad. «Kronika» pokušava sržno dočarati tisućama kratkih obavijesti duhovno svjetsko stanje od rujna 1988. godine, u kojem se Hrvatska usudila posegnuti za svojom vječno uskraćivanom slobodom. Ovdje je napisano mnogo toga kao vlastiti proživljaj jer je premaleno vremensko rastojanje i premalena udaljenost od događaja, a da bi se moglo ulaziti u veće analize svih aktera drniških zbivanja.

    Ovdje započinje «Kronika» tragača za istinom. Ne nameće se ni kao konačna ni kao nepogrešiva: zato se i zove «Građom za povijest Drniške krajine». Svaka nova nadopuna ove građe i ove kronike razotkrit će pravu istinu i rastumačiti nam zasad mnogo nerastumačivoga. To će biti novi cilj «Povijesti Drniške krajine».

              

                                                                   Ante Čavka

                                                                   Sedramić, 1994.

     

    PRVI DIO

     

    KRONIKA POLITIČKIH I VJERSKIH ZBIVANJA

    OD 1941. DO 1944. GODINE

     

     

    1. Uvod: što želi ovaj napis?

     

    O zbivanjima u Drnišu od proglašenja Nezavisne države Hrvatske 10. travnja 1941. do komunističke okupacije Drniša 4. studenoga 1944. godine u pisanoj je građi ostalo zapisano veoma malo iako su se zbivanja izmjenjivala vrtoglavom brzinom i prevrat za prevratom ostavljao pečat na Drnišku krajinu. Tadašnje novine «Nova Hrvatska» iz Zagreba, «Novo doba» iz Splita ili «Katolik» iz Šibenika, koji je uskoro prestao i izlaziti, kao i list «San Marco» koga su talijanski fašisti izdavali za vrijeme okupacije Hrvatske u Splitu, gotovo da i ne izvješćuju ičim značajnijim iz Drniške krajine. Stoga je problematično napraviti značajniju kroniku zbivanja, oslanjajući se samo na prisjećanja ljudi i na komunističke «presude» u kojima su, osuđujući ljude na dugogodišnje robije, djelomično doticali protekla zbivanja, dajući im karakter kakav su htjeli i stvarajući mnoštvo neutemeljenih i nikad dogođenih «događaja». Suprotstavljanjem onoga što su komunisti pisali u presudama i onog čega se ljudi do danas sjećaju, pokušat ćemo rekonstruirati to doba drniške povijesti koliko se god bude moglo i dalo. Nikola Adžija, jugoslavenski orjentiran Drnišanin, brat komunističkog ideologa dr. Božidara Adžije koga je Josip Broz podmuklo izručio ustašama zbog njegove «hebrangovštine», a ustaše ga naivno strijeljale u zagrebačkom Maksimiru 1941. godine, vodio je za drniške prilike relativno objektivnu «Kroniku», ali njezin rukopis koji bi upravo o ovom vremenu mogao biti dobrom podlogom, barem zasad nije dostupan, iako su drugi dijelovi navedene kronike dostupni. Iako dječak u to doba, fra Gabrijel Tomić napisao je sjećanja na te dane, koja se nalaze u rukopisu. Fra Gabrijelov rukopis veoma je važan jer je kao gimnazijalac doživio prvi četnički napad na Siverić, kad je sam bježao ispred četničkog oružja, a od kojeg je ubijena njegova sestra Marica Tomić, dvadesetsedmogodišnja djevojka, Marija Bukarica, osmogodišnja djevojčica i Boja Šiklić, četrdesetčetverogodišnjakinja. Ostaje nam stoga da iz dostupne građe pokušamo rekonstruirati zbivanja, pokušavajući se što je moguće tješnje približiti stvarnoj istini.

    Veoma je teško, poslije svega što su o ustašama i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj napisali komunisti, namjerno poništavajući sve dokumente koji bi mogli stvoriti objektivnu sliku i objektivan sud o jednome vremenu, danas do u tančine zapisati sve događaje, a da ih ne ostavimo subjektivnosti. Komunisti su ubijali i zatvarali svakog Hrvata koji bi se usudio suprotstavljati njihovoj «povijesti». Bili su uvjereni da će vječno vladati i da se nikada neće dogoditi da im netko sagledava u namjere. Sve što se i zapisivalo o proteklom vremenu, posebno razdoblju od 1941. do 1944. nastalo je pod strahom da mogu takvi zapisi komunistima dospjeti u ruke. Zato je malo odvažnih koji su se usudili ostavljati zapisano sve što se znalo. Znano je: sve što se ne zapiše, pojede vrijeme. Niz ljudi koji bi mogli mnogo toga o ovom razdoblju reći dok su to mogli, nisu se usuđivali puno govoriti, a danas su ili pomrli ili su im sjećanja već ishlapnjela. Zato će ovo poglavlje morati ostati površno i svaka će mu nova nadopuna dobro doći.

    Komunisti su napunili literaturu svojom «istinom», a da joj se nitko nije smio javno suprotstaviti. Došlo je doba da se progovori jasnim i glasnim činjenicama, bez pristranosti i bez namjere išta sakriti: tko je koga ubio i zašto? Što su ustaše učinile u Drniškoj krajini od 10. 4. 1941. i zašto? Koja je uloga župnika i dekana drniškog fra Petra Berkovića koga su komunisti na nama nepoznatu mjestu strijeljali, optužujući ga da je «organizator i inicijator» «ustaških zločina» u Drniškoj krajini? Koji su Srbi «progonjeni» u Drniškoj krajini i zašto? Kako se imenom i prezimenom zovu sve žrtve «ustaškog terora» zbog kojih su komunisti, jasno u službi velikosrpske mašinerije, nakon studenoga 1944. u Drniškoj krajini pobili više stotina ljudi, uglavnom bez suđenja, dokaza i počesto bez ikakva razloga? Da bismo dobili pravu sliku jednog povijesnog razdoblja drniške povijesti, na sva ova pitanja moramo odgovoriti što je moguće preciznije.

    Ključna osoba vjerskog života tog razdoblja jest Dr. fra Petar Berković, dugogodišnji drniški dekan i župnik. Stoga je potrebno kratko ga predstaviti:

     

    DR FRA PETAR BERKOVIĆ rodio se u Siveriću 1. svibnja 1898. godine. Otac mu je Luka Berković, a majka Luca rođena Vidošević. Kršten je 8. svibnja 1898. i na krštenju dobio ime Dominik. Osnovnu školu završio je u Siveriću i Drnišu, klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju, filozofiju je studirao u Zaostrogu, a teologiju u Makarskoj. Na Visovcu je kao novak proveo od 1915. do 1916. godine. Zavjete u Franjevačkoj zajednici dao je 1919. godine u Makarskoj, a za svećenika je zaređen u Makarskoj 25. rujna 1921. godine. Na jednome od rimskih učilišta stekao je doktorat vezan uz istočno bogoslovlje i po namjeri je trebao otići u misije nekamo u istočne zemlje. To se nije ostvarilo. Odmah po mladomisničkome slavlju počeo je raditi na sinjskoj Klasičnoj gimnaziji kao profesor, a na realnoj gimnaziji kao kateheta. To je trajalo od 1923. do 1928. godine. Od 1. veljače 1928. sve do 31. kolovoza 1941. djeluje u Drnišu kao župnik i dekan, kad je zbog izrazito hrvatskog djelovanja morao pobjeći pred talijanskim progonom. Poslije bijega iz Drniša 1941. godine nalazio se u zagrebačkome samostanu. Ubijen je pri hrvatskome zbijegu pred komunističkim terorom na nepoznatom mjestu u svibnju ili lipnju 1945. godine, a za grob mu se nikada nije saznalo.Pomoćnici su mu bili fra Gabro Bedrica, fra Krsto Silov, fra Bernardin Bebić, fra Andrija Zjačić, fra Ivan Bezina, fra Stanko Milanović, fra Ante Pavlov, fra Ivan Glibotić, fra Božo Vugdelija i fra Frano Petričević.

     

    2. Događaji koji su prethodili 10. travnju 1941.

     

    Velikosrpska diktatura, teror i bespravlje, posebno izazvano ubojstvom Stjepana Radića i ostalih članova Hrvatske seljačke stranke u Beogradu, kao i u svoj Hrvatskoj tako i u Drnišu i njegovoj krajini, stvarali su dva ljuta tabora, koji su se svakodnevno sve više usijavali. Rat ideja podijelio je Drnišku krajinu na tri dijela: potlačeni Hrvati tražili su mogućnosti kako da se oslobode velikosrpske diktature; Srbi, jugoslaveni i poltroni u pratnji svake vlasti čuvali su «kralja i otadžbinu»; komunisti i njihova «proleterska revolucija» bili su upravo u usponu. Berkovićev dolazak u Drniš 1928. godine upravo u doba ubojstva Radićeva u Beogradu vidno će utjecati na njegovo djelovanje upravo u Drnišu.

    U Drnišu se tada znalo tko je tko. Katolička akcija, katolički pokret laika, brojčano jaki Treći franjevački red i niz jakih kulturnih ustanova katoličkog usmjerenja, pod vodstvom tadašnjeg drniškog dekana dr. fra Petra Berkovića, sa svim onim što je tada činio, stvarao je nacionalnu snagu, hrvatstvo i katoličanstvo dovodeći do najviše mogućeg. Tadašnje kulturne djelatnosti katolika u Drnišu danas je teško i izbrojati, a kamo li ponoviti. Što je bila srpska diktatura jača i progoni teži, to se u istinskim Hrvatima sve više stvarao bunt, a kulturni rad, priredbe, predavanja i glazba sve učestaliji i bolji. O hrvatskoj emigraciji koja «namjerava» na srpsku diktaturu odgovoriti «oružjem» znalo se u Drnišu veoma malo. Ubojstvo krvavog srpskog kralja u Francuskoj te prolazak njegova leša drniškim željezničkim tračnicama, kad su drniški Srbi i drniški «orjunaši» vješali crne zastave po kućama, a drniški Hrvati potajno nazdravljali što je krvoločna zvijer konačno upala u stupicu, nagovijestila je nova vremena i burno razdoblje, koje neće ni Drniš mimoići.

    Hrvatska seljačka stranka, tadašnja snaga ne samo među Hrvatima nego sve češće i među Srbima u Srbiji, kad su uvidjeli da je diktatura i sila najluđi način upravljanja posebno tako mladom državom kakva je bila tadašnja Jugoslavija, imala je veoma mnogo pristaša. HSS je imala i svoje brojne pristaše i u Drniškoj krajini. Svakodnevni progoni Hrvata, ubojstva, žandarske racije i «kundačenje», teške kazne za hrvatsku pjesmu i ubojstva samo zbog isticanja običnog hrvatskog nacionalnog simbola, stvaralo je u pojedinim Hrvatima revolt, koji se nije dao utomiti Radićevom politikom «pasivnoga otpora». Među Hrvatima polako se kristalizirao radikalizam, tako i među drniškim. Pokret nekadašnjeg pravaša dr Ante Pavelića, za razliku od Radića, pokušao je Srbima poručiti: na vašu silu odgovorit ćemo silom. Pavelić je odlučnom djelatnošću stvorio preduvjete za obnovu samostalne Hrvatske države, stvorio respektabilnu vojsku i u jedinom tada mogućem trenutku proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ma što o Pavelićevu pokretu netko mislio, pisao ili držao, Pavelić je naučio Hrvate kako se gine za slobodu i za Hrvatsku. Ona je postojala i bila je međunarodno priznata, makar je komunisti zvali takozvanom. Je li zaista u okruženju u kojem je nastala i u snazi neprijatelja koje je imala od svoga prvog trenutka zaista mogla opstati, veliko je pitanje. Sve što je Nezavisna Država Hrvatska htjela bila je Hrvatska sloboda i nezavisnost. Nisu joj potrebne bile nikakve ideologije: ni fašizam ni antifašizam ni komunizam. Sve tri su je svakodnevno opsjedale: fašisti svojom neutemeljenom silom i razmetništvom, antifašisti svojom odlučnošću da je nikada ne priznaju, a komunisti i velikosrbi da joj zatru, krvlju i ognjem i samo ime. Hrvatski su radikali tada imali samo jedno na umu: Hrvatsku slobodu. Sve ostalo im je pridodano.

    Dr fra Petar Berković, drniški župnik i dekan, djelujući u tako zadanim okolnostima, nije više mogao podnositi samo miroljubivost radićevštine, još manje poltronstvo tadašnjih drniških «kraljevaca», kojima je bilo svejedno jesu li Hrvati ili Srbi, pod uvjetom da im se «nalije litra vina». Zato se prihvatio radikalnijih ideja i stvarnijeg djelovanja.

    Berković je i izranijega slovio kao borac za nacionalna prava svoga naroda. Nije opraštao nepravde ni zdvojnosti u dobru. Njegov angažman sezao je stoga duboko u sve što je moglo pokazati pozitivnost i napredak. Dugo je godina ratovao protiv nepravde i iskorištavanja drniške sirotinje, dovodeći često u opasnost i vlastiti život. Posebno je ratovao protiv postupaka tadašnjeg poduzeća «Monte Promina» koje je pljkačkalo i izrabljivalo Drnišku krajinu. List «Katolik iz 1940. godine, u broju 8. na 4. stranici pokazuje nam jednu takvu Berkovićevu borbu: « Nakon teške borbe konačno je maknut od «Monte Promina» ing. Wonko, koji je u Siveriću vladao dvadeset godina. Na njegovo mjesto došao je ing. Veršec. U našemu listu g. 1938. prikazana je borba između njega i župskog ureda u Drnišu. Ali bile su takve prilike, da mu se nije moglo ništa. U ovoj zadnjoj borbi župnik, zamoljen i usmeno i pismeno od cjelokupnoga radništva, išao je u deputaciji s narodnim zastupnikom i predsjednikom HRS-a iz Siverića na Bansku Ispostavu u Splitu, na Rudarsku Inspekciju, na Bansku vlast u Zagrebu te na političko Vodstvo u Zagrebu. Kroz ovo kratko vrijeme, otkada ga nema u Siveriću, radnici i narod su odanili! Pošto su razne istrage, bilo iz Splita bilo iz Zagreba, koje su provedene na licu mjesta, utvrdile istinitost navoda deputacije, moralo je samo poduzeće da ga makne».

    Već odranijega Berković je pokušao među Drnišanima stvoriti čvršću hrvatsku nacionalnu crtu, politički se angažirajući svim svojim silama, ali mu to nije pošlo za rukom. Na posljednjim predratnim izborima stvorio je svoju «kandidacionu listu», ističući na njoj odlučne i mlade ljude potpuno nacionalno i katolički osviješćene, ali njegova je «lista» doživjela neuspjeh. Na izborima je dobio gotovo neznatnu manjinu. Bio je razočaran, ali zakratko. Sa svojim je ljudima ipak pokušao jače politički djelovati. Kad su se potajne ustaške udruge počele osnivati u Hrvatskoj, dr Berković je već vjerojatno tada dobio svoga tajnog emisara i hrvatskoj je tadašnjoj emigraciji dao do znanja da s njime mogu računati. Dr Berković, kako ga opisuju oni koji ga dobro poznaju, bio je intelektualac prve kategorije, bez obzira što je nosio doktorat neugledne tadašnje rimske ustanove, nepatvoreni katolik i Hrvat, pravedan i odlučan do skrajnosti, naučan boriti se za Hrvatsku i katoličanstvo. Njemu je tadašnji ustaški pokret davao «nadu».

    Ustaštvo Berkoviću nije ono što je o ustaštvu do jučer nekritično i neistinito govoreno: pod opterećenjem komunističke pedesetogodišnje propagande i masom falsifikata, iz još nedovoljno rasvijetljena kuta i u strahu od toga što će «antifašisti» reći. Ustaštvo je Berkoviću bilo odlučna i pravedna borba za slobodu Hrvatskoga naroda. Zato su osnivači tajnog ustaškog pokreta mogli u svemu pametnom i odlučnom s dr Berkovićem i računati.

    Komunisti u pismohrani o Ivici Vukorepi, ustaškome drniškom načelniku i velikom Berkovićevu prijatelju, Berkovića označavaju kao osnivača ustaškog pokreta u Drnišu. Nešto kasnije taj ćemo «komunistički dokument» prenijeti u cijelosti. Je li Berković zaista osnovao prvu ustašku udrugu u Drnišu? O tomu nemamo nikakva pisana dokumenta osim komunističkog, ali je to vjerojatno istina. Berković nije morao biti ni osnivač ni inicijator, ali je posve sigurno da je, družeći se s tadašnjim rodoljubima tipa Ivice Vukorepe, znao za stvaranje «tajne udruge» i vjerojatno im dao sve mogućnosti da takvu udrugu i osnuju. Tadašnji mladi drniški župski pomoćnik, a sada duboki starac, fra Frano Petričević, sjeća se da su u kuću tada veoma često dolazili Vukorepa i drugi mladići i da su se «zakleli» na vijernost Hrvatskoj do smrti. Ne zna se koliko se mladića priključilo pokretu. Drugi župski pomoćnik fra Božo Vugdelija također je bio član grupe, a poklonjenu «uniformu» pokatkad bi obukao radi «parade». Nekoliko godina kasnije, pretpostavka da je «zakleti ustaša» stajat će ga glave. Komunisti su ga strijeljali na za nas nepoznatu mjestu, vjerojatno u velikom i tragičnom zbijegu hrvatskog naroda u svibnju 1945. godine. Priča se da je već bio prešao u Austriju i da su ga zarobili Englezi. S njime je bio zarobljen Mile Bošnjak, kasniji veliki fratarski prijatelj iz Knina. Englezi su došli u pratnji Brozovih komunista. Pitali su tko u grupi zarobljenika ima visoku stručnu spremu. Fra Božo se odlučio javiti. Bošnjak ga je pokušao zaustaviti govoreći mu da šuti i da se ne prijavljuje jer oni intelektualce upravo i ubijaju bez milosti. Fra Božo ga nije poslušao. Odveli su ga i vjerojatno strijeljali u Sloveniji. Bošnjak je preživio i naknadno o tomu svjedočio.

    Vukorepina grupa hrvatskih nacionalista pokazala se odlučnom u prvome trenutku koji joj se ukazao. Odlučno je stupila u akciju čim je vidjela da je Jugoslavija uzdrmana i da je došlo vrijeme prevrata. Vjerojatno su bile uzaludne prijetnje velikosrpskih generala i strijeljanja neposlušnih dezertera. Vojna sila takozvane stare Jugoslavije srušila se u nekoliko dana. Vojska se zaputila kućama i potpuno rasulo bila je stvarnost masonske versajske tvorevine, poznate samo po krvi i teroru. Hrvatski mladići, po pričanju samo njih šestorica, od kojih imenom Ivica Vukorepa, Roko Živković i Krešo Širinić, u Oklaju je predusrela srpskoga generala Pavlovića, zarobila ga zajedno s njegovim štabom i razoružala njegovu «vojsku». Generalu i njegovim oficirima nije se dogodilo ništa, jer komunisti optužuju drniške ustaše samo za hapšenje Pavlovićevo, ali ne i za bilo kakvo zlostavljanje, ukoliko «zlostavljanje» nije razoružati razbojnika koji je pošao klati i ubijati. Pavlovićeva je grupa po pričanju svjedoka pri povlačenju iz Benkovca prema Kninu, a prije hapšenja, ubila Srbina Niku Jovića jer nije htio izvršavati naređenje i jer je pokušao pobjeći u Drniš.

    Komunisti nadalje optužuju Berkovića da je nasilno preuzeo svu vlast u Drnišu. Od prvog udarca na jugoslavensku vojsku do 10. travnja 1941., kad je proglašena Nezavisna Država Hrvatska prošlo je svega nekoliko dana. Berković je svakako imao velik utjecaj na osnutak «nove vlasti», ali osim savjetodavne, nije obnašao bilo kakvu civilnu službu u Drnišu. Njegov prijatelj bio je Ivica Vukorepa i vjerojatno je da je on, dobivajući drniško načelništvo, organizirao «vladu Drniša».

    Vukorepinoj grupi koju je dr Berković podupirao bilo je stalo do Hrvatske države i mladenački polet činio ih je spremnim svoju državu učiniti pravom državom. Nažalost, nisu imali sreće. Ustašama nisu ni u promisli bile nikakve osvete, ponajmanje nad Srbima, jer da su progonili Srbe radi srpstva ne bi Srbina Dušana Raškovića imenovali predsjednikom ustaškoga suda, niti bi išli tražiti Srbe po selima kad su ih imali na drniškoj Poljani koliko su htjeli. Ustaše su htjele svoju državu, mir i red. Ali Srbi, pa i drniški, nisu htjeli Hrvatsku državu, ni slobodnu ni mirnu ni pravednu ni pravnu: oni jednostavno nisu htjeli Hrvatsku. Naoružani do zuba, neka su nakratko bili prodrmani padom svoje «države», napali su Hrvatsku državu, svugdje, pa i u Drnišu.

     

    3. Prevrat i prvi nemiri

     

    Nema ni jednoga svjedočanstva, niti realno utemeljene informacije po kojoj se Srbima u Drnišu u to doba učinilo išta nažao. Srbi su međutim napali Drniš. Već 12.travnja 1941. u predvečerje Uskrsa, šezdesetak naoružanih Srba, napalo je Siverić, ubijajući bez ikakva povoda dvadesetsedmogodišnju djevojku Maricu Tomić, osmogodišnje dijete Mariju Bukarica i četrdesetčetverogodišnju ženu Boju Šiklić, na seoskom putu u Siveriću, kao i masakrirajući vremenski nešto kasnije pod proplankom Promine iznad Siverića čobanicu Anku Barić, a njezinu sestru mučeći od čega je kasnije potpuno poludjela. U to im se doba u Siveriću nije imao stvarno tko suprotstaviti. Hrvati su bili jednostavno ogorčeni i šokirani. Vijest je morala uznemiriti i šokirati ne samo Drnišku krajinu nego i Hrvatsku javnost. U Drniš su vjerojatno zbog toga prispjeli neki Imoćani, odlučni pomoći nezaštićeno hrvatsko pučanstvo. Iz toga je razloga vjerojatno u Kninsku krajinu, pa pokatkad i u Drniš, došao hrvatski emigrant i dugogodišnji robijaš srpskih kazamata Juco Rukavina.

    Videći što se sve može dogoditi, Hrvati su osnovali seoske straže, s nekoliko pušaka ranije otetih od starojugoslavenske vojske, te su počeli intenzivnije raditi na obrani. Dolazak Talijana koji su u Drniš došli najvjerojatnije 17. travnja 1941. zakomplicirao je ionako napeto stanje. Da li su Hrvati, posebno Vukorepa, Živković i ustaška grupa odgovorili na srpski napad i izazov poslije «siverićkog srpskog razbojstva» nemamo nikakvih određenijih podataka. Komunisti govore o «lipanjskim žrtvama» i o hapšenju Srba. Ljudi se prisjećaju hapšenja Pavla «enića, Jovića ( vjerojatno Sebastijana, drniškog pravoslavnog popa) i Miće Mrđena. Zašto su baš oni uhapšeni nije jasno. Neznano je mogu li se dovesti u vezu s napadom i pokoljem u Siveriću 12. travnja, iako su oni tada bili «viđeniji Srbi». Ustaša Juco Rukavina boravio je zasigurno u Siveriću na blagdan sv. Petra 29. lipnja 1941. godine. Njegova nazočnost u Drniškoj krajini baš u to doba stvara pretpostavku da je Rukavina sa svojim ljudima vršio istragu u slučaju «siverićkih žrtava» srpskog terora. Rukavina je tada u Siveriću okupljenim Hrvatima pokazivao ruke bez noktiju koje su mu Srbi počupali za dugogodišnjeg robovanja i svakodnevnih zatvorskih mučenja.

    Komunisti optužuju Jucu Rukavinu da je u suradnji s ustašama iz Šibenika i Drniša u lipnju 1941. odveo 43 srpska uhapšenika, odnosno da su pod njegovim zapovjedništvom oni nestali. Komunisti ni jednim slovcem u pismohrani Ivice Vukorepe ne spominju ubojstvo Marice Tomić, Marije Bukarica i Boje Šiklić, niti i jednim jedinim znakom daju do znanja da bi Juco Rukavina mogao stvarno tražiti krivce za siverićko srpsko razbojstvo. Nije jasno zašto bi Juco Rukavina, ako je imao nešto protiv Srba, slao patrole da dovedu Srbe iz Kričaka ili Baljaka, a pustio iz zatvora Srbina Pavla «enića? Komunisti u svojim dokumentima ne traže uzroke «ponašanju» Juce Rukavine, nego započinju tamo odakle njima to odgovara. Krv nevinih djevojaka, djeteta i žene koje su ubili Srbi, nije razlogom za osudu, ali im je za osudu hapšenje tadašnjeg srpskog razbojnika Jove Mudrinića, koga su ustaše zbog nedostatka sigurnih dokaza pustili nakon tri dana istrage, a komunisti samo zato što je vjerojatno gledao Mudrinićevo hapšenje, na osam godina robije osudili drniškog sakristana Pešu Mrčelu. Komunisti sude ponajprije Berkovića i njegove ljude jer su izdali «Jugoslaviju» i to im je na koncu jedini «zločin», a sebi pripisuju «zasluge» što su tu istu državu srušili. Zato njihov način dokumentiranja stvari ne vrijedi i moralan je koliko i zloća.

    Svjedok i neposredni sudionik u srpskom napadu na Siverić,  tadašnji šesnaestogodišnji gimnazijalac fra Gabrijel Tomić, napravio je rukopisni zapis koji prepričava tadašnja zbivanja. Rođeni Siverićanac, Tomić je kao dječak proživio ova burna zbivanja upravo u Siveriću i Drnišu i kao dječak proživio smrt sestre koju su četnici ubili na rodnom ognjištu bez ikakva povoda, kroz ubojstvo nevine djevojke pucajući u novonastalu Hrvatsku državu, napisao je sjećanja na te dane. Dio njegova rukopisa ovdje ćemo prenijeti, vjerujući duboko u vjerodostojnost svega što je napisao.

     

    2. Fra Gabrijel Tomić:

    Izvadak iz rukopisnog teksta

     

    PRIJE DRUGOGA SVJETSKOG RATA

     

    SMRT KRALJA ALEKSANDRA - Bilo je to 10. listopada 1934. Bio sam u 4. razredu osnovne škole u Siveriću. Došli smo u školu kao i obično. Međutim, toga dana učenike svih 6 razreda učitelji su sazvali u jednu školsku prostoriju. Upravitelj škole bio je učitelj Nikola Bulić, a tu su bili učitelj lvan Klepo i Milena Bačko, učiteljica. Po ozbiljnom izrazu lica svih troje učitelja vidjeli smo da se radi o nečemu veoma ozbilinome. Upravitelj Bulić nam je priopćio vijest da je u Francuskoj, u Marseillesu, ubijen kralj Aleksandar. Učiteljica Bačko, Srpkinja iz Knina, krupnim suzama oplakivala je «dobroga i dragog» kralja. I mi djeca smatrali smo da je to za nas strašno žalostan događaj i da bi zaslužilo plakati, ali se nismo mogli toliko u to uživjeti. Toga dana nismo imali nastave nego smo odmah poslije «priopćenja» te «žalosne» vijesti otpušteni kućama. To što nismo imali škole donekle nam je «ublažilo» našu «tugu za kraljem». - Kad sam došao kući vidio sam da su i moji ukućani kao i svi naši Tomići čuli za kraljevu smrt. I za razliku od učiteljice Milene svi su u Tomićima radosni, nasmijani i trljaju ruke od zadovoljstva. To me silno iznenadilo, ali sam se brzo priklonio raspoloženju svojih dragih, jer sam više njima vjerovao nego učiteljici Mileni Bačko.

    Za nekoliko dana imali smo ići na siverićku željezničku stanicu, jer će vlakom biti preveženo iz Splita za Beograd mrtvo kraljevo tijelo. Da odamo «poštu» preminulom kralju, a i da izrazimo svoju «duboku žalost», svi smo mi učenici imali oko lijeve ruke crnu traku kako se to nosi za preminulim i dragim članom obitelji. Mi smo se djeca radovali toj promjeni, osobito ako nismo doživjeli smrt u obitelji. Na stanici, na oko 1-2 metra povišenom terenu gdje smo stajali, čekali smo dolazak vlaka. «uli smo, a naskoro i vidjeli, kako iznad vlaka leti 7 zrakoplova. Vlak se prilično dugo zaustavio na siverskoj stanici, vjerojatno više od pola sata. Vagon u kojemu je bio lijes s kraljevim tijelom bio je nekako po sredini dobrim dijelom otvoren tako da se mogao vidjeti čitavi lijes. Povrh glave i podno nogu stajao je po jedan oficirčić. Toga  se tako dobro sjećam. - I vlak odveze kraljev leš prema Beogradu; odletješe zrakoplovi; mi učenici skidosmo crnu traku s rukava. Ostade samo radost u srcima našega hrvatskog naroda i s radošću nada da će naskoro prestati diktatura i da će nam svanuti vedriji dani.

     

    IZBORI 1935. - Poslije Aleksandrove smrti probudila se svijest i nada u hrvatskom narodu. Vođa hrvatskog naroda bio je dr Vladimir Maček, nasljednik Stjepana Radića, predsjednik HSS (Hrvatske seljačke stranke). Narod je klicao Mačeku i pjevao mu pjesme kao npr. «Srijem, Banat i Bačka glasuju za Mačka» ili «Mlada Dalmatinka vijenac savila - i na njemu ove riječi pisala:- Umro je Stjepan Radić - živio doktor Maček - živjela naša zemlja Hrvatska!» ili «Marširala, marširala Mačekova garda. - Korak ide za korakom, a ja junak za barjakom,- Boj se bije, bije,- hrvatski se barjak vije - za slobodu Hrvatske». Tako se kod nas među Hrvatima pjevalo. U to pjevanje i marširanje hrabro smo se uključili i mi dječaci. Posebno kad bismo se uvečer iz polja vraćali kućama jašeći na našim magarčićima: bilo je borbenih hrvatskih pjesama.

    Ali se ni Srbi nisu predavali nego su širili svoju propagandu i sijali teror. Sjećam se dobro kako je jednoga proljetnog dana jedan zrakoplov iznad Tomića kuća prosuo čitavu hrpu raznobojnih letaka. Nakupio sam više tih letaka i, kako sam često čitao taj letak, upamtio sam njegov početak i svršetak. Na vrhu letka pisalo je velikim slovima «Glasajte za listu Bogoljuba Jeftića», a letak je završavao riječima «On je čovek».

    Svi Hrvati koji su imali ikakvu malo bolju službu bili su pod pritiskom da glasuju za Jeftića. Moj je otac bio u rudniku tzv. «obersteiger», predradnik. I sada je bio pred dilemom: ili se odreći položaja i ubrojiti se među obične rudare ili odreći se svoga naroda. Naravno, glasovao je za Mačeka i, Bogu hvala, nije izgubio ni položaja.

    Zbog terora koji je srpska vlada vršila prije i za vrijeme svibanjskih izbora hrvatska je opozicija poražena. Uza sve to moral naroda i nada u konačnu pobjedu sve više je rasla. I već slijedećega mjeseca, na svetkovinu sv. Petra, razvijen je u Siveriću u procesiji barjak Srca Isusova koji se nije bio pojavio još od 1928., od ubojstva Radićeva i uvođenja diktature. Barjak je zapravo bio hrvatska zastava i na zastavi lik Srca Isusova. Narod je bio presretan videći dragi barjak i na mnogim očima zacaklile su se suze radosnice. Barjak je nosio Frane Prpa, sin moje tete. - Dolaskom komunista barjak je morao u sklonište. Sakristan Tonći Šiklić stavio ga u neku željeznu kutiju i smjestio ispred oltara sv. Petra, ispod kamenih pločica. To mi je kazao. Poslije nekoliko godina, vjerojatno 1953. podigao sam pločice i izvadio kutiju s barjakom, ali nažalost barjak je bio potpuno sagnjio.

    Sve češće su se držale razne manifestacije. Tako je HSS organizirala na Novu godinu 1936. veliki skup u Drnišu. Iz svih sela dolazilo je u Drniš brojno pučanstvo za svojim barjacima, a bio je i veliki broj konjanika. Najveći broj konjanika bio je iz Siverića. Došlo je sedamdesetak konjanika. Kako smo imali dva konja, molio sam brata da nikome ne obećaje onoga manjeg konja «Cezara», jer bih želio nastupiti u Drnišu kao konjanik. I doista, konj je bio dodijeljen meni, i tako sam bio najmlađi konjanik te veličanstvene parade. Bratu Antiši bio sam neobično zahvalan iako sam unaprijed bio siguran da će ispuniti moju želju, jer me neobično volio, a i ja sam njega poštivao kao oca. Iako je 15-16 godina stariji od mene nikad me nije udario ni na me vikao.

    God. 1938. ponovo su bili izbori i Opozicija se za njih spremala još od prošlih izbora. Na proljeće 1938. ponovno je u Drnišu bio veliki narodni skup, ali ne onako veličanstven kao na Novu godinu. Mi dječaci bili smo gromoglasni te smo na kraju govorili, kako smo spasili skup i «oprali obraz» svoga naroda. - U ljeto 1938. bio je veliki skup naroda na Ceceli, nakon što je na «Radinoj bari» bila sv. Misa. Misu je slavio dr fra Petar Berković, a ja sam mu bio ministrant. - Na izborima 1938. Hrvati su slavili pobjedu.

    Slijedeće godine 1939. beogradska vlada donekle je udovoljila opravdanim traženjima hrvatskog naroda te nam je dala «Banovinu Hrvatsku». Narod je kliktao od veselja, jer smo ipak nešto dobili. Nisu tako svi mislili. Srbi nisu bili zadovoljni, posebno zagriženi Srbi u Hrvatskoj. A nisu bili toliko zadovoljni ni svi Hrvati. Tako, tih dana bila je u Badnju Misa u crkvi svetog Ivana, a Misi je govorio kapelan fra Nikola Grgo Šabić iz Brnaza. Kad su neki pred njim izražavali radost radi naše Banovine, on im je odgovorio da se nemaju čemu veseliti, jer su nam Srbi dali najmanje što su mogli. Kasnije je fra Nikola za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio vojni kapelan i u povlačenju pred komunistima negdje ubijen.

     

    U VRIJEME DRUGOGA SVJETSKOG RATA

     

    CVJETNICA - 6. travnja 1941. - U sjemenišnoj kapeli imali smo u 6 sati sv. Misu koju je slavio duhovnik o. fra Stanko Petrov. Preko sv. Mise stariji sjemeništarci, učenici IV., V. i VI. razreda gimnazije, pjevali su «Miserere», i to troglasno. Bio sam učenik V. razreda gimnazije. Za pjevanje pripremio nas je prefekt o. Karlo Kosor. On je preko Mise i svirao. Drugi prefekt o. fra Jerko Lovrić pred par dana pozvan je u rezervu.

    Nakon Mise i doručka pošli smo na šetnju na Piket. Tu smo se susreli s nekim vojnicima koji nam kazaše da je jutros bombardiran Split. Zaključili smo da su bombe padale upravo dok smo pjevali «Miserere mei, Deus!» Iako se svaki dan očekivao početak rata, ipak smo se čuvši najnovije vijesti, nelagodno osjećali. Prije nego smo doznali za vijest naš se razgovor kretao o našem uspjelom pjevanju «Miserere», a sada je tema razgovora bila rat i nagađanje o budućnosti kojoj idemo ususret. Nismo ni pomišljali da je ta budućnost već počela. Naime, kad smo se povratili sa šetnje u sjemenište, rečeno nam je neka se odmah spremimo, jer odmah iza ručka idemo roditeljskim kućama. Za sjemeništarce iz zapadnog dijela Provincije uprava sjemeništa našla je autobus koji će ih dovesti do Knina. U taj se autobus ukrcasmo nas dvadesetak, a možda i više. Trojica su se iskrcala u Vrlici, a svi drugi u Kninu, jer autobus nije dalje vozio. Dva će sjemeništarca nastaviti put za Prominu, a mi ostali za Drniš proko Kosova i Siverića. Najprije smo pošli u samostan gdje zatekosmo fratre kako slušaju radio. Spiker je nekoliko puta ponovio prijetnju da će za svakoga ubijenog Njemca biti strijeljano 50 Srba, naravno, ukoliko bi netko od Srba ubio Nijemca. Naime, jučer je bombardiran i Split i Beograd.

    Odmah nakon bombardiranja Splita vlak nije više vozio na relaciji: Split - Knin. Zbog bojazni od mogućeg bombardiranja Knina rekoše nam fratri da odmah krenemo prema Drnišu, ali da slijedeću noć prenoćimo u našoj pojati u Potkonju. Tako smo i učinili. Noćili smo na sijenu, a ujutro krenusmo pješice prema Drnišu noseći svaki svoje stvari.

     

    CVJETNI PONEDJELJAK - 7. travnja. - Pješačenje je bilo neugodno,jer smo morali nositi kovčege ispunjene odjećom i knjigama. Jedan je đak govorio da će kovčeg baciti u jarak pokraj puta. U Kosovu, nedaleko crkve sv. Ane, navratili smo se u neku kućicu i zatražili nešto za jelo. Domacica nam je dala malo pure, a mi njoj nešto novca. Negdje oko «enića sustigli smo zaprežna kola koja su prazna išla za Drniš. Sporazumjeli smo se s kočijašem i na kola smo natovarili naše kovčege uz neku naknadu u novcu. Kad smo stigli nadomak Siverića, poče strašno zavijati na uzbunu rudarska sirena. Kočijaš se preplašio zrakoplova pa odmah okrenio konje natrag u smjeru Kosova, a mi preuzesmo svoje kovčege i polako nastavismo svoje pješačenje. Uskoro sam se primakao kraju svoga hoda. Približivši se svome zaseoku, ususret mi je izišla sestra Marica. Naime, moji su opazili skupinu mladih ljudi, i moji roditelji instinktivno zaključiše da bismo to mogli biti mi sjemeništarci. Tako stigoh kući, a moji suputnici nastaviše dalje pješačiti. Poslije mene prvi će se u Badnju odijeliti Joso Grcić, a ostali će nastaviti put prema Skradinu, Kotarima ili Šibeniku.

     

    VELIKI PETAK - 11. travnja. - Išli smo u crkvu u Drniš na obrede Velikog petka. Obredi su bili u 9. sati. U Drnišu nas je dočekala radosna vijest da se raspala Jugoslavija i da je proglašena Nezavisna Država Hrvatska. To se dogodilo jučer, a mi tek tada to čujemo, jer onda po selima nije bilo radio-prijemnika. Sva su lica bila ožarena radošću i mnogi su govorili kako nam je domovina doživjela uskrsnuće uoči same svetkovine Uskrsa. I doista, odmah smo mogli vidjeti vojnike kako pojedinačno ili po 2-3 idu cestom svojim kućama jer nema nikakvog preijevoznog sredstva. Glasine da neki BRKO, komandant 54. puka, ne priznaje kapitulaciju Jugoslavije te da sa svojim vojnicima ide od Roškoga slapa prema Kninu i Drnišu, nemalo su nas uznemirile.

     

    VELIKA SUBOTA - 12. travnja - ČETNICI NAPALI SIVERIĆ.

    I ja sam bio na nišanu puščanih cijevi. Naime, moj stric Ivan bio je u Splitu službenik kao žandar, narednik-vodnik. Kad je bombardiran Split poslao je u Siverić ženu i sina Tonća, gimnazijalca VII. raz. Strina je bila rodom Siverkuša iz Topića. Bila je jedino dijete u roditelja, a roditelji su joj već umrli. Strina je imala lijepu kuću i okućnicu. Kako je moj stric najveći dio svoje očevine prodao mome ocu, strina je išla u svoju roditeljsku kuću. Toga popodneva moja majka pozva mene i sestru Maricu i reče: «Sutra je Uskrs, a strina nema ništa da bi mogla lijepo proslaviti Uskrs. Zato ponesite ovo strini» Predala nam je torbu u koju je bila stavila uskrsnu pogaču, jaja, pršuta i bocu vina. Umjesto da krenemo u Topiće iznad crkve, s lijeve strane, pošli smo s desne strane, cca 100 metara od crkve. Iako se ta dva dana češće čula pucnjava, prestrašila nas je strojnica koja se čula iz pravca željezničke pruge, nekih  500 metara udaljena od nas. Nedaleko pošte nama se priključila jedna žena, Boja Odak. Kad smo već mitili crkvu primjetili smo vojnike koji su od željezničke pruge išli uz brijeg, preko predjela «Kravaruše»- Vojnici nisu išli svi zajedno nego u malim skupinama po 3-4, a bilo ih je možda 30-40. Kad smo došli do Odakovih kuća vojnici su već izišli na put kojim smo išli. Boja će krenuti prema Odacima, a Marica i ja trebali smo nastaviti istim pravcem i susresti se s vojnicima. Marica nije nikako htjela ići prema vojnicima, a ja sam joj govorio da se nemamo zašto plašiti vojnika, jer oni idu svojim kućama. Ni meni ni Marici, a ni Boji nije moglo ni pasti napamet da bi vojnici mogli biti četnici. Marica je htjela izbjeći susret s vojnicima, pa sam je poslušao te zajedno s Bojom krenusmo lijevo u Odake. Ispred nas na nekih 15 metara išle su dvije curice, sestrice,  sedmogodišnja Marija i  osmogodišnja Anka Bukarica. Netom krenusmo prema kućama Odaka, četnici za nama zapucaše. Potrčasmo prema kućama. Dok smo još trčali, Marica mi reče da je ranjena. Odgovorim joj da sada ne smijemo stati, jer su nam kuće na dohvat ruke. «im smo zašli iza prve kuće vidio sam da je Marici metak prošao kroz lijevi dlan ruke. Prijeđosmo preko jednog zidića i uđosmo u kuću Bogoslava Odaka. U toj je kući rođen fra Konrad,  bivši svećenik, glasoviti skladatelj Krsto Odak. Obitelj Bogoslava Odaka nije tada stanovala u Siveriću. Ne znam gdje su bili odselili. U tu kuću uselila je obitelj Antona Odaka koja je nadavno doselio iz sjeverne Hrvatske. Antonov sin Ludvig bit će kasnije liječnik, primarius na plućnom odjelu u šibenskoj bolnici. Kako je vrijeme bilo dosta hladno na sebi sam imao zimski kaput. Marica se tužila na velike bolove u želicu pa sam joj na pod prostro svoj kaput. Marica se grčila se od bola. Kako strinina kuća nije daleko od Odaka odlučio sam poći do strine da je obavijestim o našoj tragediji. Marica me odvraćala da ne idem, jer će me oni vojnici ubiti, zaklati. Tog je puta nisam poslušao, uvjeravajući je da moram kazati strini, jer će nas roditelji tražiti, a neće znati gdje smo. Brzo sam otrčao do strine i odmah se vraćao k Marici. Prije nego sam došao do Bogoslavove kuće Maricu je vodila k strininoj kući njezina negdašnja nerazduživa prijateljica Mandica Tomić, koja se pred dvije godine udala za Krešu Odaka. Kad smo došli u strininu kuću, strina je Maricu svukla i vidjela da je Marica ranjena i u trbuh. - Nas su četnici napali oko 17 sati. Kad smo stigli kod strine, već je bila noć. Nitko se nije usuđivao vani proviriti glavu. Vrata svih kuća bila su zatvorena. U strininoj smo kući samo nas četvero: strina, Tonći, ranjena Marica i ja. Pomoći nemamo gdje tražiti. Noć je, a vani su naoružani četnici. Trebalo je čekati sutrašnji dan.

     

    USKRS - 13. travnja. - Kad je svanulo, Tonći i ja pođosmo u Tomiće javiti mojima što nam se dogodilo. U kući smo našli majku i brata, nevestu Anku i maloga Dinka, starog deset mjeseci. Oca nije bio kući. Evo razloga očeve odsutnosti. Sinoć kad su četnici napali Siverić vlakom je iz Splita stigao Srđan, stariji sin moga strica. Vlak je počeo voziti nakon Cvjetnice, ali je poslije napada četnika na Siverić ponovno prestao neko vrijeme voziti. Kad je Srđan stigao u centar Siverića, nedaleko od škole opazio je kako prema njemu idu neki vojnici i naređujući mu da stane. Srđan im je kazao da je student medicine u Zagrebu, i da mu je otac žandar u Splitu, i da su mu majka i brat tu u Siveriću, u Topićima. Vojnici su mu naredili neka odmah ide natrag i on je došao u Tomiće kod strica, moga oca. Sav uplašen je rekao: «Striče, hajdemo odmah u Split.» Moj ga je otac poslušao ne znajući što se s nama dogodilo. Kako vlak nije vozio, oni dvojica krenuše pješice preko polja prema Gracu i Kljacima. U Kljacima se ukrcaju u neka zaprežna kola koja su išla prema Trogiru. U Trogiru su se ukrcali u neki brod i tako stigli u Split.

    Kad smo Tonći i ja stigli u Tomiće i priopćili im tužnu vijest majka je bespomoćno zajauka. Znala je, morat će i osmo dijete otpratiti u grob. Moj brat Ante žurno je otišao u Topiće, a zatim do šofera Nikole Ramljaka koji je posjedovao automobil, ali Ramljak nije htio voziti. Brat je tada otrčao do rudarskog šofera Ive-Lukete Ramljaka, moleći i njega da Maricu preveze do bolnice. Ni jedan ni drugi ne htjedoše, bojeći se za svoju glavu. Luketa je ranjenu sestru prevezao jedino k našoj kući u Tomiće.

    I tako, umjesto da Uskrs provedemo u pjesmi i radosti, provedosmo ga u plaču i žalosti. Neprijatelji Hrvatske, zločinačke četničke duše, ubijajući nevine živote, navijestili su smrt i mladoj Hrvatskoj državi. Odmah ustadoše na oružje jer im je bilo teško i pomisliti da poslije 23- godišnjeg terora nad Hrvatima, sada Hrvati mogu uživati slobodu u vlastitoj domovini. I u tom četničkom naletu padoše tri žrtre: moja sestra Marica, mala Marija Bukarica i Boja Šiklić.

    N.B. Marica Tomić rođena je 21.XI. 1914., Marija Bukarica rođena je 21.VIII. 1934., a Boja Šiklić 1897.

    Odmah sutradan, na sami Uskrs, po napadu četnika na Siverić, u Siveriću je formirana Narodna obrana. U pomoć su pristigli i neki Imoćani. Do okršaja s četnicima nije ni došlo, jer su se oni odmah povukli. Oni su htjeli samo dati Hrvatima drniškog kraja na znanje da oni ne priznaju državu Hrvatsku, a ujedno to je bio poziv i drugim četnički  raspoloženim Srbima da se prihvate oružja.

     

    USKRSNI PONEDJELJAK - 14. travnja.

    Sestra Marica  izdahnila je oko podneva na uskrsni ponedjeljak. Brat Ante je s drniške željezničke stanice brzojavio ocu u Split da je Marica teško bolesna. Otac je u Splitu uzeo taksi i dovezao se do Jabuke, gdje je doznao da je Marica već umrla. Našao sam se u sobi, s još nekolicinom osoba, uz krevet na kojem je ležalo pokojničino tijelo. Sa suzama u očima otac je pristupio mrtvoj kćerki, u grču je poljubio, a zatim se uspravio, sklopio ruke i podigao oči prema nebu prozborivši samo:»Hvala Bogu!» - Nikada neću i ne mogu zaboraviti tog prizora. Iako sam uvijek i u svemu cijenio vjeru svoga oca, čini mi se da se ovdje pokazao najvećim.

     

    USKRSNI UTORAK. - 15. travnja

    Sahranjena je Marica. Njezina krv kao i krv onih drugih dviju žrtava prva je krv koja je prolivena za našu dragu Domovinu nakon što je proglašena kao nezavisna. Iza te krvi slijedit će još potoci hrvatske krvi koji će natopiti Lijepu Našu. Bit će nažalost i osvetničke krvi koja će opet izazivati osvetu. Dao Bog da sva ta krv, posebno nevino prolivena, donese dragoj domovini Hrvatskoj blagoslov da bismo jednom i mi mogli živjeti u miru kao svoji na svome .

     

    DOLAZAK TALIJANA. - Mislim da su Talijani došli 17. ili 18. travnja. Iznenadili smo se velikoj talijanskoj vojsci koja je dolazila od Knina i išla prema Šibeniku. Na prvi mah nije nam bilo ni krivo, jer smo očekivali da će nam pružiti pomoć i zaštitu od četnika. Međutim odmah dođe razočaranje, jer Talijani nekim našim ljudima od Narodne obrane, dok su stajali uz cestu i Talijane prijateljski pozdravljali, oduzeše puške. A kad se doznalo da je naša primorska Dalmacija s otocima pripala Italiji, ogorčenje je bilo više nego užasno. Netko tada reče da su Hrvatskoj prerezane žile kucavice.

     

    VIGILIJA SV. PETRA - 28. lipnja 1941. - Sve je bilo pripremljeno za svečanu proslavu svetkovine sv. Petra. Pred crkvom, uz sami zid groblja, postavljena je tribina i sve je okićeno. Mnoštvo svijeta, predvođeno rudarskom glazbom, izišlo je na vrh Jabuke kako bi dočekalo visoke goste. Iz Knina su došli: Juco Rukavina, dugogodišnji ustaški emigrant koji je preživio teško mučenje srpskih žandara. Govorilo se da su mu žandari igle zabadali pod nokte. S njime su došli župan Ante Nikolić i podžupan David Sinčić. Sedmogodišnja djevojčica Ana Odak Ivanova predala je gostima bukete cvijeća, a zatim je sve mnoštvo pošlo u dvoredu prema crkvi. Zadnji su stupali časni gosti okruženi predstavnicima mjesta. Glazba je svečano svirala. Kad je razdragana masa stigla do crkve, na tribinu su se popeli gosti i vodeći ljudi Siverića. U ime skupljene mase i u ime cijeloga mjesta goste je pozdravio Ivan Ramljak-Fratrić. Njega će kasnije komunisti baciti u neku jamu bez ikakva suđenja. Zatim je uzeo riječ Juco Rukavina. Govorio je o vlastitom progonu i trpljenju zbog nepokornosti nepravdi koju je hrvatski narod podnosio kroz 23 godine od srpskih vlastodržaca. Iz Jucina govora zapamtio sam ove riječi: «Gledajte ova sela.» Rukom je pokazao pravoslavna sela uz padinu Svilaje. «Tko je zauzeo ove lijepe predjele naše Domovine? Srbi! Svi će oni seliti odavle...» - Kamo sreće da ljudi poput Juce, koji su doista ljubili Hrvatsku i za nju mnogo prepatili, koji su bili dobro pripremljeni za rušenje hrvatske «tamnice» - kraljevske Jugoslavije, kamo sreće da nisu u novosnovanoj državi svu vlast uzeli u svoje ruke. Vjerojatno bi tada bilo više razboritosti i ne bi bilo osveta koje su urodile žalosnim posljedicama.

    Talijani su u Drnišu ubili jednoga čovjeka zato što su kod njega našli pušku. Drniški župnik-dekan dr fra Petar Berković bio je zbog toga ogorčen. «Ubili su mi najboljega čovjeka, kršćanina», rekao je župnik. Ne znam da li radi toga njegova protesta ili radi nečega drugoga, župnika su Talijani odveli u zatvor u Zadru i tu ga držali 40 dana. Kroz čitavo to vrijeme zatvora fra Petar se nije brijao tako da je iz zatvora izišao s dosta velikom bradom.

    PROSLAVA SV. ANE U KOSOVU I UZBUNA U NOĆI 26 / 27. srpnja

    Kao po običaju dotadašnjih godina tako je i te godine mnoštvo naroda iz vrličke, drniške i kninske krajine došlo je k sv. Ani u Kosoro. Mnogi su došli pješice, a drugi vlakom. Toga dana i posebni su vlakovi prevozili hodočasnike. Te godine 1941. išla je u Kosovo i rudarska glazba iz Siverića. Kažu da je bilo izvanredno svečano. Iako bih svake godine išao u Kosovo na dan sv. Ane, te godine nisam išao jer mi nisu dozvolili roditelji. Razumljivo. Pred tri i pol mjeseca smrt kćeri Marice proparala im je srce pa su iz straha htjeli da toga dana ostanem kod kuće.

    Noć je između 26. i 27. srpnja. U istoj sobi spavali su moji roditelj u prizemnici. Brat je bio na poslu u noćnoj smjeni. Nevjesta je bila u susjednoj kući, na katu, s dvoje nejake djece, Dinkom, rođenim 1940. i Ivicom rođenim pred dva dana, na 24. srpnja. Najednom je netko jako zalupao na prozor i vikao: «Striče, brzo ustajte i bježite. «etnici su provalili od Knina. Telefonska je linija prekinuta.» Bio je to naš rođak Marko, sinovac fra Roka Tomića. Odmah smo ustali, ali nismo znali što bismo učinili. Iznad naše kuće, niz Jabuku, čuje se žamor naroda koji usplahireno bježi. U nedoumici smo zbog nevjeste. Tek su prošla dva dana kako je rodila. Ako se sada digne i počne bježati s tek rođenim djetetom, sigurno će stradati i ona i dijete, a stradat će i drugo dijete. Stoga smo joj se odlučili ne javljati, prepuštajući je Božjoj brizi. Ne znajući, kamo ćemo, pošli smo u vinograd udaljen od kuće oko 400 metara. Tu smo ostali dok se nije razdanilo, a onda se vratismo kući. Panika je prošla, jer se ustanovilo da četnici ne idu od Knina prema nama. Te su noći četnici izvršili pokolje u Grahovu nad hrvatskim pučanstvom. Tu je stradala obitelj Josipa Šiklića, Joklića iz Siverića. Zaklani su roditelji i dva sina mladića. Jedan od njih imenom Željko bio je naš sjemeništarac. Bio je dvije godine stariji od mene, ali je napustio sjemenište. Kćerka iz te obitelji nije se našla kod kuće i tako je ostala živa. Kojeg li paradoksa! Taj pokolj nad Hrvatima komunisti slave kao «Dan Ustanka u Hrvatskoj». Iz Knina je pobjegla hrvatska vojska u Drniš, a s njom župan i podžupan. Nakon nekoliko dana svi su se povratili u Knin. Bilo je više nego tužno to što se događa mladoj Državi. ...»

     

    5. Hrvatsko razočarnje u Talijane

     

    Napad na «versajsku Jugoslaviju» što ga je 6. travnja 1941. izveo Hitler, u koju su francuski masoni ugurali Hrvatski narod 1918. godine bez njegova pitanja i bilo kakve demokratske procedure u koju se stalno zaklinju, značio je početak borbe za slobodu Hrvatske. Stoga su proglas Nezavisne Države Hrvatske drniški Hrvati dočekali kao najljepši san, a «orjunaši» i Srbi kao šok. Zato su 10. travnja 1941. godine, kad se preko tadašnjeg Zagrebačkog krugovala proglasila Nezavisna Država Hrvatska, većina Drnišana stvorila veselje zbog raspada «srpske tamnice», Srbi već tada odlučili oružjem napasti novu Hrvatsku državu, a komunisti podmuklo čekali svoj trenutak. Drnišani se ipak neće dugo radovati jer će im euforičnost ugušiti slijed događanja, nesklonih i Hrvatskoj i Drnišu. Spoznaja da su u «talijanskoj okupacionoj zoni», a ne u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pored toga što je prividna vlast dana civilnom dijelu Drniša, razočarala je Hrvate i otrijeznila ih nakon početnog oduševljenja. Takav razvoj događaja ponajviše je išao na ruku komunistima koji su ustali oružjem na svoju vlastitu državu, što je veoma teško naći u povijesti država i naroda. Hrvati bi im sve mogli oprostiti, ali ustati oružjem na vlastitu državu i rušiti je kako se ne bi oslobodila, za to treba velika otkupnina i ne može se lako opravdati izlikom antifašizma.

    Desetom travnju 1941. godine, poslije prvih njemačkih bombi na Beograd, kad se srpska vojska raspala kao kula od karata, prethodilo je zarobljavanje srpskog generala Pavlovića i nekolicine njegovih oficira. General Pavlović pokušao se sa svojim štabom probiti do Knina gdje se imao spojiti s ostalim jugoslavenskim jedinicama. Njegova je vojska napustila Benkovac i uskoro se potpuno raspala. Put su mu prepriječila šestorica naoružanih hrvatskih mladića i zarobila ga na putu kroz Oklaj, dovodeći ga u Drniš zajedno s njegovom pratnjom. Hrvatske mladiće predvodio je Roko Živković, Krešo Širinić i Ivica Vukorepa. Nešto prije zarobljavanja oficir iz grupe generala Pavlovića zbog neposluha i spremnosti na dezerterstvo ubio je iz pištolja Niku Jovića, drniškog Srbina, koji je bio kao rezervist mobiliziran u jugoslavensku vojsku. Poslije dolaska komunista u Drniš, za ubojstvo Nike Jovića bit će optužen Mate Abrus, iako se od prvog trena znalo točno tko ga je ubio. Hrvatski mladići u to su doba na nekoliko mjesta u Drniškoj krajini presreli jugoslavenske jedinice u raspadu i oduzele im oružje, ali nitko nije niti ubijen niti povrijeđen.

    10. travnja 1941. Drnišom se proširila vijest da u Drniš stižu Talijani kao «prijatelji i saveznici». Drnišani su im priredili svečani doček. «itav dan 10. travnja gradskim se ulicama kretala glazba i svirala hrvatske budnice. Talijani se tada nisu pojavili nego tek, po nekima, tri dana kasnije, a po nekima 17. travnja. U Drniš su ušli iz pravca Knina na biciklima, na glavana noseći musolinijevske «perjanice». Drnišani su ih, vjerujući u njihovo savezništvo i pomoć zaista svečano dočekali, ali će se uskoro u njih duboko razočarati. Umjesto katolika i pravednih saveznika, osjetit će uskoro njihove podmukle namjere, te će ih veoma brzo shvaćati kao okupatore. Običan narod prozvao je talijanske pridošlice «bašaljerima». Ovakav razvoj događaja ići će na ruku komunističkoj propagandi, koji su muke Hrvata tako vješto iskorištavali, stvarajući među razočaranima svoje suveznike.

    Drniš je tada okupirala divizija «Sassari» , iz talijanskog VI. armijskog korpusa smještenog u okupiranome Splitu, kojoj je na čelu drniškog I. bataljuna 152. pješadijskog puka stajao zapovjednik dopukovnik Giovannico Biddau. Talijanska se komanda smjestila u zgradu današnje «Plastike», a logor s običnim vojnicima i skladištima smjestio se na drniškome «starom pazaru», na uzvisini Kalun.

    Svako jutro i svaku večer talijanski su vojnici odavali «počast zastavi». U to doba, na znak trube, svatko se morao zaustaviti, a kažnjavalo se svakoga tko se ne bi ponašao kako su talijanski fašisti naredili. Pored talijanske zastave isticana je i hrvatska zastava, ali na drugome mjestu, vjerojatno samo da se primire razočarani Hrvati. Povijest se ponavlja: prije Musolinija nešto je slično zatražio Nabukodonozor. Oba su jednako prošla: jedan je umislio da je bik te je mukao i pasao travu, a drugi je mislio da ga narod voli i da ga neće objesiti. Hrvati koji se još sjećaju talijanske vojske sjećaju je se kao podmukle, bezbožne i prljave soldateske, koja je krala kokoši, zalijetala se za curama i svakom normalnu čovjeku imala je premalo ljudskoga u svojim namjerama i svome ponašanju. Samo su pojedinci odskakali od najdubljih prljavština. Zato su morali živjeti u opasnosti od vlastitih zapovjednika. A pojedinci su se s Talijanima i družili. Postoji iz tog vremena poruglica za ženama sumnjivih veza: Anđelija, via Italija!

    Prema komunističkome zapisu iz pismohrane o Ivici Vukorepi, drniškom načelniku tog vremena, Talijani su civilnu vlast predali Hrvatima u lipnju 1941. Ivica Vukorepa postao je načelnikom i sa svojim suradnicima organizirao je civilnu vlast tadašnjeg Drniša. Komunisti je nazivaju «ustaškom jezgrom», a drniškoga dekana dr. fra Petra Berkovića označavaju inicijatorom ustaškog pokreta u Drnišu. Ivica Vukorepa bio je mlad i poletan čovjek i istinski se radovao stvaranju Hrvatske države. Stao je u prve redove njezine obrane kad su je napali komunisti i Srbi. Ubijen je u Košutima, selu između Sinja i Trilja, 14. kolovoza 1941.godine. Vukorepa je kao ustaški časnik došao u Sinj zbog najavljenog komunističkog napada na hodočasnike blagdana Velike Gospe, te je sa šestoricom hrvatskih vojnika krenuo kao izvidnica u brdo iznad Košuta. Komunisti su ih sačekali u zasjedi i svu sedmoricu ubili. Ubili su ih pripadnici takozvanog Prvog splitskog partizanskog odreda. Ni oni neće ništa bolje proći. Nešto kasnije bit će pohapšeni i strijeljani u sinjskoj Ruduši.

    Između Talijana i Hrvata u Drnišu veoma je brzo došlo do nesporazuma i sukoba. Grupa naoružanih Srba ubojstvom Hrvatica u Siveriću otvoreno se nazivajući četnicima i oružjem ustajući na samu riječ «Nezavisna Hrvatska». Ustaše su odgovorile na izazov i uhapsile trojicu Srba za koje su pretpostavljali da su kolovođe oružanom prepadu i ubojstvu djevojaka. Uhapšeni su bili Pavao «enić, drniški trgovac koga će 1944. strijeljati komunisti u Badnju, te Mićo Mrđen i Jović (vjerojatno Sebastijan). Prema pričanju živih svjedoka pravoslavni pop Sebastijan Jović javno se suprotstavio osnutku Nezavisne Države Hrvatske, pozivajući drniške Srbe na oružje. Ustaše su ga iz tog razloga uhapsile i poslije tri dana pustile. Jović nije prestao s provokacijama i nije prihvatio naredbi. Drnišani koji ga se sjećaju, spominju da je bio veoma boležljiv. Imao je nadimak Ćentre. Po tom su mu nadimku zvali i sestru «Mara Ćentrina». Ne zna se što je s njime nadalje bilo. Da li ga je stvarno Juco Rukavina poslao u nekakav logor ili zatvor, ne postoje ni svjedočanstva ni informacije, osim navedene komunističke. Drniški dekan dr Petar Berković suprotstavio se hapšenju Srba i intervenirao je kod Vukorepe da se Srbi puste, što je i učinjeno. Neki od Hrvata prigovarali su zbog toga, govoreći da župnik štiti ubojice i razbojnike. Komunisti u svome dokumentu priznaju da je intervencija postojala, ali ne kažu da je intervenirao upravo župnik dr fra Petar Berković. Juco Rukavina u to je doba u Kninu. Kao što je ranije spomenuto, njegov bi boravak u Drnišu mogao biti u vezi s ovim hapšenjima.

    Talijani nisu sprečavali srpske teroriste u njihovim akcijama te je uskoro došlo do sukoba fra Petra Berkovića i Roka Živkovića s talijanskom komandom u Drnišu. Oni su spočitavali Talijanima takvo ponašanje. Berkovića je posebno ljutila «enićeva nezahvalnost, poslije intervencije da ga ustaše ne osude, jer je umjesto smirivanja situacije, sada sprijateljen s Talijanima, stvarao nove izazove Hrvatima. «etnici su mogli mirno boraviti u Žitniću i ostalim rubnim drniškim selima, a Talijani nisu ništa poduzimali. Osim toga samo nekoliko kilometara od Drniša u selu Kosovu u to je doba bio četnik «raspop» Momčilo –ujić s velikom grupom Srba koji su bili velika prijetnja svemu što se zvalo hrvatskim. –ujić je u tom kraju ubio oko osamdesetak Srba koji ga nisu htjeli slušati. Kako da onda oprosti Hrvatima koji su mu dopali šaka? Talijani su tada uhapsili fra Petra Berkovića i Živkovića, zatvorili ih i preko Zadra internirali u Italiju. Putem su ih nekoliko puta strašili osudama na smrt strijeljanjem, ali ih je navodno zapovjednik, koga su Drnišani zvali «kolonelo», spasio od strijeljanja.

    Kod talijanskih viših vlasti u Italiji za Berkovića i Živkovića zauzeo se drniški talijanski doseljenik Giullio Ferri, koji se oženio Drnišankom, te su obojica pušteni na slobodu. Kad su nakon četrdeset dana zatvoreništva konačno došli u Drniš i kad se saznalo da su oslobođeni, dočekala ih je o ponoći kad su prispjeli, zvonjava drniških crkvenih zvona. Zbio se međutim, novi događaj koji je zaoštrio odnose talijanskih okupacionih trupa i drniških ustaša. Talijanska komanda dala je ultimatum svim stanovnicima Drniške krajine da do određenog roka moraju predati oružje koje posjeduju. Nije moglo biti iznimaka. Ni ustaše nisu mogle posjedovati oružje. Zaprijetili su da će ubiti svakoga komu se u posjedu nađe bilo kakvo oružje.

    Roko Živković stariji, otac Roka Živkovića, veoma aktivnog hrvatskog mladića tog doba, koji je bio protjeran s dr. Berkovićem u Italiju, tada je posjedovao dvije puške. Jednu je zadržao Roko poslije razoružavanja starojugoslavenske vojske, a druga je bila obična lovačka puška. Roko je radi nesigurnosti i sukoba s Talijanima preselio u Zagreb. Znajući za talijanski ultimatum, pisao je ocu da vrati vojničku pušku, a da lovačku pušku sakrije na naznačeno mjesto u kući. Taj postupak koštao je njegova oca života. Poštar Kovačević, Srbin i vjerojatno talijanski špijun, po svoj je prilici otvorio pismo, pročitao ga i dojavio Talijanima gdje je skrivena puška. Talijani su opkolili kuću, pronašli pušku, a Roka Živkovića osudili na smrt strijeljanjem. Nine Adžija u svojoj «Kronici» govori o Kovačeviću kao «uglednom građaninu», ali sumnja ostaje da je upravo on pismo otvorio i nakon pročitanog pisma Talijanima dojavio gdje je puška.

    Smrtna presuda nad Rokom Živkovićem izvršena je u ljeto 1941. godine. Prije strijeljanja talijanska je vojska naredila tadašnjem drniškom kapelanu fra Frani Petričeviću da ga ispovjedi. Poslije ispovijedi Roku su svezali oči i zapovjednik talijanske vojske naredio je stroju od deset vojnika da ga strijeljaju. Dva puta za redom vojnici su namjerno promašili, namjerno izbjegavajući ubiti čovjeka pred sobom. Tada je sam zapovjednik postrojbe uzeo pištolj, naslonio ga Roku na slijepoočnicu i ustrijelio ga. Fra Frano Petričević od tog je doživio težak šok. Krv Roka Živkovića poprskala ga je po odjeći i cipelama, što je on kao mlad čovjek teško podnosio, ali je po talijanskoj zapovijedi morao to učiniti, a po tadašnjim crkvenim propisima dati sakrament «umirućih» tek kad žrtva počne umirati. Zapovjednik talijanske postrojbe odmah je napustio Drniš, po priči jer ga je progonila nesanica. Roko Živković pokopan je u drniškome groblju Badanj.

    Fra Petar Berković nastavio je protutalijanskim djelovanjem, stalno kritizirajući način ponašanja talijanske vojske i postupaka prema Hrvatima. Nasilna smrt Roka Živkovića, njemu veoma povjerljiva i privržena katolika i Hrvata, gotovo ga je izbacila iz takta. Nije im ništa više praštao, stalno kritizirajući njihovo ponašanje i dajući im do znanja da su u Hrvatskoj nepoželjni. Talijani su stoga odlučili zauvijek ga ukloniti. Netko od Talijana ipak ga je obavijestio o namjeri talijanskog vojnog zapovjedništva, te je spreman čekao uhićenje. Kad su Talijani 31. kolovoza 1941. opkolili župsku kuću i ušli u nju tražeći Berkovića kako bi ga sproveli u zatvor, Berković je obukao civilno odijelo, uzeo od Mate Živkovića crvenu drnišku kapu, preskočio zid i pobjegao. Talijanska vojska čekala je fratra u habitu, niti se ne osvrćući na seljaka s kapom. Tako im je uspio izmaknuti i više se nije smio povratiti.

    Dr. fra Petra Berkovića do Zagreba je prevezao Rokan Mujan zvani Gigo. Gigo je ostao neko vrijeme u Zagrebu, a onda se preselio kao vozač kamiona u Slavoniju. Po dolasku komunista u Drniš, određena grupa njihovih agenata obilazila je logore u Hrvatskoj gdje su bili zatočeni hrvatski vojnici, domobrani ili ustaše, te je ubijala na licu mjesta ili davala naloge za dugogodišnje zatvorske kazne. Dvojica takvih komunističkih agenata bili su Lapić i Marin. Imena namjerno izostavljam. Oni su u Slavoniji, pri svome krvavom i podlom obilasku, susreli Gigu i po govoru svjedoka jednostavno ga ubili. Gigo je samo jedna njihova žrtva, a njih dvojica samo jedan od mnogih takvih krvavih parova. Imao sam priliku kao drniški kapelan susresti Marina. «inilo mi se da bi radije susreo đavla. Ipak me morao susretati.

    Talijani su u nekoliko navrata za svoga boravka u Drnišu imali izravne sukobe s komunistima. U kolovozu 1942. godine sukobili su se s komunističkom grupom i u borbi neke komuniste ubili, a neke zarobili. Novinar dopisnik «Slobodne Dalmacije» Nenad Vukadin u broju 195. od 14. kolovoza 1945. donosi kratak zapis kao «spomen na bitku»: « Talijansko-ustaške snage imale su u ovoj borbi 4 mrtva, 17 ranjenih i 2 zarobljena. Od naših je hrabro poginuo drug Pave Maksimiljanović, dva su druga bila ranjena, a nekoliko njih opkoljeno i zarobljeno. Od zarobljenih strijeljani su 20. kolovoza u Drnišu Tomo Polić, Mladen Milković, Jere Kronja, Mladen Ninić, Frane Stančić, Ivan Lambaša, Miće Radačić, Krsto Ninić i Pope Ninić».

    Bitka između Talijana i komunista odigrala se najvjerojatnije s 13. na 14. kolovoza 1942. iako autor članka to izravno ne spominje. U njoj su sudjelovali samo Talijani, a ne i ustaše. Zarobljene komuniste Talijani su strijeljali na Mijovića podvornici u Drnišu pred okupljenim svijetom. Talijani su to činili zbog»odmazde» kako se drugi ne bi usudili dalje napadati, ali nisu silom natjeravali Drnišane da sudjeluju u promatranju strijeljanja. Po talijanskoj naredbi fra Frano Petričević grupu je komunista ispovjedio i podijelio sakramente umirućih. Samo jedan od osuđenika odbio je sakramente. Fra Frano je tada napravio incident. Prije nego je morao podijeliti sakramente, videći znatiželjnike u blizini stratišta, prekorio ih je vičući da ne gledaju bespomoćne žrtve nego neka gledaju ubojice koji mogu tako lako strijeljati. Talijani nisu razumjeli njegova govora. Vjerojatno bi i njega srtijeljali zbog pomoći «komunistima». Nedugo nakon toga Petričević će otići iz Drniša u Lovreć. Ta izjava spasit će mu život jer su mu komunisti bili dočuli za izjavu i nisu ga ubili.

    Znatiželja je ipak okupila velik broj Drnišana koji su strijeljanje izravno promatrali. Među znatiželjnicima bila je i jedna žena koja je «vikala» protiv komunista prije nego su izveli grupu. Kad je u grupi ugledala svoga rođenog brata neposredno pred strijeljanjem, udarila je u ridanje i zapomaganje.

    Talijani su za svoga boravka u Drnišu osudili na smrt i objesili Jandru Malenicu, Pašku Kozića i njegova brata Antu Kozića, učitelja Ležajića ( nepoznato ime) i još jednog muškarca, vjerojatno mladića prezimenom Ivić za koga se pretpostavljalo da je zbog rodbinske ili prijateljske veze s Kozićima pripadao komunistima. Malenici i Kozićima Talijani su povjerili dužnost rasporedbe «pomoći za pučanstvo». Pali su u sumnju da hranu umjesto siromašnima daju partizanima. Talijani su ih uhapsili i objesili o električne stupove u blizini Širitovaca.

    U rujnu 1943. nakon kapitulacije Italije, talijanske su drniške trupe razoružali Nijemci i otpremili ih u Italiju. Nekoć sileni i prepredeni «Talijančine», razoružani su izgledali kao sasvim obični «Talijančići», nalični pijetlima koje lisica stjera u tijesan kokošinjac. Toliko su izgledali jadno da su ih i najobičnije žene počele sažalijevati.

    Nijemci su u Drnišu ostali od rujna 1943. do listopada 1944. godine. Smjestili su svoje zapovjedništvo u Skelinovu kuću ispod crkve Gospe od Ružarija. Ustaško zapovjedništvo tada se nalazilo u poslovnoj zgradi današnjega GIRK-a «Kalun». Za svoga boravka u Drnišu, iako su bili veoma strogi i opasni, nisu nikoga ubili. Vodili su bitke, ali izvan bitaka nisu ničim uznemirivali civilnoga pučanstva. Komunističko prikazivanje «bezdušnih Nijemaca» s njihovim se ponašanjem potpuno kosi. Zapovjednik njemačke postrojbe u Siveriću ispričao se siverićkom seljaku iz Tomića što mu je njemački vojnik u vinogradu ubrao nekoliko grozdova grožđa. Takva im je slika o Nijemcima bila potrebna kako bi opravdali nešto kasnije pokolje što su ih izveli i nad zarobljenim njemačkim vojnicima, a i nad hrvatskim pučanstvom Drniške krajine. Nijemci su u Drnišu iskopali nekoliko podzemnih protuzrakoplovnih skloništa. Kopali su ih plaćeni nadničari, a ne zarobljenici ili civili prisilno na to natjerani kako bi se moglo u ratnim prilikama i očekivati. U jednome od takvih skloništa naći će smrt jer će ih grupa komunista predvođenih Slavkom Kušpilićem, Josom Brakusom, Danom Kušpilićem i Kalinom Kujundžićem žive zatvoriti i pustiti da tako danima umiru. Jedan od braće Kušpilić, takav kakav je bio, danas se «ničega više ne sjeća». Interesantno je da je proveo u Njemačkoj više od jednog desetljeća, vjerojatno kao komunistički agent ili čak egzekutor, a da Nijemci nisu ništa o njemu znali.

    U ovo doba 1943. godine pada egzodus stanovništva Kijeva i Štikova, koji su pred naletom četnika s jedne, a komunista s druge strane, morali napustiti rodna ognjišta i otići tražiti spas. Kijevljane su tada na neko vrijeme zbrinuli Drnišani. Imali su zajedničku «kuhinju» u današnjoj drniškoj «vjeronaučnoj dvorani» , a nekadašnjoj konjušnici. Živjeli su praktično od «kaše» i jedva preživljavali. Ljudi se tog doba sjećaju sa sjetom, do danas žaleći nesretnu kijevsku sirotinju. U zbijegu je netko od Kijevljana umro i sahranjen je u Badnju. Njegov je mrtvački sanduk bio zavezan žicom jer nije bilo čavala za prikivanje dasaka.

    Sve ratno vrijeme postojao je u Drnišu takozvani «policijski sat», kad je bilo kakvo kretanje Drnišom bilo zabranjeno i donosilo mnoštvo nevolja. Ljudi koji bi odnekud zakasnili morali su tražiti svjedoke i počesto stajati pred uperenim vojničkim puškama.

    Početkom studenoga, pred naletom komunista, Nijemci su se odlučili na povlačenje. Naviknuti na željeznu disciplinu do podne su podizali barake koje su popodne sami porušili. Iz Drniša su se počeli povlačiti prema Kninu na zaprežnim kolima ili pješice. Jedan od njihovih povjerenika, Srbin i komunistički špijun, pokvario im je namjerno sve kamione, što su Nijemci prekasno otkrili. Malo ih je izišlo živih iz «Kninskoga pakla». Uz njihovo povlačenje, znajući već što sve komunisti čine, prestrašeni zločinstvima i znajući da će biti pogubljeni, mnogi su Hrvati Drniške krajine također krenuli u zbjegove.

    Nezavisna država Hrvatska u Drnišu je pokušala stvoriti uvjete za mir i normalan život. Da je tomu tako potvrđuje činjenica što je za predsjednika suda imenovala Srbina Dušana Raškovića, pravnika i suca, dajući time do znanja da Hrvati nemaju namjere progoniti nikakve Srbe nego spriječiti rušenje tek osnovane države. Dušan Rašković otac je Jovana i Srđana Raškovića. Srđan je kao liječnik stvarao operativnu jezgru velikosrpstva u Drniškoj krajini, a Jovan stvarao takozvani «nepostojeći memorandum» «SANU». Obojica su teški četnici i ideolozi velikosrpstva. Dušan Rašković kao član ustaške drniške vlade i kao predsjednik ustaškog suda nikada nije priveden niti suđen. Naprotiv, po dolasku komunista premješten je u Zagreb gdje je postao sucem «Ustavnog suda» takozvane SR Hrvatske. Povijest ovih prostora stalno se ponavlja. U najnovije doba Hrvatska država davala je Jovanu Raškoviću mjesto podpredsjednika hrvatske vlade, a Dušku Raškoviću, unuku Dušana Raškovića ostavila je otvorene ruke i potpuno slobodno političko djelovanje u Drnišu. Jovan Rašković zauzvrat je napao Hrvatsku. Duško Rašković, poslije zbijega zajedno s Hrvatima 17. rujna 1991. otišao je u Beograd, a zatim se ponovno vratio u Drniš ili Aranđelovac. Zajedno s drniškim popom Slavkom Zoricom tiskao je ovih dana «Istoriju Drniške krajine». Ako mu pero bude iskreno koliko je on iskren, a savjetnik Zorica naličan onomu što smo ga u Drnišu poznavali, ne sumnjam da će drniški Hrvati imato što čitati u njihovoj «Istoriji», jer do njihove knjige, pored sve svoje dobre volje i nastojanja, nisam još uspio doći. Zanimljivo je da  komunisti koji pokušavaju upoznati drniške «ustaške prilike» niti jednom riječju ne spominju predsjednika suda Raškovića, ali se drvljem i kamenjem obaraju na tadašnjeg suca, Hrvata, Šimetina.

     

    6. Žrtve ratnog razdoblja Drniške krajine od 1941. do 1944.

     

    Prva ratna žrtva od doba prevrata bio je Niko Jović, drniški pravoslavac, koga je ubio zbog neposluha i spremnosti na dezerterstvo srpski oficir iz grupe srpskog generala Pavlovića. Iako se točno znalo tko je ubio Niku Jovića, za to je ubojstvo bio optužen Drnišanin Mate Abrus te je zbog toga odležao petnaest godina robije.

    Druga žrtva ovog doba jest Šime Mudrić, voditelj srpskog društva «Srnava» koji je nađen mrtav negdje na prostoru Promine. Tko ga je ubio nikada se nije saznalo, ali se pretpostavlja da je to uradio netko od Hrvata, jer je Mudrić svojim nastupom upravo u ovo doba jednostavno izazivao Hrvate.

    Treća žrtva ovog doba jest Roko Živković, stariji, koga su Talijani strijeljali radi nađene lovačke puške u njegovoj kući.

    «etvrta i peta žrtva jesu Srbi «edo Andrić i Njeguš ( zasad ime nepoznato) koje su stvarno ubili ustaše. Razlozi njihova ubojstva nisu poznati.

    Šesta žrtva ovog doba jest nepoznati muškarac bačen u bunar na takozvanoj «Staroj česmi», čiji se identitet nikada nije otkrio niti se zna tko bi ga i zašto mogao ubiti.

    Sedma žrtva ovog doba jest Jović zvani Moćko. Njegova se smrt ne povezuje s političkim zbivanjima nego s krađama. Moćko je bio kradljivac koji bi u jednome selu pokrao robu, a onda je u drugome preprodavao. Takav se slučaj dogodio u Dubravicama iznad Skradina. Netko je vjerojatno prepoznao svoje stvari, a onda potajno ubio Moćka. Tko je ubojica nije se saznalo. Moćko je nakon dolaska komunista u Drnišu među Srbima slovio kao «prvoborac», a žena mu, podrijetlom Hrvatica, stavljala je komunističke vijence na drniškoj Gradini.

    Talijani su 1943., neposredno prije svoga odlaska odveli s Unešića dječaka Milu Višića, Šimunova, rođenog 1943. godine. Dječaku se od tog doba gubi svaki trag. Dječak stoga može biti imenovan kao osma žrtva ovog vremena.

    Od devetog mjesta nadalje žrtve tadašnjeg vremena i vlasti jesu Jandre Malenica, Paško i Ante Kozić i mladić Ivić (zasad nepoznato njegovo ime), koje su u blizini Širitovaca objesili Talijani zbog sumnje da su hranu namijenjenu sirotinji davali partizanima. Po priči svjedoka s njima su obješeni Ležajić (nepoznato ime), učitelj s Miljevaca, Srbin, koji ih navodno nije htio izdati Talijanima. Govori se i o četvrtoj žrtvi, ali se ne zna ni ime ni prezime. Sva petorica su visjela više od deset dana na stupovima pred Širitovcima i nitko ih nije smio skinuti. Jedan od obješenih otpao je s konopa. Tada se netko od Miljevčana odvažio i svu četvoricu pokopao u iskopanu rupu u blizini Širitovaca. Vjerojatno je to bio Ilija Ivić zvani Ilijaš, tadašnji crkovinar miljevačke župe.

    U istraživanju žrtava spominje se da su ustaše u selu Otavicama ubile 1943. godine djevojčicu Mariju Sučić i djevojčicu Katu Reljanović. Marija Sučić bila je kći Martina Sučića, komunističkog prvoborca, koji je od uspostave hrvatske države kao komunist vršio organizirane prepade na stanovništvo, redarstvo i institucije tadašnje vlasti. Ne mogući ući u trag ocu, a saznavši da je djevojčica Sučićeva kći, vjerojatno su je ustaše i ubile. Zašto je ubijena djevojčica Kata Reljanović ne zna se, ali bi razlog vjerojatno mogao biti kao i u slučaju Sučić, jer su ubijene u isto vrijeme, 1943. godine u Otavicama. U svojoj «Kronici» pogibiju Sučićeve kćeri spominje i Nine Adžija kad govori o tomu da je Martin Sučić kao prvoborac i komunist, kojemu su ustaše ubile i kćer, pao u komunističku «nemilost».

    Njemačke postrojbe ubile su na nepoznatu mjestu kao komuniste Josura Aralicu i Stipu Aralicu. Mjesto njihove pogibije nije poznato. Vrijeme ubojstva moglo bi biti početkom 1944. godine.

    Ustaše su u Oklaju ubili Ivana Bronića, vjerojatno zbog opravdane sumnje da služi kao komunistički doušnik. Vrijeme njegova ubojstva nije poznato. Ustaše su ubili  kao partizana i drugog Bronića zasad nepoznata imena u Podima. Ustaše su ubili Miću –edića Bandala. Razlog je nepoznat. Vrijeme također.

    Nijemci su ubili u Vrbniku pored Knina 1944. Antu «velju kao partizana.

    Ustaše su u Oklaju 1944. ubili kao suradnika i komunističkog obavještajca glavara sela Jolića Džapu. Nešto kasnije pogubljena je iz istoga razloga i njegova žena. Iz sličnog razloga ubijen je Drago Kovačević 1944. u Oklaju, Manda Pandža 1944. i Ive Knežević koji je strijeljan u zagrebačkom Maksimiru 1944.

    Komunisti strijeljani 20. kolovoza 1942. ukupno njih devetorica, ne potpadaju pod civilne žrtve i niti jedan nije iz Drniške krajine. Iako komunisti opružuju za pogubljenje podjednako ustaše i Talijane, ustaše nisu sudjelovale u ratnoj operaciji niti su sudjelovale u strijeljanjima.

    Komunisti su u ovo doba stalno izazivali, posebno Talijane, koji su se onda osvećivali na nevinima, hapseći i progoneći one na koje bi prve naišli. Talijani su tada osnivali patrolne grupe,»Bande», koje su patrolirale štiteći Drnišku krajinu od upada partizana. Ovakvo ime ljudi pamte po talijanskom izgovoru, ali ovoga časa nepoznato je etimološko značenje talijanske riječi od koje potječe. U tim su grupama sudjelovali pored Talijana i plaćeni dobrovoljci hrvatskog podrijetla. Komunisti su potajno boravili na rubnim dijelovima Drniške općine. Imali su svoja uporišta u šibenskome zaleđu, te u prostorima gdje je bilo teško držati stalne i jake vojne formacije. Upadali su, činili zločine, a onda se povlačili u nepoznato.

    Jedna takva grupa u «itluku je napala župnika fra Pavla Silova. Prethodno su, preko svojih špijuna saznali da fra Pavao Silov posjeduje oružje, ali da ima samo nekoliko metaka. Znali su broj metaka. Napali su župsku kuću noću 28. lipnja 1942. Fra Pavao Silov branio se, vjerujući da će komunisti od ispaljenih hitaca uzmaknuti. Oni su čekali brojeći metke i kad su znali da fra Pavao Silov više nema ni jednoga metka, provalili su kuću i u kući ga izmasakrirali. Godinu dana kasnije dolazili su na Visovac kao «narodna vojska koja brani narod». Fra Gabrijel Tomić, tada bolesnik na Visovcu, kad su se pravdali da oni nikoga ne diraju, pitao ih je tko je ubio fra Pavla Silova. Tada mu je jedan komunist odgovorio da pazi što govori jer i on može upasti partizanima u ruke.

    Tadašnji Miljevački župnik Ivan Tomasović komunistima je bio obavještajac i prenositelj važnih poruka. Partizani su potajno k njemu dolazili. Iskorištavali su njegov kukavičluk i neodređenost i pokušavali u klopku uvući hrvatske mladiće koji su čuvali sela ili patrolirali da se hrvatsko pučanstvo zaštiti od stalnih upada, pljački i ubojstava. Samo dan prije svoga odlaska među komunističke naoružane postrojbe, u rujnu 1944., na dan kad se na Miljevcima slavi blagdan Imena Marijina i kad se po običaju ljudi skupljaju  «u kolo», partizani su upravo koristeći se Tomasovićem pokušali u klopku namamiti hrvatske mladiće koji su bili određeni za patroliranje tim područjem. To spominje u svojoj knjizi «Nečastiva Urota» fra Julijan Ramljak, koji je na obali visovačkog jezera upozorio mladiće da na Miljevcima «nema nikoga» i da tamo ne idu. Kad im nije uspjela takva klopka, nešto kasnije partizani su samo u kratkom vremenu uhvatili 74 miljevačka muškarca i po pričanju bacili ih u jamu u Erveniku. Mjesto pogubljenja ne mora biti Ervenik, ali je smrt Miljevčana sigurna.

    Tadašnji su komunisti imali podmukli način pridobivanja «simpatizera». Namjerno su ubacivali informacije da je neki hrvatski mladić «njihov». Kad bi se informacija proširila, iako nije bila istinita, čovjek bi se uznemirio jer su Talijani bez većih provjera ubijali i vješali. Tako su mnogi i ne znajući zašto, bježali u «šumu», gdje su ih čekali «zaštitnici». Takavu praksu otkriva slučaj hrvatskog mladića iz Drniša komu je ustaški zatvorski ključar, a stvarni komunistički povjerenik, Josip Drezga poslao obavijest da bježi jer ima informaciju kako će biti uhvaćen, zatvoren i strijeljan. Informaciju je navodno «čuo» dok su ustaše o tomu govorile s Talijanima. «ovjek se prepao, jer nije razumio što se stvarno događa, ali nije htio u partizane nego se sklonio iz Drniša u Šibenik, odakle je nastojao dalje otputovati. U Šibeniku mu se dogodila nesreća. Jedući ribu naglo se zagrcnuo i nakon nekoliko minuta umro. Tako je okončan njegov put u «neizvjesnost». Nikada nitko nije ispitivao kolikog je udjela u njegovoj smrti imao Josip Drezga.

    Ostaje problematična lista «lipanjskih žrtava» o kojoj smo ranije govorili vezano uz ustašu Jucu Rukavinu.Po komunističkoj okupaciji Drniša, komunisti su stvarali «liste žrtava», među kojima je najveća takozvana lista «lipanjskih žrtava» 1941. u kojoj se ustašama pripisuje «pokolj Srba». Taj dokument potječe iz komunističkih pismohrana u Zagrebu i dostupan je tek od uspostave nove Hrvatske države, ali je nastao na terenu, vjerojatno u «OZNI» u Šibeniku ili Drnišu. Sve u njemu napisano mora se uzeti s najvećim oprezom. Dokument optužuje ustašu Jucu Rukavinu kao organizatora «hapšenja», ali ne navodi razloge hapšenja niti jedne navedene «žrtve». Sam tekst navodi u popisu samo ime drniškog «paroha» Sebastijana Jovića, koga je Juco Rukavina navodno odveo iz Drniša u lipnju 1941. i za njegovu se daljnju sudbinu više ne zna. Ostale navodne «žrtve» tekst iz nepoznata razloga izostavlja, tek povremeno ih spominjući, naglašavajući kako ih donosi i prilaže dokumentu u posebnom popisu. Postavlja se pitanje je li Sebastijan Jović jedina žrtva koju je Juco Rukavina uhapsio i odveo, otkrivajući ga kao inicijatora napada na Hrvatsku državu, kad ga komunisti jedinoga izdvajaju iz popisa, a sve ostale posebno ispisuju, označavajući ih počesto samo «žrtvama pod brojem». Kao što je već u prethodnom tekstu rečeno, Juco Rukavina vjerojatno je istraživao slučajeve srpskih terorističkih prepada i ubojstava, odlučan da nađe ubojice i da ih po ustaškom načelu «ljute trave na ljutu ranu» privede pred sud Nezavisne Države Hrvatske. Komunisti su sve vrijeme falsificirali dokumente, praveći od njih ono što im je služilo u pojedinom momentu zacrtanoj svrsi, pa i ovaj komunistički napis treba uzeti u takvu svjetlu. Osim toga, komunističko načelo»priznajem istinu samo svoje partije» i «cilj opravdava svako sredstvo» nalaže nam biti veoma opreznim kad čitamo njihove «istine». Dokument je sumnjive namjere i vjerojatno je služio dvostrukoj svrsi: 1) da bi komunisti dobili ratnu odštetu namjerno su izmišljali nepostojeće žrtve, 2) istovremeno su među Hrvatima tražili krivce za nepostojeće «žrtve» kako bi mogli opravdati njihova pogubljenja ili drastično stroge zatvorske kazne. Neke su takve «žrtve» provele u ustaškome «zatvoru» tri dana. Komunisti ne priznaju da je tadašnja država imala pravo istraživati «zločine» i pod osnovanom sumnjom pozvati čovjeka kako bi od njega uzela iskaz, a kad bi vidjela da nema nikakve sumnje, čovjeka bi pustila na slobodu, bio on Srbin ili netko drugi. Tako je na nekoliko godina robije osuđen Hrvat jer je otišao prenijeti poruku zatvorskome ključaru Drezgi da «pripravi krevete i hranu» za uhapšenog generala Pavlovića, dok ih druge mnogo važnije stvari «ne zanimaju». Komunisti ne osuđuju Srbe zbog gnusnih zločina i terorizma, ali optužuju Hrvate što su uzeli pravo braniti se od srpskog terorizma.

    Po komunistima su za navodni pokolj» lipanjskih žrtava» optuženi slijedeći Hrvati: fra Petar Berković, Juco Rukavina, Ivica Matković, Ljubo Matković, –orđe Marojević, Ante Beader, Josip Brela, Božo Vukušić, Drago Dogan, Mate Pućo, Krste Cigić, Božo Strunje, Mate Vidović, Marko Nakić, Mate Jakelić, Petar Sučić, Joko Jolić, Ante Krnić, Joko Jerković, Ivica Vukorepa, Žarko Milić-Štrkalj, Petar Mrčela, Ivan Mrčela, Ivan Škarica, Jandre Sabalić, fra Božo Vugdelija, Janko Heraković (grkokatolički župnik Kričaka), Nikola Heraković, Marko Tomić, Ivan Odak, Ivan Ramljak pok. Mate, Ivan Ramljak, pok Petra, Marko Ramljak, Boško Mrđen, Šime Šiklić, Stipan Vukosavić, Ilija Marić, Josip Šušnjić, Božo Barišić, Ante Barišić, Mile Baljak, Stipe Sartari, Pavle Pučić, Giovannico Biddau, Marko Nakić-Alfirević i Mate Veštić.

    Navedeni Hrvati uglavnom su pogubljeni, manjina ih je robijala duge zatvorske kazne, a neznatna manjina spasila se bijegom u emigraciju. Primjerice, Božo Strunje masakriran je u Žitniću, a da nitko nikada nije tražio njegovih ubojica.

    Kao dokaz za navodne «zločine» komunisti su uzeli izjave slijedećih ljudi: Josipa Drezge, Nikole Adžije, Steve Vukašina, Mare Jović, Ljube Odaka, Mile Milete, Marka Milete, Tome Lončara, Ljubice Lončar, Danila Ivaza, Božice Eraković, Marije Bukarica, Ivana Topića, Špire «olovića, Mile «olovića, Jakova Bilića, –ure Beadera, Sime Beadera, Vojina Beadera, Anice Janković, Jove Manojlovića, Milana Gušavca, Ane Lunić, Jerka Lunića, Marija Lunić, Ante Jukića, Petra Jukića, Marka Janjića, Marka Ivčevića, Stane Martić, Milice Vukšić, Steve Vukšić, Ane Vukšić, Vase Vukšić, Tode Vukšić, Špire Meleta, Ranka Vukašina, Todora Jelića. Također Knjigu čuvara zatvora Kotarskog suda u Drnišu i izvod iz dnevnika talijanskog zapovjedništva.

    Prvonaznačeni zatvorski čuvar Josip Drezga bio je komunistički doušnik pa se može pretpostaviti što je sve mogao «znati». Po uzoru na njega, većina svjedoka nije pouzdana. Sami komunisti u spisu tvrde da Marija Bukarica nije htjela potvrditi na sudu svoju prethodnu izjavu, što može značiti da je prvu svoju izjavu dala pod pritiskom ili mučenjem. Spisak navedenih «komunističkih svjedoka» treba uzeti stoga uz krajnji oprez, kako bi se zaštitio ugled nevinih ljudi, kojima su imena navedena u popisu «svjedoka», a da stvarno o tomu nemaju nikakva osobnog udjela. Komunistima je takva metoda u to doba bila obična stvar.

    Sagledamo li sve navedeno, «ustaški zličini», progoni Srba i bezrazložna hapšenja ne postoje. Postoji samo potreba za pravnom državom, koja je u pojedinim momentima strogo branila svoj opstanak.Da su ustaše imale namjeru progoniti Srbe niti jedan ne bi preživio niti bi imao šansu, poput Dušana Raškovića, biti predsjednikom ustaškoga suda u Drnišu. Istinu o ustašama treba izdvojiti ispod komunističke bezočne propagande i rasvijetliti do kraja sve njihovo djelovanje. Dosada nam to komunisti nisu dozvoljavali. Sada je doba da se stručnjaci, istražujući dan po dan i rasvjetljujući događaj po događaj, istinito odrede po ustaškoj stvarnosti».

     

    7. Tri komunističke «odluke» i «presude»

     

    Da bismo se što bliže približili navedenoj problematici i što bolje shvatili vrijeme o kojemu govorimo donijet ćemo doslovno prepisane: 1.Komunističku «Odluku o utvrđivanju zločina okupatora i njihovih pomagača» koju je u Zagrebu 6. svibnja 1947. napravila takozvana «Zemaljska komisija Narodne republike Hrvatske», a u svezi s djelovanjem drniškog ustaškog načelnika Ivice Vukorepe, koju je potpisao komunistički «rukovodilac» dr B. Štambuk i «tajnik» B. Dulibić; 2. «Presudu» Okružnog suda u Šibeniku koji osuđuje na dugogodišnje robije Petra Mrčelu, Ivana Mrčelu i Matu Abrusa; te 3. Potvrdu «presude» Vrhovnog suda u Zagrebu. Navedene dokumente objavljujemo jer su dostupni i jer pokazuju ponajbolje vrijeme u kojemu su nastali.

    Petar Mrčela zvani Pešo, dugogodišnji sakristan drniške župe bio je častan čovjek i katolik,bez obzira na ono što su o njemu komunisti pisali i bez obzira na osmogodišnju robiju. Iz svega napisanog kriv je jedino što je upravo to bio: Hrvat i katolik. Fratri Drniške krajine, cijeneći Petrovu dobrotu, pravednost i nevinost, u ogromnom su se broju okupili na njegovu sprovodu, prkoseći time komunističkom teroru i «presudama». Njegovu ponašanju nije bio daleko ni brat mu Ivan Mrčela, na kraju dugogodišnjeg zatvora potpuno uništen i nesposoban za življenje.

    Mate Abrus, postolar, Hrvat i katolik, pošten i dobar čovjek, nevino optužen i osuđen na petnaest godina robije, još je jedna žrtva komunizma. Optuživali su ga za smrt Nike Jovića iako su znali da on to nije napravio nego srpski oficir iz grupe srpskog generala Pavlovića. Obitelj Jovića to je dobro znala. Svejedno je rođakinja Jovićeva Marija Andrić zvana Bartuluša stalno progonila Matu Abrusa koji se nije mogao niti braniti. Znajući da napada nevina čovjeka, pred smrt se strašno mučila i bila spremna Matu Abrusa moliti za oproštenje. Matu Abrusa našli su drniški komunistički špijuni u zarobljeničkom logoru, uhapsili su ga i natjerali da zatrpava tijela pobijenih hrvatskih civila i vojnika. Zatim su ga doveli u Šibenik gdje je mučen i «kastriran» te nikada više nije mogao imati djecu.

     

    «...

    Narodna republika Hrvatska

    ZEMALJSKA KOMISIJA

    za utvrđivanje zločina okupatora

    i njegovih pomagača

     

    ODLUKA

    o utvrđivanju zločina okupatora i njihovih pomagača

     

    ZLOČINAC:

    Prezime i ime: Vukorepa Ivica Nikolin

    Približna starost:    ----

    Narodnost: Hrvat

    Jedinica, zvanični položaj i čin: ustaški načelnik za vrijeme ustaškog terora u Drnišu

    Mjesto stalnog boravka: Drniš

    Posljednje boravište: poginuo kao ustaša u borbi protiv NOV, u sinskoj krajini god. 1941.

    Ostali lični podaci: nema vlastite imovine

    __________________________

     

    ŽRTVE ZLOČINA ( OŠTEĆENICI):

    ( sa ličnim podacima)

    1. Jović Sebastijan pok Stevana, srpsko-pravoslavni paroh iz Drniša, od 55 g. Srbin, pravoslavni, neoženjen (kaludjer), nikoga nije bio dužan uzdržavati.

    (Ostale žrtve u priloženom popisu žrtava)    

    POJEDINOSTI O ZLOČINU:

     

    _________________________________

     

    KRATAK OPIS I KVALIFIKACIJA ZLOČINA:

     

    1. Kvalifikacija:

    izdaja naroda - ubistvo i pokolji - sistematski teror - pljačka - masovna mučenja gradjanskih lica.

    2. Kratak opis:

    Vukorepa Ivica skupa sa fratrom Berkovićem i nekim drugim osobama iz Drniša, stvara prvu ustašku organizaciju još prije pada stare Jugoslavije 1941 god. Za vrijeme ustaškog terora on je ustaški načelnik u Drnišu, te je jedan od onih koji organizuje taj ustaški pokolj Srba u Drniškoj krajini u lipnju 1941 godine, a u kojem su bile pobite žrtve ad 1/ do 43/. U tim dogadjajima on je jedan od naredbodavaca, dok nema dokaza da bi sudjelovao kao izvršitelj.

    Kriv je dakle kao jedan od glavnih organizatora pokolja Srba u Drniškoj krajini i ostalih zločina koji su tada izvršeni.

     

    I. KRZ - Zh 41186, kut. 514

     

    (Zločinac, mjesto, vrijeme, način i sredstva izvršenja, žrtve, štete)

     

    Fra Petar Berković, župnik u Drnišu, već prije rata osniva u Drnišu prvu ustašku organizaciju, u kojoj okuplja nekolicinu drniških omladinaca, obrtnika i trgovaca, te nekoliko zemljoradnika sa Petrova Polja. Ta organizacija razvija svoju propagandnu djelatnost, koja se uglavnom svodi na širenje i raspaljivanje plemenske mržnje, te na pripremanje prevrata za slučaj rata. U tom radu župnik Berković razvio je upravo nevjerovatnu aktivnost, koristeći u punoj mjeri svoj svećenički položaj.

    Ova tako stvorena ustaška organizacija pristupa, u slomu stare Jugoslavije, odmah ostvarivanju svojih veleizdajničkih ciljeva Tih dana župnik Berković uzima nasilno vlast u Drnišu i sa svojim ljudima vrši razoružavanje jedinica jugoslavenske vojske, koje se povlače kroz Drniš.

    Već u tim prvim danima počinju progoni srpskog življa, i ustaše počinju hapsiti Srbe po Drnišu. Vjerojatno bi već tada, u travnju 1941, došlo do pokolja drniških Srba, koji je župnik Berković sa svojim pristašama bio već ranije zamislio, da je za to bilo vremena. Sve je već bilo pripremljeno da se pristupi klanju i istrebljenju srpskog življa Drniša — u to vrijeme dolazi iz Šibenika u Drniš jedna skupina ustaša, koji će se u čitavom toku rata pokazati kao nečuveni koljači: Maroević Djordje, Matković Ivica, njegov brat Ljubo, Beader Ante, a istodobno silazi u Dalmaciju iz Like stari ustaša Juco Rukavina, s jednom skupinom ličkih ustaša, uzima za sjedište Knin, ali povremeno dolazi i u Drniš — ali ustaški plan mora biti odgodjen za neko vrijeme, pošto talijanske okupacione trupe, koje su ušle u Drniš 10. travnja, preuzimlju vlast u svoje ruke te puštaju iz zatvora uhapšene Srbe. Ustaše ipak nastavljaju s pripremama te u pojedinim selima drniške krajine organizuju svoje skupine. Župnik Berković tih je dana upravo neobuzdan, tako da dolazi u sukob sa talijanskim vlastima i biva uhapšen te odveden u Zadar, gdje nakon par dana, biva pušten, pa odlazi u Zagreb, odakle se vraća u Drniš par dana nakon nasilne aneksije primorskog dijela Daimacije po Italiji, kojom je Drniš sa svom krajinom dodijeljen tkz. «N.D.H.», kao ustaški povjerenik za tu oblast. Početkom lipnja Talijani mu predavaju civilnu vlast, i on stavlja na položaj ustaškog «načelnika» drniške općine jednog od svojih najužih suradnika, Ivicu Vukorepu. Uza nj su tada, pored spomenutih, još: Dogan Drago, Jerković Joko, Vukušić Božo, Strunje Božo, Milić-Štrkalj Žarko, Cigić Krste, Pućo Mate, Vidović Mate la, Vugdelija fra Božo, braća Petar i Ivan Mrčela, Nakić Marko, Škarica Ivan, Krnić Ante, Heeraković pop Janko i brat mu Nikola, Sabalić Jandre, Sučić Petar, Jakelić Mate i Jolić Jakov. Svi ovi tvore neku vrstu ustaškog štaba u Drnišu, i moraju se smatrati, tko više tko manje, krivcima lipanjskog pokolja drniških Srba.

    Odmah prvih dana lipnja počinju ponovna hapšenja Srba, koja se provode uporedo u Drnišu i okolnim selima.

    Medju prvima uhapšene su u Drnišu žrtve pod 1) do 12), stavljene u općinski zatvor, a 7. lipnja prebačene u drniški sudski zatvor. Hapšenja provode patrole, sastavijene od gore spomenutih ustaša, uz učešće ličkih ustaša Juce Rukavine. Imena ovih nisu se mogla ustanoviti, osim nekog Brale Josip, koji se isticao posebnom okrtnošću. Žrtvu pod 4)  uhapsili su Vukušić Božo, Krnić Ante i Beader Ante. Sve su žrtve u općinskom zatvoru bile strahovito tučene, a naročito uhapšena trojica pravoslavnih sveštenika, koje su okrutno tukli i mučili Strunje Božo, Vukušić Božo i Su»ić Petar.

    U isto vrijeme uhapšene su od ustaša i žrtve pod 44), 45)i 46), poznati Hrvati antifašisti. Intervencijom nekih poznanika, one su nakon tri dana puštene na slobodu.

    Žrtvi pod 1) opljačkana je od ustaša prigodom hapšenja sva kuća, odnesene su sve pokretnine i sav novac, u ukupnoj vrijednosti od 303.146. - din.

    Istovremeno vršena su hapšenja Srba i po okolnim selima i to tako da bi  se pojedinima slao poziv da se jave u Drniš «vlasti», nakon čega bi bili zatvoreni, ili bi, pak, pojedine ustaške patrole dolazile u sela i hapsile srpske seljake, uz suradnju mjesnih ustaških funkcionara.

    Tako su uhapšeni Siverićani, žrtve, pod 13) -16) Lončar Gojko uhapšen je u samom Siveriću od ustaškog žandarma Vukasovic Stipana i otpremljen u Drniš. Ostala trojica su dobila poziv od ustaške komande u Drnišu, da se odmah kod nje jave. Taj poziv uručili su im domaći ustaše Tomić Marko i Miličević Mate. Primivši taj poziv, oni su pošli do mjesnog ustaškog povjerenika Odak Ivana, te od njega zatražili garanciju da im se u Drnišu neće ništa dogoditi. Radi veće sigurnosti, zamolili su Marka Tomića da ih otprati u Drniš. Došavši u Drniš oni su, medjutim, odmah zatvoreni. Oštećenici i svjedoci okrivljuju za hapšenje i kasnije ubijstvo ove četvorice, pored spomenutih Odaka i Tomića, još Ramljak Ivana pok. Petra, Ramljak lvana pok. Mate, Ramljak Marka, Mrdjen Boška i Šiklić Šimu, koji su svi bili istaknuti ustaše u Siveriću i po čijim bi uputstvima njihovo uhapšenje uslijedilo. Taj je navod više nego vjerojatan, jer je njihovo uhapšenje moralo uslijediti na tužbu ili podsticaj iz samog mjesta, t.j. od strane tamošnjega ustaškog vodstva, koje su sačinjavali označeni ustaše. Pored njih za hapšenje Lončar Gojkla njegov otac Toma okrivljuje Nedoklan Filipa, koji bi ga bio tužio iz neke ranije mržnje. To on zaključuje na osnovu jedne prijetnje, koju bi Nedoklan navodno bio izrekao pred Bukarica Marijom. No pošto spomenuta poriče taj navod, nije se spomenutoga moglo utvrditi krivcem. Za stradanje Lončar Mile označen je krivim bivši žandarm Ilija Marić. Ovoga je sam Mile Lončar, u času kad su ga ustaše odvodili vlakom prema Lici, označio Topić Ivana pok Mile kao onoga koji ga je denuncirao ustašama.

    U Tepljuhu uhapšene su žrtve pod 17) -19) od ustaškog «poručnika» Nakić Marka, koji je bio jedan od organizatora čitavog kasnijeg pokolja, i odvedene u drniški zatvor.

    Na putu iz Šibenika u Drniš uhvatili su ustaše Cigić Krste i Jakelić Mate žrtvu pod 20) i odveli je, isto tako, u drniški zatvor. Krivcima za kasnije ubijstvo ove označuje njezin otac ustaše Maroevića, Vukušića, Sabalića i Mrčelu Ivana.

    Između 7. i 10. lipnja uhvaćene su u Žitniću žrtve pod 21) - 29). Njih je uhapsila skupina ustaša iz Drniša koju su sačinjavali Maroević, Matković Ivica, Beader Ante, Sučić Petar i Vidović Mate, uz suradnju mjesnog ustaškog povjerenika Šušnjić Josipa te domaćih ustaša Barišić Bože i Ante, Baljak Mile i Sartari Stipe.

    13. lipnja uhapšena je u Drnišu, gdje se bavila poslom, žrtva pod 30) od Jolić Joke i Sučić Petra.

    Prvih dana lipnja uhapšene su u Kanjanima od jednog neidentificiranog ustaše iz Drniša, uz suradnju domaćih ustaša Pučić Pavla i Nakić-Alfirević Marka, žrtve pod 31) i 32).

    13. lipnja dobile su žrtve od 33) - 37) u Ružiću poziv da se odmah jave ustaškom taboru u Drnišu. Bojeći se ići u Drniš, one su se obratile mjesnom ustaškom povjereniku Vestić Mati te, dobivši od njega garanciju da im se neće ništa dogoditi, 17. lipnja krenule u Drniš, ali su tu, prema unaprijed spremljenom planu, i one uhapšene i zatvorene. To je nedvojbeno bilo organizirano u sporazumu sa Vestić Matom.

    U isto vrijeme uhićene su u Mirlović-polju od neidentificiranih ustaša žrtve pod 38) - 40) i odmah odvedene u Drniš pa tu zatvorene. Na isti način uhvaćena je i sprovedena u Drniš od strane neidentificiranih ustaša žrtva pod 41) iz Miočića.

    U Kričkama je 16. lipnja jedna ustaška patrola pod vodstvom braće Matković, a u čijem su sastavu identificirani Sučić Petar, Baljak Mile i Vestić Mate, ubila je na mjestu žrtve pod 42) i 43).

    I ove žrtve, kao i prva skupina, izvrgnute su teškom zlostavljanju od strane ustaša.

    Osim žrtava pod 33) - 37) te 44) - 46), sve ostale u Drniš dovedene i pritvorene žrtve bile su u nekoliko partija odvedene od ustaša kamionima iz Drniša u nepoznatome pravcu. Premda se njihova mrtva tijela nisu pronašla, a niti se što određena o njihovoj sudbini moglo dosad utvrditi, nema nikakve sumnje da su svi ti Srbi poklani i pobijeni, vjerojatno u Lici, jer se za neke tvrdi da su iz Knina vlakom vođeni za Liku.

    Prva skupina žrtava, one pod 1) - 12), odvedena je kamionom 12. lipnja, noću. Ostali odvedeni su u dvjema skupinama prema Lici. Posljednja od tih odvedena je 21. lipnja.

    O ubijstvima tih triju skupina moglo se ustanoviti da su izvršena pod neposrednim rukovodstvom Juce Rukavine, jer ih je on lično sa svojim ličkim ustašama odveo kamionom iz Drniša. Nije se moglo ustanoviti da li su s njima tada pošli i spomenuti šibenski ustaše kao i koji od drniških ustaša To je vrlo vjerovatno, ali i bez obzira na to oni su sigurno kod toga aktivno suradjivali, tako da se moraju smatrati direktnim saučesnicima ovoga pokolja.

    Žrtve pod 33) - 37) ubijene su na zvjerski način u općinskom zatvoru u samom Drnišu.

    O tome pokolju moglo se ustanoviti da je prva zaklana žrtva pod 34), od ruke Pućo Mate. Odmah zatim, u noći od 20 na 21 lipnja zaklane su žrtve pod 33), 35) i 36), a idućeg dana zaklana je žrtva pod 37). Ubijstvo ove petorice spada medju najokrutnije i najzvjerskije zločine što su se ikada dogodili. Prije klanja podvrgnuti su svi strahovitom mučenju, a nakon klanja isječeni na komade, koji su u vrećama izneseni iz zatvora i na terenu Drniša bačeni u jame, a neki poliveni benzinom i spaljeni.

    Osim tih ubijstava, u vremenu toga lipanjskog ustaškog terora u Drnišu, izvršeno je od strane neidentificiranih ustaša i nekoliko pljačka.Tako je žrtvi pod 47) odnesen jedan konj, žrtvi pod 48) uzeta je gotovina od 800—din, a žrtvi pod 19) jedna ustaška patrola pod vodstvom Matković Ivice, Beader Ante i Dogan Drage opljačkala je razne robe i gotova novca u ukupnoj vrijednosti od 279.273— din.

    Za sve ove zločine, osim spomenutih ustaša, odgovorna je i talijanska vojnička komanda u Drnišu, na čelu koje je tada stajao podpukovnik Giovannico Biddau, komandant I. bataljona 15. pješadijskog puka divizije «Sassari». Njemu je bilo vrlo dobro poznato što se u Drnišu dogadja i što se sve sprema, jer je o tome podnosio svojim višim komandama detaljne izvještaje. On, dapače, lično prisustvuje jedne noći kad ustaše ukrcavaju nesretne žrtve u kamion da ih odvedu na klanje. Njegov posilni, koji je, isto tako, prisutan, zgnjušen time, i pokušava da to spriječi, ali ga Biddau tjera kući, udarajući ga po licu pesnicom. Podpukovnili Biddau raspolaže sa dovoljno snaga da spriječi ustaški teror i njihova zvjerstva, tada se u Drnišu nalaze hiljade talijanskih vojnika, prema kojima stoji samo stotinjak ustaša, slabo naoružanih. Što nije ni pokušao da spriječi ustaško klanje, dovoljno pokazuje da je i njemu i njegovim višim komandantima progon Srba dobro došao da bi se raspalila bratoubilačka mržnja izmedju Srba i Hrvata i tako stvorio što veći jaz izmedju naših naroda i skršila njihova otporna snaga, što je bio glavni cilj talijanskog okupatora, pa se i radi toga i radi podrške koju je ovaj ukazivao ustašama i direktno i indirektno, mora za lipanjski pokolj u Drnišu označiti krivim i talijansko vojničko rukovodstvo u Drnišu.

    Vukorepa Ivica također je jedan od onih koji su uz fratra Petra Berkovića, još prije pada stare Jugoslavije stvorili prvu ustašku organizaciju u Drnišu. Za vrijeme gornjeg terora on je ustaški načelnik u Drnišu, a što samo po sebi dokazuje, da je on bio jedan od glavnih ustaških ličnosti u to doba, te jedan od organizatora i naredbodavaca svega onoga što se dogodilo. On je dakle kao organizator i naredbodavac odgovoran za ubistva svih tih žrtava, za njihova zlostavljanja, kao i za pljačke koje su se tada dogodile. Da li je on i u izvršenju toga sudjelovao, nije se moglo ustanoviti, a što nema naročite važnosti, obzirom na njegovu eminentnu ulogu kao organizatora.

     

    Šteta je, s obzirom na 43 izvršena ubijstva, neprocjenjiva.»

     

     

     

     

    « PRESUDA                                   K 12/46.

    U IME NARODA »

     

    Okružni narodni sud u Šibeniku sastavljen od stalnog suca Šprljan Vicka kao predsjednika i predsjedatelja Juras Marka i Paić Ante kao članova vijeća, te Vuković Marije kao zapisničara, u krivičnom predmetu po optužnici J. T. okruga Šibenik od dana 15. siječnja 1946 god. pod Kto 3/46 protiv optuženih 1) Mrčela Petra pok. Frane, crkovinara i listonoše, Mrčela Ivana pok. Frane, drvodjelca i Abrusa Mate pok. Ivana, postolara i poreskog činovnika, svi iz Drniša, radi krivičnih djela protiv naroda i države, na osnovu usmenog i javnog glavnog pretresa održanog dana 19 veljače 1946 god. u prisutnosti pomoćnika J. T. Gojanović Živka, te optuženih lično i njihova branitelja s ureda Jović Dragomira, po predlogu tužitelja da optuženici budu priznati krivim djela optužnice i kažnjeni po zakonu i predlogu optuženih i branitelja da prepuštaju uviđavnosti suda za odmjerene visine kazne, te da budu blago kažnjeni, dana 19 veljače

     

    presudio je:

     

    I) optuženik MR»ELA PETAR pok. Frane i majke Kravar Anđe, rođen 6. III. 1907. godine u Drnišu, Hrvat, katolik, oženjen - otac četvero djece ( od 4 do 10 god.). crkovinar i listonoša, pismen, ( 4 razreda osnovne škole), bez imetka, neosuđivan, sada u istražnom zatvoru;

    II) optuženik MR»ELA IVAN  pok. Frana i majke Kravar Anđe, rođen 3. XI. 190? godine u Drnišu, Hrvat, katolik, oženjen, otac jednog djeteta  ( od 7 godina) drvodjelac, pismen ( 4 razreda osnovne škole), bez imetka, neosuđivan, sada u istražnom zatvoru;

    III. optuženik ABRUS MATE pok. Ivana i majke Božice Bašić, rođen 25. XI. 1909. god. u Drnišu, Hrvat, katolik, neoženjen, postolar i poreski činovnik, pismen ( 6 razreda osnovne škole), bez imetka, neosuđivan, sada u istražnom zatvoru,

     

    krivi su:

     

    i to:onaj pod I) optuženi MR»ELA PETAR pok Frane

    a) što je još od prije 1941 godine učestvovao u ustaškoj organizaciji pripremajući zajedno sa sloglasnim ustašama u fratarskom samostanu u Drnišu na kapitulaciju ( vjerojatno kapitulciji) stare Jugoslavije i stvaranje ustaške vlasti, te odmah prilikom sloma stare Jugoslavije u aprilu 1941.  učestvovao u razoružavanju stare jugoslavenske vojske u Drnišu i u slostavljanju generala Pavlovića i drugih oficira, koje je sproveo u sudski zatvor, dakle da je vršio djela kojima se nanosi šteta odbrambenoj sposobnosti Jugoslavije i nečovječno postupao sa jugoslavenskim državljanima,

    b) što je dana 2/X. 1942 godine kao ustaški milicioner sa puškom u ruci učestvovao u ustaškoj akciji na Kljake, kada su uhvaćena tri rodoljuba iz Drniša, Mudrinić Jovo, Subota Dušan i Subota Krste, dakle radio kao pomagač ratnih zločina hapšenja i stupio u naoružane vojničke formacije sastavljene od jugoslavenskih državljana u cilju pomaganja neprijatelja i zajedničke borbe s njime protiv svoje otadžbine;

    onaj pod II) optuženi MR»ELA IVAN pok Frane:

    c) što je još od prije 1941 godine učestvovao u ustaškoj organizaciji pripremajući se zajedno sa zloglasnim ustašama svojim bratom Petrom crkovinarom, fra Petrom Berkovićem, sudijom Šimetinom i drugima, na kapitulaciji stare Jugoslavije i stvaranje ustaške vlasti pod okriljem  okupatora, te odmah prilikom sloma stare Jugoslavije u aprilu 1941 godine učestvovao u ustaškoj uniformi oboružan vojničkom puškom i pištoljem u razoružavanju stare Jugoslavije i u ustaškom teroru u Drnišu, sve do dana 20. VII. 1941 godine, kada je pobjegao u Zagreb bojeći se posljedica narodnog ustanka u okolici Knina, dakle da je vršio djela kojima se nanosi šteta odbrambenoj sposobnosti Jugoslavije i postao funkcionerom terorističkog aparata okupatora;

    d)  što je odmah po dolasku u Zagreb u juli 1941 godine postao redarstveni izvodnik sa službom u Tuškancu na osiguranju Pavelićevog dvora, dakle stupio u policijske formacije u cilju pomaganja neprijatelja i zajedničke borbe s njime protivu svoje otadžbine;

    onaj pod III) optuženi ABRUS MATE pok. Ivana,

    e) što je još od prije 1941 godine učestvovao u ustaškoj organizaciji pripremajući se zajedno sa zloglasnim ustašama u fratarskom samostanu u Drnišu na kapitulaciju stare Jugoslavije i stvaranju izdajničke ustaške vlasti pod okriljem okupatora, te odmah prilikom sloma stare Jugoslavije u aprilu 1941 godine s puškom u ruci učestvovao u razoružanju stare Jugoslavenske vojske i držao stražu noću nekoliko puta dok su se Srbi odvodili na klanje, a u 1942 godini više mjeseci je predvodio ustašku mladež u stroju prilikom dizanja i spuštanja okupatorskih zastava, kao i na vježbe, dakle vršio djela koja slabe odbrambenu sposobnost Jugoslavije i bio funkcionerom terorističkog aparata okupatora;

    f) što je neustanovljenog dana koncem 1941 ili početkom 1942 godine tužio rodoljuba Draga Badurinu i Gaju Karaka ondašnjem kotarskom pšredstojniku Stjepanu Paštaru, da govore i rade protivu interesa NDH i da su sumnjivog ponašanja, dakle da je vršio potkazivanja, koja su mogla imati za rezultat hapšenje i terorističke mjere;

    g) što je neustanovljenog dana u ljetu 1941 godine učestvovao u hapšenju Dušana Njeguša, koga su ustaše ubili i to tako, da je čekao vani, dok su ustaše hapsile, a naustanovljenog dana 1942 godine isto tako, da je učestvovao u hapšenju rodoljuba Slavka Kušpilića i Ivice Jerkovića, dakle da je radio kao pomagač ratnih zločina ubijanja i hapšenja;

    h) što je neustanovljenog dana u ljeto 1941 godine, opljačkao stan dr. Ježina Ante, te prisvojio i nosio na sebi jedne cipele, dakle vršio pljačku privatne imovine.

    Pričinili su time krivična djela protiv naroda i države i to onaj pod I) MR»ELA PETAR radnjama pod a) zločin po tački 2 i 3, radnjama pod b) zločin po tački 3 i 4, onaj pod II) MR»ELA IVAN radnjama pod c) zločin po tački 2, radnjama pod d) zločin po tački 4 i onaj pod III) ABRUS MATE radnjama pod e) zločin po tački 2 i 3, radnjom pod f) pokušaj zločina po tački 3, radnjama pod g) zločin pod tačkom 3, radnjom h) zločin po tački 3, sve iz čl. 3. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države kažnjivo na osnovu čl. 4 istog zakona, te na osnovu čl. 18 pomenutog zakona kažnjivo po čl. 3 Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj, pa se

     

    osuđuju:

     

    optuženi ad I) Mrčela Petar na 5 ( pet ) godina prinudnog rada s lišenjem slobode i na kaznu gubitka političkih i građanskih prava u trajanju od 3 ( tri) godine i to prava pod a),b), v) i g) iz čl. 5. tač.1 Zakona o vrstama kazne, u kaznu mu se uračunava već izdržani istražni pritvor od dana 12. V. 1945 god. do 19. veljače 1946 god.,

    optuženi ad II) Mrčela Ivan na 10 (deset) godina prisilnog rada lišenjem slobode i 5 (pet) godina gubitka političkih i građanskih prava i to pod a),b), v) i g) iz čl. 5. tač. 1. zakona o vrstama kazne, u kaznu mu se uračunava već izdržani istražni pritvor od dana 13.V. 1945 do 19 veljače 1946 godine.

    optuženi ad III) Abrus Mate, oslobođen je optužbe za djelo pod 1) optužnice:

    da je oko mjeseca jula 1944 godine stupio u domobranstvo u Gospodarski ured Poputbenog zapovjedništva Knin, a nakon povlačenja iz Dalmacije ispred nadiranja J.A. služio od mjeseca novembra 1944 pa sve do 15. XII. 1944 godine u blagajni Odbrambenog zdruga u Jasenovcu, dakle stupio u vojničke formacije sastavljene od jugoslavenskih državljana u cilju pomaganja neprijatelja i zajedničke borbe protiv otadžbine i bio funkcioner terorističkog aparata, te time počinio zločin po tački 4, i 3. čl. 3. zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države i kažnjivo na osnovu čl. 4. istoga zakona.

     

    OBRAZLOŽENJE:

     

    Optuženi su tuženi za djela opisana u dispozitivu, te djelomično i priznaju, ali se brane da nisu krivi i u svoju obranu navode: Optuženik ad I) Mrčela Petar navodi u obrani, da je on bio crkovinar i sluga fratara u samostanu i da nije učestvovao sa fratrima u ustaškoj organizaciji, te u kapitulaciji Jugoslavije radio na stvaranju ustaške vlasti i razoružavao jugoslavenske oficire i vojnike kao ni zlostavljao generala Pavlovića i ostale oficire, već da je on otišao u općinsku salu kao što su i mnogi drugi seljaci išli i tamo vidio generala Pavlovića i još neke oficire, a koje je Ivica Vukorepa pretresao, te kada ih je pretresao, da mu je Ivica Vukorepa rekao da neka pođe kod Jose Drezge koji je bio ključar zatvora i reče da spremi hranu i krevete, što je on, t,j. optuženi učinio, ali da ih on nije vodio u zatvor.

    Navodima optuženoga koje navodi u obranu, nije se moglo vjerovati i to s tih razloga, što je optuženi u fratarskom samostanu bio dugo godina kao crkovinar i radio sve što bi mu oni t.j. fratri naredili, a naročito Petar Marković za koga je i sam opt. kaže da je bio zloglasni i kao njihova povjerljiva osoba, biva postavljen na poštu za listonošu, a kada je pobjegao iz Drniša u Zagreb, također je bio namješten na pošti 1. Kada je bilo oslobođenje Zagreba pobjegao je u Celje, gdje je bio Zarobljen. Da optuženi nije bio ustaški nastrojen i ogrešio se o narodu nebi bio ni bježao, ali on je bio uvjereni ustaša i kao takav radio, a na štetu NOP-a jer sam kaže da je mislio da su partizani krvnici, a tako da je govorila unutrašnja i vanjska propaganda. Što se tiče generala Pavlovića i oficira sam optuženi prizna, da je išao reći Drezgi da spremi hranu i krevete, istom Drezgi je pomogao opt. i zašto je Ivica Vukorepa, koji je poznati koljač i krvnik baš rekao da optuženik se pobrine za Pavlovića i zašto je tu bio prisutan opt. I baš zato, što je bio prisutan i dobio naređenje od Vukorepe, koje je on izvršio zaključuje se da je opt. i sproveo Pavlovića i oficire, a to proizlazi iz iskaza svj. Dr. Živkovića Roka, kao i to da je opt. bio u dobrim odnosima sa zloglasnim Berkovićem. Iz iskaza Cota Milovana, Subota Dušana, Paulinović Nikice, «upić Marka, Mudrinić Jove, Skelin Ikice ud. Marka, Drezga Jose, Jelić Ivana, Babić Ivana i Odak Stipe vidi se da je opt. bio ustaški nastrojen, sarađivao sa fratrima koji su poznati kao zlikovci, pa čak i nosio ustašku uniformu i razoružavao bivšu jug. vojsku i sprovodio ih u zatvor, te bio obavještajac njemačkog oficira koji je bio kod komande VII ustaškog zdruga, kao i hapsio Srbe i naoružan sa puškom kao ustaški milicioner učestvovao u ustaškoj akciji na Kljake.

    Svjedok Subota Dušan kaže: da kada je on bio uhapšen skupa sa Mudrinićem i Subota Krstom, da ih nije uhapsio opt. već milicija seoska iz Kljaka, a da je vidio optuženog naoružana sa ustašama u kamionu kada su došli u Kljake i kada su se vratili natrag, da su putovali istom kolonom samo u drugom autu.

    Nije krivica samo u tome da li je opt. uhapsio svj. Subotu i druge, već je stvar i krivica u tome da je on imao namjere da hapsi, jer je išao i bio skupa sa ustašama u vršenju akcija. Optuženik za vrijeme dok je bio na pošti istodobno je bio i milicioner, tako da je prema potrebi vršio jedno i drugo. To sam opt. prizna. Dakle, krivica optuženoga je potpuno dokazana.

    Optuženik ad II) Mrčela Ivan brani se i navodi u odbranu da nije prije sloma Jugoslavije pripadao ustaškoj organizaciji niti bio u ustaškoj uniformi kao i to da nije zajedno sa fra Petrom Berkovićem, sudijom Šimetinom i drugima radio na kapitulaciji stare Jug. i stvaranju ustaške vlasti, a također ni razoružavao bivše jug. vojsku i bio naoružan s puškom i pištoljem u ustaškoj uniformi, već da je on t.j. optuženik bio pozvan od Ivice Vukorepe da bude njegov pratioc što je i bio. Sa Berkovićem i Šimetinom, da se samo poznavao kada bi pomagao svome bratu Petru koji je bio crkovinar, u njegovom poslu i od vremena kada je bio u organizaciji «Orao», a Ivica Vukorepa da  mu je oženio sestru i tako da je samo s njime išao, tada da je nosio pištolj, a da nije nikome zla učinio.

    Ovakva obrana optuženoga je uopće neumjesna i neistinita, kada iz samog njegovog iskaza kao i pred OZN-om, a tako i istražiteljem, pa i na samoj raspravi proizlazi, kako je bio pozvan od Ivice, a koji je poznati zločinac, te vršio službu njegova pratioca i to sa oružjem i s njime lutao duže vrijeme, zatim biva namješten na općini od istog Vukorepe i vršio službu sve dok se Vukorepa nije povukao u Zagreb, a tako je i opt. otišao skupa s njim i sa ostalim zlikovcima u Zagreb, gdje biva opet namješten od Vukorepe kao policijski izvidnik i vršio čitavo vrijeme službu na ulazu u Tuškanac, osiguravajući kvart gdje je stanovao Poglavnik i strani ministri, kao Mađarski, Japanski, Španjolski i Bugarski pa i Njemački i baš pozadi kina «Urania», a za dužnost da je imao pregledavati i vršiti pretres stvari koje prolaznici nose i da li imaju propusnicu jer za tamo proći trebalo je imati naročite dozvole. Položio je i ustašku zakletvu i sve povjerene mu poslove i dužnosti da je vršio savjesno i pošteno sve dok se nalazio na toj službi i da je bio vjeran. Optuženome je ustaški tabor u Drnišu povjeravao i ključeve od magazina i dijeli hranu i vino za talijansku vojsku. Također se vidi u kojem je društvu putovao za Zagreb i to u društvu najvećih zločinaca i koljača. Osim toga optuženi je prisustvovao sastancima u dvorani «Orao» i to prije 1940 god. gdje se govorilo o političkoj situaciji Jugoslavije i njenoj propasti, pa se i sijeća, da je govorio tada sudija Šimeta. Sve ovo proizlazi i iz samih njegovih iskaza, pa kada se uzme u obzir da je optuženi bio iz mlađih godina član organizacije «Orao», a kasnije član katoličke akcije, onda je jasno kako je opt. bio politički orijentiran i nastrojen a svakome je poznat cilj i svrha tih organizacija.

    Iz izloženog jasno se vidi da je opt. otvoreni ustaša i to vrlo povjerljiva osoba, jer opt. nije nosio ustašku uniformu neprekidno, već kada je bio u Zagrebu na službi čuvajući ulaz u Tuškanac, bio je uvijek u civilnom odijelu i bez ikakve značke, a nosio je pištolj i to sakrito. Ovo i sam priznaje. Iz iskaza svjedoka Ćirić Špire, Vujnić Marka i Grabić Josipa se vidi da je opt. bio ustaša, pa čak još i 1935 god., a što bi se moglo i zaključiti po tome, što je bio član organizacije «orao» i prisustvovanje sastanaka na kojim se raspravljalo o slomu Jugoslavije. Protunarodni rad optuženika kao ustaše u sastavu neprijtelja protivu našega naroda i njegova redarska-detektivska služba išla je toliko daleko da dobiva službu na najpovjerenijim mjestima i postaje do skrajnosti vjeran ustaškom pokretu, te pri oslobođenju Zagreba bježi skupa sa ostalima u Celje. Dakle djela krivice optuženog potpuno su dokazana.

    Optuženik ad III) Abrus Mate optužen je za djela opisana u dispozitivu, a koja djela djelomično priznaje, ali se brani da ga je Ivica Vukorepa pozvao i dao mu pušku te naredio da održi stražu na željezničkom mostu, što je i održao svega jedan put, a da nije učestvovao u ustaškoj organizaciji sa zloglasnim ustašama u samostanu pripremajući kapitulaciju Jug. niti sa puškom u ruci razoružavao bivšu jug. vojsku. Također da nije tužio rodoljube Badurinu i Kararu ondašnjem Kotarskom predstojniku Paštaru jer da je on s njima živio kao brat. Nadalje, da nije učestvovao u hapšenju Dušana Njeguša, pa ni hapšenju Slavka Kušpilića i Ivice Jerkovića i da on o tome nema pojma, tako isto ni vršio pljačku i opljačkao stan Dr. Ježine Ante, a cipele koje on t.j. optuženi nosio, da mu je dao Stipe Skelin i da on nije znao čije su, a da su bile i pocijepane, te da ih je popravio jer da je on po zanimanju cipelar.

    Ovakvoj obrani optuženika nije se moglo vjerovati, jer iz samih njegovih iskaza proizlazi drugačije i vidi se, da je on primio pušku od Ivice Vukorepe i držao stražu više puta i to na željezničkom mostu i na pazaru, također da je vježbao ustašku mladež i istu predvodio za vrijeme podizanja talijanske i hrvatske zastave. Iz iskaza svjedoka Kušpilić Dane, Njeguš Marije, Živković Paške, Babić Ivana i ostalih svjedoka vidi se i jasno proizlazi da je optuženik bio ustaša naoružan sa puškom, održavao stražu, sudjelovao u razoružavanju bivše jug. vojske, sarađivao sa ustašama iz fratarskog samostana kao i sa Petrom Berkovićem i drugima. Sudjelovao je u hapšenju Dušana Njeguša, Ivice Jerkovića i Slavka Kušpilića, o ovome t.j. pod djelo g) govore svjedoci, Njeguš Marija i Kušpilić Dane, dok ostali svjedoci opisani, govore za djelo pod e).

    Za djelo pod f) dokazano je iskazom svjedoka Paštara Stjepana. Kako je optuženi namjerno došao i upozorio svjedoka Paštara, a koji je tada bio Kotarski Predsjednik da skrene pažnju na rad i djelovanje Badurine i Karara, jer da se bave švercom i da njihova putovanja su sumnjiva, te da u svome uredu ne rade. Dakle takav njegov rad mogao je izazvati hapšenje i teror nad istima, a i iz ovog se vidi da je optuženi bio potpuno naklonjen za vršenje hapšenja i potkazivanja.

    Djelo pod h) dokazano je samim priznanjem optuženoga, premda optuženi kaže da on nije pljačkao, već dobio od Stipe Skelina, ali opt. je znao i morao znati, da je to roba opljačkana, jer je Skelin poznati pljačkaš. Optuženik nosio je na sebi opljačkane stvari, pa se došlo do zaključka da je i on lično opljačkao, jer nikakvim navodom i činjenicom opt. nije uspio dokazati, a tim više što i svjedok Kušpilić Dane o tome svjedoči. Dakle sva djela opt. potpuno su dokazana.

    Za djelo pod 1) dispozitiva optužnice oslobođen je optužbe, što njegovo djelovanje u blagajni odbrambenog zdruga u Jasenovcu nije bilo dugo vremena, pa ni njegovo djelovanje od nekog značenja i krivice, što se nije ni moglo utvrditi iz dokaznog materijala, osim same njegove izjave da su se odatle svi morali povlačiti, te su bili svi zaustavljeni od Jasenovačke komande i koji su bili oslobođeni od vojske i imali isprave bili su pušteni, a oni koji nisu imali bili su raspoređeni po dužnostima pak tako i opt. Njegovo stupanje u domobrane, to potpada pod amnestiju, te iz razloga navedenih sud ga je oslobodio za ovo djelo.

    Nakon svega gore izloženog sud je stekao uvjerenje o krivici svih trojice optuženika za djela za koja ih je oglasio krivim, te pri donošenju odluke uzeto je u obzir kao olakšavajuća okolnost  opt. ad I) Mrčeli Petru četvero djece, te njihova dosadašnja neporočnost, a kao otežnicu težinu djela, onome ad II) Mrčeli Ivanu uzeta je kao olakšica dosadašnja neporočnost, a otežnicu težinu djela, a onome pod III) Abrus Mati uzeta je kao olakšica dosadašnja neporočnost, a kao otežica težinu djela, te po donošenju odluke sud je presudio kao u presudi.

     

    Smrt fašizmu - Sloboda narodu!

    Okružni narodni sud - Šibenik

    dne 19. veljače 1946.

    ŠPRLJAN

     

    Videći svu apsurdnost presude bez temelja Petar Mrčela, Ivan Mrčela i Mate Abrus uložili su utok takozvanome Vrhovnom sudu Hrvatske. Gotovo se ništa nije promijenilo. Na «Šibensku presudu» zagrebački je sud dao odgovor koji u cijelosti prenosimo:

     

     

    PRESUDA                                                Broj K 972/46.

    U IME NARODA                                      K 12/46.

     

    Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od članova Vrhovnog suda dr. Binički Zvonimira, kao predsjednika, te članova Vrhovnog suda Pirker Ivana i Dr. Stjepana Ivekovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje tajnika Vrhovnog suda Dr. Markovića Nike kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv Mrčela Petra, Mrčela Ivana i Abrusa Mate radi djela iz čl.3  t. 3, 4 Zak. o krivičnim djelima protiv države rješavajući žalbu Javnog tužioca za okrug Šibenik protiv presude Okružnog narodnog suda u Šibeniku od 19.II. 1946. br. K. 12/46 u najavnoj sjednici održanoj dana 28. marta 1946.

     

    presudio je:

     

    I. Žalba javnog tužioca radi odluke o kazni u pogledu optuženog Mrčele Ivana se ne uvažuje.

    II. Žalba javnog tužioca zbog odluke o kazni u pogledu optuženih Mrčele Petra i Abrusa Mate uvažuje se te se preinakom te odluke osuđuju i to:

    1) optuženi Mrčela Petar na 8 (osam) godina lišenja slobode sa prinudnim radom i 5 (pet) godina gubitka političkih i građanskih prava, i to onih pod a), b), v) i g)  iz čl. 5 1. Zak. o vrstama kazne.

    2) optuženi Abrus Mate na 15 (petnaest) godina lišenja slobode sa prinudnim radom i 10 (deset) godina gubitka političkih i građanskih prava i to onih pod a), b), v) i g) iz čl. 5 1. Zak. o vrstama kazne.

    III. U ostalom dijelu ostaje napadana presuda netaknuta.

     

    Razlozi:

     

    Javni tužilac žali se radi preblago odmjerene kazni (pogr. u tekstu presude).

    Ta žalba je opravdana u pogledu optuženih Mrčela Petra i Abrus Mate, dok glede Mrčela Ivana nije opravdana.

    Točan je navod žalbe javnog tužioca, da su svi optuženi odmah prigodom napada Njemaca i Talijana na našu zemlju stupili u ustaške redove i kao takovi pomagali našim najvećim neprijateljima na uništenju našeg naroda. Isto je točno da su sva tri optužena tu okolnost upotrijebili u svoju ličnu korist zaposjevši pogodovna mjesta u špijunskim ili drugim službama.

    Pošto sve to prvi sud prigodom ocjene težine krivnje za prvo i treće optuženog nije dovoljno uzeo u obzir, to je ovaj sud sve okolnosti uvažio kao otegotne te prema stepenu krivične odgovornosti kaznu prvooptuženome Mrčela Petru i trećeoptuženome Abrus Mati primjereno i povisio, kako je to u dispozitivu ove presude navedeno.

    Što se tiče drugooptuženog Mrčela Ivana, to ovaj sud smatra da mu je kazna dosuđena po prvome sudu primjerena pa u pogledu ovog optuženog nije ovaj sud uvažio žalbu javnog tužioca.

     

    Smrt fašizmu  -- Sloboda narodu!

     

     

    VRHOVNI SUD NARODNE REPUBLIKE HRVATSKE

    U Zagrebu, dne 28. marta 1946.

     

    Tajnik                                 Pretsjednik vijeća:

    Marović dr. Niko  v. r.                    Dr. Binički Zvonimir v. r.

     

    Za točnost otpravka jamči

    Kancelarija Vrhovnog suda N.R. Hrvatske

    U Zagrebu, dne 28. marta 1946.  «

     

    Poslije svega što su komunisti primjerice o Petru Mrčeli rekli, stječe se dojam da imamo posla s najvećim razbojnikom. To su samo komunističke montaže, teror i nemoral. O smrti Petra Mrčele dr fra Karlo Kosor, čovjek koji je Pešu Mrčelu veoma dobro poznavao, u komunističko se doba usudio u listu «Marija» objaviti mali «In memoriam» Petru Mrčeli. Znajući da je članak potpuno istinit, a fra Karlo Kosor ugledan znanstvenik i vrhunski intelektualac, nalazeći se u usponu «Hrvatskog proljeća» sedamdesetih godina, komunisti su taj udarac morali šutke pretrpjeti, ne usuđujući se zabraniti tadašnji broj «Marije». «lanak na kraju ovoga teksta stavljamo kao okosnicu svemu onomu što su komunisti napisali:

    «Pešo Mrčela: 24. X. 1969., u 63. godini života, dobri je Bog pozvao k sebi na vječni počinak dugogodišnjeg drniškog sakristana i uistinu Božjeg čovjeka Pešu (Petra) Mrčelu pok. Frane. Po uvjerenju svih koji su ga poznavali Pešo je bio zaista čovjek, kršćanin, muž i otac kakav se mogao samo poželjeti.

    Kršćanski odgojen u roditeljskoj kući, čitav svoj život živi usko povezan s Crkvom i svećenstvom. Crkva, svećenik i sakramenti bili su sastavni dio njegova života i rada. Odatle njegova vedrina, duševna smirenost i optimizam i u najtežim trenucima života. Ne samo za vrijeme sakristanske službe nego i prije i poslije nje bio je stalni posjetilac svih važnijih pobožnosti u Drnišu i u okolici. Kao sakristan služi kod oltara, zvoni, slavi i svojim ugodnim glasom veliča Gospodina. Crkve i crkveno pokućstvo drži uzorno čistim i vrlo ukusno okićenim, osobito za velikih crkvenih blagdana.

    Pokojnik je veoma volio i poštivao sve svećenike, osobito franjevce koji su se u Drnišu izredali kao župnici i kapelani. Sa svima je bio i ostao prijatelj. Sve ih je cijenio i o svima samo dobro govorio. Kao da bez njih nije mogao biti. Kad god bi bio slobodan došao bi u župski stan samo da vidi svoje svećenike i da izmijeni s njima koju besjedu. I svećenici su voljeli i cijenili pokojnika. To su potvrdili i svojim dolaskom na njegov sprovod 25. X. Točno 28 svećenika svrstalo se u njegovu pogrebnu povorku, od kojih su petorica koncelebrirala sv. misu za ispokoj njegove duše. Taj bi broj bio daleko veći da su svećenici navrijeme mogli doznati i doći na njegov sprovod.

    Pokojnik je imao i dobro pamćenje. Bio je živa povijest Drniša i njegove krajine za posljednjih 50-ak godina. Zgode i nezgode pojedinih ljudi, obitelji, sela i čitave krajine znao je živo prikazati i ugodno ispričati. Šteta što se njegovim znanjem  nitko nije poslužio i okoristio.

    Bio je daleko od svake svađe, mržnje, osvete. O svakomu je dobro mislio i svakomu dobro želio. Svakomu je, koliko je mogao, pritjecao u pomoć. Bolesnike je obilazio i tješio i nakon smrti spremao za pogreb. Svoju tešku bolest (rak) podnosio je jobovskom strpljivošću. «esto je primao sakramente i svjesno se spremao za smrt. Dok se malo bolje osjećao, pošao je na groblje i obašao novi grob u koji je imao biti pokopan.

    Kao uzoran kršćanin svoju djecu više je odgajao svojim primjerom nego riječju. Nije im ostavio ni srebra ni zlata, ali im je ostavio zlatan primjer uzorna kršćanina i oca.

    Zbog svih tih ljudskih i kršćanskih vrlina pokojnika je svak cijenio i poštovao tko ga je god bolje poznavao. Za vrijeme bolesti mnogi i mnogi su se zanimali za njegovu bolest i žalili što će ih brzo ostaviti. Na dan pogreba priredili su mu sprovod kakav se rijtko viđa u Drnišu. Više je sličio nekoj svečanoj i veseloj negoli tužnoj povorci. Mnoštvo njegovih sugrađana, prijatelja i znanaca, bez razlike spola, dobi i staleža u uzornom redu, odmjerenim koracima uz posmrtne marševe drniške glazbe svojim srcima i svojim usnama šaptali su: «Neka je vječni pokoj našemu dobrom Peši! «

     

     

     

     

    DRUGI DIO

     

    KRONIKA POLITI»KIH I VJERSKIH ZBIVANJA

    OD 1944. - 1962. VEZANIH UZ DRNIŠKU KRAJINU

     

    «PAD» ILI «OSLOBOĐENJE» DRNIŠA

    ULAZAK KOMUNISTA U DRNIŠ 5. STUDENOGA 1944.

     

    1. Uvod

    Rat je vrijeme ljudskog ponašanja u kojemu prestaje logika i počinje sila. Sila napadača koji sebi dozvoljava činiti što čini, ali i sila onoga koji se, kad je napadnut ima pravo braniti. Ma koliko svaki rat bio krvav, težak i nepravedan: u dijelu kad razara tuđa imanja, ubija sebi protivne i donosi zakonitost svoje sile, kao i u dijelu kad iz potrebne obrane postaje osvetnički okrutan i nehuman, svaki rat ipak ima ratu svojstven kodeks ponašanja. Svaka prava vojska, ma koliko riječ «vojska» bila stavljena pod veliko povećalo, ne ubija civilno stanovništvo, djecu, starce, zarobljene i bespomoćne. Samo lešinari to čine i svaka vojska koja se služi takvim metodama ratovanja, nema časti kao ni narod kojemu pripada.

    Na prostoru Drniške krajine, u studenome 1944. godine sukobile su se dvije skrajnosti: takozvani «nacizam» i takozvani «komunizam». Ljudi drniškoga kraja nisu zvali u «goste» ni jedne ni druge: sami su došli i nacisti i komunisti. Ipak, upravo oni koji nisu ništa skrivili, uglavnom su platili cijenu dvaju suprotnih sukobljavanja.

    Svaka je agresija zlo. Tako je bilo zlo i to što su fašisti i nacisti došli u Drniš, u Hrvatsku ili bilo gdje drugdje izvan svoje zemlje i izvan svoga naroda. Zašto su došli? Iz istoga razloga zbog kojega su Englezi došli u Indiju, Francuzi u «ad, Belgijanci u Kongo, Talijani u Abesiniju i Hrvatsku, Japanci u Kinu, Kinezi u Mandžuriju, a Rusi u Poljsku. Došli su uzeti što mogu i provesti volju «velike sile». Da ih je netko kaznio nije šteta: jer svaka sila ponajbolje silom pada. Hrvatska s nacizmom nije imala nikakva posla osim što se vezala s tadašnjom «svjetskom silom» kako bi dobila uvijek od «velikih sila» pobijano pravo na vlastitu državu iako su «svjetske sile» Hrvatsku zbog toga teško kaznile.

    Antifašizam zato ima opravdanje za pokretanje obrane, iako nije imao opravdanje bez pristanka Hrvatskog naroda rušiti i srušiti Hrvatsku državu. Još manje je imao moralno, ljudsko ili bilo koje drugo pravo činiti ono što je uistinu činio i učinio. Po onomu što se dogodilo u Drnišu krajem rata 1944. godine, po svome se ponašanju spušta ispod svih razina. To što su komunisti u ime antifašizma radili izjednačava ih s fašistima: još i gore. Jer Nijemci, stacionirani u to doba u Drnišu, bez obzira što ih u Drniš nitko nije zvao, sačuvali su «kodeks» ponašanja. Ratovali su protiv vojski, hapsili one koji su se njihovoj volji suprotstavljali, ali nisu ubijali civilnog stanovništva, niti bilo koga bez velike istrage i dokaza, niti su dirnuli iti jednoga čovjeka «bez razloga». Riječ «razlog», zato što su uopće nepozvani došli u Drniš mora se stoga dublje shvaćati. Hrvatska vojska, koja je poslije pada Musolinija 1943. došla u Drniš, također. Razlučujući stvarnu istinu tog doba od kasnije komunističke propagande, gdje su, da bi opravdali svoje vlastite zločine, sve zločine pripisivali «Nijemcima i ustašama», u Drniškoj krajini i cijelom tom području izvan «bitaka» rijetko se kada dogodilo da netko bude ubijen. Sve žrtve «nacista i ustaša» brojčano su u Drniškoj krajini neznatne iako je i samo jedan nepravedno osuđen čovjek veoma mnogo. Za razliku od njih, komunisti u ime «antifašizma» nisu imali nikakva kodeksa ponašanja, nikakve mjere, nikakva ljudskog kriterija. Ubijali su ranjenike, žene, starce, zarobljenike, silovali su, palili, pljačkali. Nisu razlikovali mobiliziranoga i običnog vojnika, poslanog na frontu bez volje i silom zakona, od onih koji su vojsku na frontu slali. Sve su ih u krvi izjednačili. Nema ni jednoga humanog zakona, ni jedne konvencije, niti jednoga kodeksa ratnog prava koga komunisti nisu prekršili u Drnišu. Ubili su podjednako i bez suđenja «njemačkog časnika» koji se ispričao siverićkom seljaku zato što je «njemački vojnik» iz seljakova vinograda uzeo bez dozvole kilogram grožđa, kao i sve one koji su činili zlo. Nikada zbog toga nije protiv njih bila pokrenuta pravna služba «svjetske zajednice» niti ih je ikada itko prozvao radi ratnoga zločina. Naprotiv, pedeset godina «slave se» kao veliki «junaci». A za sobom su ostavili više od tisuću grobova, ponajčešće bez ikakve osobne, a pokatkad i bez ikakve druge krivnje.

    Ovaj prilog novijoj povijesti Drniša, jasno iz svoga kuta i dosega, donosi poznate činjenice ovih zbivanja, idući za tragom zločina kako bi jednom netko stručan mogao započeti pravo povijesno istraživanje i povijesnim aparatom do kraja proniknuti u istinu. Ovoga trenutka dostupni su mi izvori nastali komunističkim friziranjem u listu «Slobodna Dalmacija» koji prati ova zbivanja, jasno, gledano komunističkim očima i objavljuje informacije kako je njemu volja. Informacijama i dokumentima «Slobodne Dalmacije» sučeljavam događaje kako su ih doživjeli i drugi. Iz usmenih razgovora s velikim brojem svjedoka navedenih zbivanja, jer pisati o događajima u vrijeme komunističke strahovlade, bilo je sasvim nemoguće. Zapisujem sve što mogu doznati i sve što su mi pojedini svjedoci rekli, bez namjere da ovo bude posljednja riječ. Unaprijed dozvoljavam nedovršenost i moguće nadopune. Svaka nova činjenica bit će prilog boljemu razumijevanju vremena u kojemu se sve ovo zbivalo. Neka ovo bude izazov: da se dozna sve što se o novijoj povijesti Drniške krajine može doznati.

     

    2. 5. studenoga 1944. - Početak krvave strahovlade

    Njemačke jedinice i «ustaška postrojba», koje su od kapitulacije Italije u 1943. godini bile u Drnišu i njegovoj krajini, postupno su se povukle prema Kninu gdje se nalazila jaka njemačka utvrda, smještena glavninom na Kninskoj tvrđavi. S njima su se povukli i mnogi Hrvati, koji su znajući već što sve komunisti čine, napustili Drniš i uputili se u neizvjesnost. Ovih je dana Drniš napustio i drniški kapelan fra Bože Vugdelija komu se od tog doba gubi svaki trag. Fra Božo se iz Drniša malim otvorenim kamionetom zaputio prema Kninu zajedno s Pešom Mrčelom i još nekolicinom ljudi. U Kosovu, na rječici Kosovčici napali su ih Srbi. Strojnicom su pucali u kamionet i ubili šestoricu. Fra Božo i Mrčela sjedili su s druge strane i rafal ih nije usmrtio. «etnici su ih opkolili i natjerali da šestoricu mrtvih prenesu pod stabla pored riječice Kosovčice. Fra Božu nisu prepoznali jer je namjerno bacio naočale koje je nosio. Pitali su ih znaju li gdje je fra Božo Vugdelija, a on im je slagao da je već otišao u Zagreb. Kad su prenijeli mrtve, četnici su im naredili da se svuku. Skinuli su ih do gola, namjeravajući ih strijeljati. Tada im se približavala konjska zaprega koja je prevozila nekoliko njemačkih vojnika. Seljanka iz Kosova usudila se sukobiti s četnicima, psujući ih i govoreći da ljude puste na miru jer im je dosta i njihove nevolje. Po pričanju to je bila majka jednoga od četnika koji su ubili ostalu šestoricu. Zaista su ih i pustili, ali onako gole, bez odjeće. Tako su fra Božo Vugdelija i Pešo Mrčela u posljednjem času izbjegli četničko strijeljanje. Goli su došli do samostana u Kninu, gdje im je nešto odjeće dao tadašnji gvardijan Knina fra Gabro Bedrica. Fra Božo Vugdelija i Pešo Mrčela u samostanu su zatekli Matu Živkovića i pravoslavnog popa, po zlu poznatoga Jovana Sunajka. Matu Živkovića bili su natjerali Nijemci da im do Knina zaprežnim kolima preveze neki ratni materijal. Tamo ga je zatekla komunistička ofenziva pa se sve to vrijeme nije mogao povratiti u Drniš. Kako se pop Jovan Sunajko tamo našao nije znano. Gvardijan fra Gabro Bedrica obojici je dao smještaj i hranio ih više od četrdeset dana. Znajući da Mate Živković namjerava nazad u Drniš, njih dvojica su mu rekli tko je poginuo i gdje se nalaze šestorica ubijenih Drnišana. On je poruku i prenio pa je rodbina na Kosovčici i pronašla svoje mrtve. Tamo su poginuli zasigurno Jakša Leontić i Ive Vukušić zvani Juda. Ostala imena već su zaboravljena pa ih se ne može ni navesti. Fra Božo i Mrčela nastavili su put prema Zagrebu. Po pričanju Mrčele zajedno su u samostanu u Vrbanićevoj služili misu za poginulu šestoricu sudrugova. Rastali su se i od tada se fra Boži gubi trag. Vjerojatno je, u zbijegu stotina tisuća Hrvata prema Austriji, zarobljen i strijeljan, jer nitko nikada više o njemu nije ništa čuo. Posljednji put viđen je u Sloveniji kad su ga po pričanju Mile Bošnjaka iz Knina kao intelektualca komunisti odveli i vjerojatno strijeljali. Petar Mrčela bio je zarobljen i odveden u Jasenovac. U Jasenovcu su ga pronašli drniški komunistički agenti i poslali na dugogodišnju robiju.

    Komunističke postrojbe koje su iz pravca Šibenika napredovale prema Drnišu i Kninu, ušle su bez ikakve borbe u grad Drniš u zoru 5. studenog 1944. godine. Bilo je rano nedjeljno jutro. Dan ranije vodili su bitku za komunikaciju Šibenik - Drniš. «Slobodna Dalmacija» 6. 11. 1944. donosi kratak komentar bitke: ...» Na komunikaciji Šibenik - Drniš potpuno je uništena jaka njemačko-četnička kolona. Oslobođena je cijela ova komunikacija i naši tenkovi su izbili pred sam Drniš. Ubijeno je 2.300 Nijemaca i četnika, zarobljeno ih je 800 i još jedan komandant četničkog korpusa.»... 1 Komunistima se kod brojki ne smije vjerovati jer su uvijek donosili lažne informacije, kako bi veličali svoju «snagu». Sve stoga što pišu valja uzimati sa strogom rezervom.

    Dolaskom partizana u Drniš, predvođenih bezumljem komunističkog morala i ideologije, počinje jedno od najtežih i najkrvavijih razdoblja u Drniškoj krajini, nezamislivih zdravome ljudskom razumu i bilo kakvom civiliziranom ponašanju. Od ulaska komunista u Drniš, 5. studenoga 1944. godine u Drniškoj je krajini ubijeno oko tisuću ljudi, uglavnom bez ikakve, posebno dokazane krivnje i bez redovnoga, normalnog suđenja. To su dani kad je ljudski život bio veoma jeftin, jeftiniji pokatkad od običnih ljudskih cipela. Pod parolom «suradnik okupatora» ili «narodni izdajica» komunisti su u Drniškoj krajini napravili teške masakre i masovna ubojstva svih onih koji im nisu odgovarali, bez obzira što su ranije činili. Za njima su ostala mjesta masovnih zločina i grobovi poznatih i nepoznatih ljudi. Mjesta strijeljanja i ubojstava bila su: drniški «Kalun», groblje u Badnju, jame po brdu Promini iznad Siverića i Badnja, Mijovića podvornica: mjesto današnjeg nogometnog igrališta, jame po mjestima Promine i mnoga nikada javnosti dostupna mjesta. Sve vrijeme komunističke vladavine u Drnišu ovi su grobovi bili stalan predmet razgovora drniških ljudi. Skrovito se prenosilo s koljena na koljeno pričanje o krvavoj zimi 1944. i još krvavijem proljeću 1945. godine. Malo je bilo Drnišana koji nisu poznavali mjesta ubojstava jer je bilo malo ljudi kojima netko od rodbine nije nestao ili ovako strašnim načinom umoren. Grobovi su bili stalan drniški križ, trajan punih četrdeset i šest godina: komunistima da se grobovi ne otkriju i da se zlodjela zaborave, a obiteljima žrtava da se grobovi otkriju i da se iznese puna istina o zločinima. Komunisti su stoga slavili «dan pobjede 5. 11. 1944.», hvaleći «junačka» djela onih što su ubijali, a ostali su se s grozom sjećali «dana pada u komunističke ruke» i tragedije koja ih je zadesila. Dok je glazba svirala «budnice 5. novembra» dotle su je istinski Hrvati psovali, nazivali pogrdnim imenima i sanjali o vremenu kad sve to neće morati ni slušati ni podnositi. Tijekom gotovo polovice stoljeća progona i zabrana znani su grobovi osvanjivali sa svijećama i cvijećem, posebno na «Dan mrtvih». Komunisti su postavljali straže i stalno zapisivali «posjetitelje» grobova.

    Po dolasku u Drniš u nedjeljno jutro 5. studenog 1944. komunisti su blokirali gradić i njegovu okolicu. Uveli su policijski sat i zabranili kretanje iz mjesta u mjesto. Nekoliko prvih dana stalno su hapsili, vršili premetačine i osuđivali na smrt strijeljanjem. Sve smrtne presude donio je «Vojni sud VIII. korpusa, XXVI. divizije» komu je na čelu bio komandant Božo Božović. 2  Politički komesar ove partizanske vojne postrojbe bio je pukovnik Boško Šiljegović. Oni su dvojica izravni zapovjednici, pa prema tome i najodgovorniji za sve što se u Drnišu zbivalo.3

    U novinskom napisu iz «Slobodne Dalmacije, od 16. 12. 1944., pod naslovom «Nijedan zločinac ne smije ostati nekažnjen» stoji da je održana «Konferencija vojnih sudova i sudskih organa VIII. korpusa». Ta «konferencija» bila je održana 10. i 11. studenoga 1944., a održana je na inicijativu Drage Desputa, predstavnika «glavnog štaba Hrvatske, a na poziv predsjednika «Vojnog suda VIII. korpusa» Slavka Maleševića. Sastanku su nazočni: Drago Desput, predstavnik glavnog štaba Hrvatske; Peko Bogdan, zamjenik komandanta VIII. korpusa; major Andrija Božanić, izaslanik VIII. korpusa; major Nine Sekulić, šef OZN-e za Dalmaciju; Ivan Kuzmić, pročelnik sudskog odjela; Boris Kerk; predsjednik sudskog odjela Oblasnog NOO-a; Pero Ivičević, referent upravnog odbora i istražitelj Vojnog suda poručnik  ( ? ) Jenjić. Sastanak je otvorio predsjednik Vojnog suda Slavko Malešević.4   Pridruže li se ovoj grupi imena tadašnjih komunističkih političkih aktera, poznatih iz dokumenata o ulasku partizana u Drniš, dobiva se lepeza ljudi odgovornih za stravična zbivanja. Ova grupa donosila je odluke o strijeljanjima, a sama strijeljanja izvršavali su vojnici ili su bile organizirane «akcije omladinaca». Komunistički podmladak «kalio» se krvlju. Poslije ubojstava znali su da s takvima uvijek mogu računati. U zločinima su sudjelovali neki «omladinci» iz Drniške krajine. Sva su njihova imena uglavnom poznata. Sagledaju li se njihove sudbine, duhovni dosezi i naobrazba, vidimo hrpu ljudske bijede. Bili su uglavnom primitivci, bez naobrazbe i bez značenja, ali su takvi kakvi jesu, bili spremni učiniti sve što im se zapovijedalo. To su komunistički «komesari» vrlo dobro znali i to su obilno koristili. Svoju su primitivnost i naivnost skupo platili: ma koliko da su se skrivali za pobjede «svijetle revolucije» nikada uglavnom nisu pobjegli samima sebi. Njihova imena Drnišani uglavnom poznaju i malo je onih koji su ostali skroviti i nepoznati. Mogao bih sva njihova imena bez bojazni nabrojati, ali to ne činim radi njihovih potomaka: da se ne bi ispunila poslovica po kojoj «očevi jedu kiselo grožđe, a djeci trnu zubi».

    Dolaskom na župu u Drniš imao sam priliku bliže upoznati pojedine od tih sitnih duša, ali krupnih ubojica. Neki su od «habita» bježali kao đavao od tamjana. U vrijeme «blagoslova kuća» u božićnom vremenu redovito su se uklanjali da slučajno ne sretnu svećenika. Pojedine sam poznavao i s njima razgovarao. Pravio sam se pomalo naivan, čekajući da sami govore kako bih neopazice vidio čime se muče i što ih progoni. Pojedinci su se i nehotice razotkrivali, govoreći o onomu što ih nisam pitao i iznoseći činjenice koje od nikoga dotad nisam čuo. Jedan od takvih ljudi, s kojim sam slučajno razgovarao i sasvim slučajno došao na temu otkrio mi je i nehotice trag o mjestu zločina koji dotad od nikoga nisam čuo. Posumnjao sam, na temelju njegovog «izlijećanja» da je ili dobro poznavao nekoga od ubojica ili je i sam na tom mjestu sudjelovao u ubojstvu.

    Odmah nakon ulaska u Drniš, kako im je to bilo uobičajeno, komunisti su stvorili takozvani «Okružni odbor JNOF-a» ( jugoslavenski narodno oslobodilački front) za kninsko područje, na kojemu je za predsjednika izabran Martin Sučić. Ljudi koji se sjećaju ovih zbivanja nazivali su ovaj skup «mitingom». Na njemu je pred prestrašenim svijetom govorilo niz govornika, a među njima i fra Ivan Tomasović. Hvalio je komuniste i prigovorio javno ostalim fratrima zbog nesuradnje s «narodnom vlasti». Vjerojatno je tog trenutka mislio na dr fra Petra Berkovića.

    Uloga fra Ivana Tomasovića veoma je negativna i njegovo protuhrvatsko nastupanje donijelo je fratrima mnoštvo nevolja. O njegovoj ulozi i djelovanju istraživači drniške povijesti ovoga ratnog vremena morat će se dublje pozabaviti, jer je njegova nazočnost s ovim političkim «akterima» veoma problematična i do kraja dubiozna. Tko je bio «fra» Ivan Tomasović? Ludi zanešenjak za jugoslavenstvom, bez kriterija, komunistički agent u redovima Franjevačke Provincije Presvetog Otkupitelja, ucijenjena i prestrašena kukavica ili čovjek bez razuma? Jer dok je on držao miting stotine je ljudi već bilo pohvatano, pobijeno ili spremno za strijeljanje. Među njima i njegov kolega i subrat fra Žarko Carev, župnik Drniša, koji je već čamio u zatvoru i koji će biti 18. 11.1944. strijeljan u Badnju. Dan ranije, pred ovu komunističku «konferenciju» već je pročešljan Badanj i mnoštvo muškaraca komunisti su odveli u nepoznatom pravcu i strijeljali: ili u Erveniku kako se bilo govorilo ili negdje po trbounjskome kršu u podzemnim kopovima boksitnih rudnika. Ponajviše, fra Ivan Tomasović bio je samo kukavica, vreća koju se moglo premještati kako se htjelo svaki put kad bi se pokazala bilo kakva sila: tako kažu fratri koji su ga poznavali....»U prisustvu oko 100 delegata i uz veliko učešće naroda sa oslobođenog i okupiranog teritorija, održana je 11. ov. mj. prva konferencija NOF-a za okrug Knin. Nakon referata o značenju JNOF-a i o njegovoj ulozi u borbi naših naroda za slobodu i za stvaranje demokratske federativne Jugoslavije, razvila se vrlo živa diskusija, koja je još jednom pokazala punu jednodušnost svih delegata Srba u Hrvatskoj. Na koncu se pristupilo izboru okružnoga odbora JNOF-a. Za predsjednika je izabran Martin Sučić, za podpredsjednika Dušan Popović, za tajnika Tode Ćuruvija, a za blagajnika dr. Ivan Grgić. Kao članovi odbora izabrani su: Dušan Novaković, Jozo Durbaba, pop Ratko Jelić, Beader Voin, Krvavica Marko, Širinić Vjekoslav, fra Ivan Tomasović i Kušpilić Slavko. Sastav odbora u koji su ušli predstavnici svih stranaka, Srbi u Hrvatskoj, jedan pravoslavni i jedan katolički svećenik, vjeran je odraz postignutoga jedinstva naroda kninskog okruga.» ...5  Tomasović, koga odsad više ne zovem «fratrom» nego samo prezimenom, morao je biti upoznat sa svim činjenicama i poznavao je komunistička zlodjela. Kao katolički svećenik nije se mogao nikako složiti sa svim što su komunisti činili. Većina fratara tog doba s gnušanjem je odbila bilo kakvu suradnju s komunistima, osuđujući pojedince poput Tomasovića za nedolično ponašanje. Stoga pada duboka sumnja: tko je i što Tomasović bio?

    Tomasović je kao župnik župe Miljevaca potajno surađivao s komunistima. Bio je jugofil i krvava obitelj Karađorđevića bila mu je «sveta loza». Tomasović je rođen u selu Kučićima kod Omiša 1889. Svećenik je postao 1913. godine. Kratko je bio prefekt sinjskog sjemeništa, a zatim tri godine župski pomoćnik u Sinju. 1917. godine dolazi na Visovac kao gvardijan. 1920. godine imenovan je župnikom Drniša, ali su ga Talijani protjerali radi njegova jugofilstva. Po odlasku Talijana 1921. pa do 1928. godine župnik je Drniša. Iz Drniša odlazi 1928. godine u Vrgorac gdje je župnik do 1940. U Vrgorcu se vjerojatno tješnje vezao s komunistima, potajno ih simpatizirajući i čineći im tajne usluge. Kad se 1940. godine povratio u Drnišku krajinu za župnika na Miljevce, gdje će ostati punih osam godina, znali su ljudi da imaju posla s teškim jugofilom i da na njega hrvatstvo Drniške krajine ne može u nijednom slučaju računati. Taj ga je glas progonio i iz njegova predratnog župnikovanja u Drnišu. Dolaskom ma Miljevce prenosio je komunistima podatke o kretanju «ustaša», dojavljivao važnije informacije, a u vrijeme kad je to bilo moguće, ugošćivao ih u svojoj kući na Miljevcima. Imao je s komunistima dogovor: kad bi svjetiljku stavio na prozorski okvir to je bio znak da u kući nema nikoga i da komunisti mogu ući. Kad bi svijeća bila na stolu u kuhinji to je bio znak da ne ulaze jer je opasno i jer nije sam. Veoma brzo njegovi su župljani osjetili da «nešto» nije u redu. Prestali su dolaziti u crkvu i izbjegavali su susrete s njime. Vremenom je njegovo djelovanje bilo znano svim ljudima u krajini. S njime je stanovala kućna pomoćnica koja je bila rodom iz Vrgorca. U Drnišku je krajinu kao «skojevac» tada došao Tomasovićev sinovac zvani «Stipica Fratarski». Bio je mlad, ali je morao dobro poznavati stričev rad i biti dobro upućen u «zbivanja». Tko je koga vodio: stric sinovca ili sinovac strica, to će otkriti oni koji se budu dublje pozabavljali ovim problemom. Po pričanju tadašnje djevojke, a sadašnje časne sestre Karmele Kulušić, Tomasovićeva kućna pomoćnica bila je veoma zlobna i «u koga je ona uprla prstom od Miljevčana taj nije dočekao jutra». Ta se žena osvećivala za svaku sitnicu i po njezinu uputku mnogi su Miljevčani smrtno stradali.

    Tomasović je svoju župu napustio poslije blagdana «Imana Marijina» u rujnu 1944. i sa sinovcem prebjegao k partizanima. Objavio je da mora u Bogetić, jedno od Miljevačkih sela k bolesniku. Upregao je kočiju, uzeo «Sakrament» i više se nije vratio do ponovnog povratka s partizanima. Njegov potajni odlazak iz župe i nešto kasnije hapšenje sedamdeset četvorice Miljevčana koji su ubijeni i bačeni u jamu u Erveniku u kninskome zaleđu, Miljevčani mu nikada nisu oprostili. Nisu ga ni držali za svećenika nego za komunističkog špijuna obučena u fratarski habit. Kad su mu komunisti u ljeto 1985. odlučili na Miljevcima podignuti spomenik još jednom se na njega sručila salva psovki i proklinjanja. Svojim nedolaskom na otvor Tomasovićeva spomenika Miljevčani su pokazali da su ga davno pročitali, a to što fratri nisu dali postaviti «spomenicu» na župnu kuću u Miljevcima uzeli su s oduševljenjem. Prije spomena na otvor Tomasovićeva spomenika potrebno se osvrnuti na ubojstvo velikog broja Miljevčana, koji se upravo dogodio u doba Tomasovićeva odlaska u partizane. Postoji izravni svjedok koji potvrđuje da su komunisti u rujnu 1944. u Erveniku pobili mnoštvo ljudi. To je tadašnji župnik Ervenika don Šime Torbarina koji je vidio mrtva tijela i zajedno s muškarcima iz Ervenika noću zatrpao njihove grobove. Miljevački župnik fra Vinko Prlić, još dok je don Šime bio u zdravoj dobi, posjetio ga je u Benkovcu i don Šime mu je ispričao što je vidio i što je sve doživio. Prlić je u «Župskoj kronici», iako je to moglo biti kažnjeno dugogodišnjom robijom, opisao don Šimino svjedočanstvo. Jedan odlomak Prlićeve kronike ovdje radi velikog interesa i donosimo. Fra Vinko Prlić piše: « 8. VIII. (1982.): Danas sam s gosp. Jolom Skelinom Bićinim otputovao u Benkovac. S don Šimom Torbarinom obišli smo Rodaljice i Brušku. U Bruškoj smo našli župnika don Damira Juričina gdje drži djeci vjeronauk. Obišli smo tamošnju župsku crkvu i kuću. Tu su u župi sve katolici ( 80 obitelji). Produžili smo u Ervenik. Cilj našeg putovanja jest: poći na mjesto gdje su ubijeni Miljevčani tijekom 1944. - 1945. godine. Došli smo pred katoličko groblje. Vrata su bila zaključana. Obišli smo ogradu i preskočili preko zida te kroz šikarje izišli pred crkvu. Don Šime priča: Došao sam sa svojim remetom Josom u subotu uvečer počistiti crkvu kako bi ujutro u nedjelju mogli imati misu. Kada smo otvorili crkvu osjetili smo smrad. Joso, čuješ li da nešto smrdi. Joso je odgovorio da je možda netko bacio crknuto živinče ili psa. Odgovorio sam mu da je to miris ljudskog tijela. Pogledah prema jugozapadu - južno od grobnice don Frane i vidim da su sasječene grane sa stabala. Grane su bile pobacane po zemlji. Dođosmo bliže. Digli smo grane i zaprepastili se: pun rov ljudskih tijela. Vidim, majka u naručju drži malo dijete. Vidim na ljudima crvene prominske, miljevačke, rupske kape. Žene na leđima imaju seoske torbe. U rovu su bili okrenuti licem zemlji... Dogovorio sam se s Josom da nikomu ništa ne govorimo. Ujutro zvonimo 1., 2., 3. put u razmaku po 15 minuta. Svijet dolazi, a ja s njima odmah u crkvu. Brzo sam završio misu i otpustio svijet, ali sam se zadržao s nekoliko muškaraca s kojima se moglo govoriti. Dogovorili smo se: večeras kad se smrkne i kad drugi legnu doći sa škipima i nanijeti zemlju na mrtva tijela. Došlo nas je četrdesetak. Grane smo ponovno stavili na svoje mjesto. Kasnije su neki dolazili i odnosili tijela koja su prepoznali.  ... Don Šime nas je doveo točno na mjesto odakle se pucalo - bilo je to s jedne grobnice, a rov je bio nekoliko metara niže od velikih vrata, nadesno od mjesta s koga smo gledali. Tu je sada šikara, a zemlja malko ulegnuta. Prolazili su mi trnci kostima jednako kao i Joli kojemu su tu ubijeni otac i stric. Uputili smo se uz groblje. Upalili smo automobil, a iz njega nam je don Šime pokazao župsku kuću svu izgorenu i srušenu - samo zidine. Prolazimo kroz čaršiju i Jole se zanima za Ivankovićeve konobe. Pred njima smo malo zastali. Vrata velika, zatvorena, kao da se nikada ne otvaraju. U toj konobi su držali ljude prije nego su ih doveli pred crkvu na mjesto stratišta. Vjerojatno su odatle vođeni dva i dva pred jamu koju su dan prije kopali... S takvim mislima vratili smo se preko Biočina sela u Benkovac. U Modrinu selu reče nam kako je tu u mrtvačnici čamio tri dana župnik don Petar Kranjc kojega su četnici dočekali, uhvatili, i poslije iz mrtvačnice izveli, preobukli u žensko, gonili preko Zrmanje i u jednoj šumi živa ga nabili na kolac i pekli. Ovu kalvariju jedan je od sudionika u pijanom stanju pričao pred čovjekom a taj čovjek je prenio don Šimi. Mladi župnik, oko 27 godina star, podrijetlom je bio Slovenac Zadarske biskupije - služio je Nunić a iz Nunića držao Kistanje i Ervenik. Don Šime nam je pričao kako je tada bio u Benkovcu. S nekim ručak, a s nekim večera: sve krvave jede zalogaje. Danas u Erveniku ima devet katoličkih obitelji a pred rat ih je bilo 102. Hvala Vam, don Šime. Ostali smo s njim u njegovoj kući u Benkovcu na ručku, te smo se nakon petnaest sati uputili kući puni teških dojmova. Istu večer služio sam za Erveničke mučenike svetu misu u kapeli časnih sestara u Drnišu.» ...

    U svibnju 1985. godine, kad su komunisti Drniške općine naumili postaviti spomenik Tomasoviću na Miljevcima stvorila se priča gotovo za roman. Našli su načina kako da fratre ponovno uvuku u «igru». U Splitu se dovršavao samostan Gospe od Zdravlja i prijetila je opasnost da se jednostavno nacionalizira. Jurjević-Baja, poznati komunistički tiranin koji je u to doba haračio Splitom i Dalmacijom, sa svojom je «klapom» nastojao istisnuti fratre iz središta Splita, govoreći kako i fratri mogu na svoje radno mjesto «putovati autobusom». Htio je stari i trošni samostan porušiti i na njegovome mjestu sagraditi ulicu, a nikako dozvoliti da fratri na istome mjestu obnove samostan. Kad je samostanu nakon dvadeset godina čekanja ipak dana dozvola za obnovu i kad je poprimio svoje vanjske konture, namjeravalo se prodati ga slovenskom poduzeću. Da možda nije bilo i svjesnih ljudi među splitskim komunistima, Baji bi to i uspjelo.

    Da ne izazovu bilo kakav incident kojim bi se stvarno prouzročilo gubljenje samostana, fratri su morali «šutjeti». Komunisti su to znali. Zato su uzeli Tomasovića kao mamac. Ako fratri odbiju postaviti spomenik tada im treba oduzeti samostan jer su «neprijatelji naroda». Ako fratri pristanu podignuti spomenik, iznevjerit će «miljevački narod», a time i «narod». Posvuda dvosjekli mač.

    Ipak se našlo «rješenje». Miljevački župnik fra Branko Mijić, na zahtjev Općine da postavi spomen-ploču na miljevačku župsku kuću, ogradio se jer «nema kompetencija». Prizvao je na provincijala fra Šimuna Šipića. Provincijal Šipić odgovorio je Općini kako nije uobičajeno da Provincija postavlja bilo kakve spomen-ploče po župskim kućama, također potvrđujući da nema «kompetencija» jer takvo nešto može odlučiti Kapitul Provincije. Općina je na odgovor, pozitivan ili negativan, morala čekati najmanje godinu dana. To joj nije odgovaralo jer je žurila s postavljanjem spomen-ploče.

    Našli su kompromis. Tomasovićevu spomen-ploču postavili su pored ograde župske kuće. Dovezli su veliku stijenu «pakovačkog» crvenkastog mramora i na nju pričvrstili podatke o Tomasoviću. Da je ponize, prije samoga otvora, Miljevčani su, praveći se nevještima, za nju privezivali magarad.

    U prijepodne svibanjske nedjelje pozvali su goste i uzvanike. Poslali su pozivnice i u nekoliko sela poslali autobuse da pokupe «goste». Pozvali su i fratre. Fratri su došli, ali ne onako kako su komunisti očekivali. Svi poznati fratri nestali su iz Krajine. Fra Branko Mijić, miljevački župnik, fra Mirko Klarić, drniški dekan i nekolicina drugih otišli su na «izlet» u Bosnu. Visovačkome gvardijanu fra Bori Moriću nisu ni smjeli na oči. Na «proslavu» su došli u «ime Provincije» tadašnji ekonom fra Ante Madunić, a u «ime Visovca» župnik Dubravica fra Tomislav Brekalo. Po izgledu mladoliki, obučeni u farmerice i tijesne «jaketice», kad su se predstavili da su fratri, jedva bi ih i Provincijal prepoznao, a kamo li «Stipica Fratarski». Da su komu od Miljevčana rekli da su fratri, ni za pet im godina ne bi povjerovali.

    Po neuspjelom skupu, jedan je drniški općinar izjavio da će Miljevčani još jednom «zapamtiti» Tomasovića. Fratrima nisu više mogli predbacivati ništa: Šipić je konstatirao kako se Provincija «odazvala pozivu». Za svaki slučaj, svim je mlađim fratrima naložio da budu spremni useliti u nedovršen samostan, dođe li do daljnje opasnosti. Tako sam i ja, kao tadašnji drniški kapelan, već bio spremio torbu s najpotrebnijim stvarima, spreman na poziv u Split na «obranu» samostana.

    Tomasović je bio svjestan prezira svih čestitih Hrvata i katolika. Znao je što o njemu i njegovim postupcima misle fratri, što misli svijet, neka to nije smio reći i kamo ga sve to vodi. Svejedno je sve to činio. Za fratre onoga doba najgore od svega bilo je stalno druženje s poznatim tadašnjim sucem Mandićem, koji je sve odredbe «glavnih štabova» sprovodio u djelo. Na pitanje što je s fra Žarkom Carevom znao je drsko odgovoriti: svatko će odgovarati za svoja djela. Fra Žarko je navodno bio osuđen na smrt strijeljanjem jer se u Kninu za svoga tadašnjeg župnikovanja pozdravio s jednim od «ustaških visokih političara». Vjerojatno je to bio Juco Rukavina, koji je poslije srpskog pokolja u Siveriću i još strašnijega u Štikovu, kad je stradala velika masa priprostih hrvatskih seljaka, došao u Knin izvršiti istragu i kazniti zločince. Tomasovićeva  terminologija kod govorenja svjedoči da je bio svjestan prezira ljudi, ali je to nastojao pravdati. «Slobodna Dalmacija» u broju 95. na strani 6. od 19. 12. 1944. donosi dio njegova govora što ga je održao u «oslobođenome» Kninu u članku s naslovom «Knin je proslavio svoje oslobođenje: Manifestacija jedinstva i bratstva Srba i Hrvata Kninske krajine». Tomasović kaže:»Kao katolički svećenik radostan sam i veseo da vas mogu pozdraviti na ovome veličanstvenom zboru hrvatskoga i srpskoga naroda, koje nitko do sada nije mogao ujediniti kao Narodno-oslobodilački pokret... Govorilo se da je sve u NOP-u protunarodno ... Oni lašci su otišli i propali, a Narodno-oslobodilačka vojska je došla kao pobjednik i osvetnik.  ... naš se je narod probudio. Njegovu je svijest probudila Komunistička partija... ... Govorilo se da je Komunistička partija protiv vjere i svećenstva. To je laž. Ima mjesta i svećenicima i vjeri ...». Ovako govoriti u vrijeme kad je već čitav niz svećenika Drniške krajine bio pobijen, zatvoren, pretučen ili prebjegao, mogao je samo čovjek neobično zanimljive duše. Stoga Tomaševića i dušu mu treba dubinski proučiti, jer teško da ovako može postupati zdrav i normalan fratar.

    Informacije radi, Tomasović je poslije ovih zbivanja prešao u samostan u Knin. Bio je poslije Miljevaca 1948. premješten u Prominu. Fratri su ga se bojali. Obolio je od upale pluća i 29. 1. 1951. umro u kninskoj bolnici. Da apsurd bude potpun, njegovi komunistički prijatelji nisu htjeli platiti troškove pokopa niti su dozvolili besplatno iznošenje iz bolnice. Budući da su fratri u kninskom samostanu bili gotovo bez sredstava za život i nisu mogli platiti troškove komunističke sahrane, samostanski kuhar Mile Bošnjak, podrijetlom iz Hrvaca kod Sinja, a nastanjen u Kninu, prevjesio ga je preko ramena i onako mrtva donio u samostan.

    Pored stalnih hapšenja i terora komunisti svakodnevno održavaju takozvane «Narodne zborove». Tako se 11. 11. 1944. održavaju zborovi u Tepljuhu i Siveriću. ...»Na zboru koji je priredio JNOF za okrug Knin, došlo je preko 1.500 ljudi...  Zbor je otvorio član Okružnog NOO Knin Mirko Lončar...» 6  Lončara sva Drniška krajina poznaje po posebnoj okrutnosti, a dali su mu i nadimak «Mirkača». Pod naslovom «Siverić je proslavio svoje oslobođenje», Slobodna Dalmacija od 20. 11. 44. donosi slijedeći napis: «Siverić, 18. XI. - Neprijatelj je bez borbe napustio Siverić, Narodna je vlast preuzela rudnička postrojenja potpuno neoštećena i sada se priprema sve da bi rudnici što prije proradili. Sačuvana je također i električna centrala. Pavelićevo «popunitbeno zapovjedništvo» dospjelo je u naše zarobljeništvo. Zarobljeni su komandant major «ibej, satnik Vinković, jedan zastavnik i nekoliko domobrana.» U nastavku napisa nepotpisani autor nadalje piše: « 18. o. mj. u Siveriću je održan zbor na kojemu je narod proslavio oslobođenje mjesta. ... Između ostalih govorili su Vjeko Širinić, član okružnoga NOO-a Knin, kapetan NOV-e Ivan Vrekalo i u ime okružnoga odbora JNOF-a za Knin Miko Tripalo. ...» 7 Ovo je dan na koji se pripremalo ubojstvo drniškoga župnika fra Žarka Careva, jer će on i grupa od dvadeset i tri osuđenika u noći od 18. na 19. studenoga 1944. biti strijeljani. Za osudu i ubojstvo morali su znati svi ovi «akteri».

    Uloga Mike Tripala ovdje je prilično nejasna. Svakodnevno je sa svim akterima i stalno obilazi mitinge govoreći komunističke govore. Mlad je, ali je svoju komunističku vjeru morao već dobro «dokazati» kad već može nastupati kao predstavnik «Okružnog odbora JNOF-a». U ovom vremenu bio je i na otočiću Visovac. Ponašao se veoma prepotentno. Fratri su strepili za živote, posebno tadašnji magistar novaka fra Jerko Lovrić, koji je svojevremeno bio predlagao da se Tripala zbog «nedoličnog ponašanja» u gimnaziji isključi iz Franjevačke klasične gimnazije u Sinju, koju je Tripalo tada pohađao, a što je i učinjeno. Tripalo je Lovriću tada na Visovcu rekao: Dobro da ste me isključili, jer što bih ja s vama radio? Tada se fratrima na Visovcu ništa nije dogodilo, ali će im uskoro nakon toga biti oduzete sve zemlje i sva imanja, stoljećima u njihovu posjedu.

    «Slobodna Dalmacija» donosi nekoliko novinskih članak o takozvanim narodnim proslavama oslobođenja: «Narod kninskog okruga proslavio je oslobođenje: Drniš, 20. XI. - U svim oslobođenim mjestima i selima Kninskoga okruga narod je proslavio dan oslobođenja. U Erveniku je održan veliki zbor. Na zboru u Kričkama prisustvovalo je preko hiljadu osoba. I u Miljevcima i Širitovcima narod je javnim manifestacijama proslavio oslobođenje od okupatora.» 8  «Preko 200 delegata na omladinskoj konferenciji u Miljevcima: Miljevci, 27. XI. - Omladina Miljevaca održala u selu Širitovcima svoju prvu konferenciju, uz sudjelovanje preko 200 delegata. Konferenciji su prisustvovali član Oblasnog odbora USAOH-a Vajica Popović i predstavnik JNOF-a fra Ivan Tomasović...»9

    Zanimljivo je da su obojica strijeljanih drniških fratara strijeljani upravo u doba «konferencija». Fra Žarko Carev strijeljan je poslije «konferencije» u Siveriću 18. 11., a fra Jozo Jerković prije «konferencije» u Miljevcima 27. 11. 1944.

    Slobodna Dalmacija donijela je «presudu» «badanjske grupe», objavljujući imena strijeljanih i njihove navodne «zločine», u broju od 29. 11. 1944. godine, dok o grupi strijeljanoj 27. 12. 1944. ne donosi ni «presudu» niti kakvu drugu obavijest. Da su imali bilo kakvu presudu ili bilo što u svezi sa strijeljanjem vjerojatno bi to dojavili novinama jer je novinar izvjestitelj poslao vijest o «konferenciji» na Miljevcima. Vjerojatno je i drugu presudu donio isti Vojni sud VIII. korpusa. Možda se izvjestitelju, budući da su strijeljanja bila tada obična stvar, činilo da o tomu ne treba ni govoriti. Po odluci tadašnjeg vojnog suda, na listi koja je na nekoliko mjesta bila izvješena «smrtna presuda», navedena su imena strijeljanih: Fra Žarko Carev, Berislav Lovrić, Jugoslav Lovrić, Ivan Jerković, Ante Vukušić, Bože Ćurković, Petar «olović Kukren, Anka Alfirević, Branko «akić, Vojin –ukić, Mijo Baljak, Ante Bandalo, Marija Lalić, Mićo Skelin, Nikola Bilić, Jakov «akić, Jovan «akić, Joso Barišić, Ranko Perišić, Marko Jukica, Ante Ivić-Jurković, Ante «ipčić, Roko Šarić, Luka Bulaja i Aleksa Jović. Nekolicina imena s ove liste, iako nose «pravoslavno ime» bili su Hrvati i nisu se priznavali Srbima. Komunisti im to nisu oprostili te su zbog toga, poput Branka «akića iz Siverića i ubijeni.

    Fra Žarko Carev došao je na službu u Drniš poslije nego su Talijani protjerali drniškog župnika fra Petra Berkovića 1941. godine. Prije toga službovao je kratko u Kninu. Po svim poznatim zbivanjima morao je biti svjestan situacije u kojoj se našao. Komunisti su ušli u Drniš u nedjeljno jutro. Da li je taj dan držao misu i da li je ikoga bilo u crkvi ne može se provjeriti. «ovjeka je strah svih vojski, posebno kad se vojske mijenjaju. Toga se morao i fra Žarko plašiti. Prvih nekoliko dana nisu ga dirali iako je susreo Tomasovića u župnoj kući. Prema pričanju časne sestre Antonine Ledenko, koja je bila nazočna njegovu hapšenju i koliko se moguće osloniti na njezino sjećanje, fra Žarko je u prijepodnevnim satima došao u župnu kuću, tada smještenu u takozvanoj «Skelinovoj» kući. Držao je «brevijar» pod rukom i s olakšanjem uzdahnuo: «Preživio sam. Sad me više neće dirati». Nepoznato ostaje da li je već prije toga bio saslušavan i tko ga je saslušavao. Pogriješio je u procjeni, jer su neposredno nakon toga došla dvojica partizanskih vojnika s puškama i rekli mu da je uhapšen. Fra Žarko se pozivao na nekoga od rodbine u partizanima i na njegov visoki partizanski čin, ali su mu kratko odgovorili da sve to može biti istina, ali da svatko odgovara sam za se. Odveli su ga i zatvorili u sadašnju kuću «časnih sestara», zatim u «Ćevidovu kuću», a kasnije premjestili u zatvor u prostoru današnjeg «katastra». Morao je biti uhapšen prije nedjelje 12. 11. 1944. jer su ga po više svjedočanstava te nedjelje doveli kako bi rekao «narodu» misu. Iz ćelije ga je navodno izveo zatvorski ključar Dane Kušpilić, a u crkvu su ga dopratili zatvorski službenici Stipe Jelčić i Joso «ulina. Komunisti još nisu smjeli otvoreno istupiti protiv Crkve, zato su vjerojatno i izveli takav potez. Nepoznato je u kojoj je crkvi slavio misu i da li je narod zaista bio u crkvi. Neće dočekati slijedeće nedjelje jer će ga u subotu 18.11. strijeljati. Fra Žarko Carev, očekujući da bi komunisti mogli izvršiti pljačku, pokupio je nešto zlatnoga nakita što ga je posjedovala Gospina crkva, a i slika «Gospe od Zdravlja u crkvi sv. Ante, te je sve zamotao u malu vrećicu od platna i zakopao u vrt Stane Pranić, tada veoma povjerljive i crkvi odane djevojke. Komunisti su zahtijevali od fra Žarka zlatninu, ali je odbio reći im gdje se nalazi. Tada su ga mučili pa im je rekao da se zlato nalazi kod Stane Pranić. Jedan od komunističkih povjerenika, Drnišu poznat po svojoj bezočnosti i razbojstvu, u pratnji dvojice sebi jednakih zatražio je od Stane Pranić da preda zlato. Stana je nijekala da išta o tomu zna i nije htjela bilo što otkriti, makar su joj prijetili da će je mučiti i da će je ubiti. Trojka se vratila u zatvor i nakon novoga mučenje natjerala fra Žarka Careva da označi točno mjesto gdje se nalazi zlato. Fra Žarko im je pod mukama priznao. Tada su ponovno došli u vrt Stane Pranić, ispod kupusa iskopali su vrećicu, uzeli zlato, a vrećicu je razbojnik bacio Stani u lice govoreći:»Ovo ponesi svojoj Gospi». Kolika je vrijednost zlata nikada nije utvrđeno.

    Nekoliko godina kasnije ista je ekipa radi poreza opljačkala Gospinu crkvu. Odnijeli su sve što se odnijeti moglo. Budući da su odnijeli oltarnik i svaku krpicu iz crkve, glasovita Drnišanka Kata Vukušić zvana «epurka hodala je od kuće do kuće i skupljala novac za novi oltarnik. Komunisti joj nisu ništa smjeli jer joj je sina u partizane odveo Vjeko Širinić i samo nakon nekoliko dana mladić je ubijen. «epurka je iz toga razloga mogla prkositi komunistima i napadati ih u svako doba. Zato je i mogla nekažnjeno prikupljati novac za novi oltarnik.

    Prema pričanju fra Žarko Carev bio je zatvoren u podrumu takozvane Ćevidove kuće. Navodno su se s njime jednostavno izrugivali. Njemu i Anki Alfirević oduzeli su odjeću i gole ih ostavili u podrumu vezane jedno za drugo. Koliko je to stvarnost ne može se točno razlučiti. Fra Žarko je ubijen potpuno odjeven i pri iskopavanju groba nađen mu je ostatak habita i zimskoga fratarskog plašta. Stvari mu iz džepova nisu bile oduzete. Anka Alfirević ili Šarić, jer je bila posvojena kći Roka Šarića, vjerojatno je bila gola jer osim prstena i naušnice na jednome uhu nije nađena nikakva odjeća. Zato nije provjerljivo je li istinita ili nije priča o njihovu vezanju u Ćevidovu podrumu.

    Smrću fra Žarka, premještajem na novu dužnost fra Frane Petričevića i bijegom fra Bože Vugdelije, Drniš je ostao bez svećenika. U Drnišu je misu vjerojatno govorio Tomasović, da bi se pokazalo kako komunisti nemaju ništa protiv vjere i «narodnih» svećenika. Tomasović je misu zasigurno slavio na, za Drniš važnu svetkovinu «Gospe od Zdravlja» u utorak 21. 11. 1944. Tomasović se posvuda namećao kao «narodni svećenik» iako je u to doba bio samo miljevački župnik. Kako svjedoči fra Julijan Ramljak, on je htio slaviti misu na blagdan Sv. Barbare u Siveriću, ali mu je to Tomasović zabranio. On je navodno slavio taj blagdan s grupom naoružanih partizana.

    Dan nakon strijeljanja u Badnju sudac imenom Mandić i sporni Tomasović bili su u Siveriću. Tamo se bila sklonila grupa od desetak fratara. U grupi su bili fra Jozo Jerković i fra Julijan Ramljak. Svi su bili veoma prestrašeni jer su već znali za strijeljanje fra Žarka Careva i za teror u samome gradu. Budući da se nije smjelo odlaziti u Grad, netko je fratrima potajno dojavio vijest o strijeljanju i o «plakatu» koji je komunistički vojni sud bio izlijepio po Drnišu. Praveći se da ništa ne znaju, fratri su pitali Tomasovića i Mandića za drniškoga župnika. Tomasović je lagao da je u zatvoru iako je dobro znao za ubojstvo. Fra Julijan Ramljak mu se tada suprotstavio i rekao mu istinu: drniški je župnik noćas ubijen. Eno plakata u Drnišu. A vas dvojica dobro znate tko ga je ubio. Tomasović je ljutito odgovorio da svatko mora odgovarati za svoja djela i zajedno s Mandićem napustio fratre. Dan iza toga bio je u Siveriću uhapšen fra Jozo Jerković. Po njega je došao partizan nepoznata imena. Dozvolio je fra Jozi Jerkoviću reći misu i čekao da bude gotov. Nekoliko dana ranije fra Jozu su nagovarali da jednostavno pobjegne u inozemstvo, što je on odbio, ne osjećajući se ni u čemu krivim. Zajedno s desetoricom drugih zatočenika bit će strijeljan na blagdan Sv. Ivana, 27.12. 1944. na takozvanom «Starome pazaru», na drniškoj uzvisini zvanoj Kalun. S njime je strijeljana grupa od desetak ljudi. O njihovu strijeljanju i «sahrani» detaljnije će biti govora u tekstu «O iskopavanju» koji slijedi nakon ovog spisa.

    Komunisti su u Drnišu osposobljavali teren za jako uporište za napad na Knin koji su još uvijek čvrsto držali Nijemci. U Drnišu i po okolnim selima Zagore prisilno mobiliziraju i šalju u prve redove sve što može nositi pušku. Ovo je doba kad će besmisleno stradati na tisuće Hrvata: zarobljeni domobrani i mladići jedva dozreli za vojsku bit će namjerno slani u prve redove samo da poginu. Komunisti su znali da je osvajanje Knina veoma teško i da je njemačka utvrda veoma stabilna. Zato su u prve redove slali Hrvate kao ovce na klanje. Da bi opravdali tako silne gubitke, jer oni su mobilizirali i u bitku poslali sve zarobljene domobrane i ostale nemobilizirane Hrvate, komunisti su pridali ovoj bitci pažnju koju ne zaslužuje. Bitka koja će trajati do 3.12. 1944., kad će Knin pasti u komunističke ruke, progutala je na tisuće hrvatskih mladića. Glad i zima također su ubrali svoj danak.»Slobodna Dalmacija» piše slijedeće: «Drniš, 17.XI. - ...Omladina kotara Drniš obuhvatila je u USAOH 626 novih omladinaca, mobilizirala 84 omladinca u NOV-u, izradila 5.606 nadnica, izvršila 2 akcije, naučila čitati i pisati 21 omladinca-ke i poslala 14 omladinaca na stručne tečajeve...»10  «400 novih boraca u Kninskoj zagori: Drniš, 25.XI. - Odaziv u Narodno-oslobodilačku vojsku je velik. 400 mladića iz Unešića, Planjana, Pakova sela, Pokrovnika, Vinova, Ostrogašice, Sedramića i Radonića dobrovoljno se javilo u našu vojsku. Pod hrvatskim zastavama krenuli su Zagorci u Drniš, gdje su ih prihvatili drugovi iz vojske.»11 Mnogi od ovih momaka nikada se više nisu vratili. Pribrajajući njihovim životima mladiće razbacane po svim mogućim domobranskim i ustaškim postrojbama, posebno poslije masakra na Bleiburgu i Križnome putu, stanovništvo Drniškog kraja iz rata je izišlo bez ogromnog broja pučanstva.

    Kninska bitka trajala je do 3. prosinca 1944. godine. Njemačke trupe u noćnim su satima topovskim granatama zasipali Drniš tako da su ljudi bili prisiljeni odlaziti u skloništa. Poslije krvavo teških borbi opkoljeni Nijemci izgubili su bitku. Tada je nastao neviđen pokolj. Koliko je vjerovati komunističkoj «Slobodnoj Dalmaciji», komunisti su u Kninu pobili mnoštvo njemačkih vojnika. Izvjestitelj imenom T. Biočić piše: « U Kninu i oko njega bilo je 4.000 njemačkih vojnika raznih jedinica... uništene oko Pađana, bile su: 892. puk, 2. bataljon 891. puka i 1. bataljon 893. puka 264. divizije... Osim ovih jedinica bio je i 944. artiljerijski puk. ...»12

    Pod naslovom «Najveća pobjeda naših jedinica u Dalmaciji»  izvjestitelj Biočić piše: «U nezadrživom naletu naše su jedinice skršile ogorčeni otpor neprijatelja kod Knina - 2.500 mrtvih, 3.000 zarobljenih njemačkih oficira i vojnika.»13  «lankopisac navodi da su komandanti komunističkih postrojbi Božo Božović i  Miloš Uzelac. Novi članak istih novina govori o razvoju kninske bitke: «Razbijanjem kolone iz Sinja sa strane jedinica XX. divizije i uništavanjem kolone iz Šibenika sa strane XXVI. udarne divizije, neprijatelj se iz Drniša povukao u panici. ... Izvještaji lete: 100, 200, 300 ... 750 zarobljenih kod XXVI; 850 kod XX, 900 kod XIX. Stalno pristižu novi. Još više ima pobijenih. 60 vagona municije zajedno sa 800 svojih, naglašavam svojih ranjenika, u tunelu kod Stare Straže neprijatelj diže u vazduh, očajnički, ludjački. životinjski. ...»14

    Izvjestitelj Biočić koji nosi čin «potpukovnika» vjerojatno dobro razumije ratno pravo i poznaje kodekse ratnog ponašanja. Naglašavanjem kako «neprijatelj» ubija svoje ranjenike i optužbom pod navedenom terminologijom «naglašavam svojih ranjenika», izvjestitelj unaprijed pokušava skrenuti trag s nehumanog i neljudskog masakra što su ga partizani počinili nad zarobljenim njemačkim i hrvatskim vojnicima. Ubijali su ih redom: bez istrage, suđenja ili bilo kakve obrane. Sva ova zarobljena grupa našla je smrt u jamama, gudurama, ili masovnim grobnicama. Komunisti su znali da bi jednom netko mogao tražiti račun njihovih zvjerstava: zato već za vrijeme izvršavanja zločina bizantinski vješto prebacuje krivnju na druge. Istu metodu primjenjuju i danas u Bosni: optužuju muslimane da sami nad sobom vrše masakre. Jedna od tih grupa, upravo poslije pada Knina u komunističke ruke bila je pobijena u Drnišu. Na mjestu koje se nekada zvalo «Mijovića podvornica», a gdje su Nijemci iskopali veliko protuzrakoplovno sklonište dovedena je velika grupa zarobljenika. Po kazivanju koje se teško može točnom brojkom utvrditi, brojka je sezala do pet stotina. Svi su zarobljenici skinuti do gola, a zatim utjerani u protuzrakoplovno sklonište. Komunistička vojna grupa tada je eksplozivom zatrpala ulaz u sklonište. Tako su zarobljenici ostali zatrpani: morali su danima umirati od gladi, žeđi i u groznim mukama. Ni četrdeset godina nakon počinjena zločina nitko se nije smio primaknuti grobu. Da bi zauvijek uklonili tragove do kojih se lako moglo doći, komunističke su vlasti na tom terenu podigle nogometno igralište i ulaz zatrpali velikim količinama zemlje. Zločin se ipak nije mogao sakriti. Prepričavao se od uha do uha i svatko je u Drnišu znao za nj: od najvećega do najmanjega.

    Poslije partizanskog ulaska u Drniš nastala je pored hapšenja i ubijanja nepredočiva pljačka. Svi oni koji su strijeljani ostali su i bez imovine, a mnogi su radi imovine i strijeljani. Po pričanju Tome Ćurkovića, čiji je otac ubijen u Badnju 18.11. grupa komunističkih «povjerenika» opljačkala je sve što je mogla uzeti iz njihove kuće. Pretražili su i oduzeli do posljednjeg zrna kukuruza, odnijeli su sav namještaj ionako sirotinjski, te udovicu i devetero nedorasle djece ostavili u teškoj zimi bez pokrivača i jela. Udovica je morala potajno prositi, ali joj ni to nije bilo dozvoljeno. Osim toga njega i njegovu braću i sestre dugo vremena poslije očeva strijeljanja mogao je pretući tko god je htio, uvijek sa zlobnim epitetom: evo ustaše. Komunisti su u čitavoj Drniškoj krajini sistematski plijenili sve do čega su mogli doći. Pokupili su krupnu i sitnu stoku, pšenicu, kukuruz, vino i svu drugu hranu. Izvješća «Slobodne Dalmacije» licemjerno opravdavaju pljačku dobrovoljnim davanjem građana «njihovoj vojsci» iz zahvale za «oslobođenje». Tako u članku pod naslovom «Narod kninskog okruga pomaže svoju vojsku» nabraja sve što su uzeli: tisuće komada stoke i sve ostalo.15 Nisu se dosjetili da onaj tko u nedjelju jede govedinu u ponedjeljak nema mlijeka. Nije ni čudo da će za samo godinu dana nastati teške nevolje i glad civilnoga stanovništva u cijeloj Drniškoj krajini. Pored pljačkanja hrane i kućnih živina, utjeravali su od ljudi davanja za sve za što im se prohtjelo. «Kampanja prikupljanja priloga za štampu u kninskome okrugu» članak je koji to potvrđuje. Po članku Drniš je «dao 392.000 Kuna, a Velušić 50.050 Kuna».16

    Svakodnevna ubojstva prestala su kad se zbog daljnjih bitaka «VIII. korpus» morao povući iz Drniša. Ali teror nije prestajao i trajat će praktično, s većim ili manjim intenzitetom sve do pada poznatog srbokomunističkog krvavog policajca Aleksandra Rankovića.

    Hrvatski život u Drnišu u to je vrijeme bio jeftiniji od kilograma šećera. Komunisti su radili zaista što su god htjeli: iz toga vremena potječe razmjena: jednu su ženu u selu Promini natjeravali da se odluči želi li spasiti od smrti «svoju kravu ili tuđeg fratra». Svako kretanje bilo je gotovo nemoguće. Svaki povratnik u Drniš ili bilo koje okolno selo značio je istovremeno hapšenje, odvođenje u Šibenik u istražni zatvor i veoma često optužnicu za strijeljanje ili robiju. Tak u lipnju 1945. nešto je stega popustila. Tadašnji mladić B.T. povratio se iz Zagreba. On o tom vremenu piše: « Došao sam na raskršće, na kantun kod Vidovića kuće. Dočekao me milicioner s upitom «Odakle ti, druže? Kako se zoveš i odakle si? Odgovorio sam da dolazim iz Zagreba i da sam iz Drniša. Odveo me sa sobom u Fenčevinu ( predio Drniša). Tamo se nalazila neka baraka preostala od Nijemaca. Bilo je oko dva sata popodne. Tamo su bili Mate Andrić i Nikić Lončar. Vjerojatno je to bila OZN-a. Već su me od ranijega poznavali. Otpustili su milicionera, a mene su ostavili. Pregledali su mi stvari, ali budući da ionako nisam imao ništa nisu imali što ni gledati. Spasilo me to što mi nisu imali što konfiscirati. Da su imali tko zna što bi sa mnom bilo. Rekli su mi da mogu ići kući, ali da se sutradan javim na «vojni odsjek» u Općinu. Prvi sam Drnišanin povratnik koga nisu odveli u Šibenik u istražni zatvor.

    Nakon samo dva dana, u rano jutro, po me je došao Marko Vukušić, nekadašnji šef općinske policije. S njime sam morao otići kod Paška Skelina, tadašnjeg predsjednika Kotara Drniš. Kotar se tada nalazio u kući trgovca Mate Letice, kasnije zgradi «Glazbene škole» Drniš. Kod Paške Skelina bio je Dane Popović, ondašnji tajnik Kotara. Nakon kratke konverzacije pitao me Paško znam li zašto me zovu. Trebao im je radnik za procjenu ratnih šteta, a znali su da sam završio školu. Pitao sam za plaću, jer nisam znao od čega ću živjeti. Paško Skelin rekao je da Kotar nema nikakvih novaca, ali da će mi dati u materijalu. Tako sam do odlaska u vojsku radio što su mi nalagali.» ( Rukopisno svjedočanstvo napisano 1994. Puno ime i prezime izostavljam ).

    Župnik Drniša u vrijeme dolaska komunista jest fra Žarko Carev. O njemu donosimo kratku biografiju.

    FRA ŽARKO CAREV: 1941. - 1944.

    Rođen je u Kaštel Gomilici  27.12. 1888. Osnovnu školu završio je u rodnoj Gomilici, klasičnu gimnaziju završio je u Sinju od 1903. do 1908. Novicijat je proveo na Visovcu 1908. Filozofiju i teologiju završio je u Šibeniku i Makarskoj od 1909. do 1915. godine. Za svećenika je zaređen 2. 6. 1914. u Makarskoj. Prvu službu obavlja kao vjeroučitelj u Imotskome od 1915. do 1917., od 1917. do 1918. župni je pomoćnik u Sinju. Od 1918. do 1921. župnik je u Promini. Od 1921. do 1940. župnik je u Mirlović Zagori. Nekoliko mjeseci 1941. godine gvardijan je u Kninu. Drniški župnik i dekan postaje 1941. u rujnu, kad mijenja fra Petra Berkovića, koga su iz župe radi izrazitog hrvatskog djelovanja protjerali Talijani. Strijeljan je u Badnju 18. 11. 1944., a sahranjen tek 18.11. 1990. u badanjsku novu grobnicu.

    Fra Žarko Carev imao je za pomoćnika fra Božu Vugdeliju i fra Franu Petričevića.

     

    3. Komunistička 1945. u Drniškoj krajini

    Kad se poslije pada Knina u komunističke ruke 3. 12. 1944. ratna crta poprilično udaljila od Drniša komunisti su pokušali polako uhodati «normalan» život. U svojim su programima i proglasima obećavali ljudima «brda i doline»: sada su morali nešto i konkretizirati. Na mjesto porušene Hrvatske države ponovno su doveli Jugoslaviju i ponovno pokušavali svim sredstvima ukloniti tragove hrvatske državnosti. Najveća zamjerka fra Petru Berkoviću, župniku i dekanu Drniša koga su svojevremeno 1941. talijanski fašisti protjerali iz Drniša radi pretjerane hrvatske nacionalne svijesti i nepriznavanja talijanske okupacije, jest to što se usudio rušiti Jugoslaviju. Radi toga su ga i ubili na nama nepoznatu mjestu kad im je vjerojatno u hrvatskom zbijegu prema Austriji dospio u ruke. Sa sve jasnijom velikom i moćnom komunističkom silom Rusije u zaleđu, kojoj na čelu monstrum Staljin ubija dvadesetak milijuna Rusa i svih kojih se dohvati, komunisti su se malo bojali «reakcije». Zato su i mogli činiti što ih je volja. Njihova silina, grezost i prepotencija, pokazivana najčešće na nemoćnim i nezaštićenim, bila je u svom svome usponu. Drniš je od njihova ulaska zamukao: pravi ljudi bili su pobijeni, zatvoreni ili poslani na nove frontove da budu topovsko meso prvih crta bojišnice. Mnoštvo bitangi i kukavica, kad pravi ljudi zašute i kad se smanje njihove mogućnosti, ispliva na površinu i ruši sve pred sobom. To je komunizam učinio Drnišu: izbacio je na površinu čitavu plejadu ološa koji je činio što je htio.

    Komunisti u Drnišu i njegovoj okolini priređuju mitinge, osnivaju radne brigade, otvaraju «škole», osnivaju razne komunističke udruge i spremaju razne vrste «izbora». Prestrašeni ljudi, ne znajući tko je slijedeći na redu za smrt ili robiju i ne imajući drugih mogućnosti, prisiljeni su činiti što se od njih tražilo. Navodimo niz napisa što ih je u tom vremenu kao vijesti donijela «Slobodna Dalmacija».  Primjerice:»Omladina miljevačke općine također je aktivna: u selu Širitovcima, pored rada u ugljenokopu, popravila je 6 km, a osposobila 3 km. puta...17 «U Siveriću je 28. siječnja održana prva konferencija AFŽ ... Referat o radu kotarskog odbora održala je Kata Živković...»18

    «AFŽ», skraćenica koja znači «Antifašistički front žena», potpuno neprimjeren mentalitetu i podneblju drniškome, gdje se «znalo što ženi priliči, a što ženi ne priliči» izveo je na ulice grupu bukačica, veoma nenaobraženih i primitivnih, ali ništa manje opasnih i zagriženih. One su pravile «manifestacije», držale parade, miješale se u sve moguće «tuđe poslove» i stajale na usluzi Komunističkoj partiji pokatkad bijesne kao najbjesniji psi. Tko im je u Drnišu stao na put nije dugo nosio glave na ramenu. U svojim su paradama, obučene u vojničke uniforme, ulicama veličale «NOB», partizansku «vojsku», «veliku revoluciju», «velike ideje komunizma» o kojima ništa redovito nisu znale niti su što takve mogle razumjeti, kao i velikoga «ćaću» druga Staljina. Jedna od njih u ekstazi svoje prepotencije, po pričanju očevidaca, htijući se pokazati vjernom velikim djelima, revolverom je ubila ranjenoga njemačkog vojnika , dok ju je, već ionako umirući, molio za «vodu».

    Svi komunistički mitinzi toga doba sličili su jedan na drugoga kao jaje jajetu. Tako su pričali ljudima svega i svašta. Onda je to bilo tako tragično, a danas komično. Obećavali su kako će sve biti zajedničko: vlakovi se neće plaćati, svatko će uzimati što mu treba, neće biti poreza. Isto tako: kišu će bacati iz velikih zrakoplova, napravit će uvjete za tri godišnje sjetve, sadit će se pamuk, kiki-riki, kaučuk. Seljaci su morali šutjeti, ali su se krstili od čuđenja. Ne od zadivljenosti nego od «govornikovih» gluparija. Podzemlje sklono šali nije praštalo. Tako su iz tog vremena jednoga «druga» prozvali «Oranica». Evo zašto: «Drug» se popeo na govornicu i doslovno rekao: «Drugovi, nama će ćaća Staljin poslati «nike vode» iz Rusije. Polit ćemo ovaj naš krš i eto ti oranica koliko ti Bog hoće.» Kad je pao Staljin, a «nika voda» iz Rusije nije stigla, «drug» i  njegovo vrijeme ostali su za ruglo. Nadimak «Oranica» sve je što je od njega ostalo.

    Kad su se povukle hrvatske upravne vlasti pred naletom komunističke sile, komunisti su morali stvoriti mjesnu upravu. Zato su već na početku 45. počeli osnivati  lokalne uprave, jasno, od kadrova koji su im bili na raspolaganju, ali i samo od onih koji su bili spremni služiti. U veljači su kako novine izvješćuju organizirali lokalne izbore:

    «U dvije općine drniškog kotara, Promini i Zagori, provedeni su 18. o. mj. izbori za mjesne NOO-e. U izborima je sudjelovao gotovo cio narod, što se vidi iz postotka glasača - u Promini je glasalo 86,95 posto, a u Zagori 93, 83 posto. U selima Unešić i Podumci zabilježeno je 99,9 posto.»19  Nekoliko dana kasnije «Slobodna Dalmacija»javlja: «Rezultati izbora za njesni NOO Drniš - Drniš 28. II. ... Upisano 2131, u NOV-i se nalazi 202, odsutno 74, umrlo 5, bolesno 21, pogrešno upisano 25, nije glasovalo 110, moglo glasovati 1804, glasovalo 1694... Izabrani su ovi kandidati: Paško Skelin, Veljko Kovačević, Ivan Mijić, Dane Kušpilić, Ivan Babić, Marko Živković i Marija Nakić.»20 

    Međunarodne svečanosti, uhodane tijekom vremena i u Drnišu, kao što je bila tadašnja «Svjetska omladinska nedjelja» komunisti su pretvarali u svoje propagandne svrhe, usmjeravajući mlade putem poznatoga «agitpropa»: «Svjetska omladinska nedjelja u Drnišu» najavljena je osmodnevnom proslavom. «Drniš, 20. 3. Večeras uoči prvoga dana Omladinske nedjelje održana je u kinodvorani omladinska konferencija na kojoj je otvoren plan rada za ovu sedmicu. Doneseni su ovi zaključci: prvoga dana održat će se radne konferencije u školama, radionicama i rudnicima. Drugoga dana drniška će omladina očistiti i urediti igralište, a omladina Badnja će zakopati jame koje su Nijemci iskopali za sklanjanje municije...»21 Prije bi se moglo reći da je omladina išla zatrpavati zemljom jame u kojima su bili pobijeni i strijeljani, jer se nakon nekog doba širio smrad leševa, pokrivenih samo granjem i malim slojem zemlje. U nastavku članka nabraja se što će se raditi slijedećih dana: «popularizacija» prvog omladinskog kongresa, komemoracija palim borcima za koje će omladina isplesti vijence, miting u Kosovu, zdravstvo, higijena grada i sela, skupljanje bakra i mesinga, posjeta ranjenicima i bolesnicima. ( usp. nav. čl.). Predstavljajući se zaštitnicima «radnika i seljaka» komunisti u Drnišu osnivaju i sindikalnu udrugu. Organizirana je «Skupština za izbor akcionog odbora jedinstvenih sindikata u Drnišu». Tajnik je Okružnog NOO-a  Ivan Leko otvorio skupštinu na kojoj je biran akcioni odbor.»... u odboru: Ive Vukušić, kovač; Dušan Subota, stolar; Ivan Mrše, krojač; Boško Jović, brijač; Vatroslav Cota, namještenik; Joso Kurtović, postolar; Stipe Odak, električar; Stana Ramljak, kućna pomoćnica; Korina «avka, krojačica; ...» 22  Kao što je bilo i u čitavoj Hrvatskoj, a i u svemu ostalom komunističkome svijetu, sindikati su bili produžena ruka Komunističke partije i nikada nisu smjeli samostalno djelovati. Tako je bilo i u Drnišu. Sindikat bi pokatkad u kasnije vrijeme brinuo za radničku zimnicu i organizirao «prvomajske» izlete, redovno ubirući članarinu jer se članarina nije mogla izbjeći. U bilo kakvu političku odluku nije se smio miješati, a kamo li donositi samostalne odluke. Komunisti su tvrdili da u «radničkoj zemlji» ne može biti štrajkova jer radnik ne može štrajkati protiv samoga sebe. Nije jasno protiv koga mu je onda trebao sindikat.

    Travanj 1945. vrijeme je krize s Talijanima koji su pokušali ponovno povratiti se u Istru i Dalmaciju. Komunisti su organizirali prosvjede: «Drniš, 16. IV. - Jučer je Drniš priredio demonstracije protiv zadnje provokacije talijanskih imperijalista. U ogromnoj povorci išlo je više od 2000 ljudi kličući jugoslavenskome Trstu i Istri. Narod se zaustavio na gradskoj Poljani, gdje je održan masovni miting.» 23  Pokušavali su pratiti političke trendove. Tako su proslavljeli novosti aktualne komunističke politike. U Drnišu su 16. IV. «proslavljene» dvije nove «velike pobjede»: formiranje prve narodne Vlade federalne Hrvatske i zaključenje sporazuma između Sovjetskoga Saveza i Jugoslavije. Kaže se da je na skupu bilo 3.000 sudionika. Zborovi su održani i u selima Kotara: Promini, Miljevcima, Petrovu Polju i Zagori. 24  Mjesni AFŽ navodno je 20. IV. posjetio «svoje ranjenike». Prije toga skupljao je po mjestu poklone. Drniški «pjevački zbor» otpjevao je ranjenicima nekoliko borbenih pjesama. 25  Po kapitulaciji «sila Osovine» s frontova su se vraćale jedinice partizana. U lipnju su se s fronte u Drniš povratile jedinice XIX. udarne divizije. Novinski članak pod naslovom «Veličanstven doček jedinica XIX. udarne divizije u Drnišu» izvješćuje da je Drniš bio okićen zastavama i da je formiran kordon građana koji su pozdravljeli «borce». Predsjednik mjesnog odbora JNOF-a Nikola Adžija pozdravio je «borce» a u ime «boraca» zahvalio se «komesar diviziona» XIX. divizije. 26  Budući da su pristigla nova gladna usta, a kad se «nedjeljom  zakolje krava u utorak nema mlijeka», drniška «narodna vlast» nije znala kako bi prehranila vojsku, jer je odranijega uzela sve što se uzeti moglo. Zato AFŽ mora ponovno u akciju. «Slobodna « izvješćuje: «Žene Drniša za svoju vojsku» - Drniš, 19. VI. izvješćuje kako su žene prikupljale hranu za borce. Kaže se da su «skupili 2.100 komada jaja». 27 Budući da novine pišu o tako beznačajnu potezu  znak je da Krajinom vlada velika neimaština i da je sve drugo oduzeto. U srpnju je «omladina» održala još jedan miting. Pod naslovom: «Omladinska konferencija u Drnišu», 9. VII. u dvorani mjesnog kina, na kojoj je govoreno o «velikim zadacima» i o tomu kako će se «udarnički raditi». 28  Nastup pojedinih polupismenih političara prepričava se među ljudima još do danas. Nešto ranije , u lipnju bilo je «Savjetovanje seoskih NOO-a Drniškog kotara». Na sastanku na kojem su se okupili svi tajnici mjesnih i seoskih NOO s područja Drniškog kotara razgovaralo se o razmjeni novca. Trebalo je hrvatsku kunu zamijeniti dinarom. 29

    Polovicom srpnja 45. komunisti su u Drnišu organizirali komemoraciju dr. Božidaru Adžiji, Drnišaninu koji je kao komunistički «lider» uhapšen u Zagrebu 1941. i strijeljan zajedno s nekolicinom hrvatskih komunističkih intelektualaca po osudi koju je donio tadašnji sud Nezavisne Države Hrvatske. «Slobodna Dalmacija» donosi kratko izvješće iz tog vremena: « Komemoracija Božidara Adžije - Drniš 14. VII.» Priredbu je otvorio profesor Radovan Kulušić, a nastupio je i mjesni pjevački zbor, koji je otpjevao «posmrtni marš». 30  O dr Božidaru Adžiji, sada s dovoljne vremenska distance i poslije otkrivanja činjenica zatvora Kerestinac može se mnogo toga reći. Obitelj Božidara Adžije  u to doba nije imala pravih informacija o smrti dr. Božidara. Zato je i sudjelovala u komemoraciji. Po kasnijem saznanju, dr. Božidara Adžiju u ruke «ustašama» namjerno je izručio Tito kako bi uklonio hrvatski nastrojene komuniste, a «ustaše» koje su ga strijeljale u Zagrebu 1941. nisu pretjerano «mislile». Sudbina dr Božidara Adžije zadesila je sve do jednoga hrvatskog komunistu koji je u prvom planu imao Hrvatsku, a ne Jugoslaviju. «Sovjetska Hrvatska», a ne «Sovjetska Jugoslavija» bile su na pameti Adžijinoj. On je kao komunist pripadao Hebrangovoj, a ne Brozovoj političkoj liniji. Zato ga je Broz i dao ubiti. U Adžijino ubojstvo bio je umiješan Vladimir Bakarić. Jednom je prilikom Nine Adžija, brat dr Božidara Adžije išao iz Drniša u Zagreb žaliti se na stalna komunistička ubojstva i teror. Primio ga je upravo Vladimir Bakarić. Nini je odgovorio da su «Hrvati u Drnišu veoma mnogo skrivili Srbima i da tako mora biti. Adžija nije znao koje misli muče Vladimira Bakarića dok se rukovao s njime. Po starome komunističkom običaju: čovjeka ubiti, a onda mu podignuti spomenik, to se dogodilo i Adžiji. Ubojice su, bez ikakva morala, mahale njegovom smrću, a njegovu obitelj ostavile bez pravih informacija o ubojstvu. Tijekom vremena nazvali su njegovim imenom «Osnovnu školu» u Drnišu, nekoliko kulturnih društava zvalo se njegovim imenom i podignuta mu je «brončana bista» pred školom. Za njim su ostali veoma zanimljivi spisi i zapisi koji nisu išli u prilog nikakvoj ni srpskoj niti kojoj drugoj prevlasti u Hrvatskoj. Adžija je u prvome planu imao hrvatsku slobodu, do koje je htio doći kroz komunističke ideje. Zato je i ubijen.

    «Brončana bista» Božidara Adžije postavljena pred «Osnovnom školom» bila je u kasnijem vremenu predmetom još jednog do danas nerazjašnjenog događaja. U noći od 4. na 5. studenoga 1984. «bistu» je netko pokušao minirati. Proslava drniškog «oslobođenja» tako je pomućena eksplozijom koja je probudila zaspali Drniš. Istu su noć pohapšeni i privedeni u policijsku stanicu «sumnjivi» Hrvati, među kojima primjerice  veterinar Ante Komar, Iviša Grcić i drugi. Školsku su djecu uspaničili pričom o u školi postavljenim bombama koje «neprijatelj» postavlja da ih pobije. Ispitivanje je predvodio šef tadašnje «milicije» Radomir «olović, zvani Rašo, poznat po svojoj hladnoći i nemilosrdnosti. U svojoj je batinaškoj revnosti toliko daleko osobno otišao da više danju nije ni izlazio iz kuće, nego bi noću lunjao ulicama, prisluškivao, pratio grupe i pojedince i činilo se kao da je poludio.Uskoro su mu u pomoć došle istražne ekipe iz Šibenika i Zagreba. Nije se ipak saznalo tko je to napravio.

    Veterinar Ante Komar, inače najbliži susjed Raše «olovića jer ih dijeli samo dvadeset centimetara betona između stanova, tu je večer pod naoružanom pratnjom odveden u policiju. «Sumnjivih» je Hrvata u Drnišu uvijek bilo. Doktor Bilušić, također je spadao u «sumnjivce». Nisu se bojali njegovih medikamenata, ali su se veoma bojali dozvoliti mu da bude lovac. Dugo godina nije uspio dobiti dozvolu za «lovačku pušku» jer je bio krajnje «sumnjiv», a sve je kočio «nepismeni lugar» kod koga nije uspio nikako dogovoriti «lovačkoga ispita». Bilušićev problem bio je samo u tome što je kao nekadašnji «fratarski đak» svake nedjelje s obitelji bio na misi. Mirni ljudi, ali nesumnjivo Hrvati i katolici, tako su privođeni pod oružanom pratnjom kao da su najokorjeliji kriminalci.

    Sumnjalo se da su komunisti sami namjestili «eksploziju» kako bi mogli uznemiriti duhove i optužiti ponovno probuđenu hrvatsku nacionalnu svijest. To je «oloviću dalo razloga da može pretresati, uhićivati i sumnjičiti. Po priči, nakon srpske okupacije Drniša, jedan mladić iz Zagore dao je obavijest da je on minirao spomenik i da je radio sasvim sam. Stoga ga komunisti i nisu uspjeli lako otkriti. Mladiću ne poznajem imena, a priču sam čuo iz nesigurna izvora, tako da njezina istinitost ostaje otvorenom.

    Komunisti u srpnju nastavljaju s «konferencijama». Tako se u nepotpisanome izvješću «Slobodne» kaže da je održana: «Konferencija radničko-namješteničke omladine u Drnišu» 18. VII. koju je otvorio član USAOH-a Mitrović: Odbor antifašističke omladine ovako je sastavljen: predsjednik Roza Samardžija, tajnik Ivan Babić, blagajnik Jozo Bitunjac i članovi Alduk i Milena «upić.» 31

    U ovo vrijeme u Hrvatskoj se pripremalo za «izbore» na kojima se trebalo izjasniti želi li se kralj ili Partija. Tako je posvuda vrvjelo od kampanja. I u Drnišu je tako otvorena «predizborna kampanja» na kojoj je trebalo pripremiti svijet da glasa za Tita i republiku, a ne za «kralja» i monarhiju. U Drnišu je jedan takav predizborni skup održan 23. VIII., a organizirao ga je mjesni odbor JNOF-a. Već 27. VIII. govori se o masovnim «narodnim zborovima». Raspoložive brigade «radnog naroda», pomognute AFŽ-om i «omladinom» u to su doba pjevale ulicama Drniša: «Druže Tito ti si naša nada, za te ćemo glasovati sada». U članku se navodi kako se podudarila volja «naroda» i volja «predlagača liste» jer su se odlučili za iste ljude.32 Sluteći da bi pod međunarodnim nadzorom i pod normalnim izbornim prilikama mogli izgubiti vlast do koje su pošto poto htjeli doći, komunisti ne žele u čistu utrku. Zato se u splitskim tadašnjim komunističkim krugovima javno govorilo: «Nećemo dozvoliti da se u kotarske i okružne skupštine uvuku nedostojni pojedinci». 33  Jasno, «dostojni» su bili samo oni što ih je Partija blagoslovila. 

    U članku pod naslovom «Šibenik se prvi digao» izvjestitelj imenom Nenad Vukadin piše o godišnjici bitke koja se vodila u selu Miljevcima između Talijana i ustaša s jedne i komunista s druge strane. «Talijansko - ustaške snage imale su u ovoj borbi 4 mrtva, 17 ranjenih i 2 zarobljena. Od naših je hrabro poginuo drug Pave Maksimiljanović, dva su druga bila ranjena, a nekoliko njih opkoljeno i zarobljeno. Od zarobljenih strijeljani su 20. kolovoza u Drnišu Tomo Polić, Mladen Milković, Jere Kronja, Mladen Ninić, Frane Stančić, Ivan Lambaša, Miće Radačić, Krsto Ninić i Pope Ninić.» 34  Ovoj grupi, kako kaže «Slobodna Dalmacija» od 8.11. 1945, drniška će mladost odati poštovanje. U članku  «Omladina na groblju palih boraca» kaže se kako je srednjoškolska i radnička omladina posjetila grobove strijeljanih koje je «kolonel Bidon» strijeljao 41. Na groblju u Badnju govorio je «drug Stevo Perica, član Kot. NF-a. 35

    Krajem srpnja još je jedna «konferencija» srednjoškolske omladine u Drnišu. Održana je u kino dvorani 27. VII. Otvorio ju je Miroslav Veršec. Nakon izbora radnog predsjedništva govorio je predsjednik mj. NOO-a Veljko Kovačević. Nazočni su: Nikola Adžija, –uro Mejić, Marija Nakić, Jakov Vjetrov, Zorka «eko, prof. Vranić i Ilija Medić. Na ovoj je konferenciji profesor Vranić proglašen «udarnikom». 36

    U listopadu 1945. Drniš je posjetio Ivan Ribar, jedan od lidera komunističkog pokreta u Hrvatskoj, otac dvojice mlađih Ribara, čija je smrt veoma nejasna i koja se također pripisuje Josipu Brozu. Novinsko izvješče «Slobodne Dalmacije» kaže da je dočekan cvijećem i zastavama. 37  U ime Drniša pozdravio ga je Nine Adžija kao predsjednik mjesnog odbora. Ribar je održao govor s balkona Kotarskog NO. U svome govoru žestoko je napadao kralja Karađorđevića i monarhiju. Hvalio je i uzdizao Sovjetski Savez i svaku vezu s njime. U govoru napominje da nisu točne glasine o namještenim izborima koji dolaze iz inozemstva od neprijatelja Jugoslavije. Komunisti su znali da nemaju šanse dobiti izbore redovnim putem jer je već u to vrijeme narod prozreo njihove zločine, diktaturu i sredstva da po svaku cijenu osvoje vlast. Zato su izbore i krivotvorili, a pred međunarodnom su se javnošću branili da to nije istina i da su izbori bili valjani. Gledajući tada slomljenu hrvatsku državu, iz današnjeg kuta gledano, ne zna se što je Hrvatima bilo gore: glasovati za komuniste sa Staljinom u zaleđu ili za Karađorđevića s četnicima u zaleđu. Ribar je tada nakratko posjetio i Siverić gdje ga je pozdravio Tode Mileta. 38  Poslije Drniša i Siverića Ribar je otišao u Šibenik. Novinske stranice toga vremena previše često spominju telegrame i pozdrave što ih je Ribar slao Šibeniku. Nisam doznao kakva ih je to ljubav tako privezala.

    Da bi pred svijetom pokazali kako su izbori u novostvorenoj Jugoslaviji slobodni, komunisti su stvorili prividnu slobodu stranačkog djelovanja. Tako su «dozvolili» rad Radićevoj «Hrvatskoj seljačkoj stranci», stvarajući nove lidera stranke, a odbijajući njezino dotadašnje vodstvo, koje je zajedno s Mačekom po njima izdalo «interese naroda». Jedna takva stranačka farsa stvorena je i u Drnišu u listopadu 1945. Navodno je formiran «Inicijativni odbor HRSS» ( imenu su nadodali riječ «radnička») koja je obuhvaćala prostor šibenskog okruga. «Inicijativni odbor HRSS izabran je i u kotaru Drniš i u nj su ušli Martin Sučić, Maćo Ivić, Mile Saić, Marko «upić i Paško Pajzek  (vjerojatno Pajdek, op red.).» 39  Poznajući uloge navedene grupe, posebno takozvanog «prvoborca» Martina Sučića, iako je on stvarno bio u Radićevoj stranci prije rata, komunisti nisu mogli prirediti bolje komedije. Da razjasnim: pozvali su vukove da čuvaju janjce. «Hrvatska seljačka stranka» kao da nema sreće u pojedinim momentima svoje prošlosti, a ni sadašnjosti. Između nekadašnjeg Martina Sučića i nešto kasnijeg Ivana Zvonimira «ička nema razlike u ničemu osim u godinama. Ni jednome ni drugome u HSS-i nije bilo mjesto. Ni drugi nisu se baš «proslavljali» ni svojim postupcima ni razmišljanjima.

    Komunisti su organizirali proslavu prve godišnjice «oslobođenja Drniša», kako obavještava «Slobodna Dalmacija» od 7. 11. 1945. Kaže se da je na «Veličanstvenom mitingu sudjelovalo 7000 Hrvata i Srba». Miting je otvorio «poslanički kandidat za kotar Drniš Martin Sučić. U mitingu su sudjelovali: tajnik Oblasnog odbora NF-a Jure Franičević-Pločar,  «kapetan» Marčetić u ime «Jugoslavenske armije», Nikola Zrnčević (vjerojatno Crnčević) u ime «jedinstvenih sindikata», Marija Nakić kao član Kotarskog odbora AFŽ-a, Dane Popović kao kandidat «Okružne liste», «fra»Ivan Tomasović i drugi. 40  Novinski napis posebno ističe Tomasovićev i Pločarov govor. Tomasović je, koliko je komunističkim, uvijek cenzuriranim novinama vjerovati, rekao slijedeće: «...Nemojte se čuditi što ja kao svećenik, surađujem sa Komunističkom partijom. Kazat ću vam ovo: Komunistička partija je najviše pridonijela... Vi treba da pazite na one koji rovare protiv nas i naših zakona...». 41  Jure Franičević-Pločar u svome govoru kaže: «Reakcija nas optužuje da nismo sposobni rješiti ekonomske probleme, da kod nas vlada glad i golotinja... ... Ima svećenika koji govore da kod nas nema slobode, a sve u cilju da razbiju Narodni front. To je cilj «Pastirskog pisma»...». 42 Pločar na mitingu sprema svijet za komunističku pobjedu na izborima, unaprijed smišljenu, a brani se od vanjskih optužbi. «Pastirsko pismo» koje spominje odnosi se na dokument «Biskupske konferencije» koju su pod vodstvom kardinala Stepinca u ono doba održali hrvatski biskupi. To je vrijeme kad su Broz i njegov režim čekali odluke «Biskupske konferencije», kojoj su ponudili odcjepljenje od Rimske crkve i Pape, a osnutak takozvane «Hrvatske nacionalne crkve». Pločar nastavlja u Drnišu već započetu kampanju protiv Stepinca i Katoličke Crkve, započetu u Zagrebu, ne samo od komunista nego i masonerije u pozadini, jer odluku o uklanjanju Stepinca donijeli su zagrebački masoni Krizman i Novak, a Broz je preko svoga poznatog pijuna Jakova Blaževića stvar samo dokrajčio. Tomu u prilog govori protukatolička pamflet-knjiga imenom «Magnum crimen» koju je za «suđenje» Katoličkoj Crkvi u Hrvata spremio mason Viktor Novak. Poslije odbijanja «suradnje u osnutku nacionalne Crkve» što ju je Stepinčeva Katolička Crkva u Hrvata tako odlučno i hrabro odbila, iako je znala da joj predstoje teški dani i iako je znala da je niz nadbiskupa u Europi pod komunističkom vlašću već ubijeno ili zatvoreno, započelo je teško i po svakoga katoličkog svećenika mučno razdoblje. Biti svećenikom u to doba bilo je veoma teško i po smrt opasno. Komunisti su donijeli odluku: mladih svećenika neće više biti, stari će umrijeti, a srednju generaciju svu treba pobiti. Ostaje jedna činjenica koja raduje: veliki i divlji Broz, pred kojim su dršćale tisuće komunista i svi, upoznati mu imalo s naravlju i običajima, morao se poniziti i doći Stepincu, a ne Stepinac njemu.

    Komunisti su na «izborima» održanim 11.11. 1945. «pobijedili». Sve je to bila obična farsa, kao što će i svi ostali izbori u narednih gotovo pedeset godina biti farsa. Kad jedan konj trči, govorili su seljaci: pobijedio je ako i ne dotrči. Birali su koga su htjeli i stavljali na vlast koga su htjeli. Sloboda i izbori nisu sve ovo vrijeme postojali. «Slobodna Dalmacija» govori o pobjednim slavljima: « U cijeloj Dalmaciji narod je oduševljeno proslavio proglašenje republike». U Drnišu je 2. 12. 1945. održan «masovni zbor u 11 sati» koga je predvodio Nine Adžija, bio je nazočan predstavnik Okružnog NF-a Milo Vlahov, u ime omladine govorio Drago Kovačević, a kao AFŽ-eovka Marija Nakić. 43 Svijet se veoma mučio s razumijevanjem pojedinih komunističkih termina. Budući da je riječ «AFŽ» bila nerazumljiva, neki su se od muževa hvalili kako je i njegova žena u «ožežeu».  U članku «Bukovica, kninska i drniška krajina glasale u punom broju», izvjestitelj piše da je narod « sahranio u grob sve podle makinacije i reakcionare koji su vršljali ...  ...i pozivali narod na apstinenciju...». 44  U članku «Izborni rezultati u Dalmaciji», pored nabrajanja izbornih rezultata donosi i drniške: «Kotar Drniš, upisano 19.033, odsutno 3.088, nije glasovalo 214, glasovalo 15.731...  ...Prvi kandidat 8.937, drugi 1.247 ...». 45  Komunisti su svoju predizbornu kampanju financirali prisilnim napalatama od ljudi. Tako se kaže da je «U kotaru Drniš sakupljeno 154.933 Kune. ...  U davanju priloga najviše su se istakli radnici i namještenici rudnika u Siveriću, i to: Nikola Crnčević, radnik; Mirko Lončar, direktor; Mirko Jelić, radnik; Roko Odak, namještenik i drugi.» 46

    Pri kraju godine, 20. studenoga 1945. netko je iz zasjede ubio Vjeku Širinića, aktera komunističkih zbivanja i jednoga od partizanskih kolovođa u drniškome okrugu. Novine donose slijedeće izvješće: «20. ovog mjeseca dvojica ustaških koljača iz Jasenovca, koji su još do danas uspjeli da se sakriju od organa vlasti i gnjeva naroda, ubili su iz zasjede druga Vjeku Širinića, člana Oblasnog narodnog odbora ... i poslaničkog kandidata kotara Drniš, i omladinca šofera Josu Bitunjca iz Drniša.» 47 Širinić je pokopan u groblju u Badnju. Izvjestitelj u istome članku nastavlja: ...Ogromna masa naroda, svi bez razlike: seljaci, radnici, težaci, profesori, učitelji, činovnici, svećenici, sve se to sakupilo i ispunilo drniško groblje... ...Zaplakali su čak i oni koji su do jučer bili izvan Narodnog fronta ... ... Samo su likovali oni pojedinci ... «. 48

              

    4. Progoni, kazne, strijeljanja ...

    Znajući što komunisti čine sa svojim zarobljenicima i videći sva zločinstva što su ih činili, često bez suđenja, a ponajčešće i bez ikakve krivnje, hrvatski poraženi vojnici: ustaše, domobrani i oni koji su bilo što značili u prethodnom razdoblju upravo razorene hrvatske države, nisu se smjeli predati jer nisu vjerovali u nikakve komunističke «amnestije». Tako se masa ljudi skrivala po špiljama, jamama, šumama i osamljenim predjelima. Komunisti su ih prozvali «križarima» i «špiljarima». Svakoga takvog čekala je ili smrt ili dugogodišnja robija. Svakoga onog tko bi se usudio pomoći nekomu od sakrivenih Hrvata slijedila je isto tako teška kazna. «itave grupe Hrvata poslane su radi pomoći «špiljarima» na robiju. Primjerice, Stipan Šuljak iz Sedramića, samo zato što je ljude nahranio osuđen je na četiti godine zatvora. Godinu dana bio je osuđen i tadašnji siverićki župnik fra Gabrijel Tomić. Ovakvih bi se imena moglo nabrojati zaista mnogo i svaki je skupo platio svoju milosrdnost. Strah i teror vladali su posvuda. Komunističke milicije vrebale su posvuda, upadale u kuće i pretraživale. Na svaku sumnju odmah su drastično reagirali.

    «Špiljari» su se ipak nekoliko narednih godina uspjeli održati. Hranili su ih potajno ili su danju bili u «trapovima» pod zemljom, a noću bi pokatkad izlazili u prirodu. Takav život bio je nesnosan, ali jedino moguć. Jedan takav Hrvat iz sela Promine predao se komunistima tek četrdesetak godina iza rata. A kako je poznato posljednji «špiljar» sa Hrvatskog sjevera izišao je iz skrovišta 1991., po osnutku Hrvatske države.

    Komunisti su u sudstvu radili što su htjeli. Tisuće ljudi prispjelo je na robiju i osuđeno. Novine toga doba donose neke presude i uhićenja, ali ne glavninu. Pokatkad donose kazne od šest mjeseci, a ne donose stotinu strijeljanja. Zato podaci dobiveni iz komunističke «Slobodne Dalmacije» nisu ni približno točni. Mi ćemo ipak vidjeti što donose i koga sude. Evo niza novinskih izvješća:

    «Pravedna kazna narodnoga suda stigla je još jednoga špekulanta i narodnoga neprijatelja. Svi ovakvi tipovi kao što je Ante Šupuk koji, dok narod ulaže neizmjerne napore da obnovi svoju zemlju, skrivaju robu i sabotiraju rad naroda u tome pravcu, bit će privedeni zasluženoj kazni.» 49

    «Kotarski narodni sud u Drnišu izrekao je presudu protiv Ivana Ćorića, poslovođe firme braće Ćorić, koji je optužen za neprijavljivanje velikih količina robe.» 50

    Ivan Elez iz Sedramića osuđen je na pet godina robije. Optužnica ga je teretila kao «viđenijeg» kninskog «ustašu» koji je priređivao u svome stanu gozbe i prijeme za ustaške časnike i ustaše. 51

    Prominjani Jere i Ante Ćorić osuđeni su : Jere na 5 godina «gubljenja časti» i konfiskaciju imovine, a Ante na 6 godina «gubljenja časti» konfiskaciju imovine i na 6 mjeseci prisilnog rada. Ova je presuda donesena u slijedećem sudačkom sastavu: Tužitelj je bio Vojo Masniković, branitelj pravnik Srećko Poklepović, a članovi suda Vicko Šprljan, Ante Vrančić, Milan «akić, Ivica Erak i Gojko Barbić. 52

    «Mate «upić, zakleti ustaša još prije 10. travnja 1941. godine, bio je aktivni suradnik okupatora, a naročito ustaških koljača Juce Rukavine, fra Brkovića, (vjerojatno misle na Berkovića), Stipe Skelina i drugih... Prilikom strijeljanja narodnog heroja Božidara Adžije, u svom lokalu u Drnišu prilijepio je osudu ustaškog suda...» 53

    Sud u Šibeniku osudio je Matu Goretu zastupnika Hrvatskog sabora iz vremena NDH, rodom iz Kadine Glavice na tri godine «gubljenja političkih prava» i godinu dana «izgona» iz Šibenika. 54

    Pod naslovom «Osuđeni suradnici koljača Kurtovića i Juce Rukavine» izvješće kaže da je sud za okrug Šibenik osudio Marka Džapu pok. Martina iz Oklaja na 20 godina robije i konfiskaciju imovine. 55

    Okružni sud u Šibeniku osudio je na tri godine robije Zvonka Nakića-Alfirevića, posjednika iz Drniša. Kažu da je bio povezan «sa izdajničkim dijelom vodstva HSS-a, četničkim komandantima Miloševićem i Kalikom, te ustaškim koljačima u drniškoj krajini dopukovnikom Brajkovićem, bojnikom Blaževićem, velikim županom Antom Vatavukom i logornikom Jurišićem». 56

    Sve ove «presude» moraju se uzeti s najvećom sumnjom jer komunisti nisu praštali ni za mnogo manje «grijehe» od ovih navedenih u optužbama. Da su i polovicu ovoga učinili što im se u optužnici navodi otišli bi u «podzemni bataljon» kako su komunisti s podsmijehom nazivali vlastita strijeljanja. Vjerojatno su razlozi osuda bili povezani s konfiskacijama imovine. Sve su ovo imućniji ljudi. Komunistima je trebala njihova imovina pa su je tako i uzeli.

    Pored ljudi osuđen je zbog «suradnje s okupatorom» i ugljeničko društvo «Monte Promina». Njoj je konfiscirana cjelokupna imovina zbog privredne suradnje s Italijom i Njemačkom. Kako tvrdi sud vlasnici su bili fašisti. Protiv «uprave rudnika» i «društva» svjedočili su: inž. Vršec, Krste Kolombo, Lujo Rizmondo i Josip Menedig. 57

    U drugoj polovici veljače, poslije pada Mostara i Širokoga Brijega na područje Drniške krajine doveženi su «fratri i časne sestre». Svjedoci su vidjeli kamion koji ih je prevezao preko mosta na «ikoli i odvezao u pravcu Promine. Dosad je nepoznato koja bi to grupa mogla biti. Pretpostavlja se da su ih komunisti pobacali u jednu od oklajskih jama u Mratovu. Ljudi su na tome mjestu pronalazili ostatke «franjevačkih krunica», a iz jame izvlačili pasce ili dijelove odjeće.Te su predmete donosili potajno prominskome župniku. Komunisti su naknadno zabranili pristup, zabetonirali su vrh jame, a «pravoslavni pop» dolazio je nad jamu» oplakivati Srbe stradale od ustaša».

     

    5. Komunisti i «kultura» u 1945. godini

    Da bi se pokazali kao «narodna vlast» koja je «kulturna i prosvijećena», komunisti pokušavaju obnoviti sistem školstva i kulture. Već u siječnju 1945 obavještavaju da se otvara «Učiteljska škola» i «Potpuna gimnazija» u Kninu. 58 To je «škola» zvana «Preparandijom», dobro nam poznata iz romana Ivana Aralice «Okvir za mržnju» i filma Krste Papića «Život sa stricem», u kojoj Ivan Aralica, kao đak te «škole» pokazuje dubinsku bijedu sistema koji ih je «odgajao», iznoseći tko je u očima komunista jedini ispravan. Kukavice, doušnici, kurve, glupani i nesposobnjakovići ništa ne smetaju komunizmu: smeta jedino mladić koji hoće misliti svojom glavom i živjeti kako mu nalaže vlastita savijest i svijest. Usporedi li se sjaj predratnih aktivnosti na svim mogućim kulturnim poljima i sa sudjelovanjem mnoštva ljudi u gotovo svakodnevnim kulturnim zbivanjima gradića koji se trsio dokazati svoju kulturnu razinu, analfabetski tečajevi «komesara» novog doba izgledaju kao sramota. Drniškim komunistima «smeta» velika nepismenost, a istovremeno uništavaju arhivsku građu kulturnih ustanova, knjižnicu i zabranjuju bilo kakvo djelovanje, dotad Drnišu primjereno.»U drniškome kotaru otvaraju se analfabetski tečajevi u selima u kojima nisu još proradile škole... 59 U siječnju otvaraju putnički željeznički promet na pruzi Šibenik-Drniš. 60

    U veljači otvaraju mjesnu «biblioteku». 61  Budući da nisu imali mogućnosti za drugo, organiziraju skupljanje knjiga po samome mjestu. To im je moralo zadavati veliku brigu: izdanja izdana u vremenu Nezavisne Države Hrvatske stavili su na indeks, religiozne knjige također. Nije jasno što su mogli skupljati jer ljudi još uvijek nisu bili u posjedu kasnijih ruskih komunističkih pamfleta. Neobično je i da su osnivali biblioteku: knjiga je bila njihov najveći neprijatelj. Kakav je «kadar» došao na vlast u samome Drnišu, malo je nedostajalo da i sam Martin Sučić kao prva glava vlasti ne završi na «analfabetski kurs». Njegovi su «pismenost i znanje» bili čest primjer poluglasnih viceva, pričanih u potaji i daleko od policijskih doušnika, jer se drniško «građanstvo» imalo mogućnost vlasti porugom osvećivati. Jer, pričalo se da svi predsjednici Drniša iz doba «petogodišnjeg plana» ne mogu nakupiti četiri razreda «pučke škole».

    Drnišu su u pohode dolazila razna «diletantska društva» kako bi mogli zabaviti svijet. Tako je «Srpsko pjevačko društvo - Obilić» u veljači 1945. održalo «dva koncerta» za seljake. 62  Ovakvih je «priredbi» bilo u to doba kao gljiva poslije kiše. O njihovu dosegu i tematici ljudi nisu imali baš previše visoko mišljenja. Kako se može vidjeti iz priča, hrvatski su roditelji zabranjivali svojoj djeci nazočnost na takvim «priredbama» i išlo se kad se takva nečeg nije moglo izbjeći. Komunisti su kažnjavali radi toga. Govorili su da «mladosti» nitko ne smije uskraćivati slobode. Mnogi su roditelji radi toga imali mnoštvo problema, ne samo u Drnišu nego posvuda. Da bi se, primjerice, obranili od provokacija svakodnevnih «kontrolora na «Gimnaziji» u Sinju, fra Gabro Nikolić naučio je đake reći «kontrolorima» da oni imaju «svoje kino» i ne trebaju ići vani. Tako su i drniški roditelji izmišljali za svoju djecu «svoje kino».

    Doseg tih «priredbi» bila je komunistička propaganda: po pričanju, jedna je takva grupa izvela svoj program u Kijevu. Kijevljani koji su iz rata izišli «prepolovljeni» jer je oko petsto ljudi iz Kijeva stradalo u ratu, bili su silom «pozvani» na takvu priredbu, priređenu ispred «pučke škole». Nije im bilo do ničega: ponajmanje do smijeha. A partizani su izvodili komediju. Jedan je partizan mrtav, a drugi ga poziva od mrtvih. Obećava mu: bit ćeš Roosvelt, bit ćeš Churchil, dat ću ti Ameriku, bit ćeš rimski papa. Mrtvi ništa, ne ustaje. Tada mu je rekao pravi «razlog» za uskrsnuće: Ustaj, idemo u partizane! Mrtvi je ustao. Kijevljani su se tu trebali smijati. Budući da se nitko nije smijao, komunisti su zaključili da su Kijevljani glupi i ništa ne razumiju i nisu se više trudili oko «prosvjećujućih priredbi u Kijevu». S takvim «biserima» nisu bolje prolazili ni u Drnišu. U gradiću koji je u to doba već posjedovao «glazbenu školu» staru preko osamdeset godina i gdje je samo sarajevsko kulturno društvo «Napredak» tada brojilo više od dvjesto članova, nije se moglo zavarati glupostima. Svejedno su sve to uglavnom morali gledati.

    Pod naslovom «Aktivnosti u Kninskome okrugu» nepotpisani izvjestitelj javlja: «...U Drnišu je osnovan sportski klub DOŠK sa sekcijama za nogomet, odbojku i lakoatletiku. Omladina osim toga radi i na obnovi zemlje i u samih 15 dana odradila je 16.556 nadnica i iskopala 112 zahodskih jama... «. 63

    U napisu «Rad na zdravstvu u kninskome okrugu» izvjestitelj spominje da je u Drnišu otvorena «privatna zdravstvena stanica». 64

    Pod naslovom «Otvorena je gimnazija u Drnišu, izvjestitelj javlja da je 19.3. otvorena «gimnazija». 65  Kaže se da je svečanost počela velikom povorkom. U kino dvorani održana je akademija, gdje su sudjelovali predstavnici JNOF-a, USAOH-a i ZAVNOH-a. Kulturno društvo imenom «August Cesarac» izvelo je priredbu. Također se kaže da je zgrada gimnazije adaptirana velikim marom dobrovoljaca, koji su osposobili četiru učionice i zbornicu. Kaže se da je upisano 200 đaka. Za đake osnovan je i «internat».

    Drnišu u pohode dolazili su i komunistički agitatori drugih krajeva. Tako je u Drnišu bila priređena manifestacija pod nazivom «Istarska sedmica».  To je doba borbi za Istru i velikih talijanskih pretenzija. Učitelj iz Istre Matko Sebelić održao je Drnišanima «predavanje o NOB-i istarskoga naroda». 66  Na večeri je nastupila i «Okružna kazališna družina», društvo «August Cesarac». Da tjedan ne propadne, jednu su večer izveli svoj program «borci II. proleterske brigade», vjerojatno u Drnišu u prolazu ili odmoru. U ovo doba, točnije 15. IV. 1945. u Drnišu su komunisti priredili i demonstracije protiv Talijana.

    Pod naslovom «Na «ikoli je obnovljen željeznički most» članak od 12. IV. 45. javlja da su obnovili srušeni željeznički most i da promet može kretati prema Kninu. Prema izvješću most je obnavljan čitavu godinu. Otvorio ga je pročelnik saobraćajnoga odjela Okružnoga NOO Ivan Vrekalo. 67  Prema pričanju svjedoka, most su uglavnom obnovili njemački preživjeli zarobljenici koji su morali iz «ikole izranjati komade željeznog potonulog mosta. Ništa nije smetalo što je voda u veljači veoma hladna, a «ikola visoka.

    U travnju 45. u Petrovo polje došao je prvi traktor, koji je trebao označiti veliku pobjedu u načinu obrade poljoprivrednih površina. Traktor je u komunističkom propagandnom aparatu imao svoju silnu ulogu. O njemu su se pjevale pjesmice i klanjalo se pred njim kao pred božanstvom. Drniško «mudrijaško podzemlje» stvorilo je o «traktoru» u Drnišu svoju priču. Komunisti nikako nisu mogli objasniti predsjedniku NOO-a Martinu Sučiću što je to traktor, jer kad su mu rekli da je to kao osamdeset konja, Martin nije htio ni čuti: jer «tko će sve te konje nahraniti». Martina i inače nisu štedjeli u ismjehivanju. Drniš je, što se humorističkih podvala tiče, na višoj «europskoj» razini. Tako se do danas sačuvala priča o svečanom dočeku predsjednika Martina Sučića, koji se kao poslanik vraćao iz «Savezne skupštine» iz Beograda. Komunisti su priredili svečan doček: cvijeće, zastave, parole i limenu glazbu. Kad se Martinov vlak zaustavio nigdje Martina da svečano iziđe iz njega. Orkestar izmišlja «borbene», ljudi zbunjeni. Kad je vlak otišao s druge strane tračnica imali su što vidjeti: Martin trči po pruzi za prasetom koje je kupio u Šapcu, a koje mu je uteklo iz naramka, psujući glazbu što mu svirkom plaši prasca. Tako se potajna hrvatska «reakcija», ne imajući drugih sredstava, borila za opstanak, duše pritisnute teškim teretom komunizma.

    U travnju je u Drnišu gostovalo «Šibensko narodno kazalište» koje je prikazalo Nušićeva «Pokojnika» i Gogoljevu «Ženidbu». 68 U lipnju je svečano obilježen «Svršetak prvoga polugodišta na drniškoj gimnaziji». Navodi se da su se u radu osobito istakli: «Igor Vjetrov, Jovo Vugdelija i Jere Perica u I. razredu; Marija Skelin u III. razredu, Jovan Rašković u IV. i Miroslav Vršec u V. razredu.» 69  Ovdje prvi put susrećemo ime «slavnoga Jovana» koji će nam svojom mudrošću i pameću uspjeti nešto kasnije i kuće porušiti. Na priredbama nastupaju i «borci» ... «da bi na dostojan način uzvratili gostoljubivome građanstvu Drniša ljubav koju im ono pokazuje na svakom koraku...» 70

    Novinski izvjestitelj obavještava da je obnovljen «nogometni klub DOŠK , a da je u kampanji za prikupljanje pomoći klubu prikupljeno preko 200.000 Kuna. 71 «Prosvjetni aktiv» Drniša u lipnju 45. pokreće takozvane «Usmene novine». 72 Sa zakašnjenjem novinski izvjestitelj javlja da je u travnju otvorena u Drnišu «Auto-škola», koju u svojoj režiji organizira VIII korpus. 73 U srpnju je bio «Završni ispit analfabetskog tečaja u Drnišu» koji je zaključen pred predstavnicima «Kotarskog NOO-a i nastavnica Grubišić i Bilušić». 74  Na «Siverićkoj konferenciji» gdje je formirano kulturno društvo «omladinac» se žali da im zbor nema dirigenta, a nogometaši nemaju lopte. 75 U kolovozu je završena školska godina. Tom je prigodom bila izvedena «svečana akademija» na kojoj su bili proglašeni «udarnicima» učenici Igor Vjetrov, Frane Gojčeta, Zorka Plazonja, Živka Šarac, Jovan Rašković i Miroslav Vršac. 76  «Mjesni NOO hvali se pri «polaganju» računa narodu da je osnovao «Narodnu kuhinju» u kojoj se navodno «hrani 200 lica». 77  Ovaj «Narodni restoran» vodio je Melkior Kurtović, koji će u vrijeme «rezolucije informbiroa» završiti na «Goli Otok». U listopadu je bilo otvorenje gimnazije. Direktor je Vjetrov, a referat je okupljenima držao član USAOH-a Milan- Baćko Rosić. Direktor se žali na nedovoljnu disciplinu. 78  Da pri «izborima» ljudima ne bude dosadno «Kazališni dobrovoljci uzimaju učešće u predizbornoj kampanji». Radi se o Šibenčanima koji su 20. listopada izveli u Drnišu Nušićevu komediju «Gospođa ministarka» i «Tri vesela vrapca» kojom su izrugivali kralja i monarhiju. 79

     

    6. Komunisti i «privreda»

    O privredi ovoga vremena zaista se ne može gotovo ništa reći. U novinskim napisima spominje se neprestano rudnik ugljena u Siveriću. U veljači 1945. «Glavna uprava dalmatinskih rudokopa i ugljenokopa objavljuje da će 26. o. mj. prenijeti sjedište iz Siverića u Split.» 80  Nešto kasnije, u srpnju 45. već se osjeća ruski utjecaj i naznake da će uskoro Dalmaciju «preporoditi» kolhozi, sovhozi i tko zna što još. Već se priprema teren za oduzimanje zemlje od slobodnih seljaka i učlanjivanje u «kolektivu». Stvari nisu išle baš kako su komunisti htjeli ni kod samih njihovih ljudi. «Slobodna Dalmacija» izvješćuje o «kursevima o zadrugarstvu»: «Mnogi su kursevi polaznika na ovim kursevima dosada još u toku: u Vodicama, Drnišu, u Dubrovniku...» 81  «Dok su se u poslovanju zadruga pokazali lijepi uspjesi, s druge strane treba ukazati i na izvjesne propuste, odnosno nerazumijevanje, koje spram našega zadrugarstva vlada kod izvjesnih rukovodilaca NOO-a i JNOF-a. Oni svojim stavom i radom koče napredak našega zadrugarstva.» 82

    Crkvene su prilike bile gotovo nikakve. Raditi bilo što značilo je doći na spisak za smrt. Provincija Presvetog Otkupitelja kojoj pripadaju svi svećenici Drniške krajine našla se u opasnosti jer je već gotovo četrdeset svećenika strijeljano. Odlučuju se u Drniš poslati Drnišanina krhka zdravlja fra Roka Labora, misleći da će skrovito moći barem djelomično vršiti svećeničku službu. Fra Roko se nastanio u rodnoj kući, ali će ga tuberkuloza prisiliti da ne mogne dugo izdržati. Nešto kasnije će i umrijeti.

    FRA ROKO LABOR: 1945. - 1946.

    Rođen je 4. studenoga 1912.u Drnišu od oca Ivana i majke Mande rođene Goreta.  Osnovnu školu završio je u Drnišu 1918. do 1924. Klasičnu gimnaziju završio je u Sinju od od 1924. do 1930. U novicijatu je bio u Zaostrogu 1930. godine. Filozofiju i teologiju završio je u Sinju i Makarskoj od 1931. do 1937. Za svećenika je zaređen u Splitu 8. svibnja 1937. Bio je župnik Blizne od 2.1. 1941. do 31.5. 1941., župnik Bristivice od 1941. do 1944., a od početka 1945. do  1946. bio je župnik Drniša. Bio je bolestan od tuberkuloze i neko je vrijeme stanovao u rodnoj kući. Umro je u Drnišu 16.4. 1951. i pokopan na Visovcu. Njegovo je vrijeme u Drnišu bilo teško i opasno. Pomoćnik mu je bio fra Stanko Brčić, mladomisnik, koji je stanovao sam u takozvanoj «Skelinovoj kući» i ostao u Drnišu do premještaja u Kijevo 1947. godine. Fra Stanka Brčića stalno su provocirali komunisti i strašili ga smrću. Mlad i neiskusan, često je morao prigibati glavu pred terorom kako bi opstao. Jednom se toliko morao poniziti da je sudjelovao u «prvomajskome plesu» što su ga komunisti organizirali 1945. godine. Vjerojatno su od njega nastojali učiniti «narodnog svećenika». Da bi se zaštitio stalno je oko sebe okupljao djecu. Fra Stanko Brčić pokušao je po umirovljenju napisati svoje «Memoare», ali ga je u tomu prekinula smrt. Poslije njegove smrti za njim je ostao nedovršen rukopis u kojemu nekoliko stranica govori o njegovu drniškom vremenu. Radi zanimljivosti, dio tog teksta ćemo, iako nedovršena i nedotjerana, doslovno prenijeti onako kako je napisan.

     

    Fra Stanko Brčić:

    Rukopisni zapisi, sačuvani u ostavštini

     

    «   ... Dva ili tri dana pred Božić otišao sam s o. Anselmom Kamberom u Gradac, jer je tamošnji župnik o. Pavao Matić bio uhapšen, pa ću pomoći Kamberu za božićne blagdane. I držao sam polnoćku u Gracu. Bilo je dosta vjernika. Na Stipandan sam išao u Brist i tamo imao misu i propovijed. Na Ivandan opet u Gracu misu i propovijed, pa opet na Mladence. I tako do na Staru godinu, do jutra rano. Još se nije ni svanulo, netko kuca na vretima naše sobe ( spavali smo obojica u sobi s dva kreveta). Dobra stara Kata, gdje smo spavali, kaže tiho, da dva vojnika - partizana  čekaju na vratima i traže fra Anselma. Obukosmo se i siđosmo u kuhinju. Tu nas dočekaše dva partizana - vojnika s puškama, no prije nego li smo pošli iz sobe reče mi fra Anselmo: «Ispovjedi me, gotovo je.» Ispovjedio sam ga, a i on mene. Uzeli smo par suhih smokava i rakiju. Vojnici nisu htjeli ništa. Reče mi jedan: «Druže, ti ne moraš s nama, on mora u Makarsku». Ja se prepao, pa odlučio i ja u makarsku. I pođosmo na parobrod. Izlazeći iz kuće vidio sam da dvojica s puškama izlaze iz vrta kraj kuće, a dvojica partizana dočekali su nas pred vratima. Na parobrodu, kad bi fra Anselmo štogod progovorio kako bi otpočeo razgovor, vojnik bi oštro zapovjedio: «Druže, šuti».

    Kad smo stigli u Makarsku i izišli iz parobroda, nisam otišao u samostan, nego sam dvadeset koraka iz fra Anselma i dvojice vojnika išao da vidim kamo će s njime. Odvedoše ga u zatvor. Pošao sam u samostan i obavijestio naše fratre. Svaki dan sam u zatvor iz samostana nosio fra Anselmu ručak, jer su to dozvolili oni iz uprave. Na Bogojavljenje i tri dana kasnije pomogao sam župniku blagoslivljati kuće. 10. 1. 1945. kaže mi gvardijan:» Uzmi što imaš ( robu, knjige), jer provincijal već drugi put šalje brzojav da dođeš u Split». 11. 1. 1945. stigao sam u Split. Provincijal o. Petar Grabić na me pustom vikom: kako to ja tek mladomisnik pa ne slušam. Odgovorio sam mu da mi gvardijan u Makarskoj nije pokazao brzojava, na što se provincijal smirio. Sutradan mi provincijal reče: «Ideš u Drniš. Tamo ćeš pomagati bolesnom fra Roku Laboru». Poslije dvadesetak dana po dolasku u Drniš, doznao sam da je fra Anselmo izveden iz zatvora u Makarskoj i ubijen kod groblja.

    Putovao sam željeznicom u marvinskom vagonu.Pamtim točan datum: 13. 1. 1945. Bez cipela, a idem u snijeg. «Snađi se», kaže mi Grabić. Pun je vagon putnika. Sjedio sam na svome koferu. Pokraj mene sjedio je zamišljen, šutljiv gospodin. Ja sam bio u habitu. Dao mi je znati da ga vode u Zagreb i učini pokret kažiprstom kao da obara obarač na pušci. Nije mi kazao ime, jer čim mi je rekao da putuje u Zagreb, jedan partizan mu oštro zaprijeti: «Druže, ni riječi».

    Razgovaraju ljudi i žene. Jedan zanosno govori kako više neće biti žandara, finanaca, poreza. Kako će Rusi aparatima kišiti kad god bude trebala kiša: upre se u dugme i eto kiše. Pšenica u Rusiji nakalamljena na troskot, rađa tri do četiri puta godišnje, a traje godinama ista pšenica. Badava se putuje željeznicom i autobusom. ( Stvarno i ja sam tada prvi i posljednji put putovao, a da nisam platio ništa ). Badava se djeca školuju. Trebat će zatvoriti sve crkve, a popove, koji se nisu ogriješili o narod, utjerati u tvornice ili slično. Šutio sam i molio, a gospodin pored mene reče mi tiho:»Upamtit će jadni narod.Budite junak Božji. Radite za Boga i za Hrvatski narod». Upitao sam ga za ime. Rekao je: «Nije važno. Mene će u Zagrebu ubiti. Pomolite se i za me». Nikada nisam saznao tko bi to mogao biti.

    Stigli smo negdje oko dva sata popodne do mosta na «ikoli kod Kričaka. Srdačno sam gospodinu stisnuo ruku i izišao iz vagona. Putnici bez prtljage uhvatiše neke s karićem, neke s dvokolicama. Ja nisam imao čime. Neki dečko, star otprilike dvanaestak godina držao je magarca za ular. Zamolio sam ga da mi natovari kovčeg na magare do Drniša. Pitao me hoću li mu platiti. Obećao sam. Na zemlji je nekoliko centimetara snijega, a ja u fratarskim sandalama. Natovarismo kovčeg - valižu, ali ne ide. Našao sam oveći kamen na zidu, pa s jedne strane valižu, s druge strane kamen, te držeći za valižu da je magare ne prevrne, stigosmo u Drniš. Dječak je znao gdje fratri stanuju. Kucao sam na vrata u prizemlju Skelinove kuće. Otvorila mi je časna sestra. Uđoh u kuhinju. Tu je bio i fra Roko Labor. Upoznali smo se, pozdravili i odmah sprijateljili.

    Župska je kuća zauzeta. Tamo je bilo smješteno stotinjak djece s nekoliko onih koji su o toj djeci brinuli. U Skelinovoj kući u jednoj sobici trebao sam spavati, župni ured bio je u kuhinji, a jedna je soba bila za časne sestre. Doznao sam da je fra Roko Labor teški bolesnik. Sušica- TBC: u zadnjem svome stadiju. Noćivao je i hranio se kod svoje majke u Drnišu. Dan kad sam došao bio je četvrtak.

    Službeno sam bio župski pomoćnik o. Roku, ali sam čitavu 1945. godinu, do lipnja, pred svetkovinu Sv. Ante, obavljao sve župske poslove, jer fra Roko nije ništa mogao. Već u prvu nedjelju nastupio sam na župskoj misi. Od tog sam dana obavljao kao župnik sve poslove. Bilo je puno posla. Bolesnici traže svećenika. Tu je Ured i spisi. Sedramić je udaljen deset kilometara, Kadina Glavica i Parčić 5 kilometara, Trbounje, Lišnjak, Velušić, Kričke i Badanj: a i mnogo okolo.Svaki dan trebalo je izdati na desetke krštenica. Prijavio sam se za vjeronauk u školi. Išao sam predavati u osnovnu školu i gimnaziju. Bilo je naporno.

    Kroz Drniš su u grupama, a i pojedinačno nailazili na naš ured njemački zarobljenici. Bio je i jedan svećenik zarobljenik. Kad sam doznao da je svećenik, uzeo sam njegove podatke i otišao u Šibenik biskupu Mileti, moleći ga da pokuša nešto za svećenika učiniti. Nekoliko sam ga puta nahranio i dao mu da nešto i sa sobom ponese. Nestao je i nikada više nisam saznao što se s njime dogodilo. Marljivo sam spremao djecu za prvu Pričest. Bilo ih je veoma mnogo. Prvu smo pričest učinili stvarno svečanom.

    Sjećam se ovog događaja: «ini mi se da je bila kasna jesen. Ivica Hrstić iz Drniša odmetnuo se u takozvane «špiljare». Imao je sa sobom grupu od šest do deset ljudi koji su se skrivali na Svilaji i Promini. Jedan od njih ubio je komunistu Vjeku Širinića. Širinić je bio velika nada komunista. Da nije ubijen sigurno bi došao u vrhove partije. Jednog dana na putu prema školi zaustavila me neka gospođa i reče mi da joj treba krštenica za dvojicu sinova kako bi se mogli upisati u školu. Htjela je znati kad sam u uredu. Kazao sam joj kad ću biti kod kuće. Gospođa je u naznačeno vrijeme i došla. Kad sam bio napisao obadvije krštenice, ona će meni tiho: «Primite pozdrav od našega Ivice». Odmah sam pomislio na Ivicu Hrstića. Pitao sam koji je to Ivica? «Pa naš ustaša. On želi samo kasno u noći doći do vas. Treba pobiti komuniste i ponovno zauzeti vlast». Još je govorila. Shvatio sam da je to meni zamka i da je ona poslana od vlasti. Digao sam se iza stola, pred njom sam isparao krštenice i oštro joj naredio da ide van. Rekao sam joj da mi ne dolazi više s takvim stvarima, jer se ne bavim politikom. Nije odmah htjela otići, ali sam zalupio vratima.

    Sutradan, nakon gotovo neprospavane noći, uvjerio sam je da sam dobro procijenio zamku. Idući u školu prolazio sam pored zgrade Komiteta. Na verandi sam vidio šefa Komiteta Slavu Kušpilića s nekom ženskom. Nazvao mi je dobro jutro i pitao me da li sam dobro spavao. Ženska se na balkonu šćećurila samo da je ne bih prepoznao. Svejedno, shvatio sam da je to ona i da je komunistička špijunka. Kad je do nekog vremena Ivica Hrstić poginuo, a ubili su ga u Badnju nakon što ga je izdala jedna djevojka, za osam dana dolazila je svaki dan u crkvu. Bila bi na maloj misi držeći molitvenik u rukama. Braći, ocu i majci pokojnoga Ivice, kad mu je brat Ante dao da se mise izgovore, rekao sam da ću mise govoriti, ali da ne dolaze na mise. Tako nitko nije znao da govorim mise upravo za pokojnoga Ivicu. Nakon izgovorenih misa pitao sam u datom momentu Antu Hrstića što misli o toj gospođi i njezinoj molitvi. «Vragu je daj, to ti je špijun». Ne govori joj za koga govoriš misu», rekao je Hrstić.

    Kad su mrtvoga Ivicu donijeli iz Badnja u Drniš, bacili su ga na zemlju u Fenčevini kako bi mu se narugali. Mnogi su prolazili pored mrtvoga tijela i udarali ga kamenjem, a neke su žene javno pišale na glavu mrtvaca. Plakao sam od muke kad sam sve to doznao. Ponovno me posjetila jedna od komunističkih špijunki, Bepa Skejina. Kao iz samilosti rekla je: Vidite, fra Stanko, što rade našem jadnom Ivici!» «Meni je daleko, ja ne vidim ništa», rekao sam joj i udaljio se od nje. Bila je poslana kako bi vidjela moju reakciju.

    Dok sam bio u Drnišu, u Promini je župnikom bio fra Mirko Validžić, a u Miljevcima fra Ivan Tomasović koji je bio u partizanima. Strašno mi je teško bilo pri duši kad je Tomasović s govornice na Poljani u Drnišu pred mnoštvom naroda hvalio takozvane «naše osloboditelje partizane». Kad sam mu to jednom spočitnuo odgovorio mi je: «Šuti, što ti znadeš. Ti ne znaš još pod čijom si vlašću».

    ......

    Iako su komunisti došli na vlast, ipak je narod veoma dobro išao u crkvu i to me veoma veselilo.

    ......

    U župskoj kući stanovalo je oko 100 djece. Bilo je sve prljavo. Zahodska jama napunjena.Već ranije upoznao sam se s Markom Skelinom, liječnikom. Otišao sam mu u stan i upozorio ga na opasnost od tifusa zbog nereda i nečistoće. Liječnik je došao sve vidjeti s načelnikom i još dvojicom iz komunističkog Komiteta. Kad su pregledali kuću Skelin je izjavio da djeca pod ovakvim uvjetima ne smiju više stanovati. Već nakon dva dana kuća je bila ispražnjena. Poručili su mi da mogu ponovno useliti u župsku kuću. Zahtijevao sam da očiste kuću, ali nisu htjeli. Po Drnišu sam od vjernika skupljao stakla za prozore. Molio sam za pomoć vjernike pa su mi pomogli srediti i očistiti kuću tako da sam za desetak dana uselio u okrečenu i donekle sređenu kuću. U isto sam vrijeme poduzeo akciju pa sam na crkvi Gospe od Ružarija promijenio salonitne ploče na krovu koje su bile izrešetane avionskim mecima, zbog čega je crkva mnogo vlažila. ....

    Dobio ja poziv od šefa oblasnog komiteta da dođem u 10 sati određenog dana. U strahu sam otišao u Komitet. Nakon nevezanog razgovora upita me šef ( Kušpilić ) što mislim o njima ( o novoj vlasti ). Bio sam u neprilici jer mi je tijekom razgovora naglašavao: tko nije za nas, taj je protiv nas....

    Napominjem da sam mnogo puta dok sam bio u Drnišu sanjao kao da sam vezanih ruku i zavezanih očiju stavljen pred zid, a dvadeset me vojnika strijelja. Zapovjednik traži od mene zadnju riječ. Viknuo bih «Živio Krist Kralj! - Živila Hrvatska!» Budio sam se tako u drhtavici.

    ...

    Spominjem se i ovog događaja. Bilo je nedjeljno jutro. Došla k meni četvorica ljudi iz Mirlović-Zagore. Donesoše mi na nespretno otkinutom komadu papira za omotavanje napisano: NOO Mirlović, Br.2 - 1946. Druže oče: Zapovidi drugu biskupu pa da vinča mladiće i djevojke. Naveli su njihova imena. Pitao sam gdje je njihov župnik. Rekoše mi da je jučer ubijen pokraj kuće u Mirloviću. Skamenio sam se i nisam znao što da radim. Znajući da je to već treće napovijed, parove sam ispovjedio, pričestio i vjenčao. Do samo pola sata nakon toga potvrđena mi je vijest o smrti fra Paške Bačića i tko ga je ubio. Trojica su bili ubojice, prezimenom Aužina i Živković. Fra Paško je pokopan u obiteljskoj grobnici u Miljevcima, a ubojice su osuđeni na par godina zatvora, ali nisu otišli nego samo nešto kratkog vremena.

    Kratko vrijeme poslije toga događaja zbio se i drugi strašan događaj u Promini. Bila je nedjelja, čini mi se Sedamdesetnica.( Tako se zvala nedjelja pred korizmu).  Oko četiri sata popodne dojavili su mi da je kamenovan i ubijen fra Mirko Validžić. Poslije sat vremena doznao sam da je Mirko ipak živ i da je liječnik Skelin bolničkim automobilom otišao na lice mjesta. Malo kasnije javiše mi da je fra Mirko doveden u Drniš u ambulantu. Odmah sam otišao tamo i našao ga. Izgledao je strašno. Glava mu zavijena, lice na više mjesta izranjeno, modro i natečeno. «Mirko moj, što se to dogodi? pitao sam ga. «Evo, moj Stanko, urediše me «braća».» Tri dana ranije bio je kod mene te sam ga ispovjedio. Zaželio je da mu donesem malo mlijeka i rakije. Otišao sam u kuću i donio mu. Uzeo je malo rakije, pa onda malko mlijeka. Istu je večer odvežen u šibensku bolnicu. Tamo se liječio i jedva je ostao živ.

    Pozvan sam u Kadinu Glavicu bolesniku u zaselak Gorete. Otišao sam pješice moleći brevijar. Bilo je to, čini mi se, u tjednu pred Cvjetnu nedjelju. Nakon što sam podijelio sakramente bolesnoj majci Ive Gorete, uzeo sam nekoliko suhih smokava i malo rakije. U istom zaselku zaustavio me ujak fra Roka ( tekst ne navodi prezimena, vjerojatno je to fra Roko Labor. op. prir.). Zvali su ga «Ćoro» jer je jedno oko izgubio u rudniku. Zamolio me da svratim k njemu na rakiju i kavu. Uporno je tražio da da uđem u kuću. Ušao sam. Sjedim ja za stolom u kuhinji, a on tri puta udari nogom u pod. Otvori se otvor i iziđe krasan momak. Bio je visok, ali do pojasa gol. Prenerazio sam se kad mi je rekao da je ustaša, da se prebacio od Dravograda i došao kući. Pitao me za savjet da li bi se prijavio vlastima u Drniš. Bio sam u strahovitoj dilemi: ako mu kažem da se prijavi pa onda strada, mene će okriviti za loš savjet. Ako doznaju oni u Drnišu da sam s njime razgovarao u njegovoj kući, a nisam ga prijavio, nastradao sam ja. Prigovorio sam im što su me doveli u takvu situaciju. Nisam znao što bih mu zaista preporučio. Rekoše mi da su išli fra Ivanu Tomasoviću, partizanskom fratru i da on garantira za nj. Zamislio sam se i nakon nekog vremena rekao: «Ako se predaš za mjesec, dva ili tri, pustit će te na miru, a onda ćeš biti ubijen ili otrovan. Radi što znaš, ali vas zaklinjem da nikomu ne kazujete da smo se sastali i razgovarali». Predao se na Veliki četvrtak u Drnišu i došao k meni i fra Roku u župni ured. Predložio sam mu da se ispovjedi, ali je odbio. Prošao je u borbama svu Bosnu i Romaniju, a da nije bio ranjen i bio je do kraja vijeran. Govorio sam mu:» Bolje bi ti bilo da si se na isti način prebacivao natrag do granice, pa u inozemstvo». Nisu prošla ni tri mjeseca, njegova sestra, tada djevojka, doznala je da je određena trojka koja ga mora ubiti. Kad je uvidio odlučio je bježati, pa opet preinačio odluku. Fingirao je da ide u Zagreb, uputio se željeznicom iz Siverića, u punom kretanju vlaka iskočio je iz vagona u noć i vratio se u rodnu kuću. Skupio je pet- šest istomišljenika, odmetnuo se u šumu, krstario po Svilaji i Moseću. Nikoga nije ubio niti opljačkao. Hranili su ga iz straha ili iz nevolje. Nekoliko mjeseci kasnije, kad je bio kod djevojke kojoj je obećao ženidbu, nakon što je nešto jeo, uputio se natrag u šumu. Dok je jeo i u hodu, spala mu je mašinka s ramena prema laktu. Budući tast ponudio mu se da će mu prihvatiti pušku. Dao mu je pušku, ali nakon nekoliko koraka taj ga je čovjek pokosio mašinkom. Tako je ubijen. Možda mjesec dana kasnije reče mi Joso, njegov otac u Drnišu: «Pogodi ti, fra Stanko, jadan ti sam».

    U Promini dugo vremena nije bilo župnika. Na svetkovinu Male Gospe došla neka delegacija s potvrdom od NOO-a  koji naređuje za svećenika, ali da misa mora biti kod njih u Lukaru kod Gospe «atrnjske. Odvraćali su me mnogi u Drnišu da ne idem. Dao sam odgovor delegaciji da ću promisliti i nakon dva dana dati odgovor. Ipak sam, doznavši da je to u Promini najveći blagdan, obećao da ću doći. Osmog rujna uputio sam se rano ujutro pješice prema Lukaru. Pješačio sam više od tri sata. Dugo sam ispovjedao, a zatim držao misu i procesiju. Iza mise pojeo sam iza oltara komadić mesa, popio čašu vina i uzeo nešto grožđa. Naroda je bilo mnogo. Došla je k meni djevojčica Katica Ćorić pa mi veli: «Rekao je moj tata ( Nine Ćorić) da odmah požurite u Oklaj u našu kuću. Nigdje se ne zaustavljajte».  Djevojčica je pošla sa mnom. Već me sakristan upozorio da su na derneku «oznaši» iz Knina, Drniša i Šibenika. Nedaleko od crkve prema jugu postavljen je bio veliki, dugi stol. Za stolom je bilo petnaestak ljudi koji su jeli pečenje i pili. Zvali su me da sjednem i jedem. Jedan je tanjur već za me bio postavljen, a na njemu meso. Odbio sam govoreći da sam već jeo. Uporno su i upadno zanuđavali. Prišao sam i s drugoga tanjura uzeo komadić mesa uz obrazloženje da mi se upravo taj komad svidio, ispričavajući im se zbog žurbe. Otišao sam s djevojčicom dalje. Nakon storinjak metara djevojčica se okrenula i rekla: «Hajdemo, dvojica idu za nama. Ovo su žestoki komunisti». Požurio sam tako da je djevojčica za mnom trčala. Zazeblo me oko srca. Išli su za nama gotovo polovicu puta prema Oklaju. Susretali smo podosta svijeta koji su išli prema derneku u Lukar. Zbog toga su vjerojatno zastali i nisu više išli za nama. Kad sam došao u kuću Nine Ćorića pogostio me Nine govoreći mi: « Sada nemaš čime u Drniš. Ostani kod mene, a sutra rano u 5 sati ima autobus za Drniš. Nemoj držati najavljenu misu nego bježi u Drniš, jet ti prijeti velika opasnost. Prepao sam se, ali sam se već naučio na smrt i opasnost. Prenoćio sam kod Nine. Nisam gotovo ni časka zaspao. Ustao sam već u četiti sata, popio sam kavu i rakiju pa na autobus koji je polazio točno ispred kuće. Ušao sam u autobus i sjeo. Putnici su pridolazili. Dođe i onaj odbornik u pratnji neke ženske do autobusa. Reče mi: «Pa gdje ćeš ti, fratre?Najavio si misu kod Sv. Mihovila». Odgovorio sam mu da mi se žuri u Drniš i da ću doći drugi put reći misu i ispovjediti bolesnike. Obadvoje su nešto šaputali i vrtili glavom. Rekao sam vozaču autobusa da vozi jer je već prošlo više od pet minuta kako je trebao krenuti. Usudio sam mu se to reći jer mi je Nine Ćorić rekao da je vozač naš čovjek, pošten i dobar Hrvat. Tako sam otišao u Drniš. U Drnišu sam dočekao novo iznenađenje. Pukao je glas da sam napadnut, a možda i ubijen. Doznao sam da je «OZNA» iz Splita i Šibenika tražila od narodnog poslanika, sada komuniste Martina Sučića, izvješće o događaju u Lukaru. Promišljao sam: da sam jeo meso s navedenog tanjura koje je vjerojatno bilo otrovano, umro bih, a špijuni su sve to već bili pripremili i razglasili.  Nešto kasnije doznao sam da je ona žena u pratnji odbornika uzdahnula: «E, uteče nam»...

    ...Koncem svibnja došao je u Drniš za župnika fra Ivan Abrus, rodom iz Drniša, a fra Damjan Grgat za kapelana. Tako smo nas trojica zajedno proslijedili rad...

    ... Tako su tekli dani u Drnišu. Iza božićnih blagdana dobio sam obavijest, a naknadno i odredbu, da idem za župnika u Kijevo, a stanovat ću u Vrlici jer je u Kijevu porušena crkva, a župska kuća zapaljena. ...»

     

     

    7. Popis žrtava komunističkog ratnog i poratnog terora na prostoru Drniške općine:

     

    Napomena:

    ( Prostor Drniške općine iz 1991. godine). Popise su pravili živi svjedoci koji su žrtve osobno poznavali ili su s njima u najbližem srodstvu. Neke su liste provjeravane po Anagrafima župnih ureda Drniške krajine, gdje je to bilo moguće, a neke se temelje samo na svjedočanstvu rodbine ili svjedoka tog vremena. Zato se može dogoditi da poneko ime izostane, a tamo gdje su pojedine obitelji izumrle da se zaboravlja ime. Pored svakog takvoga imena stoji upitnik. Kod prijepisa lista nije vršena sistematizacija nego su prepisane onako kako su nastajale.

    Pojedine su žrtve ubijene od srpskih četničkih postrojbi. Budući da su četnici i partizani u doba kad su ovi zločini nastajali uglavnom djelovali zajednički, nema potrebe razdvajati njihova zločinstva.

     

    1) Žrtve komunističkog ratnog i poratnog terora u Drnišu (Cro_drc_01)

     

    1. Lovrić Berislav

    2. Lovrić Jugoslav

    3. Šarić Roko

    4. Šarić Anka

    5. Vukušić Ante zvani Brico

    6. Jerković Ivan

    7. Ćurković Božo

    8. Jović Aleksandar

    9. Kravar Mile

    10. Boško Kravar pok. Jakova

    11. Drezga Zvonko

    12. Vukorepa Toma pok. Mate

    13. Bilušić Ivan ( učitelj )

    14. Živković Marko

    15. «enić Pavao

    16. Strunje Božo

    17. Vukorepa Ivica pok. Nikole

    18. Vukorepa Joso pok. Nikole

    19. Živković Mate

    20. Hrstić Ivan (Ive)

    21. Širinić Mladen

     

     

    2) Žrtve komunističkog ratnog i poratnog terora u selu Badanj (Cro_drc_02)

     

    1. Knez Ante pok. Ante

    2. Andabaka Niko pok. Nike

    3. Dičak Marko pok. Mate

    4. Grcić Božo pok Mate

    5. Grcić Ante pok. Joke

    6. Grcić Petar pok. Ante

    7. Živković Jakov pok. Jakova

    8. Andabaka Grgo pok. Paške

    9. Dičak Niko pok. Ive

    10. Knez Marko pok. Ivana

    11. Knez Ive pok. Ivana

    12. Grcić Niko pok. Joke

    13. Grcić Ive pok. Joke

    14. Živković Mićo pok. Marka

    15. Andabaka Mile pok. Ivana

    16. Andabaka Drago pok. Ivana

    17. Andabaka Niko pok. Marka

    18. Grcić Mile pok. Jose

    19. Grcić Ive pok. Jose

    20. Grcić Boško pok. Jose

    21. Grcić Mile pok. Ante

    22. Grcić Joko pok. Ante

    23. Živković   ?  pok. Mile

     

     

    3) Žrtve komunističkog ratnog i poratnog terora u selu Sedramić (Cro_drc_03)

     

    1. Šarić Mile  ?

    2. Šarić  ?  pok. Stipana

    3. Bunardžija Petar pok Jakova

    4. Bunardžija Joso pok. Jakova

    5. Bunardžija Niko

    6. «avka Filip pok Mate

    7. «avka Josip pok Ivana

    8. «avka Petar pok. Ivana

    9. Skejo Luka pok Mije

    10. Skejo Bože pok Ivana

    11. Dugeč Bože   ?

    12. Dugeč Marko pok. Franje

    13. Triva Marko pok Petra

    14. Triva Mile pok. Simote

    15. Ponoš Frane pok. Stipana

    16. Ponoš Tome pok Mile

    17.Ponoš Ante pok. Jakova

    18. Ponoš Petar pok. Jakova

    19. Ponoš Bože pok. Šime

    20. Ponoš Marko pok. Jakova

    21. Ponoš Josip pok. Luke

    22.Ponoš Grgo pok. Mate

    23. Milaković Frane pok. Tome

    24. Milaković Stipan pok Jure

    25. «avala Marko pok Ivana

    26. «avala Joso pok. Petra

    27. «avala Mirko pok. Andrije

    28. «avala Mile pok. Mate

    29. Elez Ivan pok Martina

    30. Elez Jerko pok. Bože

    31. Elez  ?        pok. Mate

    32. Elez Joso pok. Ivana

    33. Plazonja Cvita pok. Ante

    34. Plazonja Niko pok Mate

    35. Plazonja Petar pok Mate

    36. Plazonja Petar pok. Ante

    38. Šuljak Mile pok. Jakova

    39. Šuljak Krste pok. Ante

    40. Begonja Mate pok Filipa

    41. Begonja Niko pok Ante

    42. Begonja Jakov pok. Ante

    43. Begonja Ivan pok. Jose

    44. Begonja Petar pok Jose

    45. Begonja Ivan pok. Mate

    46. Begonja Ivan pok. Filipa

    47. Begonja Jakov pok. Jakova

    48. Alduk Joso pok. Ivana

    49. Minga Krste pok. Mate

    50. Minga Mile, dvojica sinova, nevjesta i četvero unučadi

    51. Minga Šime i dvojica sinova

     

    Neke su od žrtava Sedramića prislino mobilizirane u partizane, gdje su poginuli ili im se gubi svaki trag. Većina je poginula pri komunističkome napadu na Knin oko 3. 12. 1944., namjerno poslana u prve redove samo da pogine.

     

    4) Žrtve ratnog i poratnog komunističkog terora u selu Kričakama (Cro_drc_04)

     

    1. Jerković Ivan pok. Marka, ubijen 1944.

    2. Jerković Nikola pok. Marka, ubijen 1944.

    3. Jerković Joso pok. Bepa, ubijen 1944.

    4. Jerković Ante pok. Nikole, ubijen 1945.

    5. Jerković Joko, osuđen na 20 godina robije kao hrvatski vojnik i umro prije kraja robije

    6. Pervan Jakov pok. Bože, ubijen 1944.

    7. Mujan Niko, ubijen 1944.

    8. Bitunjac Marko pok. Jure, ubijen

    9. Bitunjac Josip pok. Ivana, ubijen 1944.

    10. Pervan Petar, prisilno mobiliziran u partizane i nestao.

    11. Jerković fra Jozo, pok. Marka, strijeljan u Badnju 1944.

    12. Jerković Mate pok. Nike, ubijen

    13. «avka Ante pok. Nikole, ubijen

    14. Vrekalo Ante pok. Tome, ubijen 1944.

    15. Vrekalo Joso pok. Paške, ubijen 1944. ili 1945.

    16. Vrekalo Mladen pok. Nikole, ubijen 1944.

    17. Barišić Ante pok. Ante, ubijen 1944.

    18. Barišić Joso pok. Ivana, ubijen na nepoznatome mjestu.

    19. Barišić Joso pok Ivana, ubijen 1946.

    20. Bilić Frane pok. Ivana, ubijen 1944.

    21. Bilić Ivica pok. Mate, ubijen 1944.

    22. Bilić Božo pok. Marka, odveden u rezervu i ne zna se gdje je poginuo.

    23. Sikavica Niko, 1943. ubio ga Srbin imenom «akić

    24. Bojčić Ante pok. Marka 1943. bačen u jamu u Moseću

    25. Bojčić Mile-Mića, bačen u jamu u Moseću 1943.

    26. Bojčić Joso, sin Mile, bačen  u jamu u Moseću 1943.

    27. Bilić Nikopok. Ivana, ubijen 1944.

    28. Bilić Jakov pok Ivana ubijen 1944.

    29. Bojčić Joso zvani Bepo pok. Marka, ubijen od komunista 1941.

    30. Strunje Niko pok. Marka, ubijen 1943.

    31. Fra Jozo Jerković, ubijen 27.12. 1944. na Kalunu

     

     

    5) Žrtve ratnog i poratnog komunističkog terora u selu Trbounju (Cro_drc_05)

     

    1. Marin Marko pok. Bože

    2. Marin Nikica pok. Nike

    3. Marin Ive pok. Mate

    4. Marin Ivan ?

    5. Matić Mile pok. Ivana

    6. Matić Joso pok. Ivana

    7. Matić Marko pok. Ivana

    8. Matić Mate pok. Nike

    9. Matić Joso pok. Jere

    10. Matić Ante pok. Petra

    11. «upić Petar pok. Nike

    12. «upić Kata ž. pok. Nike

    13. «upić Ivan pok. Mile

    14. Milovac Joso pok. Ivana

    15. Milovac Ivan pok. Ivana

    16. Kontić Ivan pok. Šime

    17. Kontić Šime pok. Marka

    18. Kontić Ivan pok. Luke

    19. Kontić Ivan pok. Mate

    20. Kontić Filip pok. Marka

    21. Kosor Mate pok. Ivana

    22. Kosor Ante pok. Ivana

    23. Kosor Niko pok. Josipa

    24. Atlagić Branko pok. Ante

    25. Ledenko Ilija pok. Ilije

    26. Ledenko Ante ?

    27. Ledenko Marko pok. Ivana

    28. Ćevid Joso pok. Ante

    29. Ćevid Mile pok. Ante

    30. Ćevid Ivan pok. Ante

    31. Ćevid Mile pok. Ivana

    32. Ćevid Stanko pok. Bože

    33. Ćevid Šime pok. Bože

    34. Brakus Ante  ?

    35. Brakus Božo pok. Ante

    36. Marin Ivan pok. Nike

    37. «upić Ive pok. Jandre

    38. «upić Ivan pok. Josipa

    39. «upić Ante pok Joze

    40. «upić Ivan pok.Ivana

    41. «upić Frane pok. Filipa

    42. Matić Petar pok. Jose

    43. «upić Marko pok. Mate

    44. Milovac Joso pok. Ante

    45. Ledenko Joso pok. Ilije

    46. Ledenko Ivan zvani Šljiva pok. Ivana

    47. Matić Pešo pok. Jose

    48. Matić Marica pok. Ilije

    49. Matić Ivanka pok. Maće

     

    Trbounjani prisilno odvedeni u partizane, a zatim poginuli ili nestali.

    1. Matić Ivan pok.Tome

    2. Matić Grgo pok. Ivana

    3. Matić Filip pok. Mate

    4. Matić Stipe pok. Marka

    5. Matić Ante pok. Ivana

    6. Matić  Šole pok. Petra

    7. «upić Toma pok. Tome

    8. Kontić Josip pok. Ivana

    9. Kontić Mate pok. Mate

    10.Kontić Šime pok. Mate

    11. Ćevid Mate pok. Ivana

    12. Brakus Ante Antin

    13. Brakus Ana pok. Paške

    14. Marin Marko pok. Filipa

    15. Marin Jure pok. Marka

    16. «upić Mile pok. Perta

    17. «upić Josip pok. Filipa

    18. «upić Ante pok. Šime

    19. «upić Frane pok. Martina

    20. «upić Paško pok. Šime

    21. «upić Ante  pok. Jure

    22. Ćevid Ante pok. Ivana

     

    6) Žrtve komunističkog ratnog i poratnog terora u selu Lišnjaku (Cro_drc_06)

     

    1. Vukušić Niko pok. Ante, rođen 1900.

    2. Vukušić Mile pok. Marka, rođen 1902.

    3. Vukušić Ante Toni pok. Marka, rođen 1913.

    4. Vukušić Ante pok. Bože, rođen 1910.

    5. Vukušić Bože pok. Bože, rođen 1914.

    6. Vukušić Joso pok. Mile, rođen 1922.

    7. Vukušić Ivan pok. Pavla, rođen 1922.

    8. Vukušić Marko pok. Pavla, rođen 1920.

    9. Vukušić Mile pok. Pavla, rođen 1927.

    10. Vukušić Niko pok. Mile, rođen 1925.

    11. Vukušić Marko pok. Marka, rođen 1918.

    12. Vukušić Božo pok. Marka, rođen 1920.

    13. Vukušić Joso pok. Marka, rođen 1922.

    14. Vukušić Mile pok. Tome rođen 1922.

    15. Vukušić Marko pok. Nike, rođen 1920.

    16. Vukušić Mile pok Mate, rođen 1911.

    17. Vukušić Joso pok. Ante, rođen 1909.

    18. Vukušić Mate pok. Ante, rođen 1931.

    19. Vukušić  Rajko pok. Ante, rođen 1934.

    20. Vukušić Bože pok. Marka, (Kožin), rođen 1921.

    21. «ulina Božo pok. Ivana, rođen 1912.

    22. «ulina Ante pok. Jakova, rođen 1931.

    23. «ulina Ante pok. Mile, rođen 1928.

     

    7) Žrtve komunističkog ratnog i poratnog terora u selu Velušiću (Cro_drc_07)

     

    1. Buha Marko pok. Ante

    2. Tarle Bože pok. Duje

    3. Tarle Ivan pok. Joke

    4. Buha Ilija pok. Nikole

    5. –idara Ante pok Ivana

    6. –idara Marko pok Mate

    7. Tarle Marko pok. Pavla

     

    N.B. U selu Žitniću ubijeno je osamnaest Hrvata, ali zasad nema popisa ubijenih.

     

    8) Žrtve komunističkog ratnog i poratnog terora u selu Siveriću (Cro_drc_08)

     

    1. Ramljak Petar pok. Vicka, ubijen od partizana.

    2. Nakić Jakov pok. Stipe, ubijen od partizana.

    3. Tomić Mate pok. Ante, nestao.

    4. Ramljak Mate pok.Tome, ubijen od četnika u Kosovu (pekli ga).

    5. Ramljak Jale pok. Tome, ubijen u Novoj Gradiški.

    6. Tomić Marica pok.Jakova, ubijena od četnika.

    7. Tomić Petar pok. Pavla, odveden od partizana u nepoznato.

    8. Tomić Josip pok. Ante, ubijen od partizana.

    9. Tomić Stipe pok. Petra, poginuo od explozije u Badnju.

    10. Tomić Josip pok. Ivana (Nine), nestao.

    11. Ramljak Jure pok. Mile, nestao.

    12. Prpa Mile pok.Tome, prisilno odveden u partizane gdje je ubijen.

    13. Topić Frane pok. Petra, ubijen na nepoznatom mjestu.

    14. Topić Josip pok. Petra, ubijen na nepoznatom mjestu.

    15. Topić Ante pok Petra, ubijen na nepoznatom mjestu.

    16. Odak Mirko pok. Mile, ubijen na nepoznatom mjestu.

    17. Matetić Josip pok. Paške, nestao.

    18. Nedoklan Marko pok. lvana, nestao.

    19. –ukić Vojin, strijeljan u Drnišu 18. 11. 1944.

    20. Tomić Jakov pok. Bariše, nestao.

    21. Tomić Marija pok.Jakova, poginula od bombardiranja u Kninu.

    22. Tomić Marija ž. Franina, poginula od bombardiranja u Kninu.

    23. Tomić Kata ž. Matina, poginula od bombardiranja u Kninu.

    24. Prpa Ana ž .Franina, poginula od minobacačke granate.

    25. Bukarica Kata Markova, poginula od bombardiranja u Kninu.

    26.Tomić Frane pok. Mate, nestao.

    27. Mrđen Stipe i petero djece, poginuli od bombardiranja u Kninu.

    28. Mrđen Marija ž. Stipina, poginula od bombardiranja u Kninu.

    29. Mrđen Boris Blažev, prisilno odveden u partizane i ubijen.

    30. Ramljak Joko pok.Luke, ubijen od partizana u Oklaju.

    31. «akić Branko pok.Nikole, strijeljan u Drnišu 18.11. 1944.

    32. Ramljak Ive pok.Petra, strijeljan od partizana u Šibeniku - Donje polje.

    33. Ramljak Milenko pok. Petra, ubijen od partizana.

    34. Ramljak Petar pok.Marka, nestao.

    35. Ramljak Ivan «Fratrić» pok.Mate, strijeljan od partizana u Šibeniku. - Donje polje

    36. Ramljak Mate pok.Nike, ubijen od partizana.

    37. Šiklić Krste pok.Mate, bačen u jamu u Erveniku.

    38. Šiklić Kata ud. Matina, poginula od bombardiranja u Kninu.

    39. Šiklić Kata kći Matina, poginula od bombardiranja u Kninu.

    40. Šiklić Šime pok.Šime, bačen u jamu u Erveniku.

    41. Šiklić Milenko pok.Šime, ubijen od partizana.

    42. Šiklić Tonći pok.Šime, ubijen od partizana na nepoznatom mjestu.

    43. Odak Ivan pok.Ante, poginuo od bombardiranja u Kninu.

    44. Odak Marija ž. Matina, poginula od bombardiranja u Kninu.

    45. Odak Ana kći Matina, poginula od bombardiranja u Kninu.

    46. Kujundžić Petar, poginuo od bombardiranja u Kninu.

    47. Duilo Ana, poginula od bombardiranja u Kninu.

    48. Bukarica Petar pok. Marka, sa šestero djece poginuo od bombardiranja u Kninu.

    49. Bukarica Ana ž. Petra, poginula s dvoje djece u bombardiranju Knina.

    50. Bukarica Mile pok.Mile, s dvoje djece poginuo u bombardiranju Knina.

    51. Bukarica Luca ž. Mile, poginula u bombardiranju Knina.

    52. Bukarica Joso pok. Mile, nestao.

    53. Bukarica Krste pok. Ilije, nestao.

    54. Bukarica Joso pok. Nikole, nestao.

    55. Bukarica Ante pok.Nikole, u Oklaju zapaljen od partizana.

    56. Bukarica Frane pok. Tome, nestao.

    57. Bukarica Ivan pok.Pavla, nestao.

    58. Plećković Ivan pok.lvana, ubijen od partizana.

    59. Ercegovac Drago pok. Mate, bačen u jamu u Erveniku.

    60. Dučić Josip pok. Ante - zaklala ga partizanka na njivi u Novoj Gradiški.

    61. Fra Krsto Bazo, kod Bihaća bačen iz vlaka.

    62. 0dak Mile pok.Bariše, ubijen od Srba u Siveriću.

    63. Šiklić Boja, ubijena od četnika.

    64. Bukarica Marija Jokina, ubijena od četnika.

    65. Topić Ivan pok.Pavla, ubijen od partizana.

    66. Ivić Ive pok. Petra, bačen u jamu u Erveniku.

    67. Radeljak Marko pok.Mile ubijen od Srba u Tepljuhu.

    68. Radeljak Mile pok.Marka, nestao.

    69. Radeljak Ivan pok.Marka, nestao.

    70. Radeljak Jakov «Ćurko», ubijen od Srba u Tepljuhu.

    71. Radeljak Luka «Lujo», ubijen od Srba u Tepljuhu.

    72. Ivić Ivan Božin, nestao.

    73. Barić Ana, ubijena od četničkih žena u Promini: mučena, odsječena joj glava.

    74. Ivić Petar pok. Mate, ubijen od Srba u Tepljuhu.

    75. Ivić Ivan pok. Mate, ubijen od partizana.

    76. Ivić Slavko «Jošan», ubijen od partizana.

    77. Odak Josip Barišin, nestao.

    78. Radeljak Ivan «Valjak» nestao.

    79. Ramljak Marko Lukin, ubijen u Hrvatskom Zagorju.

    80. Radeljak Marko, umro u zatvoru u Lepoglavi.

    81. Dučić Ante pok.Jakova, zvjerski ubijen u zatvoru od «UDBE» u Drnišu.

    82. Nedoklan Ive pok.Pile, umro od posljedica udaraca komandira milicije u Siveriću.

     

     

    9) Žrtve ratnog i poratnog komunističkog terora u selu Parčić (Cro_drc_09)

     

    1. Baković Dušan Rokov

    2. Baković Mate Paškin

    3. Banovac Ivan Ivanov

    4. Banovac Josip Ivanov

    5. Lojić Mate Milin

    6. Lojić Josip Matin

    7. Lojić Marko Markov

    8. Lojić Ivan Markov

    9. Lojić Josip Markov

    10. Ljaljić Ivan Milin

    11. Ljaljić Mate Nikolin

    12. Ljaljić Nikola Milin

    13. Pendilj Ante Lukin

    14. Pendelj Ivan Antin

    15. Pendelj Mate Antin

    16. Pendelj Joso Matin

    17. Pendelj Mate Matin

    18. Pendelj Luka Milin

    19. Močić Mile ?

    20. Sikavica Ivan Paškin

    21. Sikavica Stipan Paškin

    22. Sikavica Mile Lukin

    23. Sikavica Mate Lukin

    24. Sikavica Ivan

    25. Slipčević Marko Milin

    26. Slipčević Mate Milin

    27. Slipčević Josip Josipov

    28. Šindilj Mirko Markov

    29. Šindilj Mate Matin

    30. Šindilj Jure Matin

    31. Šindilj Ante Josipov

    32. Šindilj Ivan Josipov

    33. Škiljo Mile Ivanov

    34. Škiljo Josip Milin

    35. Škiljo Tomica žena Mile

    36. Škiljo Mirko Ivanov

    37. Škoprc Josip Ivanov

    38. Žarković Manda Ivanova

    39. Žarković Cvita Nikolina

    40. Žarković Mićo Jurin

     

    10) Žrtve komunističkog ratnog i poratnog terora u selu Kadina Glavica (Cro_drc_10)

     

    1. Goreta Ante Lukin

    2. Goreta Mate Milin

    3. Goreta Josip Nikolin

    4. Goreta Ivan Nikolin

    5. Goreta Toni Ivanov

    6. Goreta Mate Markov

    7. Goreta Mile Markov

    8. Goreta Mirko Josipov

    9. Goreta Josip Josipov

    10. Grcić Josip Josipov

    11. Križanović Ivan Antin

    12. Križanović Ivan Šimić

    13. Kranjac Ivica Jakovljev

    14. Kranjac Mirko Matin

    15. Kranjac Božo Petrov

    16. Kranjac Marko Ivanov

    17. Nakić-Alfirević Anka Antina

    18. Nakić-Alfirević Filip Jakovljev

    19. Nakić-Alfirević Josip Šimin

    20. Pletković Ivan Josipov

    21. Popović Ante Mirkov

    22. Popović Mate Antin

    23. Popović Josip Antin

    24. Pučić Ivan Josipov

    25. Pučić Pavao Josipov

    26. Pučić Petar Josipov

    27. Pučić Stipan Ivanov

    28. Vulić Mile Matin

    29. Križanović Marko Božin

     

     

    11) Žrtve komunističkog ratnog i poratnog terora u selu Štikovu (Cro_drc_11)

     

    1. Pućo Mate, rođen 1923.

    2. Pućo Petar, rođen 1901.

    3. Pućo Mate, rođen 1901.

    4. Vujević Ilija, rođen 1888.

    5. Vujević Marija, rođena 1870.

    6. Vujević Boja, rođena 1881.

    7. Vujević Jure, rođen 1867.

    8. Vujević Grgo, rođen 1919.

    9. Vujević Frane, rođen 1925.

    10.Vujević Marko, rođen 1921.

    11. Vujević Marko, rođen 1921.

    12. Vujević Jerko, rođen 1925.

    13. Vujević Mile, rođen 1921.

    14. Vujević Luka, rođen 1922.

    15. Vujević Ante, rođen 1925.

    16. Vujević Marko, rođen 1926.

    17.Vujević Kalat Marko, rođen 1915.

    18. Vujević Kalat Niko, rođen 1920.

    19. Vujević Kember Petar, rođen 1901.

    20. Vujević Mara, rođena 1901.

    21. Vujević Mile, rođen 1929.

    22. Vujević Ante, rođen 1939.

    23. Vujević Boja, rođena 1931.

    24. Vujević Stana, rođena 1905.

    25. Vujević  ?  zvani Zele, rođen 1923.

    26. Vujević Petar, rođen 1930.

    27. Vujević Luka, rođen 1925.

    28. Vujević Ante, rođen 1928.

     

    N.B. Većina štikovskih žrtava poklana 19. 12. 1941., na pravoslavnu svetkovinu Sv. Nikole. Tada su četnici i partizani imali zajedničke zločine.

     

    12) Žrtve komunističkog ratnog i poratnog terora u selu Gradac (Cro_drc_12)

     

    1. Vidović Mate pok. Ivana

    2. Vidović Jakov pok. Ivana

    3. Vidović Petar pok. Stipana

    4. Vidović Ivan pok. Stipana

    5. Vidović Mate pok Stipana

    6. Vidović Petar pok. Bože

    7. Vidović Marko pok. Mate

    8. Vidović Božo pok. Petra

    9. Vidović Adam pok. Petra

    10. Vidović Mate pok. Josipa

    11. Vidović Ivan pok. Luke

    12. Vidović Jakov pok. Luke

    13. Vidović Ivan pok Ante

    14. Vidović Stipan pok. Ivana

    15. Vidović Stipan pok. Josipa

    16. Vidović Mate pok. Luke

    17. Vidović Filip pok. Paške

    18. Vidović Bože pok. Joke

    19. Marijanović Joso pok. Šimuna

    20. Marijanović Mate pok Jakova

    21. Marijanović Bože pok. Jakova

    22. Marijanović Ivan pok. Mate

    23. Marijanović Mate pok. Jerka

    24. Marijanović Jakov pok. Ivana

    25. Marijanović Tome pok. Ivana

    26. Marijanović Marija ž. pok. Ivana.

    27. Marijanović Josip pok. Ivana

    28. Marijanović Božo pok. Šime

    29. Marijanović Tome pok. Jakova

    30. Marijanović Ivan pok Jakova

    31. Duran Mate pok. Petra

    32. Duran Ivan pok. Adama

    33 Duran Ivan pok. Jakova

    34. Duran Joso pok. Jakova

    35. Gugić Ivan pok. Jakova

    36. Gugić Ivan pok. Marka

    37. «aić Ante pok. Mije

    38. «aić Bože pok. Jandre

    39. «aić Mate pok. Jandre

    40. «aić Bože pok. Jakova

    41. «aić Ivan pok. Mate

    42. «aić Jakov pok. Ivana

    43. «aić Tome pok. Jakova

    44. «aić Tome pok. Tome

    45. «aić Ivan pok. Jakova

    46. Pastulović Joso pok. Paške

    47. Pastulović Marko pok. Jakova

    48. Pastulović Jakov pok. Martina

    49. Pastulović Ivan pok. Ivana

    50. Pastulović Mate pok. Ivana

    51. Pastulović Jakov pok Martina

    52. Pastulović Šimun pok. Mije

    53.Pastuović Joko pok. Ivana

    54. Pastuović Jakov pok. Jakova

    55. Pastuović Mate pok. Ivana

    56. Pastuović Jakov pok. Paške

    57. Vulić Mate pok. Ante

    58. Vulić Jakov pok. Roka

    59. Vulić Ivan pok. Petra

    60. Vulić Roko pok. Petra

    61. Vulić Ante pok. Nikole

    62. Vulić Mate pok. Tome

    63. Vulić Ivan pok. Tome

    64. Vulić Ivan pok. Tome

    65. Vulić Ante pok. Marka

    66. Vulić Nikola pok. Marka

    67. Vulić Nikola pok. Marka

    68. Lalić Filip pok. Mije

    69. Lalić Jakov pok. Mije

    70. Lalić Ante pok. Mate

    71.. Plavčić Paško pok. Ivana

    72. Plavčić Ivan pok. Jose

    73. Jolić Petar pok. Martina

    74. Berać Ante pok. Mate

    75. Berać Mate pok. Mate

    76. Berać Ante pok. Mate

    77. Berać Mate pok. Jakova

    78. Berać Jakov pok. Ante

    79. Berać Jakov pok. Mate

    80. Berać Ivan pok. Ante

    81.. Buljević Marko pok. Mate

    82. Buljević Ante pok. Ante

    83. Buljević Stipe pok Mate

    84. Lalić Marija

     

    13) Žrtve komunističkog ratnog i potarnog terora u selu Ružiću (Cro_drc_13)

     

    1. Elez Šime, rođen 1901.

    2. Elez Petar, rođen 1914.

    3. Elez Joso, rođen 1919.

    4. Božo Veštić pok. Tome

    5. Veštić Stipan pok. Ivana

    6. Milaković Niko pok. Bože

    7. Milaković Luka pok. Bože

    8. Šperanda Mate pok. Stipana

    9. Dugeč Stipe pok. Tome

    10. Dugeč Ive pok. Tome

    11. Mijatović Niko pok. Marka

    12. Jukica Roko ?

    13. Jukica Petar ?

    14. Jukica Marko pok. Petra

    15. Baran Roko pok. Filipa

    16. Validžić Joso pok. Jakova

    17. Validžić Stipe pok. Jakova

    18. Validžić Šime pok. Petra

    19. Bojčić Mate pok. Mile

    20. Bojčić Joso pok. Jose, rođen 1919.

    21. Bojčić Mijo pok. Jure, rođen 1872.

    22. Mladen Šarić pok. Ivana

    23. Skejo Jure pok. Joke, rođen 1900.

    24. Skejo Marija pok. Jure, rođena 1907.

    25. Skejo Ante pok. Jure, rođen 1929.

    26. Šarić Marija, rođena 1925.

    27. Parać Božo pok. Ante

    28. Bilać Marko pok. Šime

    29. Brnada Božo

    30. Jukica Petar pok. Mate, rođen 1810.

    31. Jukica Marko, trgovac

     

     

    14)  Žrtve komunističkog ratnog i poratnog terora u selu Otavicama (Cro_drc_14)

     

    1. Meštrović Ivan pok. Marka, rođen 1917.

    2. Meštrović Tomislav pok. Josipa

    3. Meštrović Ilija pok. Ivana, rođen 1860.

    4. Reljanović Petar pok. Martina, rođen 1920.

    5. Reljanović Ivan pok. Ivana, rođen 1920.

    6. Gabrić Gabrijel pok. Jole, rođen 1920.

    7. Gabrić Ivan pok. Mate, rođen 1924.

    8. Gabrić Filip pok. Ivana, rođen 1897.

    9. Reljanović Ivan pok. Mate, rođen 1922.

    10. Gabrilović Josip pok. Nikole, rođen 1919.

    11. Reljanović Mate pok. Petra, rođen 1923.

    12. Reljanović Andrija pok. Bože, rođen 1923.

    13. Reljanović Joja pok. Josipa, rođen 1924.

    14. Reljanović Stipan pok. Josipa, rođen 1926.

    15. Sučić Mate pok. Jakova, rođen 1921.

    16. Sučić Petar pok. Jakova, rođen 1921.

    17. Sučić Mate, rođen 1913.

    18. Sučić Ante pok. Tome, rođen 1926.

    19. Vukušić Jakov ( Jakunac), rođen 1914.

    20. Sučić Pešo (Ćiril), rođen 1920.

    21. Sučić Jerka, pok. Petra

    22. Sučić Šimun pok. Josipa, rođen 1924.

    23. Sučić Ante pok. Mate, rođen 1917.

    24. Sučić Marko pok. Šimuna, rođen 1913.

    25. Sučić Josip pok. Marka, rođen 1921.

    26. Sučić Mate pok. Marka, rođen 1926.

    27. Cigić Josip, rođen 1910.

    28. Matić Josip pok. Nikole

    29. Matić Mate pok. Marka, rođen 1925.

    30. Filipović Petar pok. Josipa, rođen 1926.

    31.Sučić Ivan pok. Jole, rođen 1910.

    32. Gabrilović Marko pok. Marka, rođen 1911.

    33. Matić Martin pok. Josipa, rođen 1888.

     

    15) Žrtve komunističkog ratnog i poratnog terora u selu Moseću (Cro_drc_15)

     

    1. Petar Grbavica pok. Jakova, rođen 1912.

    2. Mijatović Marko pok. Josipa, rođen 1909.

    3. Mijatović Tomo pok. Filipa, rođen 1922.

    4. Dugeč Ante pok. Marka, rođen 1921.

    5. Dugeč Stipe pok. Tome, rođen 1920.

    6. Dugeč Ivan pok. Tome, rođen 1922.

    7. Šarić jerko pok. Jerka, rođen 1914.

    8. Šarić Velimir pok. Jerka, rođen 1919.

    9. Šarić Grgo pok. Petra, rođen 1895.

    10. Šarić Mladen pok. Ivana, rođen 1919.

    11. Šarić Ante pok. Roka, rođen 1928.

    12. Martin Bunardžija pok. Mate, rođen 1903.

    13. Bože Bunardžija pok. Tome, rođen 1922.

    14. Šperanda Ivan pok. Lovre, rođen 1919.

    15. Šperanda Grgo pok. Lovre, rođen 1922.

    16. Baran Tome pok. Mate, rođen 1920.

    17. Baran Stipan pok. Mate, rođen 1925.

    18. Baran Ante pok. Mate, rođen 1923.

    19. Baran Šime pok. Frane, rođen 1916.

    20. Baran Ivan pok. Frane, rođen 1923.

    21. Baran Josip pok. Frane, rođen 1921.

    22. Dugeč Jerko pok. Marka, rođen 1909.

    23. Elez Martin pok. Tome, rođen 1909.

    24. Elez Mate pok. Tome, rođen 1919.

     

     

    16) Žrtve komunističkog ratnog i poratnog terora u selu Mirlović - Zagora (Cro_drc_16)

     

    1. Burić Mate pok. Ivana, rođen 1921.

    2. Bulat Jerko pok. Jakova, rođen 1923.

    3. Maleš Marko pok. Šime. rođen 1915.

    4. Maleš Ivan pok. Mate, rođen 1923.

    5. Nakić Slavko pok. Nikole, rođen 1923.

    6. Bulat Ivan pok. Jakova, rođen 1921.

    7. Škaro Joso pok. Nikole, rođen 1899.

    8. Škaro Mate pok. Nikole, rođen 1910.

     

    Prisilno mobilizirani u partizane i nestali:

     

    1. Burić Pajo pok. Mije, rođen 1910.

    2. Burić Jakov pok. Marka, rođen 1921.

    3. Burić Ivan pok. Marka, rođen 1915.

    4. Grgurica Paško pok. Nikole, rođen 1910.

    5. Maleš Marko pok. Krste, rođen 1915.

    6. Maleš Ivan pok. Marka, rođen 1914.

    7. Nakić Filip pok. Marka, rođen 1914.

    8. Radan Ante pok. Paške, rođen 1915.

    9. Sučić Nikola pok. Ivana 1912.

     

    17) Žrtve komunističkog ratnog i poratnog terora u selu Radonić (Cro_drc_17)

     

    1. Braica Tome pok. Marka

    2. Braica Marko pok. Marka

    3. Braica Blaž pok. Ante

    4. Braica Niko pok. Filipa

    5. Braica Ante pok. Ante

    6. Aužina Mate pok. Nike

    7. Aužina ? (Ćićo) pok. Mate

    8. Aužina Dane pok. Mate (Miško)

    9. Aužina Ante pok. Ivana

    10. Rudan Jakov ( Kusin)

    11. Aužina Tome ( Strunje) pok. Marka

    12. Aužina Ratko ( strunje) pok Marka

    13. Kulazo Jere pok. Marka

    14. Kulazo Ante pok. Krese

    15. Krečak Joso pok. Ante

    16. Krečak Ive pok. Jakova (Galac)

    17. Krečak Lovre pok. Ivana

    18. Krečak Mile pok. Ivana

    19. Krečak Filip ?

    20. Rudan Jure pok. Krste

    21. Kuač Luka (lukas)

    22. Braica Marko pok. Ante ( Šane)

    23. Lemac Niko pok. Ivana

    24. Lemac Marko (Mrle) pok. Ivana

    25. Šimac Jakov ( Jakiša) ?

    26. Šimac Ivan pok. Jakova

    27. Šimac Mate pok. Jakova

    28. Šimac Petar pok. Ivana

    29. Šimac Manda ( Tadinica) ?

    30. Vrcić Joso ( Joja) pok. Jose

    31. Vukičević Mirko pok. Ive

    32. Vukičević Blaž pok. Ive

    33. Vukičević Joso zvani Snaga

    34. Žaja Krste ( Kudre)

    35. Žaja Ivan pok. Andrije

     

    18) Žrtve komunističkog ratnog i poratnog terora u Pakovu Selu (Cro_drc_18)

     

    1. Rakić Ante pok. Ivana, rođen 1920.

    2. Rakić Marko pok. Ivana, rođen 1922.

    3. Rakić Pajo pok. Ante, rođen 1920.

    4. Žurić Stjepan pok. Nikole, rođen 1920.

    5. Cigić Mate pok. Ivana, rođen 1912.

    6. Rakić Blaž pok. Mate, rođen 1922.

    7. Jakelić Ivan pok. Ante, rođen 1924.

    8. Jakelić Joso pok Ante, rođen 1919.

    9. Jakelić Joso pok. Ante, zvanog Bilan, rođen 1919.

    10. jakelić Joso pok. Šime, rođen 1923.

    11. Pleadin Nikola pok. Šime, rođen 1912.

    12. Pleadin Pavle pok. Ante, rođen 1912.

    13. Pamuković Frane pok. Mate, rođen 1924.

    14. Kunčić Paško pok. Ante, rođen 1923.

    15. Zoričić Ivan pok. Jakova, rođen 1921.

    16. Zoričić Frane pok. Mate, rođen 1920.

    17. Petrović Ivan pok. Ante, rođen 1920.

    18. Zoričić Ivan pok. Ante, rođen 1921.

    19. Zoričić Mate pok. Petra, rođen 1923.

    20. Zoričić marko pok. Šimuna, rođen 1922.

    21. Rakić Martin pok. Krste, rođen 1904.

    22. Cigić Krste pok. Lovre, rođen 1923.

    23. Zoričić Ivan pok. Petra, rođen 1923., (obješen 23.02. 1947 u P. Selu)

    24. Pleadin Stjepan pok. Mate, rođen 1912.

     

    Prisilno mobilizirani u partizane, a zatim ubijeni ili nestali:

     

    1. Zoričić Luka pok. Ivana, rođen 1909.

    2. Zoričić Ante pok. Petra, rođen 1926.

    3. Zoričić Josip pok. Ante, rođen 1926.

    4. Zoričić Cvitko pok. Miška, rođen 1902.

    5. Petrović Marko pok. Ante, rođen 1925.

    6. Pleadin Grgo pok. Ante, rođen 1903.

    7. Pleadin Martin pok. Jure, rođen 1912.

    8. Petrović Mile pok. Stipana, rođen 1922.

    9. Jakelić Frane pok. Ante, rođen 1920.

    10. Jakelić Jakov pok. pok. Mile, rođen 1907.

    11. Žurić Paško pok. Nikole, rođen 1908.

    12. Pamuković Mate pok. Stjepana, rođen 1922.

    13. Pamuković Jakov pok. Mije, rođen 1919.

    14. Bilić Ante pok. Tome, rođen 1922.

    15. Rakić Krste pok. Petra, rođen 1912.

    16. Rakić Ante pok. Nikole, rođen 1924.

    17. Jakelić Mate pok. Jure, rođen 1909.

     

     

    19) Žrtve komunističkog ratnog i poratnog terora u selu Pokrovnik (Cro_drc_19)

     

    1. Aleksić Vlade pok. Mate

    2. Aleksić Ivan pok. Mate

    3. Aleksić Ante pok. Marka

    4. Aleksić Mate pok. Ivana

    5. Aleksić Ante  ?

    6. Aleksić Ive pok. Mije

    7. Copić Stipe  ?

    8. Copić Krste pok. Jure

    9. Copić Nedjeljko pok. Grge

    10. Copić Pajo pok. Mate

    11. Copić Ante pok.Mate

    12. Copić Petar pok. Grge

    13. Copić Pešo pok. Jose

    14. Copić Ante pok. Blaža

    15. Jakelić Marko pok. Krste

    16. Lucić Joso pok. Vice

    17. Lucić Jere pok. Vice

    18. Lucić Ive pok. Vice

    19. Lucić Ante pok. Jose

    20. Lucić Jere pok. Jose

    21. Lucić Ivan pok. Bože

    22. Menđušić Drago pok. Paje

    23. Menđušić Branko pok. Paje

    24. Menđušić Ivan ?

    25. Štrkalj Grgo ?

    26. Štrkalj Niko pok. Grge

    27. Štrkalj Jure pok. Grge

    28. Štrkalj Vica žena Nike

    29. Štrkalj Ivan pok. Mate

    30. Štrkalj Ante pok. Mate

    31. Štrkalj Dinko pok. Ivana

    32. Štrkalj Mirko pok. Marka

    33. Štrkalj Joso pok. Marka

    34. Štrkalj Ivan  ?

    35. Štrkalj Ante pok Mate

    36. Štrkalj Mijo pok. Paje

    37. Štrkalj Nikola pok. Marka

    38. Štrkalj Ante pok. Petra

    39. Štrkalj Ante pok. Grge

     

    20) Žrtve komunističkog ratnog i poratnog terora u selu Planjane Donje (Cro_drc_20)

     

    1. Kedžo Ante pok. Bože, rođen 1909. Živio i radio u najmu u selu Sigetac kod Koprivnice. Poginuo za vrijeme partizanskog napada na Koprivnicu 1943.

    2. Kedžo Mile pok. Bože, rođen 1916. Ubijen od partizana 1942. godine u Zavidovićima.

    3. Parat Frane pok. Ivana, rođen 1922. Ubijen od partizana 1942. vjerojatno u blizini Gospića.

    4. Parat Ivan pok. Joke, rođen 1923. Ubijen od partizana 1942. u selu Skakavac kod Karlovca.

    5. Parat Jakov pok. Mate, rođen 1926. Ubijen od partizana 1942. u blizini –akova.

    6. Parat Nikola pok. Ivana, rođen 1922. godine. Ubijen od partizana 1942. na nepoznatom mjestu.

    7. Parat Marko Nikolin, rođen 1913. Silom mobiliziran u partizane 1944. i poginuo na Katarini 1945. godine.

    8. Radačić Josip Matin, rođen 1915. Silom mobiliziran u partizane u jesen 1944. i ubijen na Katarini 1945. godine.

    Napomena: Planjane Donje malo je selo, koje je u tijeku drugog svjetskog rata brojilo svega 29 domaćinstava. Iz ovog malog sela samo u dvije ratne godine poginulo je peteroo braće, što u ustašama što u partizanima. To rječito govori o tragediji hrvatskog naroda tijrkom drugog svjetskog rata. Dragovoljno su se pojedinci opredjeljivali u partizanske redove samo onda kad su postali žrtve komunističke promidžbe, živeći i radeći kao najamni radnici kod veleposjednika, izvan svoga kraja.

     

    21) Žrtve komunističkog ratnog i poratnog terora u Promini (Cro_drc_21)

     

    1. Bikić Josip, rođen 1917.

    2. Bikić Mile, rođen 1923.

    3. Bikić Ante, rođen 1927.

    4. Knežević Zdravko, rođen 1923.

    5. Ljubičić Luka, rođen 1892.

    6. Bandalo Krešo, rođen 1915.

    7. Ikica Marko, rođen 1924.

    8. Radas Marko, rođen 1900.

    9. Budanko Ivan, rođen 1900.

    10. Validžić Ivan, rođen 1904.

    11. Burnać –uro, rođen 1903.

    12. ?  Pokrovac, ( poznato samo prezime)

    13. djevojka Parać, (poznato samo prezime)

    14. Parać Joso, rođen 1905.

    15. Parać Josip, Jolaš, rođen 1909.

    16. Aralica Ivan, rođen 1905.

    17. Bronić Stipan, rođen 1910.

    18. Bronić Milan, ?

    19. Bronić Jokić, ?

    20. Bronić Branko, ?

    21. Ikica Ivan, rođen 1905.

    22. Bronić Ante, rođen 1917.

    23. Duvnjak Ive, rođen 1912.

    24. Knežević Ivan zvani Bićo, rođen 1895.

    25. Knežević Ante, rođen 1910.

    26. Džepina Maćo, rođen 1908.

    27. Džepina Marko zvani Kerkez, rođen 1919.

    28. Džepina Ante, rođen 1920.

    29. Džapo Marko, rođen 1912.

    30. Gojčeta Ante, rođen 1906.

    31. Gojčeta Marko, rođen 1920.

    32. Gojčeta Ante, rođen 1920.

    33. Validžić Ivan, rođen 1920.

    34. Zrile Ićo, rođen 1890.

    35. Validžić Mate zvani Žujić, rođen 1895.

    36. Duvančić Jure, rođen 1890.

    37. Duvančić Juresina, rođen 1902.

    38. Duvančić Ante zvani Bućilo, rođen 1909.

    39. Tošić Roko, rođen 1906.

    40. Suman Joko, rođen 1920.

    41. Suman Ante, ?

    42. Tošić Josip pok. Ilije

    43. Klepo Josip zvani Bunjgoš, rođen 1920.

    44. Tošić  ? zvani Mujo,   ?

    45. Burnać Marko, rođen 1915.

    46. «ilaš  ?  zvani Fratar, rođen 1920.

    47. Jurenović Ante, rođen 1909.

    48. Gojčeta Ive, rođen 1899.

    49. Jojčeta Josip, rođen 1922.

    50.  ?  Zelić, žena Joke, ?

    51. Gojčeta Josip, rođen 1922.

    52. Dizdar Toni zvani Anđelić, rođen 1920.

    53. Dogan Ante, rođen 1922.

    54. Škarpa Paško, rođen 1911.

    55. Knežević Ive, rođen 1904.

    56. Dizdar Stipica,  ?

    57. Sarić Mićo, rođen 1899.

    58. Zelić  ?  zvani Vodopija, ?

    59. Pokrovac  ?  ( trgovac), 1899.

    60. Gojčeta Ante zvani Mikić, rođen 1921.

    61. Svetina Pilip, rođen 1890.

    62. Vucić Marko zvani «ovo, rođen 1900.

    63. Vucić Marko zvani Marković, rođen 1915.

    64. Duvančić Mile zvani Kucin, rođen 1911.

    65. Duvančić Ante  zvani Sojić, rođen 1920.

    66. Perica  ?  zvani Krpuša, ?

    67. Perica  ? , žena Krpuše

    68. Perica Miško, ?

    69. Sarić ? zvani Šijan, ?

    70. Mandarić Božo, ?

    71. Pandža Manda, ?

    72. Šojić ? zvana Paičinka, ?

    73. Suman Manda, ?

    74. Tošić  ? zvani Agarac, ?

    75. Jedanaestero Prominjana bačeno je 1944. godine u jamu u Nečvenu. Prikupljatelju ovih podataka poznata su samo dva imena od te jedanaestorice. To su Perica Petar zvani Peko i njegova žena Ika Perica. Svi su bili civili.

    N.B: Popis poginulih župe Promina tek je djelomičan. Po tvrdnji trenutnog župnika fra Marka Durana u Promini je stradalo od komunističkog terora više od tri stotine ljudi. Do zaključka ove knjige popis još nije dogotovljen te ga ne možemo ni nadopuniti.

     

    22) Žrtve komunističkog ratnog i poratnog terora u Miljevcima (Cro_drc_22)

     

    Napomena: ovaj popis prenešen je iz «Župske kronike Miljevci» koju je vodio tadašnji miljevački župnik fra Vinko Prlić. On je podatke potajno prikupljao od povjerljivih osoba, ali naglašava da lista nije konačna i da se odnosi samo na selo Drinovce i dio Skelina. Zbog velikog prostora nije se moglo napraviti detaljnijeg popisa. Razjašnjenja radi, komunisti su samo u jednom danu, u jesen 1944. s Miljevaca odveli u Ervenik i tamo pored crkve ubili 74 čovjeka. Tek dio imena tog pokolja spomenut je u ovome popisu dok ostalo nedostaje.

     

    1.Bačić Joso pok. Mate

    2. Bačić Marko pok. Mije, odveden s partizanima i strijeljan

    3. Bačić Pajo pok. Mije, odveden u Ervenik i ubijen

    4. Bačić Pajo pok. Joke, ubijen u Erveniku

    5. Bačić Nikola pok. Paje, ubijen u Erveniku

    6. Bačić Ivica pok. Paje, ubijen u Erveniku

    7. Bačić Niko pok. Joke

    8. Bačić Ivan pok. Paške

    9. Bačić Marko pok. Ivana

    10. Bačić Šime pok. Mate

    11. Bačić Ante pok. Mate

    12. Bačić Šime pok. Stipe

    13. Bačić Joso pok. Stipe

    14. Bačić Ivan pok. Stipe

    15. Bačić Ante pok. Pavla, ubijen pored Roškoga slapa, izdan i uhvaćen na spavanju

    16. Bačić Šime pok. Stipana

    17. Bačić Jandre pok. Marka

    18. Bačić Mate pok. Marka

    19. Bačić Ivan pok. Joke

    20. Bačić Ivan zvani Talijanac

    21. Tetlo Ante pok. Jakova

    22. Ivić Mićo

    23. Ivić Ive pok. Šime

    24. Ivić ? zvani Bicikla

    25. Ivić Ante ( Jurković) ubijen u Erveniku

    26. Ivić Ante pok. Ante, ubijen u Erveniku

    27. Ivić Paško zvani Aga, ubijen u kući

    28. Ivić Ivan pok. Paške, ubijen u Prominskome gaju

    29. Ivić Joso zvani Bekan pok Paške,

    30. Ivić Ante zvani Gari pok Paške

    31. Ivić Luca žena Paškina, zajedno s mužem ubijena u kući

    32. Ivić Šime pok. Mate, ubijen u Erveniku

    33. Dević Marko pok. Paške, ubijen u vinogradu dok je polivao lozu

    34. Dević Stipe pok. Marka, odveden u nepoznato i ubijen

    35. Dević Marko pok. Paške, odveden u nepoznato i ubijen

    36. Stipandžija Šime, ubijen u Erveniku

    37. Stipandžija Mate pok. Joke, ubijen u Erveniku

    38. Ivić Joso pok. Paške

    39. Ivić Mate pok. Marka

    40. Ivić Marko pok. Ilije

    41. Mazalin Joso pok. Jage, ubijen u Erveniku

    42. Mazalin Stipe pok. Jage, ubijen u Erveniku

    43. Mazalin Ivan pok. Jage, ubijen u Erveniku

    44. «ipčić Joso pok. Nikole, ubijen u Erveniku

    45. «ipčić Ante pok. Jose, ubijen u Badnju

    46. Malenica Ivan pok. Mate, ubijen u Erveniku

    47. Malenica Mate pok. Ivana, ubijen u Erveniku

    48. Skelin Mijo pok. Ante, ubijen u Erveniku

    49. Skelin Ante pok. Ante, ubijen u Erveniku

    50. Skelin Krešo pok. Mije, ubijen u Lici

    51. Skelin Mate pok. Ivana, ubijen u Erveniku

    52. Skelin Šime pok. Mate

    53. Skelin Ićo pok. Mate

    54. Skelin Drago pok. Jole

    55. Skelin Paško pok. Paške, ubijen u Ključu

    56. Skelin Ive pok. Stipe

    57. Skelin Mate zvani Maćota, ubijen u Šibeniku

    58. Skelin Mićo pok. Nike, ubijen u Erveniku

    59. Skelin zvani Ćima pok. Nikole, ubijen u Erveniku

    60. Skelin Frane pok Ćime

    61. Skelin Milan pok. Ćime

    62. Skelin Krste pok. Pavla

    63. Skelin Mate pok. Pavla

     

     

    23) Žrtve komunističkog ratnog i poratnog terora u Kljacima (Cro_drc_23)

    1. Miljak Ivan pok. Petra

    2. Mikelić Ivan pok. Tadije

    3. Miljak Petar pok. Mate

    4. Gotovac Šimun pok. Pilipa

    5.Gotovac Blaž pok. Mate

    6. Akrap Ivan pok. Petra

    7. Akrap Ante pok. Petra

    8. Blažević Ante pok. Petra

    9. Goreta Mate pok Blaža

    10. Goreta Mate pok. Bože

    11. Goreta Ante pok. Bože

    12. Goreta Joko pok. Blaža

    13. Goreta Mate pok. Šimuna

    14. Goreta Mate pok. Martina

    15. Jelić Jerko pok. Joke

    16. Jelić Ante pok. Cvitka

    17. Jukić Ivan pok. Marka

    18. Jukić Joko pok. Blaža

    19. Jukić Ana pok. Cvitka

    20. Jukić Pilip pok. Cvitka

    21. Pilić Duje pok. Mate

    22. Pilić Boško pok. Bože

    23. Pilić Bože pok. Paške

    24. Blažević Bože pok. Ante

    25. Buovac Šimun pok. Paške

    26. Buovac Stjepan pok. Ilije

    27. Blažević Ivan pok. Ivana

    28. Blažević Ivan pok. Bariše

    29. Blažević Mate pok. Ivana

    30. Blažević Ilija pok. Mate

    31. Blažević Martin pok. Joke

    32. Blažević Pilip pok. Marka

    33. Kušeta Joso pok. Grge

    34. Blažević Ivan pok. Marka

    35. Blažević Ante pok. Marka

    36. Blažević Petar pok. Marka

    37. Perković Ivan pok. Mije

    38. Šaran Pilip pok. Bože

    39. Vuletić Mate pok. Joke

    40. Vuletić Ante pok. Joke

    41. Vuletić Božo pok. Joke

    42. Perković Pilip pok.Jure

    43. Perković Mate pok. Pilipa

    44. Žurić Joko pok. Jure

    45. Žurić Jakov pok. Jure

    46. Matić Joko pok. Jeke

    47. Matić Ante pok. Marka

    48. Matić Jakov pok. Joke

    49. Matić Jerko pok. Pavla

    50. Radoš Šimun pok. Mate

    51. Radoš Joko pok. Mate

    52. Pauk Ante pok. Marka

    53. Pauk Mate pok. Stjepana

    54. Pauk Ivan pok. Jakova

    55. Pauk Marko pok. Mate

    56. Mikulić Ana pok. Ante

    57. Mikulić Joko pok. Ante

    58. Matić Marko pok. Bože

    59. Ivanišević Ivan pok. Ivana, strijeljan 1944.

    60. Gabela Joso pok. Jose, ubijen 1946.

    61. Gabela Ivan pok. Ilije, ubijen 1942.

    62. Gabela Ante pok. Mate, ubijen 1944.

    63. Relota Mate pok. Ivana, nestao

    64. Relota Mate pok. Ivana ( dijete)

    65. Grizelj Ivan pok. Marka, dijete, od partizanskog metka

    66. Pućo Ivan pok. Ante, nestao

    67.   ?  Bučić pok. Šimuna, nestao

    68. Šimundža Mate pok. Petra, nestao

    69. Šimundža Mate, ubijen

    70. Mešin Jakov pok. Mate, ubijen

    71. Mešin Toma pok. Marka, nestao

    72. Vrbatović Mijo pok. Mije, ubijen 1944.

    72. Vrbatović Filip pok. Mije, ubijen 1944.

    74. Vrbatović Jole pok. Mate, ubijen 1944.

    75. Božidar Filip pok. Marka, ubijen 1944.

    76. Brković Marko    ?   , ubijen 1944.

    77. Bešlija ante pok. Joke

    78. Ojdanić Filip ..?

    79. Brković Ćiko pok. Marka, dijete, ubijen 1943.

    80. Relota Marko,   ?  , ubijen 1944.

    81. Relota Joso,    ?    , ubijen 1944.

    82. Kaić Marko pok. Ilije, ubijen na kućnim vratima 1944.

    Napomena: Zbog neposjedovanja podataka nedostaje popisžrtava Mirlović-Polja

     

     

    24) Žrtve komunističkog ratnog i poratnog terora u  selu Čvrljevu (Cro_drc_24a)

     

    a) «vrljevo

    1. Bakušić Mate, ubijen 1944. na splitskim Gripama

    2. Jokić Joko pok. Ante, ubijen 1944. na splitskim Gripama

    3. Kukić Joko, ubijen 1944. na splitskim Gripama

    4. Stanić Paško pok. Ante, ubijen 1944. na splitskim Gripama

    5. Škomrljušić Ivan pok. Ljube, ubijen 1944. na splitskim Gripama

    6. Škomrljušić Ante pok. Ljube, ubijen 1944. na splitskim Gripama

    7. Škomrljušić Lovre pok. Ljube, ubijen blizu Gospića 1945. Prisilno je bio mobiliziran u partizane, pokušao je pobjeći, ali je uhvaćen i strijeljan.

    8. Perajica Dujo pok. Ante, ubijen u Korušci 1943.

    9. Perajica Lovre pok. Ante, ubijen 1944. na splitskim Gripama

    10. Perajica Ante pok. Luke, ( 1925.) ubijen 1944. na splitskim Gripama

    11.Perajica Mate pok. Ivana, ubijen 1944. na splitskim Gripama

    12. Perajica Ivan pok. Nikole, ubijen 1944. na splitskim Gripama

    13. Perajica Petar pok. Nikole, ubijen 1944. na splitskim Gripama

    14. Perajica Ante, ubijen 1944. na splitskim Gripama

    15. Perajica Ivan, (rođen 1817.), ubijen 1944. na splitskim Gripama

    16. Perajica Ivan, ( rođen 1919.), ubijen na Gripama

    17. Perajica Ante, (rođen 1929.) ubijen na nepoznatome mjestu

    18. Juras Mate pok. Marka, pobjegao sa strijeljanja 1944. na Gripama. Uhvaćen u pojati i ubijen.Ubojica mu je I. M.

    19. Juras Joko pok. Marka, ubijen kod bunara u Niskome.

    20. Božić Ante Radoja, ubijen na «Jurasovoj kulini» 1944.

    21. Božić Špikić Joko, na silu odveden u partizane i ubijen u Karlobagu.

    22.Božić Kurić Marko, ubijen na Muću.

     

    b) Utore Gornje (Cro_drc_24b)

    1. Melvan Joko pok. Mate

    2. Melvan Ivan pok. Petra

    3. Melvan Luka pok. Nikole

    4. Milić Dujo pok. Nikole

    5. Milić Filip pok. Ivana

    6. Milić Jakov pok. Marka

    7. Milić Mate pok. Grge

    8. Milić Joko pok. Grge

    9. Milić Ivan pok. Mate

    10. Milić Joko pok. Križana

    11. Penga Petar pok. Ivana

    12. Baričević Dujo pok. Ante

    13. Baričević Jakov pok. Ante

    14. Baričević Joko pok. Ante

    15. Baričević Ivan pok. Mate

    16. Baričević Marko pok. Mate

    17. Grozdanić Marko   ?

    18. Grozdanić Frane     ?

    N.B: Žrtve iz sela Vinovo nisu prikupljene

     

    25) Žrtve komunističkog ratnog i poratnog terora u  selu Unešiću (Cro_drc_25)

     

    1. Abramac Ante zvani «upe, pok. Joke, rođen 1906. Ubijen 1942. godine u Gračacu kao željezničar.

    2. Abramac Ivan pok. Ante, rođen 1924., ubijen na kraju rata, vjerojatno na Bleiburgu.

    3. Babić Ivan pok. Ante, rođen 1921., ubijen od partizana 1942. na Kordunu.

    4. Babić Nikola pok. Marka, rođen 1920., ubijen od partizana 1942. na Kordunu.

    5. Babić Vice pok. Marka, rođen 1923., ubili ga partizani u šibenskome Vrpolju 1943.

    6. «ular Mate zvani Maćan pok. Ilije, rođen 1914., ubijen od partizana 1943. u Slavoniji.

    7. Dželalija Ive pok. Mate, rođen 1925., ubijen od partizana u Bosni 1943.

    8. Dželalija Mijat pok. Ivana, rođen 1922. ubijen od partizana u Bosni 1942.

    9. Ivanišević Frane pok. Ante, (Boća), rođen 1925. zarobljen od partizana i ubijen u Slavoniji 1945.

    10. Ivanišević Ivan pok. Mate, rođen 1918., ubijen 1942. u Kosovu kod Knina.

    11.Ivanišević Joso pok. Ante ,(Boća), rođen 1922. ubijen na kraju rata, vjerojatno na Bleiburgu.

    12. Ivanišević Marko pok. Joke, rođen 1920. ubijen od partizana 1942.

    13. Ivanišević Stipan pok. Ante, Brkonja, rođen 1920., nestao 1945. na putu prema Sloveniji.

    14. Komar Ante pok. Mate, Kušo, rođen 1919., ubijen od partizana u Lici 1943.

    15. Matetić Luka pok. Krste, rođen 1914., ubijen od partizana na Korduni 1942.

    16. Miljak Jure pok. Jose, Josko, rođen 1920., ubijen u blizini Zagreba 1944.

    17. Rajčić Ante zvani Tađo, pok. Ivana, rođen 1912. ubijen na nepoznatu mjestu 1943.

    18. Rajčić Dujo pok. Mate, rođen 1912., ubijen na nepoznatu mjestu 1942.

    19. Rajčić Mate pok. Ivana, rođen 1921., nestao 1945. vjerojatno na Bleiburgu.

    20. Rajčić Mate pok. Mate, Puždre, rođen 1908. ubijen od partizana 1943. kao pratitelj konvoja.

    21. Višić Šime pok. Joke, rođen 1904., ubijen 1944. negdje u blizini Zagreba.

    22. Višić Jure pok. Joke, rođen 1920., zarobljen 1944. od partizana i nakon mučenja umro.

    23. Vukić Ivan pok. Marka, rođen 1919., ubijen 1942. negdje u unutrašnjosti zemlje.

    24. Vukić Petar pok. Joke, rođen 1916., ubijen 1945. vjerojatno na Bleiburgu.

    25. Matetić Nikola pok. Joke, rođen 1900. Partizani su ga noću u jesen 1944. uhapsili i ubili u Erveniku.

    26. Rajčić Joso pok. Jakova, rođen 1921. Uhapšen nakon rata od komunista i ubijen na nepoznatu mjestu.

    27. Borzić Ivan pok. Ilije, rođen 1891. Partizani ga zapalili u kući na Unešiću 1943.

    28. Ercegovac Paško pok. Petra, rođen 1909. Ubijen u Unešiću 1944. jer je rekao partizanu «Pas ti je drug».

    29. Matetić Marta pok. Tome, rođena 1924., ubili je partizani u Perkoviću.

    30. Abramac Nikola pok. Marka, rođen 1922. Zarobili ga partizani i poslali prve redove gdje je 1944. ubijen blizu Bihaća.

    31. «ular Josip pok. Joke, rođen 1910. Mobiliziran od partizana u jesen 1944. i ubijen na Katarini.

    32. Ivanišević Nikola pok. Ante, rođen 1924. Prisilno mobiliziran i ubijen 1945. godine kod Trsta.

    33.Lagator Šimun pok. Filipa, rođen 1918. Prisilno mobiliziran od partizana, ubijen na Mostaru 1944.

    34. Miljak Marko pok. Ilije, rođen 1908. Prisilno mobiliziran od partizana, ubijen na Mostaru 1944.

    35. Rajčić Grgo pok. Paške, rođen 1928. Mobiliziran kao maloljetnik od partizana i ubijen 1945. u Lici.

    36. Rašetina Ante pok. Mate, rođen 1919. Prisilno mobiliziran od partizana, ubijen na Katarini 1945.

    37. Višić Petar pok. Marijana, rođen 1912. Prisilno mobiliziran od partizana u jesen 1944. i ubijen na Katarini 1945.

    38. Vukić Paško zvani Paljaga pok. Ante, rođen 1909. Prisilno mobiliziran od partizana i ubijen na Kninu 1944.

    39. Fra Ivan Romac, župnik Unešića, ubijen na blagdan sv. Paškala 1944. nakon mise u Koprnu. Njegov ubojica Petrović zvani Brko još uvijek posjeduje fra Ivanovo naliv-pero «Pelikan», spava s revolverom ispod jastuka i što je najgore, još uvijek se tim ubojstvom hvali. Ubojica čeka da fratri «osvete» fra Ivana, ali zasigurno k njemu iz tog razloga neće nitko doći, posebno neće doći fratri. Napomene radi, nekoliko dana ranije, prije nego što je fra Pavao Matić uhapšen i zatvoren u Gracu ( na moru) fra Ivan je, slomljen poteškoćama i nerazumijevanjem rekao fra Pavlu: «Idem u moju župu umrijeti». Njegova se pretpostavka o vlastitoj smrti i ispunila.

     

    26) Žrtve komunističkog ratnog i poratnog terora u selu Planjane Gornje (Cro_drc_26)

     

    1. Baković Jakov pok. Bože, rođen 1912., ubijen u Bosni 1943.

    2. Bilić Nikola pok. Marijana, rođen 1920., ubijen 1945. vjerojatno na Bleiburgu.

    3. «eko Mate pok. Petra, rođen 1921., ubijen 1945. vjerojatno na Bleiburgu.

    4. Jurić Ive pok. Pile, rođen 1924., ubijen u blizini Drniša 1944.

    5. Jurić Krste pok. Ante, rođen 1922., ubijen u Bosni 1943.

    6. Jurić Mate pok. Nikole, rođen 1921., ubijen u Jasenovcu 1943.

    7. Marketić Joso pok. Ivana, rođen 1919., ubijen u Bosni 1943.

    8. Marketić Pajo pok. Ivana, rođen 1914., ubijen 1942. u Vrpolju kod Knina.

    9. Mikić Ante pok. Paške, rođen 1920., ubijen 1945. vjerojatno na Bleiburgu.

    10. Mikić Ive pok. Jakova, rođen 1920., ubijen 1945. vjerojatno na Bleiburgu.

    11. Miljak Ante pok. Mijata, rođen 1920., ubijen 1945. vjerojatno u Sloveniji.

    12. Miljak Ante pok. Šime, rođen 1919., ubijen 1943. na nepoznatom mjestu.

    13. Miljak Jakov pok. Marka, rođen 1908., ubijen 1945. vjerojatno u Sloveniji.

    14. Miljak Nikola pok. Šime, rođen 1921., ubijen 1945. vjerojatno u Sloveniji.

    15. Kero Mate pok. Ivana, zvani Pućo, rođen 1921., ubijen 1945. vjerojatno u Sloveniji.

    16. Šego Ivan pok. Tome, rođen 1919., ubijen na Kozari 1943.

    17. Vukorepa Ante pok. Petra, rođen 1923. ubijen 1945. na nepoznatom mjestu.

    18. Bilić Ante pok. Bože, rođen 1897. umro 1943. od posljedica partizanskog zlostavljanja.

    19. Jurić Frane pok. Ante, rođen 1925., ubijen 1943. u vlaku prema Zagrebu negdje pred Bihaćem.

    20. Kero Frane pok. Bože, rođen 1919., ubijen nakon rata na nepoznatu mjestu.

    21. Miljak Slavko pok. Ante, rođen 1922., ubijen 1942. u Slavoniji.

    22. Vukorepa Ante pok. Mate, rođen 1918., ubijen poslije rata jer je izjavio «Što bi mi mogli Englezima ako nas napadnu?»

    23. Baković Ivan pok. Grge, rođen 1909., mobiliziran silom u partizansku vojsku i ubijen 1944. kod Novigrada.

    24. Bilić Mate pok. Ante, rođen 1925. , mobiliziran silom  u partizansku vojsku u jesen 1944. Ubijen 1945. kod Slovenske Bistrice.

    25. Jurić Marko pok. Ante, rođen 1927.Kao maloljetnik mobiliziran u partizansku vojsku u jesen 1944. i ubijen na Katerini 1945.

    26. Kero Mile pok. Bože, rođen 1923. Mobiliziran silom u jesen 1944. u partizansku vojsku i ubijen na Širokome Brijegu 1944.

    27. Kero Šime pok. Mate, rođen 1914. Mobiliziran silom 1944. i ubijen 1945. u Otočcu u Lici.

    28. Miljak Jure pok. Marka, rođen 1910. Mobiliziran silom u partizansku vojsku u jesen 1944. i ubijen kod Novigrada 1944.

    29. Miljak Mate pok. Grge, rođen 1920. Mobiliziran 1944. u partizansku vojsku i ubijen 1944.

    30. Miljak Mate pok. Nikole, rođen 1912. Mobiliziran silom u partizansku vojsku u jesen 1944. i ubijen na Katarini 1945.

    31. Miljak Nikola pok. Ivana, rođen 1911. Mobiliziran u jesen 1944. i ubijen 1944. kod Novigrada.

    32. Vukorepa Ante pok. Mijata, rođen 1920. Kao ustaški zarobljenik uključen u partizansku vojsku i ubijen 1944. u Lici.

    33. Vukorepa Grgo pok. Jakova, rođen 1922. Mobiliziran silom 1944. i ubijen na Trstu 1945.

    34. Vukorepa Ivan pok. Nikole, rođen 1919. Mobiliziran silom u partizansku vojsku 1944. i ubijen 1945. na Katarini.

    35. Vukorepa Mate pok. Petra, rođen 1919.. Mobiliziran silom u partizansku vojsku i ubijen kod Sunje 1945.

    36. Vukorepa Nikola pok. Mate, rođen 1912. Mobiliziran 1944. u partizansku vojsku i ubijen 1944. kod Novigrada.

     

     

    27) Žrtve komunističkog ratnog i poratnog terora u župi Nevest-Cera (Cro_drc_27a)

    a) Nevest

    1.Kević Petar pok. Ante

    2. Rajčić Paško pok. Mate

    3. Porović Ante pok. Mate

    4. Dželalija Ivan pok. Ante

    5. Dželalija Ivan pok. Ante

    6. Dželalija Ante pok. Mijata

    7. Dželalija Ante pok. Luke

    8. Bošnjak Mijo pok. Nikole

    9. Sunara Ante pok. Jure, zvani Gargić

    10. Sunara Mate pok. Jure, zvani Gargić

    11. Sunara Ante pok. Marijana, zvani Vranelić

    12. Zelenka Jakov pok. Filipa

    13. Zelenka Ante pok. Josipa

    14. Zelenka Marijan pok. Ivana

    15. Višić Nikola zvani Zovo

    16. Slugan Ivan pok. Josipa

    17. Slugan Jandre pok. Ante

     

    b)Sunare (Cro_drc_27b)

    1. Jurjević Ivan pok. Ante

    2. Jurjević Mate pok. Jure

    3. Jurjević Marijan pok. Jure

    4. Sunara Šimun  ?

    5. Sunara Mate pok. Marjana

    6. Sunara Josip pok. Marjana

    7. Sunara Nikola pok. Marjana

    8. Sunara Mate pok. Cvitka

    9. Sunara Jure ?

     

    c) Budiše (Cro_drc_27c)

    1. Budiša Petar pok. Mate

    2. Budiša Mate pok. Ivana

    3. Mrčela Mate pok. Ante

    4. Budiša Ante pok. Nikole

    5. Budiša Šime pok. Petra

    6. Bučević Petar pok. Paške

    7. Ivančević Mate pok. Šime

    8. Pućo Ivan pok Luke

     

    d) Utore Donje (Cro_drc_27d)

    1. Keran Jakov pok. Ante

    2. Botušić Mate pok. Mate

    3. Rajčić Josip pok. Mate

    4. Bajkić Josip pok. Mije

    5. Bajkić Ivan pok. Ivana

    6. Pavić Ivan pok. Ivana

    7. Balek Ante pok. Ivana

    8. Talić Ana žena pok. Mate

     

     

     

    8. Sažetak

    Želimo li baciti letimičan pregled na zbivanja tijekom prve poratne godine u Drnišu, ali i šire u Hrvatskoj i želimo li sve sabrano u nekoliko crta sažeti dobit ćemo slijedeće: sumornu sliku stvarnosti prožetu osudama, strahom, progonima, strijeljanjem, pljačkom i terorom svake vrste. Hrvat biti u ovo doba znači: imati grobove u kući nad kojima ne smiješ ni tužiti, istovremeno svakodnevno čekajući tko će slijedeći biti ubijen ili odveden na dugogodišnju robiju. Rječnik koji prevladava: smrt, robija, strah, demagogija, neizvjesnost, neimaština, osuda. To nam je dala komunistička strahovlada u svojoj prvoj godišnjici. Ne ponovilo se nikada i nikomu.

     

    9. Drniš u komunističkoj 1946. godini

    Nova godina i početak 1946. nisu donijeli  Drniškoj krajini nikakvu promjenu. Naprotiv, neke su se stvari pogoršale i nevolja produbila, zahvaćajući sve slojeve naroda. Ovo je doba velikih protucrkvenih kampanja, vrijeme prisilne kolektivizacije, uvođenja u javni život ruske terminologije i ruskog načina «razmišljanja».  Stepinac je uhapšen poslije «Pastirskog pisma», stotine svećenika nalazi se na robiji ili je već ubijeno, pljačka se i konfiscira sve što im pod ruku dođe. Učvršćeni naglim pogoršanjem i zahlađenjem odnosa među «ratnim saveznicima» Sovjetima i Amerikancima, komunisti u Hrvatskoj, pa tako i u Drnišu slobodni su raditi što ih je volja. Sve što ima prizvuk «Zapada» postaje proskribiranim i prokletim.

    Sovjetski Savez i njegova «veličina» uzori su «radnome narodu» Drniša i njegovi komunistički lideri hvale ga punim ustima. «Proleterske čete» marširale su Drnišom i Siverićem, a i drugim seoskim mjestima Krajine pjevajući ode velikim «Rusima». Pjevali su: «Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska»; «Nosim kapu sa tri roga, jer se borim protiv Boga»; «Mi hoćemo sve popove, časne sestre i lopove, natrpati u topove». Takvim su marševima svakodnevno budili ljude: čas je marširao «radni narod», čas «proleterske brigade», čas «komunistička skojevska omladina», čas još ponajgori «AFŽ-e».

    Veličanje Sovjetskoga Saveza bila je sveta dužnost svakoga nadobudnog «radnika i seljaka». Svaka negativna riječ o Rusiji značila je dugi zatvor. Zato su se ljudi, oprženi primjerima osuđenih, povlačili u se i šutjeli. Jednom je jedan siverićki seljak opsovao «ćaću Staljina» jer se ne živi od «priče» nego od «oranja i kopanja». «Drugovi» su to doznali i poslali ga u «Gradišku na odmor». Kad je 1948., poslije takozvane «rezolucije informbiroa» počela kampanja protiv Staljina i Rusa, oni isti, koji su ga do jučer u nebesa dizali, sada su ga pokušali baciti u pakao. Od ovog vremena postoji priča: kad su u Siveriću počeli vikati kako je Staljin ubojica, razbojnik i diktator, jedan je seljak odgovorio komunističkome «zvučniku»: «To smo mi i prije znali, samo nismo od vas to smjeli reći».

    «Slobodna Dalmacija» koju pratimo polako smanjuje broj informacija i izvješća, posvuda pa i o Drnišu. Njezine stranice postaju politički komunistički pamfleti i «lancuni govora». I njezin se rječnik osjetno mijenja. Srbizmi pristižu i već se vidi da ju se čisti i od Hrvata, a i od onih koji misle. Primjenjuje se stara komunistička parola, posebno sačuvana među srpskim oficirima nekadašnje jugovojske: «Nema ti, druže, šta da misliš. Ima tko za te misli». Ipak, pratimo izvješća kako ih komunisti donose u «Slobodnoj Dalmaciji», dodajući im poznate mi činjenice «drugih izvora».

    Ponovno se nastavljaju konferencije: «Konferencija zadrugara u drniškom kotaru» 83  održana je u kino dvorani koja se zove «Odak», nazvana po skladatelju Krsti Odaku. Konferenciju je prema daljnjem izvješću otvorio predsjednik zadruga kotara Drniš Marko Pokrovac. Govorili su «drug» Fabo Mrša, član Oblasnog NO-a i Vlahov Mile, član Okružnog NO-a. Ovaj se posljednji oborio na špekulante kojih je posvuda i koje treba naći. Stvorili su i zaključke: 1.Otkrivati špekulante i prijavljivati ih narodnim vlastima; 2. Treba koordinirati Narodni front s narodnom vlasti i upravom zadruga; 3. Treba sazvati godišnju skupštinu i prikazati «bilans» godišnjeg rada.

    Budući da Krajinom vlada nestašica, AFŽ je ponovno aktivan: « U selu Matasima kotara Drniš, na inicijativu mjesnog odbora AFŽ sakupljeno je 88 komada jaja i 36 l. vina. Taj dar su žene poklonile Narodnoj obrani da bi na taj vidan način iskazale svoju ljubav prema Jugoslavenskoj armiji.» 84  Akcije se nastavljaju: «Žene siverićkih rudara darivaju ratnu siročad». Isto tako, skupljaju po selima «slamu i odjeću» za vojsku. 85 Kaže se da su prikupile 20 kg kolača i 30 l. vina. Što će «djeci» vino? Na «Sastanku plenuma USAOH-a» omladina kotara Drniš preuzela je obveze:»... da će sijati žitarice, da će prenositi gnoj, da će rezati voćke i vinograde, okopavati, likvidirati nepismenost i popraviti osam škola...» 86  U svibnju se po običaju slavio «Prvi maja» Novinsko izvješće kaže da se u Drnišu okupilo 8.000 radnika i seljaka koji su sudjelovali u proslavi.»... Klicalo se Titu, Prvome maju, bratstvu i jedinstvu, Trstu, Julijskoj krajini...87 U lipnju su priređene u Drnišu demonstracije «zbog nepravednog razgraničenja u Trstu».88 Govorio je Mirko Jelić, član Kotarskog odbora NF. Poslali su protestni telegram «Savezu ministara u Pariz. U prigodi «Omladinske nedjelje» u Drnišu je održana još jedna konferencija mladih. Govorio je Šime Pavić, predsjednik kot. odb. NOJ. Pozvao je na «javne dobrovoljne radove». Planiraju stvoriti dva radna voda omladinaca. Omladinski su «rukovodioci»: Ivan Ile, Mirko Grubač i Pera Andrić. Namjeravaju popraviti sve sporedne putove u mjestu. Ovdje se poziva «omladince» da se jave za rad na izgradnji «Omladinske pruge», ali se ne govori koje.89

    Komunisti, polažući mnogo napora u propagandu radništva spominju stalno «radne pobjede». Tako izvještavaju: «Drniški rudari prijeći će proizvodnju iz 1939. godine».90  Sve je u sklopu puno riječi i propagande. Pod naslovom «Na sastanku radnika ugljenokopa Siverić» izvješćuje se kako je rudnike posjetio tajnik Zemaljskog odbora JSRN Hrvatske za Dalmaciju « drug Josip Poduje i član inspekcije rada Gligo». 91  Oni su u pratnji «predsjednika T. Milete, dir. rudn. Lončara i ing Pintarića» obišli rudnik. Pod naslovom «Rudarski radnici drniškog bazena premašili su u prosincu proizvodnju za 16,4 posto prema proizvodnji u studenom» izvjestitelj pravi lamentacije rudarima. Proglasili su «udarnicima» rudare Božu Denića, Pavla Vetnića, Marka Žarkovića, Milana Devića, Petra Tatomira , –uru Miloševića, Nikolu Grgića, Milu Nakića, Petra Grgića, Antu Brakusa, Matu Novakovića, Ivana Ledenka, Vladimira Nakića i Ivana Ciklića. 92  Veličanju «radničkih pobjeda» u Siveriću pridružio se i Ivan Ribar koji ih je posjetio te u pratnji «druga Jakova Tomića» obišao rudnike. «Voliš li posao? pitao je Ribar dječaka Josu Tomića. Volim: rekao je dječak. 93 Kakvo pitanje, takav odgovor.

    Osim Siverića ne postoji nešto konkretnijega. U ovo vrijeme mnogo se govori u Hrvatskoj o «kaučuku». Vjerojatno su ga namjeravali i u Drnišu stvoriti, jer u to se vrijeme sve moglo. Sovjetski je Savez već sve uspio, moći će se tako i u Hrvatskoj. Mnogo više od «proizvodnje kaučuka» ljude iz drniškog okruga mučila je riječ «otkup». To je znak za ponovnu pljačku. Ljudima su davane norme proizvodnje. Morali su praktično komunistima dati svu svoju ljetinu. Pod izlikom «viškova proizvodnje» komunisti su uzimali sve.94  Novine su uvijek redovno ranije najavljivali «otkup»: u svibnju bijele žitarice i vunu, u rujnu grožđe, u listopadu kukuruz, bademe itd. Svijet je bio očajan jer je glad kucala na mnoga vrata. Ne imajući ničega drugog, komunistima su se osvećivali pjesmom. Tako bi grupa momaka noću u mraku pjevala: «Drug je Tito pokupio žito, sad se «guza» oko kukuruza». Brzo su morali nestati u mraku da ih ne uhvati «narodna milicija». Novine izvješćuju i o «Kosidbi u Petrovom Polju», kazujući da su «omladinci» pokupili 20.000 kilograma sijena.95 Sučićev se traktor nije morao bojati. Svih njegovih «osamdeset konja» imali su što jesti. «Omladinci» pored poljskih radova dovršavaju «mesarnicu i ribarnicu». Posebno su požrtvovni «drugovi Ante Nakić i Markiša Pokrovac. Bravarske i kovačke radove izveli su Ivan Vukušić, Jozo Babić i M. Marin».96  Izvjestitelj kaže da je u drniškome kotaru pokošeno 150 hektara livada i sve na «dobrovoljnoj bazi». Kroz takve napise provlače parolu:»Njegujmo i razvijajmo pokret udarništva».97

    O kulturnim zbivanjima «Slobodna Dalmacija» iz Drniša veoma malo izvješćuje. Ona je zaokupljena drugim problemina. Ipak obavještava: «kako aktiv Kotara Drniš radi na širenju pismenosti»98 i «kako je završena školska godina na gimnaziji»,99 «kako se gradi zid na šetalištu na Poljani, koji grade Ivan Vukušić, Jozo Babić, Stipe Odak, Ivan Babić»100  i kako se u Drnišu osnovala Srednja šumarsko-poljoprivredna škola.

    Jedan od najtežih udara učinjenih protiv ljudske slobode i imovine jest najava «agrarne reforme». Ona je u Drnišu prva zahvatila samostan Visovac. Kampanja je najavljena stalnim sumnjičenjem Stepinca i čitavom kampanjom protiv njega. To je vrijeme kad sude fratre na Poljudu u Splitu radi»navodne krađe struje», kad svakoga biskupa stavljaju pod povećalo i kad tvrde kako je Stepinac «izručio partizansku djecu časnim sestrama ustaškinjama».101  Novine donose pod naslovom «Prve agrarne rasprave u Kninu i Drnišu» najavu oduzimanja zemlje. Kaže se da je Oblasna komisija donijela odluku o zemljama katoličkih samostana u Kninu i Visovcu. Rasprava je održana 28. III. u Kninu. «Diskusiju je otvorio seljak Mijo Vukadin». Druga rasprava održana je u Drnišu 29.III. 1945. u zgradi kina. Predsjedao je Kuzma Jelušić, predsjednik Oblasne agrarne komisije. Visovac je zastupao fra Ćiril Vrcan, tadašnji gvardijan, a pravoslavce pop Jovan Sunajko. Dr. Zdravko Birimiša, referent Oblasne agrarne komisije huška svojim govorom već pripremljene «seljake». Stipe Kisić predložio je oduzimanje zemalja jer one svejedno «fratrima ne trebaju». U diskusiji je sudjelovao i seljak Ivan Matić, čiji je govor unaprijed bio pripremljen. Komisija je donijela odluku o oduzimanju «Visovačkih zemalja».102

    Pop Jovan Sunajko bio je «ratni zločinac» prve kategorije jer je aktivno sudjelovao u četničkim pokoljima «raspopa» –uića. Komunisti su ga htjeli strijeljati, ali se našao netko «viši» da ga zaštiti. Kad su drniški Srbi čuli da bi i Sunajko mogao biti osuđen bili su spremni podignuti pobunu. Komunisti su ga stoga pustili. Bio je «paroh» crkve u koju je rijetko tko išao i tek neposredno pred smrt bio je preselio iz Drniša u Knin. Službenik željeznice i kasniji partizan A.G. pričao mi je kako je znajući za Sunajkova zla, išao u komandu VIII. korpusa, pitati zašto se drugi strijeljaju za manje, a Sunajko o komu se sve zna, šeta slobodno Drnišem. Odgovoreno mu je da se ne miješa gdje mu nije mjesto, ako želi nositi glavu na ramenu. Shvaćajući za koga se «borio» i što se zapravo zbiva u novoj Jugoslaviji, A.G. se postupno povukao, pretvarajući se od «borca» u «ustašu» i nikada više nije mogao «čuti za partizane».

    Zla u koja je upao samostan Visovac oduzimanjem zemlje nisu prestala nego tek počela. Visovac su od pada Drniša u komunističke ruke stalno «posjećivali» drugovi, od Mike Tripala pa nadalje. Fratri su vječno strepili za živote. Nešto kasnije, pedesetih godina, samostan će na ime «poreza» u nekoliko navrata potpuno orobiti, odnoseći sve što se moglo odnijeti. Fra Joakim Friganović, tada na otočiću s tugom se uvijek sjećao tog vremena i nevolja i o njemu je znao dugo pričati. Pri pljački jedan ga je od nasilnika i pretukao. «Slobodna Dalmacija, najavljujući upravo takve vrste poreza piše u broju od 27.8. 1951. godine slijedeće: «Bilo je krajnje vrijeme da se nešto napravi. ... Neredovito oporezivanje prelazi u kampanju. ... U mnogo slučajeva, tek kada u selo dođe ekipa, onda se odbornici angažiraju. Iz nekih primjera, pod teškim okolnostima, može se zaključiti, da takvi ljudi ne smatraju porez obaveznim.» 103  Nešto kasnije u broju od 1.rujna, kaže se: «Pospješiti naplatu poreza za treći kvartal» ... Kotari Vis, Korčula, Dubrovnik i Drniš najgori u Dalmaciji...»104  Kad govorimo o pljački Visovca trebalo bi napomenuti tri vrste aktera, koje ne smijemo zaobići. Prvi su okorjeli pljačkaši koji su iz mržnje sve to radili. Drugi su to radili jer su to raditi morali. Treći su bili miljevački seljaci, koji su znajući da fratri nemaju što jesti, a na potajnu preporuku «robljača», preplivavali Krku s komadom kukuruzne pite u ruci ili s komadićem slanine koju su jedva stjecali, jer to je bilo vrijeme teške neimaštine. O takvoj mi je «pljački» naširoko pričao sada pokojni Drnišanin Frane Drezga, tadašnji kotarski službenik, koji je sam u tomu sudjelovao. On je to ponajmanje želio, ali je na to bio prisiljen. Bilo je naređeno da na Visovcu ne smije ostati ni «zrno kukuruza». Da bi se «iskupio» sve kasnije godine svoga života Frano Drezga donosio je «žrtvu okajnicu». Nije bio sam: nekolicina ljudi nije željela, a morala je pljačkati fratre. Istovremeno, druga grupa to je radila s naročitom slašću. Sva mi je njihova imena rekao, ali iz viših razloga ovdje ih se ne nabraja. Glavni pljačkaš ipak se mora spomenuti. To je bio Jovica Balać. On je pri pljački udario gvardijana fra Joakima Friganovića. Jedan od pljačkaša na Joakimov prigovor da ne smije oduzimati «Gospine poklone» odgovorio je rugajući se: «Kad se Gospa bude udavala, javite, pa ćemo joj kupiti dotu». Kasnije je poludio. Gol je «hodočastio» od rodne kuće do Visovca i tako htio prijeći na Visovac. Milicija ga je strpala u auto i odvela u ludnicu gdje je ubrzo umro.

    Nevolja, neimaština i glad natjerali su ljude drniškoga kraja da se iseljavaju na druga mjesta i ostavljaju rodna ognjišta. Ovo je doba kad su mnogi samci, ali i cijele obitelji napuštali Drniš. Pod naslovom «Otputovala je druga grupa kolonista iz kotara Šibenik, Drniš i Knin» izvjestitelj govori o odlasku u Vojvodinu. 105  Iseljavanje neće prestati ni do najnovijeg doba. Stanovništvo se u odnosu na 1939. godinu, kad je Drniška krajina bez Promine brojila 55.000 stanovnika, smanjilo 1991. zajedno s Prominom na oko 22.000 stanovnika. Propast Hrvatske države, srpski plan «velike Srbije» i sasvim krivi ljudi na krivim mjestima ovo su prouzročili.

    Ni u ovom vremenu ne nedostaje «osuda» ni «presuda» iako novine o njima rjeđe pišu. Ovo je doba kampanja zbog ubačenih letaka, opasnosti od izdajnika, vanjske reakcije, ugrožavanja tekovina «NOB-a» i koječega drugog. Pod naslovom «Narod Drniša suzbit će šverc i špekulaciju» daje se obavijest da će se 8.1. 1945. održati konferencija čiji je zadatak poučiti «narodne mase» u borbi protiv špekulacija. Na konferenciji je govorio Milo Vlahov, pročelnik okružnog «NOO», Mate Bračić, pročelnik kotarskog «NOO». Slični su sastanci održani i po okolnim selima. 106  Izvjestitelj donosi članak o «Otkrivanju špekulanata sa platnom u Drnišu», gdje se kaže da je «seljakinja iz Promine tužila trgovkinju Peru ud. Budiša radi šverca platnom». 107  U ovo je vrijeme bio na smrt osuđen u Šibeniku Ilija Prnjak iz Kljaka, za koga su komunisti tvrdili da je bio teški zločinac. Izvjestitelj donosi: «... Kao komandir ustaške milicije sve do oslobođenja Drniške Krajine pravio je razna zlodjela nad pristašama NOP-a».108  I ovu, kao i druge ovakve presude treba uzeti s krajnjom rezervom, jer je život jednog Hrvata u ovo doba vrijedio bescijenje. Pod riječju «razne» ne stoji konkretno djelo. U članku se dobiva dojam da je najveći «Prnjakov krimen» što su ga se bojali dok je kao policajac prolazio selima.

    Iz novinskog članka «Slobodne Dalmacije» pod naslovom «Predloženi narodni suci za kotarske i gradske sudove» bit će nam jasno kakva se pravda mogla očekivati od sasvim nestručnih i diletantskih sudova. « Kotar Drniš: «ulina Petar pok Frane, zemljoradnik, Lukar ... Bogoslav Odak, mehanički radnik, Siverić, ... Nakić Tonći pk. Josipa, trgovac, Drniš, ... Živković Kata ž. Markova, domaćica, Badanj, ...»109

    Crkvene se prilike nisu ništa mijenjale nego naprotiv, pogoršavale. Fra Roka Labora zamijenio je novi župnik fra Ivan Abrus, također rođeni Drnišanin. Ovdje donosimo njegovu kratku biografiju.

     

    FRA IVAN ABRUS: 1946. - 1947.

    Rodio se u Drnišu 25. 9. 1911. od oca Ivana i majke Boje r. Bašić. Na krštenju je dobio ime Josip. Osnovnu školu i dva razreda srednje građanske škole završio je u Drnišu. U Sinju završava klasičnu gimnaziju. 30.8. 1929. ulazi u novicijat na Visovcu. Filozofski studij završava u Sinju, a teološki u Makarskoj. Za svećenika je zaređen 28. 3. 1936. u Splitu.

    Od 1936. do 1937. župski je pomoćnik u Drnišu i Lovreću. Od 1937. do 1940. župnik je u Velikom Brdu. Od 1940. do 1946. zborovođa je u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu. Od 1946 do 1947. (ukupno 18 mjeseci) bio je drniški dekan i župnik, odakle odlazi u Zagreb te do 1948 predaje kao profesor pastoralku i vodi pjevački zbor Gospe Lurdske u Zagrebu. 1948. uhapšen je i poslan na robiju u Staru Gradišku gdje ostaje do 19. 3. 1953. Od 1953. do 1955. profesor je na gimnaziji i zborovođa u Sinju. Od 1955. do 1958. župnik je u Tučepima. od 1958 do 1962. župnik je i dekan u Metkoviću. Od 1962. do 1964. kateheta je studenata i zborovođa u Zagrebu. Od 1964. do 1967. gvardijan je u Omišu. Kratko je vrijeme župnik Gospe van Grada u Šibeniku, a zatim župnik sinjske župe do 1970. godine. Od 1970. kratko je zborovođa i profesor glazbe u Sinju, a onda do 1976. voditelj pastoralnog centra u Splitu i voditelj Trećega reda u Provinciji. Od 1972. do 1988. bio je urednik «Vjesnika Provincije».

    Umro je 19. 11. 1993. u splitskoj bolnici u 83. godini života, 65. godini redovništva i 58. godini svećeništva, a pokopan na splitskome groblju Lovrinac.

    Pored na smrt bolesnog fra Roka Labora fra Ivanovi su pomoćnici i nadalje fra Stanko Brčić i fra Damjan Grgat. Za njegova župnikovanja na Veliki petak 1946. komunisti su pokušali spriječiti procesiju gradskim ulicama. Nisu uspjeli jer su katolici pograbili kamenje i razbili kamion ostavljen nasred ulice kako procesija ne bi mogla proći. Abrus je kao župnik započeo voditi «Stanje duša», neslužbenu knjigu župe u koju je precizno upisivao svaku drnišku katoličku obitelj ponaosob. Kao vrstan glazbenik ostavio je za svojeg relativno kratkog boravka u Drnišu čitavu hrpu nota i harmonija crkvenih pjesama koje su se upotrebljavala sve do pada Drniša.

     

    9. Drniš i komunistička 1947. godina

    Što se tiče općih prilika u 1947. godini u Drnišu ništa se bitnog ne mijenja. Iste su teškoće, isti problemi isti akteri koji ih uzrokuju. Mitinzi, «proleterske brigade» «radne akcije», ruska propaganda na djelu u Hrvatskoj, neimaština, teror po zlu poznatog Aleksandra Rankovića, jednake proslave, AFŽ, SKOJ , KPJ: sve kao i ranije. «Slobodnu Dalmaciju» koja je jedina u to doba bila u mogućnosti izvješćivati, jer drugoga tiska i nije smjelo biti, pratimo iz broja u broj: «Žene Drniša počastile su predstavnike naše Armije». Kaže se da je predstavnica Marija Zelić pozvala oficire, vojnike i predstavnike narodne vlasti. Pozdravio ih je «predsjednik Mjesnog Narodnog Fronta Radovan Kulušić». 110

    «V zasjedanje Kotarskog NO-a Drniš» otvorio je «drug Paško Skelin, predsjednik Kotarskog NO-a.111  Delegati Oblasnog NO-a  bili su Mladen Koritnik i Mirko Jakovčević. Na zasjedanju  izabrano je  predsjedništvo u koje je pored ostalih kao tajnik ušao Dušan Crnčević. Kako se čini «drugovima» ne ide kako su htjeli. Kritiziraju nerad i sebičnost pojedinaca i optužuju zbog neodgovornosti prema «narodnoj vlasti» jer nije uspio «otkup». Na ovom istom zasjedanju podnesena su i ostala izvješća. Izvještaj o građevinskim radovima podnio je povjerenik Privrednog odjela Kotarskog NO-a Ante Malenica. O radu na prosvjetnom polju govorio je Paško Skelin. O poljoprivredi je govorio Dušan Perišić, o financijama Mate Buzov, o zdravstvu Ante Ivanišević, o «narodnom sudu» Mirko Mrduljaš. Na sastanku su stari suci porotnici zamijenjeni novima. Po prikončanju zasjedanja povjerenik Oblasnoga NO-a Mladen Koritnik upozorava da se najozbiljnije shvati «otkup žita».

    Da se i za «kartanje» išlo u zatvor shvatila je grupa kartaša: Božo Dadić, Mate Aralica, Vice Patiera i Dražan Skelin. Oni su bili osuđeni na višemjesečne kazne «prisilnog rada».  Novine pišu: «Takvim radom nanosi se šteta čitavome radnom narodu, koji sve svoje snage ulaže na izgradnji svoje zemlje. Pojava kartanja, koja se zadržala kod nekih ljudi kao stara navika, nije u interesu radnoga čovjeka...»112  «Kartaše» komunisti nisu ostavljali na miru. Nešto kasnije, 1953. godine ponovno će se oboriti na «kartaše» koje su ulovili u «raciji». Tako pišu: « Što se krije iza zavjesa u drniškim «Škurim kućama», kod «Vilsona», «Bobe» i «Kuma zeca»? «lanak nastavlja: «Razmišljajući o tome tko su ta lica, koja se bave kockanjem, ustanovio sam, da su to isključivo ljudi skloni i drugim porocima, osobito laži. ... Naletjeli nekidan organi kriminalistike u kuću «Kuma zeca» i našli gdje igraju briškule Vice Patiera, Krste Subota i Mate Ramljek «Bićo». ... Red bi bio i da se razni «Vilsoni», «Bobe» i drugi vlasnici «crnih kuća» ostave tako nepoštenog izrabljivanja kockara». 113  Novinar donosi moralnu prediku, napominjući da je ovakva vrsta problema velika i opasna, posebno za obitelji.

    Drniške «kockare» nije vrijeme pregazilo. Informacije radi, k meni je kao drniškome župniku došla 1991. «delegacija drniških žena» moleći me da s njima «demonstrativno porazbijam aparate kockarnice «Las Vegas» koju je u Drnišu bio otvorio «Kum». Navodno im muževi više kući ne dolaze ni na spavanje, a kamo li da donose plaću. Nisam želio, jer dozvolu za otvaranje kockarnice daje «Općina», a «muževe» tamo nitko silom ne odvodi. Ipak sam predložio rješenje: neka napadnu «Općinu», a muževe ne puštaju iz kuće.

    Krajem siječnja bila je «Zakletva sudaca porotnika». Sudionike je u kino dvorani pozdravio Mirko Mrduljaš. Za stalnog suca bio je imenovan Niko Kisić, koji je održao i referat. «Konferenciji su prisustvovali tajnik Kotarskog narodnog odbora, drug Dušan Crnčević, i narodni zastupnik drniškog kotara Martin Sučić kao i drugi predstavnici narodne vlasti.»114

    Na «zboru birača» u Drnišu narod je dao niz prijedloga u cilju pomaganja narodne vlasti u izvršenju zadataka»: kaže izvjestitelj «Slobodne». Mjesni odbor podnio je izvještaj građanima kojih je oko 500. Na «zboru» su: Ivan Babić, Paško Skelin, Dušan Crnčević i Veljko Kovačević. «Diskutirali» su: Ivan Kravar koji je zastupao da treba sagraditi most na Potoku i Niko Mihaljević koji traži popravak putova u Badnju. 115 «Zbor» je održan i u Siveriću. Tu su: Dušan Crnčević, Petar Odak, Ivan Knez i Ivan Lilić. «Diskutiraju»: Boško Mrđen i Boja «ernivec. Govorilo se o otkupu žitarica i «mrsa» koji «u potpunosti nisu uspjeli».116

    Pred kotarskim sudom u drnišu održana je «rasprava» protiv lugara Petra Prnjaka i Jose Brkovića iz Kljaka. Oni su bili optuženi i kažnjeni što je «netko» posjekao šumu zvanu «Drvar» u Kljacima. Obojica su dobili po šest mjeseci robije. 117

    «U Drnišu je održana godišnje skupština Kotarskog društva Crvenog križa.» 118 Na  skupštini je izabrana nova uprava: Daslav Mudronja, Mila Lovrić, Smilja «enić i Mila Cota.

    Komunisti su u Dalmaciji koze proglasili «državnim neprijateljem». Odlučili su ih iskorijeniti jer navodno uništavaju šume. «Na masovnom frontovskom zboru ... zaključeno da se unište koze kao šumske štetočine.» 119  Budući da su u isto vrijeme progonili i fratre, ljudi su začas stvorili «reakciju». Pričalo se, koliko god ih kolješ i ubijaš, koza i fratara ne može nestati.

    Priča o «dobrovoljnim radnim akcijama» na koje se mora ići, jer ako ne želiš odvedu te silom, također je «biser» ovih vremena. Komunisti su gradili prugu Šamac-Sarajevo i trebala im je besplatna radna snaga. Po čitavoj tadašnjoj Jugoslaviji nagonili su ljude na rad. Tako su i u Drnišu formirane «dvije radne čete graditelja Omladinske pruge Šamac-Sarajevo, koje će krenuti na prugu u drugom dijelu prve smjene». 120  Pred postrojenu «omladinu» izišao je i pozdravio je Slavko Vestić u ime Kotarskog odbora. Za komandanta 1. čete bio je određen Jandrija Crnčević, a za 2. Stipe Ivić. Postrojenu mladost pozdravio je i «drug Mile Dobrić, kao i «kapetan JA Marin Tikulin.

    «Jednoglasno» prihvaćanje izbornih listi bilo je sasvim uobičajeno posvuda pa i u Drnišu. Na predizbornom mitingu kaže se da je narod «Drniša aktivno učestvovao u biranju kandidata.» 121 «Diskutiralo» se o kandidatima: Anti Zeniću, Dani Kušpiliću, Daslavu Mudronji, Dinki Buliću, Mati Nakiću, Rosi Petričević, Zlatni Milić-Štrkalj i Pašku Buhi.

    Prvi dan svibnja kao «Prvi maja» Drniš je, po izvješću, proslavio isticanjem zastava, okupljanjem na «Gradini, odakle je krenula bakljada na čelu sa muzikom Mjesnog sindikalnog vijeća».122 Kaže se u napisu da je sudjelovalo oko 8000 ljudi. Govorili su: Paško Skelin, Dušan Crnčević, Mile Lovrić, Krešimir Odak i Boško Kovačević. Braća «Stevo i Vlade Ćosić» priredili su «fiskulturu», a poslije je bio «koncert» glazbe.

    Završeni izbori potvrdili su za predsjednika Mjesnog NO-a Ivana Babića. Događaju su «prisustvovali: Ante Zelić, Dušan Crnčević, Radovan Kulušić, Veljko Kovačević, Josip Širinić, Tode Njeguš, Ivan Skelin, Marko Dičak i Vaso Krasić. 123 Komentator «Slobodne» kaže: «Narod Drniša birao je za kandidate najistaknutije mještane čija je odanost narodnim interesima provjerena kroz dosadašnji rad.» 124  Kandidacione liste rađene su po svim «rejonima», gdje su i održani masovni mitinzi. Milenko Grabić na jednom od takvih mjesta «hvali» Nikolu Kolundžića-Kalina kao kandidata: «Zaslužuje da ga kandidiramo jer je uz NOP bio od prvog dana ustanka...» 125 Kolundžić je aplauzom izabran za kandidata. Nikola Adžija, Gojko Kovačević, Paško Skelin i Joža Pranić bili su kandidati ostalih «rejona». Izvjestitelj «Slobodne» daje obrazloženje: «Kandidiranjem ovakvih ljudi narod kotara Drniš je uvjeren da upravljanje svojim kotarom povjerava pravim rodoljubima i narodnim borcima.» 126  Što su nestručni i neobrazovani  ne predstavlja nikakvu poteškoću. Zato je Drniš zapamtio njihovu «rodoljubivost i odanost».

    Licemjerje izvjestitelja «Slobodne Dalmacije» doseže svoj vrhunac u izvješćivanju o «otkupu vune, žitarica i vina» što se kampanjski provodila u lipnju 1947. On piše kako se:»Narod kotara Drniš rado odazivlje otkupu vune». Nastavlja navodni govor seljaka: «Mi ćemo dati točan popis ovaca, jer mi želimo dati svu vunu na otkup državi pošto imamo povjerenja u našu narodnu vlast.» 127 Istovremeno prigovara «odbornicima» da se nisu dovoljno angažirali kod otkupa. To znači da ih kori radi slabo izvedene špijunaže, jer su seljaci ipak posakrivali vunu, ne želeći je dati u bescijenje. Svi «odbornici» nisu uvijek ni bili loši ljudi. Priča se da je jedan lugar morao kao «odbornik» popisivati ovce. On bi poručio obiteljima kojima je morao prebrojati ovce: «Dolazim sutra. Nemojte se usuditi sakriti koju ovcu. To je značilo: dolazim, sakrijte ovce da vam ih ne moram prijaviti. Ova su «prebrojavanja» pastire učinila trajno opreznim: pitate li i danas neuku pastiricu koliko ima ovaca nikada nećete dobiti odgovora. Odgovor je salomonski: «Ima ih». Izvjestitelj u drugom članku izvještava kako je «otkup vune» izvršen u Drnišu za 100 posto. Napominje da je sve bilo u tri dana već gotovo. 128

    Drniška krajina morala je po nalogu «narodne vlasti» saditi poljoprivredne kulture neprimjerene podneblju. Seljake su nagonili na sadnju pamuka, riže, kikirikija i još nekih biljki. Pravljene su velike kampanje, točno po uzoru na Rusiju. Seljaci su dobivali norme proizvodnje i morali su je izvršiti. Bojeći se gladi i prozrijevajući komunističku glupost seljaci su se dosjetili kako da doskoče komunistima. Skuhali su sjeme svih sjemenki koje su dobili. Pored sjemena neprirođenih biljki bacali su u brazde potajno sjeme kukuruza. Komunisti, pored toga što su nadgledali gotovo svaku sjetvu, ništa nisu mogli kontrolirati sve dok nije sjemenje izniklo. Dugo im nije bilo jasno kako se moglo dogoditi da seljak sije pamuk, a niče kukuruz. Nekoliko godina kasnije, videći da od takve poljoprivrede nema nikakve koristi, sami su odustali od daljnje komedije. Na mjestima gdje se «glupi» nisu dosjetili kuhanome sjemenu, pa je iznikao pamuk, komunisti su se divili uzrastu. Kad je došla prva bura pamuka je bilo posvuda, samo ne tamo gdje su htjeli da ga bude.

    U srpnju «narodna vlast» najavljuje gradnju bolnice u Drnišu. «Socijalni» daje kredit od 6 milijuna dinara». 129  Plan neće biti dugo vremena ostvaren.

    «Drniš 16. IX. šalje na Omladinsku prugu svoju radnu brigadu». Ona je utemeljena na svečan način i dano joj je ime «Bude Borjana». Kao predstavnici vlasti na formiranju su: Špiro Mileta, Marko Ivić, Stipe Kisić, Jandrija Bodrožić i Ante Ramljak. Dan kasnije otputovali su na «posao». 130 Nekoliko godina kasnije drniška će omladina biti zbog nerada i loša primjera vraćena s takozvane «Omladinske radne akcije SORA». Na pitanje što su učinili, rekli su mi da su «ispunili normu» prije nego svi ostali. Posadili su dvije tisuće borova u jednu jedinu rupu.

    Izvjestitelj kritizira nesređeno stanje u opskrbi Šibenika i Drniša: «Stanje na tržištu u Drnišu je još i gore. Tamo je Kotarska nabavno-prodajna zadruga monopolizirala sav rad, u pogledu opskrbe pučanstva, u svoje ruke, te se opskrbljivanje vrši nepravilno.» 131  Ovo je doba «otkupa» kukuruza, vina i ulja. Komentari izvjestitelja otkrivaju sveopću neimaštinu i siromaštvo. Uskoro slijedi i «odredba» o otkupu krumpira, dana od najviših vrhova Republike. Primjetno je da znaju točno kad će što «otkupljivati».

    Pred kraj godine još su ustanovljena dva politička tijela: Prvo: «Kotarske i gradske izborne komisije na području oblasti Dalmacije: Drniš: Mirko Mrduljaš, Mijo Lemo, Tona Ratković, Mate Primorac, Melko Kolombo, Nikola Kisić, Ivan Mimica, Savo Jović, Slavko Novak i Ante Kušpilić.» 132  Drugo: «kotarski inicijativni odbor za osnivanje ogranka «Seljačke sloge».  Njegovo osnivanje kao «kulturno-prosvjetnu udrugu» predlaže Martin Sučić. Sudjeluju: Nine Rupčić, tajnik Sabora NRH, Franjo Gaži, podpredsjednik vlade NRH. Tu su još i Pavao Krce, Vinko Bučević, Mile Lovrić i Nikola Sikirica. 133

    Ovo je doba kad je u Drnišu uhapšen još jedan preostali fratar, koji se usudio svake nedjelje u nekoliko mjesta služiti misu. To je fra Julijan Ramljak, dvadesetosmogodišnjak, rođen u Siveriću, a tada župnik drniškoga Graca. Pod naslovom «Suđenje jatacima odmetnika u Drnišu», «Slobodna Dalmacija» donosi informacije o «suđenju»: «Na dan 7.o.mj. u Drnišu izvedeni su pred Vijeće Okružnog narodnog suda Šibenik fra Julijan Ramljak - župnik iz sela Gradca, kotar Drniš, te njegovih 6 župljana, i to Filip pok Mate Gotovac, Jozo pok Martina Šarić, Dragutin pok Ante Božić, Križan Josipov Gotovac, Duje Jerkov Šarić i Božo Martin Skejo. ... Optuženi fra Julijan Ramljak odgovarao je za niz teških zločina počinjenih protiv naroda i države. ... Suđenje je izvršeno pred ogromnom masom svijeta. ... Tokom glavnog pretresa zločini svakog od optuženika temeljito su utvrđeni i dokazani. Svi optuženi priznali su svoje teške zločine, osim optuženog fra Julijana koji je bio uzeo za pravilo da poriče sve pa i one zločine koje je kroz istragu priznao. ... Prisutni građani, tokom glavnog pretresa, više puta su izražavali svoje negodovanje protiv optuženika...» 134  Na ovom je suđenju fra Julijan Ramljak dobio 8 godina robije. Ostali: Filip Gotovac, Jozo Šarić i Dragutin Božić po 6 godina, Križan Gotovac 4 godine., a Duje Šarić i Božo Skejo 6 mjeseci zatvora.

    Fra Julijan Ramljak naknadno je s robije u Staroj Gradiški vraćen na suđenje te mu je kazna od osam produžena na osamnaest godina robije. Na robiji je izdržao petnaest godina, jer su mu preostale tri godine nametnuli «amnestijom». Komunistima se nikada nije pokorio i nikada nije priznao niti jednu točku optužnice. Zbog toga bi čamio mjesecima u «samici» i na sebi osjetio svu grubost komunističkog iživljavanja. Po priznanju, o kojemu nerado govori za širu javnost, zatvorski su mu «dželati» u Staroj Gradiški «vješali po dvije cigle o genitalije», a ruke vezali za strop.

    Samo suđenje nije proteklo onako kako izvjestitelj «Slobodne Dalamcije» donosi. Dan suđenja na koji se fra Julijanu sudilo bila je srijeda. To je takozvani «pazarni dan» u Drnišu kad u Drniš dolazi što iz znatiželje, a što iz potrebe, sva Drniška krajina. Okupljeni ljudi zviždali su i vikali protiv suda i suđenja, vičući da je fra Julijan nevin i da ga puste. Radi toga došlo je gotovo do pobune. Morala je intervenirati komunistička milicija. Taj dan radi fra Julijanove obrane bilo je uhapšeno i privedeno u istražni zatvor više od četrdeset drniških žena. Do dana današnjeg mnoge od njih pamte svoje hapšenje i o fra Julijanu govore s najvećim dostojanstvom. Među uhapšenim ženama bile su Milka Vukušić, Mandica Kolombo, Stana Pranić, Kata Kolombo i druge. Fra Julijan Ramljak napisao je malu knjižicu kao memoarski zapis na ta zbivanja pod naslovom «Nečastiva urota» u kojoj govori o svome hapšenju, istražnom zatvoru, suđenju i robijanju.  Jedan mali ulomak iz te knjige ovdje prenosimo: « ... Na sud je na suočenje bio doveden uhvaćeni križar Pero Turalija. Kad ga je ruku zavezanih na leđima u sudnicu uveo udbaški poručnik, nastao je tajac; sav se narod umirio i ostao bez daha. Naime, iz dosadašnjeg dijela rasprave bilo je očito kako ni jednu optužbu protiv mene ne mogu potkrijepiti dokazima, odnosno, bilo je očito da sam nevin. Vidjevši Turaliju s velikom bradom, svi su bili puni napetog iščekivanja. Moram priznati da ni meni nije bilo svejedno: taj nepoznati čovjek mogao je biti i plaćenik UDBE i reći bilo što, a tko bi UDBI i sudu dokazao laž i namještaljku...

    U ruci sam držao križ od krunice i tiho rekao: «Srce Isusovo, pokaži svoju pravdu i moć ili sada ili nikada». Nisam gledao u Turaliju nego preda se ili neodređeno u daljinu da suci ne bi rekli kako mu namigujem i dajem neke znakove. Predsjednik suda Srećko Berlenghi rekavši mu da me pogleda upita ga poznaje li me. Kad su mu otključali ruke, Turalija se okrene prema meni i reče: «Ovoga svećenika nikada u životu nisam ni vidio, a niti čuo za njegovo ime». Sav se sud uskomešao, javnom tužiocu ispade olovka iz ruke, a ja sam se u sebi smješkao iako je za to bilo prerano. Porotnik Tonći Nakić «mudro» zaključi: «To je sigurno fratar pa neće da ga otkrije». Sudac ga je ispitao i koliko se sjećam, rekao je da je iz Kupresa i da ima ženu i četvero djece. Na njegovu izjavu da me ne poznaje, sudac mu pokaza zapisnik iz UDBE, našto on reče kako ne zna ni čitati ni pisati. Objasnio je kako su mu u Splitu donijeli neke papire da ih potpiše što je on i učinio; naime, rekao je da jedino zna napisati, ili bolje potpisati, svoje ime i prezime. Na to mu sudac pročita zapisnik koji je potpisao, gdje je stajalo da je dva puta bio kod mene. Turalija je na to odgovorio: «To su mi sinoć na UDBI sve pročitali i rekli da idem u Drniš na sud i da to sve reknem jednom svećeniku u lice pa da će mi istraga biti lakša. Ovo je sud i ja moram istinu govoriti. Ovoga svećenika nisam nikada vidio niti za nj čuo. ...» ( Nečastiva urota, Visovac 1994. str. 47 - 48. ).

    Fra Ivana Abrusa u Drnišu je zamijenio fra Ivan Mandac. Što se tiče prilika i odnosa prema Crkvi stvari su se pogoršale.

     

    FRA IVAN MANDAC: 1947. - 1951.

    Rođen je u Brnazama kod Sinja 21.10. 1912. godine. Osnovnu je školu završio u Brnazama, klasičnu gimnaziju završio je u Sinju 1930. U novicijat je stupio Zaostrogu 1930. Studij filozofije i teologije završio je u Sinju i Makarskoj od 1931. do 1937. Za svećenika je zaređen u Splitu 1937. godine.  Od 1937. do 1940. župski je pomoćnik u Sinju. Od 1940. do 1947. župnik je u Lećevici. Od 1947. do 1951. župnik je i dekan Drniša. Od 1951. do 1952. župnik je u Dubravicama. Zbog neslaganja s upravom Provincije 1954. godine napustio je Franjevački red i prešao u svjetovne svećenike. Primio ga je u svoju biskupiju porečko-pulski biskup dr. Dragutin Nežić. Trenutno je umirovljeni svećenik i živi u blizini Karlovca.

    Za njegova župnikovanja krajem 1948. komunisti su Župnome uredu Drniš oduzeli sve župske knjige i svećenici su ostali bez ikakvih podataka.  Po naredbi Ive Babića knjige je od fra Ivana Mandaca oduzeo Marko Andrić zvani Krnjak i prenio ih u Općinu.  Nekoliko je župnika pokušalo prepisati «Matice», ali im to komunisti nisu dozvolili. Tek 1990. bio sam s Ivanom Škovrljem dogovorio prijepis matica, ali su nove prilike sve pokvarile. Župnicima je bilo dozvoljeno sve crkvene podatke uzeti u vrijeme rada «Matičnog ureda» Drniš.

    Pomoćnici fra Ivana Mandaca u Drnišu su bili u to vrijeme fra Frano Nimac, fra Milan Šetka, fra Vitomir Štih, a kratko su bili na raspolaganju fra Franjo Kamenjarin i fra Metod Ramljak. Neki od navedenih bili su i župnici u okolnim župama i drniški pomoćnici.

     

    10. Drniš u komunističkoj 1948. godini

    «etrdeset osma - godina prevrata i godina «razočarane ljubavi» između «majčice Rusije» i «nedozrele kćeri Jugoslavije» za Hrvate, pa ni za Drniš nije donijela ništa niti dobra niti naročito pozitivnoga. U odnosu na svjetska zbivanja, sukob između Staljina i Broza donio je prevrat u ponašanju: Zapad nije više bio tako crn kako je to bilo samo dan prije «rezolucije informbiroa», a «ćaća Staljin» najednom se otkrio u svem svome svjetlu. Novine tog doba ne razotkrivaju ga do kraja, vjerojatno strepeći da im netko ne prigovori radi «političke sljepoće». Diktatura «proletera» pod čvrstom palicom Aleksandra Rankovića, koji je nastojao saznati što se u «svakom loncu kuha» i zbog toga osposobio špijunski aparat gdje je svaki čovjek imao praktično zadatak čuvati svoga najbližeg susjeda, podjednako je batinao, zatvarao, ubijao i utjeravao strah u kosti.

    Pored Rankovićeva policijskog terora, karakteristično je nekoliko zbivanja u Hrvatskoj. U tijeku je kolektivizacija na svim razinama, država Jugoslavija raspisala je «narodni zajam», Andrija Hebrang isključen je iz Komunističke partije i nestao iz javnosti, vjerojatno udavljen u beogradskom kazamatu, hapšenje neposlušnih komunista i tajni zatvor na Golom otoku gdje se «revolucija» do sitosti najela vlastite djece. Tu su kao plahte dugi «referati» Brozovi, Rankovićevi, Kardeljevi, Bakarićevi, –ilasovi i Pijadini. Nadimak «Tito» što ga je Broz rabio sve se više «pretvara» u legendu. Nerado ga koristim jer po nekim izvorima ono znači: T. (ajna) I. (nternacionalna) T. (eroristička) O.(rganizacija). Broz ga je dobio još u dvadeset šestim godinama, kad je prikupljao «borce» za komunističku internacionalu, a potvrdio ga je posebno u «španjolskom građanskom ratu». Tamo je Broz veoma «krvav» i o tom njegovu razdoblju malo se što zna. Naša emigracija pisala je da je osobno u Španjolskoj zaklao dva španjolska biskupa. Osobno sam kao dijete poznavao jednog njegova «suborca» iz toga vremena. Bio je rodom iz Kijeva. Zvali su ga «Major» i bio je veoma šutljiv. Znalo se da je dugo vremena izbivao iz sela. Malo se kada miješao u političke razgovore, ali kad god bi čuo ime «Tito» dobivao je veoma tajanstven izraz lica. Kad su ga, vjerojatno ne znajući mnogo o njemu, Rankovićeve uhode počela uhoditi i miješati mu se u život, iz seoske je pošte zvao Broza. Dugo mu je trebalo da ga dobije, ali ga je dobio, na opće zaprepaštenje «nadobudnih komunističkih omladinaca», tada u špijunskoj revnosti. Kratko je rekao da mu se prestane miješati u život. Seoski su špijuni tada shvatili da nije preporučeno imati posla s «Majorom».

    Pored promijenjenih vanjskopolitičkih prilika koje će uskoro Brozu donijeti kao poklon milijarde američkih dolara pomoći, 1948. godina na unutrašnjem je planu ostala ista. Progone se svećenici, vjeronauk se izbacuje iz škola, Crkva se «dijeli» od države, agrarna reforma uništava seljačka imanja, komunistička se propaganda širi posvuda. Vatikan je posebna meta napada. Optužuje ga se za sve i svašta: ponajčešće što pomaže Hrvatima. Ovo je doba kad su u Hrvatsku vještom komunističkom makinacijom, posve naivno, namamljeni Kavran i njegova grupa i kad su pogubljeni.

    Komunistička «Slobodna Dalmacija» o Drnišu toga vremena ne donosi mnogo podataka niti izvješća. Novine tog doba inače objavljuju sve manje informacija, a sve više političkih «izlaganja». Događaji su svejedno postojali i pokušat ćemo vidjeti najvažnije, iako su oni i blijedi i šturi.

    «Kotar Drniš pozvao je na takmičenje u radu na suzbijanju nepismenosti sve kotare u NR Hrvatskoj».135 «U kotaru Drniš elektrificirano je selo Velušić». 136  Radi se o dijelu sela gdje žive Srbi. Drugi će morati duže čekati. «lanak pod naslovom «Najbolje organizacije Narodnog fronta u kotaru Drniš su Siverić, Tepljuh i Drniš», izvjestitelj hvali to što se redovno održavaju masovni sastanci i što se narodu tumače mjere «koje naša narodna vlast poduzima». 137  Javlja se da «35 naučnika siverićkog rudnika posjećuje trogodišnju rudarsku školu». 138  «Prvi maj» ponovno se «svečano slavi»: Miting kojemu je prisustvovalo oko 5 do 6 hiljada osoba, otvorio je narodni poslanik Drniškog kotara drug Martin Sučić.» 139  Pored njega govore Kažimir Odak, Špiro Mileta i Mijo Lemo.  Dvadeset pet kandidata završili su «tromjesečni tečaj trgovačkih pomoćnika u Drnišu».140

    Prvog srpnja izdana je «Izjava CK KPJ povodom rezolucije Informacionog biroa komunističkih partija o stanju u KP Jugoslavije». Drniš je, koliko mi je poznato, imao tri osobe koje su osuđene i poslane na robiju kao pristalice «rezolucije». To su: Melkior Kurtović, Boško Mileta i Mirko Lončar zvani Mirkača. Procijeni li se stručna sprema, značaj i sve što karakterizira ove ljude, ovo je hapšenje bilo sasvim besmisleno. Imalo je namjeru u svakoj sredini utjerati ljudima strah u kosti, i čini se ništa više. Po povratku s robije dva Srbina Mirkača i Lončar ponovno su se povratili u «zdravo krilo Partije, a Melkior Kurtović nije.

    Ljudi su skloni od svakoga događaja stvoriti pravu priču. Tako su stvorili priču i o «šjor Melki» kako su zvali Kurtovića. «Šjor Melko» je, kako priča kazuje, prije rata bio Hrvat, katolik i «pitur». Po ratu postao je Jugoslaven, ateist i «šef Narodnog restorana». Kao «šefa» nije ga previše obožavao Srbin Ilija Andrić zvani Ilijica, koji ga je optužio da je «staljinovac» i da šuruje s «antidržavnim i antislobodarskim elementima, a protiv narodnog poretka u državi». «Šjor Melko» tako je završio na Goli otok, a da se sve vrijeme zatvora nije dosjetio ni što je to «Informbiro» ni što je trebalo učiniti. Ali kad se vratio s robije, nije s njime više bilo mrdanja. «im je stao na tlo Drniša, odmah je ponovno postao Hrvat, katolik i pitur i to je ostao do smrti. Da to javno obznani naredio je da mu se novorođena kćer krsti javno i to u «podne». Fra Josip Janković, tadašnji drniški župnik  i «Šjor Melko» imali su problema, jer nisu lako našli «kuma». Tako je završila priča o «drniškome informbirou».

    Novinski izvjestitelj piše kako je «Radni kolektiv rudnika «Siverić» upisao 800.000 (din.) Narodnog zajma».141  Nadalje se kaže da je u Drnišu tijekom osam prvih dana upisano 1.680.450 dinara. U davanju zajma posebno su se istakli: Jovanka Šain, Mirko Jelić, Mate Ramljak, Ivan Odak, Ljubo Odak, Sava «enić, Todor «olović, Mirko Lončar i Luka Bukarica. Špiro Mileta navodno je dao 10.000 dinara «u znak solidarnosti prema našem Centralnom Komitetu...»142 

    «Otkup» je u ovom vremenu još uvijek riječ koja prevladava. Izvjestitelj kaže: Kotar Drniš izvršio je plan otkupa bijelih žitarica za 122 posto. ... U ovom otkupu naročito su se istakli mjesni NO-i Širitovci, Ključ, Ružić, Otavice, Kljaci i Drniš koji su svojim radom i nastojanjem izvršili plan otkupa na vrijeme i znatno ga premašili.» 143

    Tijekom 1948. godine u Drnišu se na mostu preko «ikole dogodila teška prometna nesreća u kojoj je prema novinskom izvješću u noći 30. siječnja izgubilo živote deset radnika siverićkih rudnika, a 17 povrijeđeno. Izvješće novine donose sa suđenja  15.II. 1948. u Šibeniku gdje su suđeni okrivljeni za nesreću. Optuženi su «svojim krajnjim nehatom skrivili nesreću». Optuženi su radnici  poduzeća «Siverić» koje je tada obavljalo prijevozne usluge rudniku u Siveriću i jedan medicinski radnik. Optuženi su «Mate Ramljak pok. Ivana - voditelj Radionice iz Siverića, Nikola Ivaz pok. Pavla iz Siverića, Josip Miličević pok. Jakova, vozač,  Ante Tomić Matin, vozač, i Marko «upić Milin, iz Trbounja, zdravstveni radnik u Drnišu».  144  Prvu četvoricu optužnica tereti zbog propusta, a petoga zbog nedostatno pružene pomoći. Optužnica kaže: «... iako su to znali, dopustili su da se neispravni kamion, kojem nisu radile nožne bremze... ...neiskusni šoferi bez šoferskog ispita ...» 145 Sud je donio presudu: Mate Ramljak na smrt strijeljanjem, ali mu se kazna preinačuje u doživotnu robiju. Nikola Ivaz na 15 godina robije. Miličević na 2 godine i Tomić na 6 mjeseci robije. Marka «upića osuđuju na 2 godine. Po pričanju Marko je kriv jer nije «htio» dati dovoljno «pokrivača» iz skladišta kad su to tražili «spasitelji». Pitanje je je li to bila zla namjera ili samo strah za izdavanje materijala bez dozvole «narodne « vlasti.

    Po pričanju, ovdje je kao «spasitelj» odigrao ulogu već nam poznati pop Jovan Sunajko. Jedni kažu da je skakao u «ikolu i izvlačio utopljenika, a drugi kažu da je samo dao na raspolaganje svoju kuću jer mu je bila najbliže mjestu nesreće. Nine Adžija u svojoj kronici ne spominje Sunajka u spomenu na tu nesreću iako je o njoj precizno izvijestio jer se i njegova kuća nalazila točno pored mjesta nesreće. Da je Sunajko nešto takvoga učinio Adžija to zasigurno ne bi izostavio. Danas je istinu teško provjeriti. Ostavljamo stoga obadvije mogućnosti.

    Zanimljiv je komentar izvjstitelja «Slobodne» u vezi s obranom osuđenika. On pretpostavlja da bi se riječ komunističkog suda morala držati krajnjom i jedinom, ne ostavljajući mogućnost da se stvari i drugačije vide. Zato žestoko napada «odvjetnike obrane» koji pokušavaju dostojanstveno i točno obaviti svoj posao, iz jasnih činjenica donoseći zaključke, a ne obazirući se na to što je komunističkome sudu namjera. Na ovom su suđenju nastupili kao branitelji dr. Ježina, dr Miće Viličić i dr. Ante Štrkalj. Izvjestitelj piše: «Branitelji optuženih, već u toku procesa pokušali su da beznačajnim prijedlozima sudu, odvrate istragu, odnosno proces sa puta utvrđivanja istine. Što više branitelj dr. Ježina pokušao je oboriti iskaze stručnjaka... ...Sve tri branitelja, dr. Ante Ježina, dr. Ante Štrkalj i dr. Miće Viličić odstupili su od osnovnih načela naše nove obrane, to jest da pomognu narodnom sudu da dođe do prave istine, i demagoškim fraziranjem pokušali u krivom svjetlu prikazati sudu odgovornost i djela optuženih. ... Tako na pr. branitelj dr. Miće Viličić htio je zločin optuženoga Ramljaka opravdati time, što naši rukovodioci u pojedinim malim poduzećima nisu dorasli svom zadatku ...»146

    U drniškome okrugu, u selu Mirlović Zagora, pred svojom kućom zvjerski je ubijen  fra Paško Bačić, župnik. Njega je ubila šestorica «nadobudnih komunista». Izboli su ga nožima, a zatim na njegovo mrtvo tijelo nazidali «gromilu kamenja». Kad je stvar počela u javnosti poprimati negativne prizvuke, Komunistička se partija pokušala oprati od zločina iako je ona ubojstvo fratra i organizirala. «Pohapsila» je ubojice i organizirala navodno suđenje. Kad su ubojice vidjele da će ostati na cjedilu, jedan od njih izvukao je papir kojim mu Partija naređuje «da ubije fratra». Sud se našao u nezgodnu položaju. Zločinci su samo prividno suđeni te su se veoma brzo našli na slobodi. Jedan od njih, kako je bilo upisano u «Registar kazni» drniške policijske uprave bio je «za kaznu» izbačen iz «Partije». Neki od ubojica, koje su Drnišani uglavnom sve poznavali, doživjeli su «duboku starost». Najveća kazna što su je imali bila je: uprte oči poštenih ljudi koji im se sklanjaju s puta, a nekima to što su im djeca izabrala sasvim različit način mišljanja i rada od njih samih. Jedan od ubojica, doživljujući kraj komunizma, morao je svisnuti od muke kad je saznao da sam mu poslije duge priprave krstio unuka.

    Zanimljivi su i detalji komunističkih sitnih provokacija. Ubijeni fra Paško Bačić morao je prostor obične seoske «župne kuće» dijeliti sa «seoskom učiteljicom» jer njemu ne treba «tako velika kuća». Ona ga je na kraju i izručila ubojicama jer im je, po ranijem dogovoru i otvorila kućna vrata. «esto se znalo događati da su u kućama župniku ostavljali samo kut sobe koje je mogao ograditi zastorom od krpe, a sve ostalo bilo je proglašavano «nacionaliziranim». Mjesecima tako živjeti s neprijateljski raspoloženim špijunkama, o kojima ništa ne znaš, a spavaju ti dva metra od tebe, danas je gotovo nepredočivo. Ipak, većina svećenika tog doba upravo je tako živjela. Molili su Boga da ih ne pretuku baš svaki dan. Tih se vremena i batina i strepnji dobro prisjećaju fra Stanko Brčić, prvi drniški poratni kapelan i fra Mirko Validžić, tadašnji župnik Promine.

    U ovo je doba kao komunistički istražitelj i operativac djelovao «oznaš» i kasniji «udbaš» Marko –ipalo. On je desetljećima vršljao drniškom krajinom, na najgrublji način štiteći «državni poredak» i nema fratra u drniškoj krajini koji se nije «oči u oči» s njime susreo. Pravio je poseban «pritisak» na visovačke novake: Znao ih je ucjenjivati kako bi od njih «saznao» što fratri misle, a znao je sve to raditi da ih «iz fratara» otjera. Zaboravio je ipak da «koza i fratara» ne može nestati. Njemu je njegova sudbina namrijela u baštinu najgore što je mogla: još uvijek šeta slobodan ne imajući stare države i ostavljen preziru svih onih kojima je na bilo koji način zagorčio život. Spasio bi se kad bi ga netko htio uhapsiti. Bude li Drniška krajina podizala spomenike srama –ipalov će spomenik u takvu «perivoju» poprilično uspravno stajati.

     

    10. Kronika Nine Adžije

     

    O Drnišu i drniškim prilikama kroz dugo razdoblje vodio je svoju vlastitu kroniku nekadašnji drniški načelnik Nine Adžija. Kronika nije trenutno u svim svojim dijelovima dostupna, ali je veoma dragocijena jer iz svoga vlastitog ugla promatra stanje u Drniškoj krajini. Ovdje donosimo prijepis zaostalog prijepisa Adžijine «Kronike» koji obuhvaća razdoblje od dolaska komunista u Drniš do kraja 1950. godine. Nine Adžija u svome tekstu veliki je jugofil, zadojen slavenskim»jedinstvom», ali je prema novom komunističkom «dobu» veoma kritičan.

    U tekstu ne daje do znanja da poznaje tajnu ubojstva vlastitog brata dr Božidara Adžije, komunističkog ideologa i nekadašnjeg studenta praškog pravnog sveučilišta, strijeljanog u Zagrebu 1941. koga su u ustašku klopku poslali komunisti skloni Josipu Brozu iz vremena još uvijek tajanstvenog «sukoba na ljevici». Nine Adžija, kako sam to naglašava, veoma se mnogo družio s drniškim liječnikom, po svoj prilici masonom dr. Marušićem. Da li je i koliko je njegov način političkog i duhovnog ustroja nastao od velikog druženja s doktorom Marušićem, zasad nam ostaje tajna.

    Njegov je tekst dragocjen izvor podataka, pa ga, uz ogradu od njegova ideološkog ustroja, ovdje objavljujemo bez ikakve preinake i bez ispravljanja bilo čega što je u dostupnom tekstu napisano. Tekst koji se ovdje objavljuje nije original nego je prijepis rukopisnog teksta koji je sam Adžija dao prepisati i potvrdio njegovu vjerodostojnost.

     

    « KRONIKA NINE ADŽIJE:

     

    « ...

    OKRUŽNI N.O.O. KNIN - TAJNIŠTVO

    Br. 789/45   od 1/2 1945.

     

    ODLUKA

     

    O provađanju izbora za mjesne i seoske N.O.O. na teritoriju okruga Knin.

    U vezi odluke Oblasnog NOO Dalmacije, a u smislu zaključaka Oblasne Narodno-oslobodilačke skupštine Dalmacije, održane 28. i 29/XI 44. u Splitu, određuje se slijedeći redoslijed izbora na okrugu kninskom:

    I. 18/II 1945. održat će se izbori:

    1. Na području općine Promina

    a) za mjesne NOO Oklaj, koji sačinjavaju sela: Oklaj, Suknovci, «itluk i

    b) za seoski NOO Lukar, Mratovo, Razvode, Bogetić, Puljane koji sačinjavaju sela: Puljani, Nečven, Soline; Matase koji sačinjavaju sela: Matase, Bobodol, Ljubotić.

    2. Na područu općine Ervenik:

    a) za mjesni NOO Ervenik, koji sačinjavaju sela: Ervenik, Potkraj / Prklje, Kočević i Dračvica.

    3. Na području općine Žagora

    a) za seoske NOO: Sedramić, Unešić, Planjane, Ljubostinje, Koprno, Podumci, Nevst-Cera, Pokrovnik, Radonić, Ostrogošica, Vinovo -

    4. Na području općine Sjeverna Bukovica

    a) za seoske NOO: Mokropolje, Radučić, Očestovo, Oton, Poljane, Žagrović.

    U mjesne NOO Oklaj i Ervenik te seoske NOO Mokropolje, Puljane i Matase birat će se po 7 članova, a u sve ostale NOO po 5 članova.

    II. 25/II održat će se izbori:

    1. Na području općine Knin

    a) za mjesne NOO Knin

    b) za seoske NOO 1/ Plavno, 2/ Strmica, 3/ Golubić, 4/ Raljevac, 5/ Kninsko polje, 6/ Vrpolje, 7/ Kovačić, 8/ Vrbnik koji sačinjavaju sela: Vrbnik, Potkonje i Ljubač.

    2. Na području općine Drniš

    a) za mjesni NOO Drniš, koji sačinjavaju mjesta Drniš, te sela Badanj i Varoš.

    b) Za seoske NOO: Kanjani koji sačinjavaju sela Kanjani, Kad. Glavica i Parčić, 2/ Kljake koji sačinjavaju sela Kljake, Umljanovići i «avoglave, 3/ Kričke, 4/ Mirlović-polje koji sačinjavaju sela Mirlović-polje i Baljke, 5/ Moseć, 6/ Otavice koji sačinjavaju sela: Otavice i Gradac, 7/ Pakovo selo, 8/ Ružić, 9/ Siverić, 10/ Štikovo, 11/ Tepljuh koji sačinjavaju selo Tepljuh, Biočić, Miočić, 12/ Trbounje koji sačinjavaju sela: Trbounje, Lišnjak, Velušić, 13/ Žitnić.

    U mjesne NOO Knin i Drniš, te seoske NOO: Plavno, Vrbnik, Kanjane, Kljake, Kričke i Tepljuh birat će se po 7 članova, a u sve ostale NOO po 5 članova.

    III - 4/3 - 45 održat će se izbori

    1. Na području općine Kosovo:

    a/ na seoske: 1/ Polača Mala s jednim dijelom Podinarja, 2/ Polača Velika s drugim dijelom Podinarja i Turićem, 3/ Orlić, 4/ Markovac koji sačinjavaju sela:Markovac, Riđane ?, Zvjerinac, 5/ Uzdolje, 6/ Biskupija.

    2. Na području općine Miljevci

    a/ Za seoske NOO: Drinovci sa NOO Markovac ?, 2/ Brištane, 3/ Bogetić, 4/ Kaočine, 5/Karalić, 6/ Ključ, 7/ Širitovci.

    U seoske NOO Markovac bira se 7 čl. a u sve ostale po 5 čl. Ova odluka ima se objaviti u svakom selu ...

     

    1  9  4  5.

    Pri ulazu partizana u Drniš i priuzimanju vlasti općina Drniš bila je razdijeljena na tri /3/ općine: Općina Drniš, Miljevci i Zagora

    Pod Općinu Drniš spadala su slijedeća sela: Badanj, Biočić, Baljke, «avoglave, Gradac, Kd.Glavica, Kanjani, Kljake, Kričke, Lišnjak, Miočić, Mirlović-polje, Otavice, Parčić, Ružić, Siverić, Štikovo, Tepljuh, Trbounje, Umljanevac, Varoš, Velušić, Žitnić, Moseć.

     

    Općina Zagora

     

    1/ Sedramić, 2/ Unešić, 3/ Planjani, 4/ Ljubostinje-Koprno, 5/ Podumci, 6/ Nevest-Cera, 7/ Pokrovnik, 8/ Radonić, 9/ Pakovoselo, 10/ Mirlović-zagora, 11/ Ostrogošica, 12/Vinovo.

     

    Miljevci

     

    1/ Širotovci, 2. Bogetić, 3. Brištane, 4. Drinovci, 5. Kaočane, 6. Karalić, 7. Ključ, 8. Noo. Kalik

     

    Općina Promina - koja je pripojena kotaru Drniš:

     

    1. «itluk, 2. Oklaj, 3. Babodol, 4. Lukar, 5. Suknovci, 6. Mratovo, 7. Pode, 8. Razvođe, 9. Bogetić, 10. Puljani, 11. Matasi.

                                    ---

    Ervenik pripojen mjesnom NOO Knin.

     

    1/1 1945. «lanovi MOO u raznim odlomcima

     

    Gradski /mjestni/ NOO Drniš

    1/ Vukušić Ivan Jakovljev presjednik

    2/ Mijić Ivan p. Roka ppr.

    3/ Kušpilić Dane p. Aleks. tajnik

    4/ Babić Ivan p. Ante pročelnik gospodarstva  ?

    5/ Grubač Mirko Jovin skj.

    6/ Mrđen Dušan Nikin skj.?

    7/ Brkulj Neda Antina   «

     

    «lanovi JNOF Drniš

     

    Jelić Stipan p Mate predsj

    Subota Dušan p Špire   ? podpr

    Odak Stjepan p Ivana tajnik

    Živković-Šupuk Roko p Ivana odbornik

    Drezga Joso p. Tome                    «

    Subota Mirko p Tode                    «

    Ožegović Ante /Duca/                   «

    Jović Sava                                     «

    Dr Marko Skelin                           «

    Milić-Štrkalj Lila Gjegecv   ?

    «upić Marko - Kosac  ?  blagajnik

     

    «lanovi Odbora A.F.Ž. Drniš

     

    Kunce Eugenija presjednik

    Miloš Joka ž. Jovina podpresj.

    «avka Karina  ? p Mirka tajnica

    Kušpilić Tona blagajnica

    Vjetrov Draga    odbornica

    Pavlinović Ika          «

    Mudronja Vilma       «

    Andrić Ana ud p Ljube «

    Petranović Pera         «

    Ivančević Zora           «

    Regner Anka             «

    Milić-Štrkalj Zlatana  «

     

    Općinski NOO - Drniš

     

    1/ Buzov Mate                       Presj.

    2/ Perišić Dušan p Ljube        podpresj.

    3/ Cota Zlatko Nikin              tajnik

    4/ Živković Mate p Mate       pročelnik gospodarstva

    5/ Marin Marko                          «       saobraćaja

    6/ Przin Jovan                 «       prosvjete

    7/ Mrđen Stevan /Dušan/             «       socijalnog

    8/ Meštrović Manda ž. Ivana       «       zdravstva

     

    Seoski NOO Badanj

     

    Andabaka Ante                     presj

    Živković Drago                    taj

    Živković Ivan            odb

    Živković Marko                      «

    Živković Mate             «

    Topić Mirko Antin                  «

    Živković Jole

     

    Seoski NOO Baljke

     

    Milanković Jovo                   presj

    Gegić Pešo                          taj

    Vidović Petar p Mate  odb

    Klisurić Dušan p Jove   «

    Milanković Joviša p Pilipa        «

    Beserić ? Nikola p Špire          «

     

    Seoski NOO Biočić

     

    Tatomir Mile             presj

    Jelić Jovo                  taj

    Paklar Nikola             odb

    Bodružić Stevan          «

    Šain Milan                   «

    Grubač Petar               «

    Šain Luka                    «

     

    Seoski NOO «avoglave

     

    Goreta Jakov p Ante             presj

    Matić Ivan p Jakova             taj

    Mikulić Ante                        odb

    Pauk Ante p Jadre                  «

    Goreta Ante p Stipana   «

    Blažević Ilija p Joke                «

    Blažević Ante p Marka            «

     

    Seoski NOO Gradac

     

    Duran Josip               presj

    Marjanović Stipan      taj

    Buljević Ivan             odb

    Matić Ivan                  «

    Radomilović Jovo ?      «

    Pastuović Ante            «

    Jolić Nikola                 «

     

    Seoski NOO Kadiglavica

     

    Goreta Ivan Matin      predsj

    Nakić Filip                taj

    Nakić Ante                odb

    Goreta Mate                «

     

    Seoski NOO Kanjani

     

    Guševac Milan Jovin  predsj

    Šolić Špiro Petrov                taj

    Manojlović Jovo –urin           odb

    Pućo Nikola p Ivana               «

    Gušavac Jovo Markov            «

     

    Seoski NOO Kljake   

     

    Prnjak Joso p Paške              predsj

    «ule Ivan Cvitkov                 taj

    Miljak Ante                          odb

    Perković Ante              «

    Durdov Jure                          «

    Miljak Luca                            «

    Blažević Ilija                           «

     

    Seoski NOO Kričke

     

    Kunac Branko            predsj

    Kričkić Jovan            taj

    Galić Ilija                             odb

    Vrekalo Stipan             «

    Milekić –uro                          «

    Vukšić Špiro                          «

    Kipuc ? Marko                       «

    «akić Milan                            «

    Barišić Ivan                            «

     

    Seoski NOO Lišnjak  

     

    Vukušić Mate p Petra predsj

    Vukušić Šime            taj

    Vukušić Božo            odb

     

    Seoski NOO Miočić

     

    Vuković Špiro           predsj

    Mileta Nikola                        taj

    Vuković Joso            odb

    Vuković Nikola                      «

    Vuković Petar              «

    Mirčeta Božo                         «

    Miletić Veljko              «

     

    Seoski NOO Mirlović-polje

     

    Kušeta Ivan p Jure                predsj

    Janjić Marko p Ilije               taj

    Trzin Petar Nikolin               odb

    Buzov Stipan p Mirka              «

    Trzin Anica ud p Dušana         «

     

    Seoski NOO Otavice

     

    Sučić Petar                          predsj

    Meštrović Mate Markov        taj

    Šegulj Ljubomir                    odb

    Meštrović Stipan                    «

    Reljanović Ivan                      «

    Sučić Joško                           «

     

    Seoski NOO Parčić

     

    Baković Petar p Petra predsj

    Slipčević Mate p Nikole         taj

    Slipčević Joso p Ante odb

    Slipčević Mile Markov            «

    Goreta Joža p Jose                 «

    Goreta Ante p Ivana                «

     

    Seoski NOO Ružić

     

    Bojčić Mile                          predsj

    Bojčić Slavka ž Božina          taj

    Jukica Petar p Jakova odb

    Gabrić Božo Jurin                   «

    Šimić ? Božo p Ilije                 «

    «ajić Marija ž Josina                «

    Mijatović Šimun Blažev           «

     

    Seoski NOO Siverić

     

    Laća Josip                           predsj

    Babec Ivan                          taj

    Lilić Frane                           odb

    Lončar Branko                       «

    Mileta Marko                         «

    Mileta Špiro Lazin                   «

     

    Seoski NOO Tepljuh

     

    «olović Jovo                        predsj

    Ćosić Mile                           taj

    Ćosić Simo                          odb

    «olović Špiro               «

    «olović Ilija                            «

    Tatomir Nikola                       «

    Radeljak Ivan                         «

     

    Seoski NOO Trbounje

     

    Marin Frane p Petra              predsj

    Romić Marko p Paške           taj

    Ledenko Ivan                       odb

    Kosor Petar                           «

    Brakus Ana                            «

    «upić Ante                             «

    Marin Joso                            «

     

    Seoski NOO Umljanović

     

    Mešin Ante Josin                  predsj

    Lela Ivan                             taj

    Mešin Ilija                            odb

    Relota Ivan                            «

    Šimundža Petar                    Odb

    «ular Ante                              «

     

    Seoski NOO Varoš

     

    Kalinić Mile                          predsj

    Krasić Vaso                         taj

    Krasić Petar                         odb

     

    Seoski NOO Velušić

     

    Tarle Božo                           predsj

    Raić Simo                            taj

    –idara Marko p Bože  odb

    Bibić Simo Joja                      «

    Raič Niko Simin                     «

     

    Seoski NOO Žitnić

     

    Beader Simo p Luke              predsj

    Visić ? Ilija p Jovana             taj

    Malada Nikola Petrov odb

    Beadre Jovo p Nikole    «

    Barišić Joso Matin                  «

    Mileta Jovo Petrov                  «

    Asanović Špiro p Nikole          «

     

    Miljevci opć.  Odbor još nema podataka

    Zagora opć. Odbor još nema podataka

     

    Kotarski NOO Drniš

     

    Pokrovac Marko p Nikole      predsj

    Popović Dane Lukin             podpredsj pročeln skj odjela

    Crnčević Dušan Jovanov       tajnik

    Škovrlj Nikola p Marka         pročelnik uprav. odjela

    Pranić Josip Antin                pročelnik gospod. odjela

    Bračić ? Mate p Ivana           pročelnik prehranbr. odjela

    Janjić Marko p Jovana          pročelnik prosvjet odjela

    Kovačević Manda Petrova     pročelnik zdravstva

    Aužina Ante Antin                 pročelnik saobraćaja

    Ivaz Miloš                            referent tehn. odjela

     

    Kotarski Odbor JNOF

     

    Skelin Paško p Ivana             predsj

    Lojić Mile /Franin/                podpresj

    Jelić Mirko                          taj

    Milanković Jakov                 odb Kljaci

    Bojčić Boško                        odb Ružić

    Miličević Marija                    odb Siverić

    Pajdak Pajo                            «    Vinovo

    Maretić Ante                          «    Podumci

    Lovrić Mile                            «    Miljevci

    Ivić Joso                               «    Miljevci

     

    Kotar JNOF Drniš

     

    Kević Šime                          odb Promina

    Gojčeta Luka                         «        «

    Mijanović Božo ? Josin          odb Drniš

    Cota Zlatko                            «       «

       ?        ?                              «       «

    «upić Marko                          «       «

    Nakić Filip                             «   Radonić

    Copić Kruno                          «   Pokrovnik

    Bilić Jakov                             «   Pakovoselo

    Sučić Niko                            «   Mirl Zag

    Madžar Jure                           «   Ostrog

    Ivanišević Ante                       «   Unešić

    Malada Ivan                         odb Žitnić

    Milaković Petar                      «    Sedr

    Jurić Petar                             «    Planj

    Sunara Marko              «    Nev-Cera

    «ule Joko p Ante                    «    Kljaci

    Mešin Jakov                           «    Umlj

    Buzov Mate                           «    Mir-polj

    Berač Ivan p Mate                  «    Gradac

    Dugeč Roko                          «    Moseć

    Kunac Branko              «    Kričke

    Bodrožić Toma?                     «    Biočić ?

    Brajković ? Nikola                  «    Štikovo ?

    Vuković Jakov                       «    Miočić

    Škovrlj Marko             «    Razvođe

    Nakić-Alfir. Jakov                  «    Kad. Glavica

    Živković /Kata/ Mate ?            «    Badanj

    Goreta Šimun              «    «avoglave

    Perica Stevo                          «    Maovice ?

    Popović Dane              «    Bogetić ?

    Bračić ? Mate Matin                «    Puljani

    Kovačević Petar                     «    Lukar

    Bandalo Jakiša             «    Prom

    Sučić Pešo Milan                    «    Otavice

    Meštrović Danica ?                 «    Drniš ?

    Mileta Tode                           «    Miočić ?

    Šolić ? Špiro                          «    Oklaj ?

    Marin Tadija                          «    Trbounje

    Tarle Frane                            «    Trbounje

    Vlajić Stipe                            «    Kaočine

    Kozić Šimun p Ivana               «    Drinovci

    Malenica Stipe Paškin   «          «

    Ćosić Simo ?                         «    Tepljuh

    Galić Niko                             «    Bogetić

    Skočić Petar                          «    Kalik-Nos

    Kulušić Lovre              «    Kaočine

    Odak Stipe                             «    Drniš

    Bralić Frane                           «    Podumci

    Višić Mile                              «    Koprno

    Skelin Petar                           «    Karalić

     

    23/2:

    Proslava Crvene Armije

    22. Navečer velika povorka s bakljadom. Iskićena cijela varoš. Po crkvama slave zvona. Govorilo se o značenju: Jelić, Kuhač i Vrekalo.

    23. uvečer predavanje. Koncer. Veliki odaziv i klicanje.

    25/II.

     Provedeni su prvi mjestni izbori za mjestne NOO. Prvi put glasovale ženske. Odaziv velik 93,6%. Izabrani

    Skelin Paško p Ivana predsj

    1. Mijić Ivan p Roka

    Dane Kušpilić p Laze ? tajnik

    2. Kovačević Veljko Dušanov ? podpr

    Babić Ivan p Ante

    Živković Marko p Ivana

    Marija Nakić ž Antina

    I tako žena po prvi put stupa u javnu upravu.

     

    Pred nekoliko dana zaplijenjena je većina veća količina razne robe trgovcu Roku Živković-Šupuku u Drnišu. U današnjim kunama cijeni se vrijednost robe na više stotina milijuna. Radi sakrivanja robe Mjestni Sud u Drnišu osudio ga je na pola godine /6 mj/ kazne, uvjetno godinu dana i zapljenu robe. Usljed utoka tužioci radi malo odmjerene kazne danas 2/III 45. došla su tri sudca iz Splita sa Oblasti da ponovno sude. Kazna je bila povišena na 4 god. prisilnog rada i 5 god. gubitka građanskih prava i zapljena sve robe /120 peča postova i štofe, 400 kg aluminium brokvica, 600 kg kurama i druge kože.

    2/III.

    Danas su vlasti kod žene Ante Ćorića, Angje, našli i zaplijenili 1 vagon bakra, 8 vreća galice i par bačava petroulja.

    6/III.

    Došla u Drniš na odmor 26 divizija potle zauzeća Mostara /?/.

    19/III.

    Otvorena u Drnišu IV. razredna gimnazija u kući Malivuka.

    1945. U Drnišu imamo svratište - okolo 250 djece što Odbor uzdržaje. Ima se narodna kuhinja za siromašne, te kuhinja za siromašnu školsku djecu.

    29/III.

    Roko Šupak odveden na prisilni rad Vrana.

    7/4.

    Ok NOO odbor Knin sa svim namještenicima odselio iz Drniša.

    Ukinut Ok OO Knin za kotar Knin i Drniš, a imenovan Ok OO Šibenik koji zahvaća i ove kotare. Tajnik Okr. Odbora Šibenik ostao - odnosno imenovan - učitelj Leko koji je bio tajnikom ONO Knin.

    26/4.

    Musolini, Farrinoci ?, Gronani ?, uhapšeni na granici Švajcarske po partizanim talijanskim.

    1/5.

    PRVI MAJA u oslobođenoj državi proslavjen je svagdje pa i u Drnišu, na osobit način u Drnišu bit će se sleglo iz cijelog Kotara oko 5000 duša, sa nekih 50 zastava. Iz Zagore uz hrvatsku u većem broju isticala se crvena. Drniš već dan prvo bio je svečano okićen, sav u zelenu, zastavam i tepihu. Svaka kuća bila je okićena. U 8. s. već formirala se povorka u gradu oko 2000 duša koja je uz pjevanje i poklike Jugoslaviji, maršalu Titu, Staljinu i drugim rasla kroz Drniš. Sav narod koji je došao iz raznih sela na prvi maja slegao se na Miovića podvornicu, gdje je bila podignuta tribina za govornike.

    Otvorio u 10 1/2 Mirko Jelić i dao riječ tajniku OK NOO Leki. On je govorio o značenju prvoga maja, o izvojevanoj borbi i slobodi kad se slobodno slavi prvi maja bez žandara i kundaka. Zatim je govorio Dane Cvjetković   ?   iz   ?   o komunističkoj partiji i naposljetku Mirko Crnčević nadzornik rudokopa Siverić. Pjevački zbor Drniša otvorio je i zatvorio s pjesmama zbor, koji je završio oko 12 s.

    29/4.

    Strijeljan u Milanu Musolini i njegovo društvo. Graziani predat u zarobljeništvo Amerikancima. Graziani izdao naredbu da se neofašisti u Sjevernoj Italiji raspuste i predatu.

    Musolini obješen - odnosno njegova lješina dolje glava, a gore noge. Narod koji je prolazio pokraj njegove lješine pljucao na nj i udarao nogama, a jedna žena da je u njegovu lješinu ispalila 5 hitaca iz revolvera uz izjavu: ovo ti je za pet mojih sinova koje si ubio.

    1/5

    Dozvoljen pokop tijela Musolinija.

    2/5.

    Jutros radio iz Londona javio da je Hitler umro u svojoj kancelariji - ubio se. Zapovjedništvo Njemačke preuzeo admiral Denis koji je navijestio da prosljeđuje rat.

    Danas u 14 s. predale se sve armije na talijanskom i austrijskom frontu, preko jedan milijun 1000000 vojnika i oficira Njemaca. Glas da se Hitler, Göbels ubio i drugi vođe nacista.

    Jugoslavenska vojska zauzela Istru, Trst, Goricu i prešla prema Udine gdje se spojila s Amerikanskom armijom Novozelanđani.

    8/5

    Kapitulacija Njemačke

    Njemačka je kapitulirala dne 7/5 1945. U 2,40 sata potpisala svoju kapitulaciju.

    9/5

    Ušle naše čete u Zagreb

    10/5

    Zagreb potpuno, uza sav otpor, pao u ruke naših četa.

    Sa danom 10/5 potpuno likvidirana NDH. I Drniš je proslavio dan potpunog oslobođenja i kapitulacije Njemačke, a time i svršetak ovoga groznog rata. Već 8/5 - odnosno večer 7/5 bio sav Drniš okićen sagovim i zastavama, sva zvona slavila su, a povorke varošom za tri dana neprestano su išle, pjevale, klicale i veselile se svršetku rata.

     

    1945

    9/7

    Danas je četirigodišnjica smrti Dr Božidara Adžije. U Drnišu, njegovu rodnom mjestu učinjena je svečana komemoracija navečer u kino-dvorani. Govorio o njegovu životu i radu prof. Radovan Kulušić, a o političkom tajnik JNOF Dušan Crnčević. Posjet je bio izvanredan.

    30/7.

    U sudu Joso Drezga priča meni i sudcu Mrduljašu, da pri izmjeni novčanica kuna u dinare, da je bio član komisije u Drnišu i imao zadaću prebrojavati novac donesen po strankam. Na izmjenu donio je Ante Gaspardi, koji je namješten u dućanu Ćurko za rasprodaju robe na račun državnih dobara. Došao je sa svojim gospodarskim pročelnikom sa Kotara. Predao je meni - kaže Drezga - plik banknota sa uredovnom potvrdom o vrsti novčanica i kolikoći. On je tj. Gaspardi izjavio a i na listi stajalo da predaje 1215000. Kad sam novce prebrojio našao sam da ima 1600000 i više. Pitao sam Gaspardia da li je točno probrojio, odgovorio: jesam; toliko se nalazi koliko je označeno. Kad sam pred njime i svjedocim ponovno prebrojio i našao preko 1600000, pitao sam ga, kako to radi čega manje 400000, izjavljuje da nije znao ni on ni njegov pročelnik odgovoriti.

    28/10.

    Preminuo Josip Regner «Šjor Beppo», koji je bio preko 30 godina opć. tajnik općine Drniš. On je bio jedan od organizatora Sokola u Drnišu, tolikogodišnji vođa Sokola, starješina. Bio je poznata ličnost u ovome kraju. Imao 5 kćeri, a ženjen od obitelji Nakić / Vojnović/. Sprovod mu je dostojan. Umo je u 76. godini života. Laka mu zemljica.

    20/10.

    Ubijen je Vjeko Širinić učitelj između Razvođa i Velušića. Ubili su ga dva jamara uprav u 4 1/2 s. otpodne. S njime poginuo je i dečko Joso Bitunjac koji je vozio motor. Ubojstvo je političko. Vjeko Širinić bio je istaknuti član KP i partizan koji je od 42 bio u borbi. On se nalazio u Promini taj dan u agitaciji jer je bio kandidat za narodnu skupštinu Beograd. Bio je jako agilan i načitan i izgrađeni komunista. Vršio je dužnost prosvjetnog pročelnika u Oblasti kamo je pred par dana došao iz Beograda. Poginuo je u najljepšim godinama u 32. godini života pun poleta i nade. Njegovo ubijstvo djelovalo je na građanstvo, a to se odrazilo na njegovu veličanstvenom sprovodu koga Drniš nije dočekao. Mislim da je bilo u pratnji preko 4000 duša, s više kruna /Vjenaca/. Nad grobom se oprostio N. Adžija u ime Drniša i mjestne JNF; Nikola Bulić u ime učitelja, Tode «uruvija u ime KP i jedan član Obl. Odbora.

    Svega se priča o njegovu iz zasjede smaknuću. Svakako stoji da je on taj dan držao zbor u Promini, da su ga odpodne došli zvati da bi došao u Velušić jer da su za 5/17/ sati ukazali seljani zbor. On je pošao na taj zbor, a ovi su ga jamari dočekali, to bi bio znak da su oni znali da će on u taj sat tuda proći. Iza njega na nogam išao je Dane Popović, njegov kandid. zamjenik i učiteljica Zdenka Marušić, koji su i prijavili njegovu pogibiju. Neka bude slava njegovoj uspomeni!

     

    PROSLAVA GODIŠNJICE OSLOBOĐENJA

     

    Pošto je na 4/XI nedjelja, a ulazak naše vojske slijedio je na 5/XI 44 - to se odlučilo radi praznika taj dan obljetnice proslaviti dan prvo, odnosno 4/XI 45 u nedjelju. Na 3/XI večer bila je manifestacija obhod preko mjesta uz pratnju vojne muzike /koja je došla iz Trogira/. Povorka je bila sa bakljadom. Po obližnjim brdima bile su vatre. Kad je povorka svršila došlo se je na poljanu gdje N. Adžija u ime JNF održao kratki govor i pozvao manifestante na sutrašnji zbor.

    Mjesto je bilo iskićeno zastavama i sagovima. Na 4/XI jutrom gruvale su mačkule, a glazba obašla je gradom. Već oko 8 sati počeo je dolaziti svijet iz raznih sela. Povorke za zastavama dolazile su sa Miljevaca, Polja, Siverića i Promine. Oko 10 1/2 na poljani već se bilo skupilo oko 5000 duša. Zbor je započeo u 11 s. Zbor je otvorio kandidat za Narodnu skupštinu Martin Sučić HRSS. Zatim je govorio radnik Siverića Crnčević, iza Crnčevića drugi kandidat /zamjenik pk Vjeke Širinića/ D. Popović KP. Iza ovoga govorio je treći kandidat fratar Tomasović. Za ovim govorio je Franičević tajnik Obl. JNF. Govorio je također u ime vojske kapetan Uraković ? Svi su govornici istakli borbu partizana, republiku i pozvali na izbore. Govor fratra bio je najpučkiji, te je podvukao da se ima zahvaliti komunističkoj partiji što se došlo do pokreta, a time vjera nije ugrožena ni svećenstvo, što budi dokaz da se njega kao svećenika kandiduje.

    4/XI.

    Večeras oko 7 s. kad su se vratili sa zbora omladina iz Trbounja, zaigrala je kolo pred školom «Kozaru». Dok su igrali tri lica su naletila i bacili bombe. Tri talijenske i jedna engleska. Za sreću engleska nije eksplodirala. Dvojica ostala je mrtva a oko 30 što djece, što mlađarije, teže i lakše ranjeno. Odvezeni su u bolnicu. Bili su napadnuti i izletnici iz Razvođa. Dvojica ranjena iz karabinke.

    Djela reakcije: četnik - jamar - ustaša.

     

    10/XII. 

    USKRSNUO OD MRTVIH

     

    Danas je milicija iz Kričaka dotjerala u Drniš Josu Barišića-Migalo Ivanova koga su našli u kući. Ovaj Barišić lani pri dolasku partizana bio je po presudi prekog Suda /Presuda vojnog Suda oblasti VIII Korpusa kninskog područja 17/XI 1944/ osuđen na smrt zajedno sa drugim /24/, fratar Carev-Lovrići. Odveden na streljanje u grobište sv. Ivan u Badanj. Svi su bili streljani i prema izvršenju osude svi pokopani u zajedničku jamu. Izvršenje osude bilo je javno oglašeno. Sada potla više od jedne godine nalaze jednog od tih streljanih, Josu Barišića živa u kući. Cijeli se Drniš sakupio da vidi mrtvaca. Dostavljen je u tamnicu. Bilo bi interesantno znati kako se je on spasio a i onda gdje je do sada bio i kamo se krio. Također moglo se je od njega saznati tko je ubica Nikole Perišića, jer on je i osuđen radi veze u tom ubojstvu - ali kako izgleda nije se išlo tim putem nego u petak noć 14/XII odveden je na grobište sv. Ivana i tamo ubijen. Ubijeni je tajno i pokopan nedaleko grobnice «obitelji Barišić» prema sjeveru. Zašto se nije koristiilo njegovim iskazima i odkrilo mnogu tajnu, to ne bi znali, nego da se htjelo, baš njegovu tajnu «Uskrsnuća» zakopati. Priča se od osuđenih na smrt da se pobjegli i na životu Jukica Marko i stariji Lovrić.

     

    1946

     

    22/I.

    Ivan Kupšilić p Nikole iz Dniša, staro pleme - preminuo u Šibeniku u privatnoj kući. Pošao do liječenja u bolnicu sa sinovcem Danom te u noći 22-23/I dok su skupa u istom krevetu spavali preminuo u 67 g. života.

    27/I.

    Preminuo Dušan Kovačević koji je bio 40 god. listonoša. S njime Drniš gubi jednu markantnu ličnost, vesela i čestita čovjeka - god 67, života - srčana bolest. Bio je ispraćen na vječno počivalište uz veliko učestvovanje građana. Pokoj vječni.

    29/I.

    OKN Komitet po noći izvršio premetačinu po ladicama stolova svih namještenika i rukovodioca.

    18/II.

    Pred deset dana ubijen je u Mirlović-Zagori župnik fra Paško Bačić. Da su sudjelovali u ubojstvu i neki odbornici sela. Dva odbornika uhapšena. Ovaj fratar da je bio simpatizer partizana. Da je morao biti pogođen iz dvocjevke a onda kamenovan. Razlog ubojstva ne bi se znao. Ovo ubojstvo hrđavo je djelovalo među narodom, jer povoda ni uzroka nije bilo. Na 16/2 u Promini /Oklaj/ izbijen je također župnik na mrtvo ime. I ovoga da su istukli odbornici proti kojih da se je bio pritužio jer mu nisu htjeli dat određene deke. Vode se izvidi. Ovo su svakako teške prilike.

    Pred par dana odpušten je iz službe «upić Marko Milin činovnik Kotara koji je imenovan tajnikom Kotarske organizacije HRSS. Službu je morao napustiti 16/2 tg. Pošto nema 50 god ne može dobit mirovinu. Žalio se proti ovom. Mj. JNF učinila je pritužbu na JNF Hrvatske. Pritužba je bila stvarna te je izgleda u uspjeh.

    Jučer 17/2

    u Kričkam bila su dva pira kod pravoslavnih: Kunac i Milikić? Kod jednog od ovih bio je Ilija «olović iz Tepljuha u kumstvu. Prema kazivanju Dušana «akića, koji je također bio na piru, ovaj «olović radnik na rudokopu Siverić, svega da je pričao, a osobito o pobjedi politike srpske, napokon da iz pouzdanih vrela zna da će kralj Petar sa svojom vojskom brzo u Jugoslaviju i pošto je ovo republika da će on biti imenovan predsjednikom Jugoslavije, a Tito da će dobit drugi položaj. Svega da je govorio, a osobito da Srbi moraju biti pripravni na sve. Med ostalim  - kaže «akić - «Znate kako je Sučić postao poslanik. Ima on svoj prst u nestanku Vj. Širinića, koji mu je bio konkurent. I da nije bio ubijen Širinić, nikad Sučić ne bio dobio mandat». Ovo i sa ovakim diskusijama bave se pri pirovanju, i sa kakvim se mislima zanose Srbi - koji su još u redovima partije.

    10/4.

    Ubijen u Badnju Mate Hrstić Šimin iz Drniša koji se odmetnuo u špiljare. Ovoga Hrstića dovode u vezu sa ubojstvom Vjeke Širinića i glavnog kolovođu «Križara» u ovom kraju.

    Pred nekoliko dana reducirani su iz službe: Dane Popović koji je bio tajnik Kot. odbora, Petar i Jovo /Joso?/ Mudrinić šef upravnog odjela NOO, Mirko Kolundžić? referent upravnog odjela, Stevo «akić pisar upr odjela.

    20/X.

    Komemoracija godišnjice smrti Vjeke Širinića. Donesene kosti na našu ? grobnicu. Podignuta pomen-ploča na grobnici kao poklon uspomeni nezaboravnog borca. Poklonio narod Kotara. Svijeta je bilo dosta. Izmijenilo se više govornika: U ime Kotara, oblasti, partije, prosvjete i omladine. Položeno je oko 10 vjenaca. U isto vrijeme položeni su vjenci na grob J. Bitunjca koji je sa Širinićem poginuo. Govorio u ime omladine omladinac Ille. Pjevački zbor na jednom i drugom grobu odpjevao odpratnicu.

    1946

    Božići

    Lijepi sunčani dan. Više izgleda Uskrs nego Božić. Narod - seoski osobito - na ponoćnicu u velikim masama. Crkva i pred crkvom puno svjeta, ali nije čuti ni pjesme ni puške. Sve mirno, tiho samo u crkvu. Drugi i treći dan Božića crkva prepuna svijeta, ali kako je bio običaj, potla mise, kola ni popjevke nema. «im u crkvi svršilo narod odlazi kući da pod svojim krovom proslavi tiho taj veliki blagdan.

    Rudarska društva Monte Promina i boksiti naredili su radnicim da drugi dan Božića tj. na sv. Stjepana dođu raditi, ali nitko ni katolika ni pravoslavaca nije došao na rad. Tako isto ni na sv. Ivana ni na Mladence. Te dane narod slavi: Sv. Ivana selo Badanj, Trbounje slavi svoju krsnu slavu, a Mladence slavi Siverić, a Badanj, Trbounje i Siverić daju najviše radnika u tim rudokopima. Radnik hoće da poštuje svoje običaje i slavi svoje krsne slave svetce tj slavi posvećene, pa se neda nagovoriti da on tu svoju svetinju pogazi. Iz ovoga bi rukovodioci mogli izvest zaključak.

    Još je jedno za zabilježit. Rudari cijeloga svijeta slave sv. Barbaru 4/12 kao svoju zaštitnicu proti nezgodam i nesrećam. I naši rudari slavili su je svake godine, ne, kao neku osobitu sveticu, nego kao simbol radničke zaštite. Slavili su je-taj dan- i katolici i pravoslavni, jevreji, muslimani. Dakle svi radnici bez razlike vjere i vjerovanja.Ove godine bila je zabranjena proslava i naređeno radnicima da imadu da dođu na rad. Od preko 1000 radnika na rudokopu Siverić-Trbounje, na rad nije došlo nego nekih 30 radnika i to nadglednici koji su tumačili volju naredbodavaca. Iz ovoga se vidi da rudari poštuju svoje tradicije i nedadu se nagovoriti da se preko tih tradicija pređe s jednostavnog razloga jer je to jedan katolički svetac. Sve su ovo stvari koje stvaraju neraspoloženje, a bez čega bi se moglo biti.

     

    1947

    Neću da bilježim svakidašnja zapažanja, samo ustanovit je da među narodom svakim danom raste neraspoloženje, sve veća neka potištenost nad brigom za sutrašnjicu. Narod je jako nezadovoljan što se od njega traži nemogućnost, a najviše na način sa kojim se opravdavaju takva traženja. Odbori seoski koji su većinom postavljeni i bez volje naroda, često prave nepravilnosti i ne mogu se pojedinci otresti one teške zablude: kad dođe na vlast da se osvećuje.

    Velike su nepravilnosti u određivanju viškova žita, i radi tih nepravilnosti i previsoke procjene, neki su zemljoradnici postavljeni u nemogućnost da izvrše takve zahtjeve pa radi toga bivaju osjetljivo kažnjeni. Sva traženja od naroda dolaze u nevrijeme prekasno, kad narod potrošio, pa i ako bi htjeo zadovoljit u nemogućnosti je - kako sa žitom tako i sa masnoćom. Onemogućeno je producentu da raspolaže sa svojim prihodom, a o trgovini i privatnoj inicijativi nije ni govora. O trgovini nije ni govora. Osjeća pojedine sve veća osiromašenja, a tržišta ostaju prazna i nestašica svega što svakom služi za hranu i odjeću. Svak je zabrinut nad ovim stanjem, a osobito oni koji su za ovaj pokret dali sve od sebe. Nastaje u narodu sad još veća zabrinutost otkad je doznao za stav Amerike, za govor Trumana, za odbijanje svake pomoći u hrani i predmetim našoj zemlji. Naš budžet diže se na velike cifre u miljardam. Kad sve zbrojiš sa svih strana dolaze ogromne svote od preko 80 miljarda dinara?! I za Albaniju predviđene 2 miljarde. Sve ovo zabrinjuje narod.

    Pred svim ovim slabim izgledima upadamo dnevno u sve veće pogreške, te se preduzimlju mjere koje narod sve više bacaju u očaj i stvara sve veće nezadovoljstvo. Govori se ozbiljno o nekim «špiljarima križarima» kojih da ima i u našim brdima a ovih dana orobili su i zadrugu u Kljacima i zaprijetili nekom iz plemena Prnjak. Među ostalim dne 10/III tg. Kot. Nar. Sud na javnoj rasprvi osudio je dva mladića iz Siverića Ramljake, na kaznu od 30 mjeseci prisilnog rada zato što su u krčmi pjevali «Oj Hrvati», «Još Hrvatska nij propala», jer da su time izazivali! Vijeće Suda bilo je sastavljeno od sudca Mrduljaša, a porotnici Joso Širinić p Jandre i Joža Pranić Antin iz Drniša. Izgleda. Izgleda da predsjednik nije bio složan sa porotnicima u visini kazne, ali da je partijaš svjedočio - porotnici iz partije. Javni tužioc bio je Krsto Ivaz iz Vodica ?.

    Ovo su na izgled male stvari, ali ovo sve zabrinjuje, jer mi živimo u državi Hrvatskoj, a nigdje nema da su te pjesme zabranjene pjevat, a ničim nije dokazati da se je tim pjevanjem našao tko izazvat ili uvrijeđen. Ovo nije ni politički potez. Ovo dovodi do protivnog učina.

    23/III

    Danas stiže glas da su u Ramljanim iza Kljaka ubijena 4 čovjeka. Da su bili napadnuti od nepoznatih lica i ubijeni. Govore dalje da su dva našli također ubijena /..../ vezani. Sumnja se da je djelo «špiljara». Neki govore da su se vozili u autu, da je auto pobjegao. Kako bilo da bilo ovo su stvari koje zabrinjuju.

    25/III.

    Zabilježit ću da se porez od naroda utjeruje bez ikakva obzira. Ne pita se da li možeš ili ne platiti nego jedino: moraš platiti. Ovršni organi kojih sada ima 18-20 svakim danom idu od kuće do kuće i traže isplatu. Ako stranka nema gotovine - nema čekanja - već odmah mu se oduzme iz kuće što se nađe i najnužnije kao pokrivače, posteljinu, hranu i drugo. Svaki od ovih ovršnih organa oko 2000 din fiks plate mjesečno a na stranu dnevnice što opet toliko iznosi. To sračunato u godini dana iznosi za dva puta više nego li cijeli porez svih sela iznosio za vrijeme prošle Jugoslavije. Prvo sav zemljoradnički državni porez u ovom kotaru nije dosiza cifru od 200.000 din a u službi je bio samo jedan ovrhovoditelj. Ovo ipak zadaje brigu i narod sve ovo snosi sa velikom zabrinutošću kako će da smogne svim tim zahtjevima. Sve ovo kod mase dovodi do nezadovoljstva i neraspoloženja, te narod od dana u dan gubi vjeru u bolju budućnost.

    Osim ovog utjerivanja poreza, narod zabrinjuje i prehrana. Posjednika je nestalo, trgovac ne postoji, boljestojeći seljak stiskao se jer mu je ostavljen minimum, a sprovizacija dijeli oko 9 kg kukuruza i 0.60 dg ? pšenice na mjesec, što za jednog poljskog radnika nije za 9 dana dovoljno a kupit nema gdje, niti smije.

    Istina je teški su dani u cijelom svijetu svagdje se moralo ograničiti na minimum hrane u žitaricama, ali dok kod drugog naroda i ako je oskudica u krušnoj hrani nađe se druge hrane što nadoknađuje, kod našega seljaka kruh i pura je sve, jer on većinom žive o tome. Njega zaista krijepi i čaša vina, ali sada i u vinu je kriza. I vinom ne može seljak da raspoloži. Vino mora da predaje zadrugam, a ako će imati mora skupo platiti, pa ga se i ne može dobiti.

    Seljak radi toga - premda je vinograd najunosniji - prestao je da se bavi vinogradarstvom onom voljom kakovom je prvo radio. I ovo pitanje za obnovu vinogradarstva trebalo bi sa ozbiljnošću proučiti i stvoriti mogućnost da naš zemljoradnik što više posveti se sadnji vinograda te dati mu više slobode da sa svojim radom raspolaže, da stekne volje i ljubavi u toj obnovi. Ako zemljoradnik ne bude mogao raspolagati sa svojim trudima, on će izbjegavati i rad.

    27/4.

    Danas su sprovedeni i u našem kotaru izbori za mjestne Nar. odbore, na temelju o mj. N.O. Za ove izbore vodila se agitacija, ali narod pokazao je slabu volju prema svemu. Izbori se provode pod parolom: slobodni - tajno glasovanje. Zaista izbori su se proveli sa kuglicama - ali svaki koji je glasao zapisan je. Način, kojim se sprovode izbori, daleko je od slobodnih, od volje naroda i od tajnosti. Najprvo KP izgradi plan za svako izborno mjesto, postavi svoje kandidate za koje drži da će vršiti njihovu volju, osobito mlađe i koji su upisani u partiju. Za da javnosti bude manje upadnije postave dvije kandidatne liste. U I listi kao prvi i drugi kandidati postavljeni su ljudi iz partije, treći i četvrti su nuzgredni iz bud koje partije. Na drugu listu postave najbliže svoje pristaše i onda donesu tako sastavljene liste pred zbor. Za da bolje izvedu plan razdijele varoš u 7-8 rajona, a sela prema veličini. Svaki rajon ima svoje 6, 7 do 8 kandidata, ali prvi kandidati su ljudi ili partijci ili ljudi sa kojima partija može da raspoloži - većinom ovisni. Glavno je da prva dva budu sigura. Drugi su nuzgredni, jer prema računici ti ne mogu biti izabrani. Kad je ova računica učinjena donesu takvu listu pred zbor, pročitaju i reknu da je to predlog. Dosta malo ili nitko od slobodnih građana ima interesa da bude biran, malo tko pregovori i ostaje lista odobrena. Nu treba podvući da ovi zborovi malo su posjećeni, da na te zborove treba gurkati da tko dođe, da na te zborove dođe najviše 20-30 lica, i to većinom ženskih, a većinom također koji imadu obzira ili kakvog računa, pa je prirodno da se natakvim zborovima prihvati sve što se predlaže. Nu prigodom ovih izbora - zabilježit je - da je bilo sela u kojim zbor nije potvrdio predložene kandidate - ali su ostali isti na listi - a bilo je sela koja uopće nisu htjela istaći svoje kandidate, kao i ti da predloženi nisu se htjeli primiti izbora. Uza sve ovo na izbornim listama osvanuli su oni - koje je partija odredila - a koje kot. fronta predložila. Na raznim seoskim zborovima bilo je poklika - pa kog vi predlažete vi i birate - što će tu narod - daleko je to od naše volje - Narod sa takvim izborom nema ništa - Narod sa takvim izborom nemože se složiti - itd.

    Izbori su provedeni mirno bez ikakva incidenta, tiho, ali rezultat izbora sumnja da je zadovoljavajući. Uza svu preporuku, uza svu agitaciju, uza sva pozivanja, obećanja i markiranja ima sela koja nisu glasovala ni 40%.

    Bile su tri izborne žare: dvje sa kandidatom a jedna, treća «Crna» žara za protivnika. Računalo se da je ta crna pro forma, jer da nitko neće smjet u nju baciti, a kad tamo selo Žitnić ne znam da li je 50% glasovalo, a od tih našlo se u «Crnoj» žari 47 kuglica. Selo većinom pravoslavni. I Kričke su dale isti rezultat. Ružić, «avoglave, Miljevci, pa i u Drnišu je palo u «Crnu» žaru a glasovalo je valjda 60% - aletilo se i pozivalo, isto od kuće do kuće. Baljke 56 u «Crnu žaru»! Ovo bacanje u «Crnu» žaru znači mnogo, znači kuražu za ispoljit svoje nezadovoljstvo, znači da većina onih koji su bacili prve dvije, isto bi bili učinili, ali da im je falila kuraža, znači da je većina u protivnom taboru. Znači mnogo - Mi svi znamo da se kod nas ovi izbori ne vode tajno, da svak zna gdje je tko glasovao, da se na glasače sa strane komisije i čuvara upliva: ubaci ovdje - ovo je naša itd., pa uza sve to kad se događa gornje, mnogo je za današnje prilike. Karakteristično je da su u «Crnu» žaru većinom ubacivali kuglice Srbi, znak da su Hrvati obazrivljiji i bojažljiviji.

    Nisu ovo babe Jurke mrđele. Nad ovim treba mnogi od rukovodioca da se ustavi i dobro promisli. Ovo ispoljavanje nezadovoljstva dokaz je, da kad bi bili slobodni izbori, kad bi se narodu pustilo da dobrovoljno glasa, da bi rezultat izbora bio u sasvim protivnom pravcu i sa drugim kandidatima. Stojeć pred petogodišnjim planom o obnovi zemlje gdje narod treba sve od sebe da dade, ovakve pojave nisu zadovoljavajuće, te treba tražiti uzročnike ove bolesti, ako se hoće na vrijeme da liječi. Zaludu je pritisak, stezanje slobode, namećavanje pojedinaca, nagovaranje, obećavanje i slično tome, to nisu pogodni ljekovi protiv ovakve bolesti. Meni je jedan seljak ponovio: Mi smo glasovali, ali nismo birali, jer za onakve za koje smo morali glasovati, mi nebi nikad birali, jer to nisu ni najaktivniji, ni najpošteniji, ni najsposobniji, nego protivno, od gorih najgori. Ako ovako seljak prosuđuje onda ima mnogošta nezdrava.

    Narod nije u biti protivan današnjem pokretu, jer on vidi da ima mnogo dobrih stvari, jer vidi da u socijalnom pogledu ide sve u korist radnog naroda, on vidi da se u obnovi države mnogo uradilo, on je za to da tome pridonese sve od sebe, ali on osjeća da nije slobodan, njega nešto tišti da ne može izraziti svoju volju, a onda i u osnovnoj vlasti gdje bi morao imati najviše udjela u biranju njegove vlasti, odbora, uskraćuje mu se njegova slobodna volja i biraju se oni koje on ne bi želio.

    Zapazit je također, da seljak Hrvat nekako se osjeća zapostavljen pred Srbinom, da Srbi vode glavnu riječ, da su prvi na svim položajima, i ako hoće nešto da isposluje - kaže, da se mora obratiti na Srbina za preporuku, to ga meće u čudnovat položaj i često se pita: da li je ovo stara Jugoslavija ili NRH?? N. Fronta morala bi biti prava narodna fronta gdje se masovno zaključuje, a ne pojedinac ili partija i ne donositi gotove predloge na odobrenje, a za takvo odobrenje pripravit prvo svoje pristaše. Sve je ovo razlogom da su oni prvi izbori za MNO ispali sa nezadovoljavajućim uspjehom. Sviju nas, koji smo dali sve od sebe za NOP sve ovo boli i zabrinjuje.

     

    PRVI MAJA 1947

     

    Sunce, koje već više dana peče kao u julu i danas je zagrijalo. Predvečer prvoga Drniš je bio iskićen sa zastavom, tepihom, transparentim i rasvjetljen. Po obližnjim brdima viđale su se vatre. Oko 7 1/2 prošla je kroz mjesto povorka predvođena glazbom. Potle se povorka razvrstala pred općinom, te je sa balkona zgrade pozdravio predsjednik M.N.F. A Kulušić. Potle Kulušića govorio je radnik Širnić Joso.»itao je o značenju prvog maja i o dužnosti svijuh za obnovu domovine.

    Na prvi glazba je prošla varošom jutrom 5 1/2 budilicu i navjestila blagdan. Oko 9 1/2 počele su stizati povorke radnika i seljaka iz raznih sela. Povorke su ulazile u varoš pod zastavom hrvatskom, jugoslavenskom, srpskom, crvenom. Radnika rudokopa Siverić i Trbounje bit će stiglo oko 2000 dok iz drugih krajeva - Zagora - Miljevci - bit će bilo oko 1000. Tako na prostoru pred kućom Nakić, sa terace koje su govornici govorili - bit će na zbor došlo oko 3500-4000 duša. Prvi je pozdravio zbor predsjednik Skelin, zatim u ime narodne vlasti kotara Crnčević Dušan. Potle ovog Mile Lovrić u ime kot. fronte, a zatim u ime omladine Odak iz Siverića. Najstvarniji govor bio je Lovrića, samo mogla je izostati ona prijetnja svim onim koji drže da će se ovaj režim izmijeniti. Treba se obarati na reakciju ali treba i birati riječi sa kojom treba narodu predočiti njihov pogrešni i uzaludni rad. Treba da zabilježim i omašku, koja nije neopažena prošla, a to da su se na svim državnim ustanovama vijale samo zastave jugoslav. odnosno ? zajednice, dok nije bilo zapaziti nigdje državnu zastavu federalne jedinice N.R.H. Izgledalo je kao da se to hoće da izbjegne da se čija osjetljivost ne bi povredila, ali narod treba i Srbi i Hrvati da se uče da je ovo Hrvatska i da zastava ustavom određena mora da bude svetinja svima. Privatnici mogu da viju koju hoće, ali državni uredi moraju se držati zakona. Ima momenata kad se ima visati zajednički jugosl. zastavu, kao znak i narodnog i državnog jedinstva, ali Hrvatima u Srbiji ne može biti zazorna države Srbije zastava pa tako ni Srbima u Hrvatskoj.

    Mnogo se hoće dok se putovi izravnaju. - Prvi maj je bio manifestacija ne samo radnog naroda kao njihova praznika, nego i manifestacija bratske sloge i jedinstva, pa ta manifestacija ne smije ostati paradom prvog maja nego stvaranošću naroda. Mnogo ovisi od rukovodioca.

    3/5.

    Danas mi pričaju da selo Ružić od 250 glasača nije glasalo 130, a od glasanih da je palo u «Crnu» žaru 43 glasa. Ni  50% nije glasalo. Danas čujem da su proglašeni izbori u Kotaru Drniš sa rezultatom da je glasalo 96% ?? Danas također jedan mi je pričao da kad se je potužio nešto tajniku Kotara Crnčeviću i rekao mu /Mandušić?/ da je to diktatura i da oni drže narod u strahu pod terorom, da mu je Crnčević odgovorio: pa da, držimo jer hoćemo da držimo u uzdama, i još više ćemo stiskati. Treba da još višeg straha od nas imadu.

    4/5.

    Danas M.N.O. Drniš birao je svoj izvršni odbor. U izvršni odbor birani su za predsjednika Babić Ivan p Ante, koji je bio i do sada predsjednik.

    Drniš za tajnika: Širinić Joso p Jandre.         Drniš

    I. odbor. Zenić Ante p. Jose                          «

    p. II. odbor Tade Njeguš p. Matka ?                «

    III. odbor Skelin Ivo p. Ivana /petak ?/           «

    p. IV. odbor Krasić Veso                            Varoš

    V. Dičak Marko Jakovljev                          Badanj

    Izvršni odbor od 7 lica, dok ukupno odbornika kao plenum birano je 31 lice, i to gornjih sedam

    8. Mijić Petar p. Roka           Drniš

    9. Mijić Ivan p. Roka               «

    p. 10. Lončar Todor                           «

    11. Primorac Mate Antin                     «

    12. Mudronja Dasle Tomin               Drniš

    13. Nakić Mate - Rebre                       «

    14. Kulišić Radovan p. Mate /Prof/              Drniš

    15. Viličić Miće p. Vice /Ref. Jav. Tuž./       Drniš

    16. Nakić Mićo Vjekoslav                           Drniš

    17. «avka Korina ? p.  ?                                 «

    18. Pranić Joža Antin                          «

    p. 19. Krasić Špiro p. Jakova               «

    20. Brkulj Nena /-o ?/ Antin /-a ?/                    «

    p. 21. Subota Krste Mirkov                            «

    p. 22. Andrić Mate p. Ljube /zamj. Jović Pero/ «

    p. 23. Vukašin Stevo                                      «

    p. 24. Kalinić Mile                                     Varoš

    25. Kulušić Mate

    26. Živković Marko p. Ive                          Badanj

    27. Reljić Josip /Bepo/ Josipov                        «

    28. Živković Josip p. Mate                             «

    29. Mihaljević Ivan Lukin                               «

    30. Grcić Ana ž. Ivana                                   «

    31. Živković Pešo p. Marka                            «

    Prema gornjem iz samoga Drniša biran je 21 odbornik, iz sela Badnja 7, a iz Varoša /odbornik/ 3.

    Zapaža se da svi odbornici iz Drniša osim jednoga /Krasić Špire zidara/ plaćenici su, tj. namještenici, kojima je življenje njihova služba i prema tome koji su ovisni od bud kojeg utjecaja, pa prema tome suvišan je zaključak.

    S druge strane zapaža se da iz Drniša među odbornicima nije zapaziti ni jednog seljaka, jednog neodvisnog gradjanina, premda bi to željeli birači. To što u odboru nije zastupan ni jedan seljak iz Drniša možemo smatrati jednim propustom koji okarakterizira način vođenja izbora i izražaj slobodne volje naroda. Zabilježit je da nije najsretniji izbor u osobi tajnika... Tajnik je mozak odbora, a tim više ako je presjednik manje pismen. «inovnik ne može nadoknaditi zvanje tajnika, a osobito u današnjim momentim. Drniš je katarsko mjesto, središte industrije, gdje sprema ličnosti mnogo odlučuje u razvitku mjesta i napretku u svakom pogledu.

    Izbor predsjednika u osobi Babića može proći, jer isti - iako mu fali znanje - iako u sebi krije naklonost sebičnosti - ima ambicije i energije da nešto stvori i za mjesto. Da je Babiću za tajnika odbora postavljen Primorac Mate odbornik, držim da bi Babić mnogo lakše svladao teškoće koje takav položaj donosi. Ovo su samo zapažanja, ali ne gubimo nade da će izabrani odbornici poraditi i uložiti sve mogućnosti da porade oko procvata svog mjesta i blagostanja građana i dokazati da ni povjerenje nije bez rezultata.

    1947.

    15/5.

    Primio vijesti da Dragutin bolesta i da me želi vidjeti /brat/.

    19.5.

    Odputovao u Zagreb.

    21/5.

    Dragutin preminuo u 7 s. večer. Bolest i neposredni uzrok smrti nije ustanovljen.

    23/5.

    Pokopan na Mirogoju u 4 s. odpodne. Bio je odpraćen od znanaca i bliže rodbine na zadnje počivalište. 5 svježih velikih vjenaca. Pogreb I. klase. Što njegova bolest i ako kratka, što pogreb i drugo zapalo je obitelj oko 40.000 din.

    U Zagrebu sam ostao do 31/5. Međuvremenom bio sam u Petrinji. U Zagrebu zapazio sam nedostatak životnih namirnica. Većina zelije, voća kao i ribe dolazi iz Dalmacije. Mesa samo u švercu uz visoke cijene.

    Pripreme za zbor - velesajam. Izlozi po zadrugam i dućanima dosta su puni i raznovrstni ali u lokalnima slabo ima od izložene robe i većinom uz doznaku. Politički položaj u Zagrebu može se označit sa jednom riječju - slab. Savk nezadovoljan od radnika, trgovaca do posjednika. Stanarinsko stanje nesnosno. Nitko nije gospodar svoga stana, pa ni u vlastitoj kući. Svaka privatna inicijativa zamrla, a drugi se pravac samo esperementim bavi, te u svemu zastoj i pomanjkanje svega.

    Razumio sam od mnogih da poglavica državni nije ona ličnost koja nam se predstavlja. Maršla Tito da kad je bio u Zagrebu i u Varšavi, da je na glasoviru svirao razne komade od Chopina, Mozzarta, Bethovena i dr. i da naš maršla govori razne jezike kao: francuski, njemački, engleski, španjolski. Iz ovoga se vidi da je maršla ličnost visoke kulture.

    Svega se govori što dovodi u sumnju ispravnost hrvtskog imena, što baca sjenu na nacionalni karakter Hrvata, opće Jugosloveni /-a ?/, što prosti mozak ne može da razumi, i što nas dovodi pred jedan veliki upitnik?? Od velike prašine čovjek ne može da vidi. Kuda svak sumnja da Tito nije Hrvat, nije Tito?!

    1/6.

    Na prvi šestog provedeni su izbori za kotarske delegate. Za izbor nikakav interes jer je ostalo staro načelo: «Mi glasujemo ali ne biramo». Birani su oni koji su nametnuti. Glasalo se uz pritisak. Onaj koji je određen po KP. morao je izaći po svaku cijenu. Np. u Mirlović-polju birači su tražili i predložili za kandidata Buzov Antu p Ilije - Centinčić ?,  i nisu nikako htjeli predložiti Buzova Matu  - pročelnik. Birači su podpisali listu za Buziva Antu i na poziv sazivača zbora da se predloži Buzov Mate, birači su oklonili i otišli sa zbora. Kad je u Drnišu izvješćeno da birači pod nikakvu cijenu neće Matu već hoće Antu, nastala je strka, jer «Mate mora proći». Tajnik kotarskog odbora Crnčević, Mate Buzov i drugi funkcioneri otišli su u selo i zatražili od seljana da moraju kandidirati Matu Buzova nije išlo, ali: malko prijetnje, malko obećanja nose pojedinca, te kad nije bilo druge Buzova Antu proglasili su «ustašom» reakcionerom i poništili kao takvom kandidaturu, a na listu postvili Matu Buzova. Ovakvih slučajeva ili sličnih obiluju naša birališta, a komisija ima zadatak da pazi i uznastoji da prodre kandidat predložen po KP, a na birače se upliva, dade im se razumjeti gdje imadu da glasuju /I. žara/ itd.

    I ovog puta bilo je kuglica u «Crnoj» žari. Izbori su ispali prema planu. Prave se i takve igre - prva: dvije žare predložene i postavljeni kandidati tobože sa strane JNF., nu na svakoj prvoj je kandidat KP. Taj mora izaći, a drugu treba izigrat. Na prvu postave čuvare, na drugu niti ne obznane kandidate. «uvar prve žare pri svakom glasanju naglasi: ova je naša prva žara i postavi se bliže žare da čuje da li je kuglica u nju pala. Prvo nego li dođe do treće žare «Crne žare» mora već pri drugoj otvoriti ruku da se vidi da je prazna, ako neće da bude sumnjiv. «Dobar» čuvar žare zna tko je gdje ubacio kuglicu i bilježi, razumljivo, za se. Sve je to u duhu slobodnog i tajnog glasovanja.

    13/6.

    Sv - Ante, dan pazarni. Prilično svijeta. Svijet osobito puni crkvu. Procesija - litija - za markirati, ali ponovilo se opet - ovo po treći put ove godine - da je neki teretni auto - sve slučajno - morao proći uprav kad je litija prolazila da ju razbije i da učini strku. Ne znam kome ide u račun na taj način izazivati narod, vrijeđati vjerske osjećaje. I ovo se događa - moram zabilježiti. Kad su danas katoličke litije što se time postizava? Da narod još više crkvama ide, da još više vjeruje svešteniku i da drži da vjerske funkcije nisu rado gledane i da se onemogućuju. To nije, ne samo u duhu slobode savjesti, nego ni demokracije.

     

    Izvršni Odbor Kotara Drniš

    Već se potla izbora, a i prvo izbora, govorilo da dosadašnji predsjednik i tajnik kotara neće biti ponovno birani u izvršni odbor. Tajnik Crnčević izgleda da je premješten, a za predsjednika Skelina razne su verzije. Govori se da će doći na položaj predsjednika Martin Sučić narodni poslanik, a izgleda da on za tim i ide. Za tajnika Kot. govori se da je određen Mile Lovrić koji je na komitetu. Dne 21/6 održala je Kot. JNF. /Izvršni odbor/ sjedicu za izbor kandidata u izvršni odbor Kotara. Imalo se izabrati 9 lica, a izvršni odbor JNF sastojao se od 19 lica. Kao što obično komitet KP. već je pripravio listu za kandidate, ali u toj listi nije se nalazio narodni poslanik Sučić. Među predloženim nalazio se kao kandidat i Mate Buzov. Martin Sučić ustao je i rekao da on nema ništa protiv predloženim kandidatim, nego zapitao radi čega nije predložen Skelin dosadašnji predsjednik. Na tu primjedbu Skelin Paško digao se i zahvalio da se on toga položaja ne može primiti, jer da se ne osjeća sposobnim. Zatim je Sučić prosljedio: U svakom slučaju iz liste se ima isključiti Mate Buzov u koga narod nema povjerenja i proti kome se diglo sve selo Mir-polje i nije htjelo ga predložiti uza sve to što ga je KP iznijela kao kandidata a on kad je ispao iz kombinacije i kad ga nisu htjeli postaviti u listi otišao je u selo sa još drugim «drugom» stao terorisati, prijetiti i obećavati, a kad je vidio da mu to ne ide, on je prisilio revolverom kandidata... /?/ da se dreče u njegovu korist, te pretnjom pri izborima, na silu izašao je - a kako? Mogli bi pitati komisiju. Osim ovoga njegova postupka on je i jedan kriminalni tip koji je za vrijeme prošle Jugoslavije izvršio provalnu krađu i bio osuđen na 1 1/2 godinu dana tamnice. Njega su zaista Talijani progonili radi raznih zlodjela, a ne radi nacijonalizma i kad je saznao da ga se hoće da uhapsi ( zbog) održanja kazne, on je radi toga, da izbjegne kaznom, pobjegao u šumu, a ne radi ideologije, radi patriotizma ili kakovog radničkog pokreta. Na ovako tešku optužbu Buzov je zaprijetio Sučiću da će s njim lično obračunati, a državni javni tužioc Ivaz stupio u obranu Buzova i izjavio: On je sve to učinio za bivših režima pa se to nas ne tiče, ni njegova krivnja.

    Potla ovog prešlo se na glasovanje.. 16 prisutnih glasovalo je za predloženu listu kandidata, a 3 protiv /Sučić, M. «upić i N. Bulić učit./. Kad je poslanik Sučić vidio rezultat izbora protestno istupio iz sobe i odalečio se. Nakon odlaska Sučića digao se Crnčević kot. tajnik, izjavio: bez obzira na optužbu protiv Buzova - Buzov je pred svima izjavio da će lično obračunati s poslanikom Sučić. Ovo da je jedna otvorena prijetnja jednom poslaniku cijelog ovog kotara pa takva prijetnja nosi sobom i posljedice. Buzov ne smije biti ni član izvr. odbora JNF. Buzov tada je izjavio: ne treba da me itko isključuje, isključujem se ja sam i ne primam mjesto da budem biran kao član Izvršnog odbora Kotara. Prema ovom Buzov je otpao. Odpala je kombinacija sa Sučićam a također i sa P. Skelin.

    24/6.

    Kot. Skupština za izbor Izvršnog odbora Kotara. Predsjedao Lemo /šef političkog odsjeka/ KP. On iza kratkog govora donosi listu već određenih lica i izjavljuje: Kot. JNF donijela odluku i suglasili se da budu birana slijedeća lica, koja ću vam pročitati, u izvršni odbor Kotara. Pročitao je lica, prvi: Ivić Mate za predsjednika, Perišić Dušan podpresj., Mate Lovrić tajnik, Lemo, J. Pranić, Knez, Kolundžić /Kalin/, itd.

    Kad je pročitao zaviknuo je: tko je protiv ove liste lica predloženih, neka digne ruku. Naravno nitko nije digao ruku. Kad je Marko «upić rekao, ali skupština bi rada da glasovanje bude tajno, Lemo kao predsjedatelj, izjavio je još jačim glasom: «Glasovanje je svršilo i prihvaćena predložena lista. Dva puta se ne može glasovati - Ovim je svršio izbor. Tajac. Svak muči. Rep pod noge i skupština se razišla uz razne komentare. Bili smo iznebušeni predlogom Leme. Nismo se ni snašli, a on proglasio da je glasovanje završeno. Da je bilo tajno glasovanje bio bi ispao Paško Skelin itd.

    Novi predsjednik Kotara Mate Ivić iz Miljevaca nepismen seljak. Zna samo svoje ime podpisati. U politiku se malo razumije, a i u druge stvari. Svoju mladost proveo je u mlinici Skelina u Slapu. On je bio pristaša HRSS, ali od zadnje vrijeme nije se u stranci pokazao aktivan. Zadnje vrijeme se prigovara da je prešao u KP. Nije isključeno, a nije biran na neko važno i odgovorno mjesto.

    Tajnik Kotara sad biran Lovrić Mile, također je s Miljevaca. On je mladi čovjek, po zanimanju pekar. U komitetu je glavni funkcioner. On je bistar čovjek, nema izobrazbe, ali uz dobru volju mogao bi nešto polučiti, samo ako ga ne satare novi posao kojemu nije vješt niti upućen. Drugi su svi malo pismeni. Ako podvučem da je Joso Pranić i Kolundžić /Kalin/ među njima najpismeniji tad smo dosta rekli.

    28/8.

    Velika Gospa pravoslavni sajmeni dan u Drnišu. Svijet sa svih strana okolice počeo večerom 27/8 pridolaziti u Drniš. Noću uprav u 11,55 m u dvorištu krčme Budiša esplodirala je bomba. Bila je jaka detonacija. Jedan mrtav 7 ranjenih. Nije se pronašao krivac. Neki tvrde da je ta bomba bila namjenjena na zgradu gdje komitet KP, preko puta. To mišljenje ne bi moglo stati, jer da je tako htjeo izvršiti na komitet bio bi sa ulice komiteta to lako mogao izvršiti. Svakako je tajna tko je to izvršio i koja je svrha bila da nevini ljudi stradaju. Istraga se vrši.

    7/9.

    Uhapšen Joso Slipčević, Nine Mianović, krčmar Zoričić - ukupno njih 7 pod sumnjom da su u vezi sa bačenom bombom na V. Gospu.

    14/X.

    Svi uhapšeni dne 7/9 pušteni na slobodu, - bez da su bili saslušani - jer se nije uspostavila nikakva krivica ni sumnja.

    18/X.

    Sinoć oko 8 sati kad su se vraćali kući porezni inkasatori Riste Subota i Klasnić iz Miljevaca dočekali su ih dva maskirana lica, ustavili odnijeli im sav novac - oko 6000 din i sve isprave. Kad su htjeli da pobjegnu u mrak jer se poslužio trikom Subota, bio je ubijen od ovih dvojih nepoznati slikovaca, Klasnić.

    19/X.

    Danas je Klasniću sprovod i odveden u Biočić. «uje se da po Kotaru benkovačkom sličnih slučajeva ima više.

    Na 14/X bila je Kotarska skupština te među glavnim točkama bila je izmjena predsjednika Kotara Ivić Mate - Nogavica jer da je nesposoban. Na skupšitni je izabran za predsjednika Kotara bivši tajnik Lovrić Mile, za kot. tajnika Lemo pročelnik financija, a na mjesto Leme došao je za pročelnika financija Ivić Maćo-Nogavica bivši predsjednik. Da li i ovaj izbor odgovara položaju i znanju izabranih to će rad dokazati. Svakako ovi esperimenti zapadaju kože naroda.

    19/X.

     Danas je bila skupština Kotarske zadruge. U sve 9 delegata za 9 mjestnih zadruga. Na ovoj skupštini bila je birata nova uprava, po već određenom planu. Za predsjednika ponovo je predložen Ivić Maćo-Nogavica, za tajnika izabran -po predlogu Brne Božić jer dosadašnji tajnik Pokrovac premješten. Koliko će novi tajnik odgovarati toj zadaći to se ne pita, kao ni cijela uprava. Glavno je da je sve po planu.

    Hapšenje seljaka iz raznih sela radi «Križara» i dalje traje. Mjesec dana je kako se počelo hapsiti. Navodno da je odao jedan bivši četnik iz Baljaka koji da je bio sa križarima i koji da je išao po raznim kućama, koje da su krile i podpomagale križare. Među uhapšenima je Pilip Gotovac, Ivan Matić Jokin /Švabo ?/ Ante Buzov-Cetinić itd. Još se ne zna u kojem je stanju istraga, smo UDB u poslu je. Tamnice su pune.

    20/X.

    Radi ubijstva Klasnić čine se razna hapšenja seljaka Miljevaca i Pakova sela. Uhapšen je i drug Klasnića Risto Subota pod sumnjom da bi bio i njegov prst pri tome. On da je kockar i da je pred nekoliko dana izgubio veće svote novca na igri. Njegov spas, sat napada, odnošenje svega novca da odaje sumnju, a tim više što taj dan za vratit se u Drniš imali su auto. Vraćanje u tako kasno doba na nogam, pa baš u Drnišu da bude dočekan i izvedeno razbojstvo, a da je Subota sa cipelom udario razbojnika, a da ovaj njega pustio u miru, već drugoga ubio, sve to da istraga dovodi u sumnju. U kancelariji UDBe živo je.

    21/X.

    Pušten na slobodu Subota?

    25/X.

    Neki od uhapšenih seljaka pušteni na slobodu. Za neke drži se u tajnosti njihova tamnica.

    3-4/XI.

    Proslavljeno oslobođenje Drniša. Proslava je bila tiha, uz učestvovanje samoga mjesta. Sa sela nitko. Sa ovim danom počelo se uređivanjem poljane, postavljanjem stupova ogradni, a fronta - osobito ženska - taj dan radile su i poravnjivale zemljište određeno za perivoj ispod poljane.

    9/XI.

    Danas su došli iz Zagreba da osnuju ogranak «Seljačka sloga» u kotaru Drniš: predsjednik HRSS Frano Gaži, tajnik Sabora Mirko Rupčić te Krce i Sikirica narodni poslanici kotara Sinj. Zborovanje je bilo u zgradi «Općine» u sali omladine. Zboru nije prisustvovalo mnogo naroda premda nedjelja, jer nije navrijeme zakazan. Bilo je razmjerno dosta i Srba. Najmanje je bilo pristaša HRSS /moguće 30-40/ a toliko Srba i partijaca. Zbor je otvorio narodni poslanik M. Sučić, a glavni govornik je bio Rupčić, koji je ocrtao vanjsku i unutarnju današnju sitauciju i podvukao značaj «Seljačke sloge» radi organizacije seljaštva u prosvjetnom, kulturnom pa i klasnom ojačavanju. Za Rupčićem govorio predsjednik HRSS i podpredsjednik vlade Frano Gaži koji je tumačio značenje organizacije seljaka i kako seljaci u svojoj stranci moraju imati sve niti u rukama, a ne dozvoliti da se gospoda i kojekakvi advokati uvuku u stranku pa da seljaka u nakritičnijem momentu izdadu. kao što je učinio Maček i drugi. Podvukao je i Krist kad je navijestio jednakost ljudi i bratstvo, bio je ustao protiv izrabljivanja čovjeka, njegova je nauka cvala i napredovala, jer je bio za bijednike, jer su njegovu nauku prihvaćali siromasi, a proti njoj su se borili bogataši, farizeji, velikodostojnici, carevi i drugo,- ali kad su vidjeli vladajući, da oni ne mogu ni sa mučenjem narod odvratiti od nauke Kristove i kad su vidjeli da im se stolice drmaju, oni su promijenili politiku, uvukli se u stranu Kristovu, stupili u redove kršćana, samo da se dočepaju ponovno vlasti. Tako je bilo: oni preuzeli vlast «sva zemaljska dobra» a raju opet počeli tlačiti i ubijati. Tako je bilo sa HRSS, koji su braća Radići sa teškim križem osnovali da podignu seljaka, da ne bude rob, ali su se uvukli kojekakvi advokati, koji su zarobili seljaka, a sebi pribavili ministarske stolice. Radi svega ovoga treba da seljak prosvijetli se i da ne dozvoli da kojekakvi uljezi zarobe ga, pa radi toga treba da svako selo ima svoju «Seljačku slogu» gdje će se seljaci sastajati, učiti, čitati i redovno pratiti svjetske i domaće događaje - pa je preporučio da se osnuje što više ogranaka «Seljačke sloge» u koji da se upišu i Srbi gdje živu u zajednici. Govorio je N. Sikirica, a zatim je izabran inicijativni odbor u koji su ušli predsjednik M. Sučić, tajnik M. «upić, te drugih 11 lica među kojima Mile Lovrić predsj. Kotara komunista. Dičak predložio je Matu ? -

    7/XII.

    Držala se kaznena rasprava proti fratru Ramljaku, Filipu Gotovcu i još šestorici za vezu sa špiljarima /Križarim/. Rasprava je trajala cijeli dan od jutra do kasno na večer. Fratar kažnjen je 8 godina prisilnog rada, Gotovac Filip 6 godina. Šarić Joso 4 god. Gotovac Križan 4 god. itd. Potla svršetka rasprave neki - osobito ženske - izrazili su svoje negodovanje radi tako teške kazne radi čega bilo je uhapšeno nekih 50 osoba.

    Potla rasprave, na kojoj nisam prisustvovao jer dvorana bila prepuna, govorio sam sa jednim braniteljem /Dr Štrkalja/ optuženih koji mi je priopćio da je suđenje bilo pristrano, sa već donesenom presudom, da materijalnog dokaza krivice nije bilo, da iako su pojedinci primali u svoju kuću križare, da se to ima pripisat jačoj sili, jer oboružani ljudi pa im se nisu mogli oprijeti. U pogledu fratra, sve navode optužbe pobio je svjedok iz Bosne, na kojeg se optužba pozvala. Optuženici i ako su morali biti kažnjeni, da njihova kazna morala je biti mnogo blaža. Jedna od najviših pogrešaka bila je da kad se je sud pozvao na mišljenje naroda, velika većina prisutnog naroda uzviknula je: riješenje sloboda - dok je manjina tražila kaznu i to lica koja su ovisna i koja su bila naručena. «im je sud izrekao kaznu, nastala je buka i protest usljed čega bilo je naređeno da milicija blokira dvoranu, te su uhapsili nekih 50-60 lica. Govorio sam i sa drugima koji su pratili tok rasprave i koji su u partiji, ali blizu svi su mišljenja da je sud doživio u tom presuđenju fiasko a tim više što taj htjeli su pokriti sa hapšenjem naroda.

    23/XII.

    Jedan teretni kamion vozeć ciglu za Muć udario je u kuću Kulušić, zatim Grubišić, razbio vrata čitaonice, oštetio jednu drugu kuću, sav se porušio, nitko nije stradao. Dogodilo se u 4 s. jutrom. Pukla bremza.

     

    1948.

    30/I.

    Danas imam da zabilježim jedan grozan slučaj nesreće koji se desi u Drnišu na mostu «ikole. U 9 1/2 /17 1/2 ?/ večeri doletjeli su k meni u kuću jedan milicionar i Ivo Mijić da im dadem dasku li gredu ili što drugo jer da je pao u «ikolu jedan autobus /autokar ?/. Dao sam mu velike skale /stube/ jer drugo nisam imao, a zatim sam i ja došao da vidim što je, računajuć da se auto sa kakvim teretom strovalio. Ali imao sam što da vidim. Autokar društva uglenokopa Siverić vozio je na rad rudare. U autu su bili oko 34-35 radnika i ovaj autokar sa svim ovim radnicim strovalio se sa mosta - visoko oko 8 met. u nabujalu rijeku. Kako se dosad ustanovilo voda je progutala nekih 17 radnika, a drugi su što više što manje ranjeni, spašeni, ali i od otih neki se bore sa smrću. Slučaj se desio da kad je autokar prišao most i pošao uz uzbrdicu, koja je kratka ali jaka, šofer - tako pričaju, kad je htjeo dat najveću snagu da /izvuče/ prevlada brijeg, zubac je izdao, bremza popustila i kola se svom brzinom vratila, udarila u drvenu ogradu mosta, porušila i strovalila se u nabujalu brzicu. Premda je bila noć, odmah su obližnji građani na zapomaganje dolećeli u pomoć te požrtvovno spasavali što se dalo spasiti ne žaleć ni svoje živote. Grozno je bilo zapomaganje onih koji do grla u vodi bili pritisnuti autom. Tu je trebalo osobita požrtvovnost da ih se izvuče i spasi. Svakako ovo je jedan od najvećih i najtežih nesreća što se desila u Drnišu i koja je potresla svakoga.

    Za ovu nesreću nebi mogli zvati koga odgovornim, ali svakako treba da naglasimo da uprava rudokpa Siverić morala je bolje paziti na ispravnost autokara sa kojim prevozi radnike. Ako je istina da je šofer upozorio upravu da bremza nije ispravna i da je ostala samo ručna s time kola postala nesigurna tad taj propust bi upravu koja nije smjela dozvoliti prevažati svoje radnike sa neispravnim kolima.

    S druge strane mi moramo da podvučemo da današnji most preko «ikole ne odgovara prometu koji dnevno preko njega prelazi. Dnevno preko toga mosta vagonske robe prelazi na stotine i stotine tona, a on je tako nezgodno postavljen, spušten sa jedne i druge strane tako da prilaz i izlaz sa mosta neprirodno se spušta i izlazi, kratka ali strma uzbrdica sa jedne, a jako uzbrdo sa druge strane tako da je pripisat slučaju da se češće na tom mjestu ne događaju nesreće. Ovaj most je privremen, te se je imao graditi stalni kameni most, ali razlog ne znamo rad čega se time odugovlači a za ovaj se troši za poprav na stotine miljarda. Sa podizanjem stalnog mosta trebalo bi da se odmah započne i da o tom narodna vlast povede ozbiljniji račun.

    Kad smo pri ovom mostu imali bi da naglasimo i potrebu gradnje jedne nove ceste od mosta do Baleka koja ne bi bila dulja od 500 met. a time Drniš bi se spasio ljeti od velike prašine, a što je najglavnije rasteretila bi se «raskrižnica», koja za građane predstavlja dnevnu opasnost, usljed velikog prometa i izbjeglo bi se nesreće koje se dešavaju.

    Ova nesreća nek nam bude memento da se moramo maknuti kod procvata Drniša i kod osiguranja bezbjednosti.

    30/I.

    U vezi gornjeg slučaja uhapšen je šef garaže rudokopa Siverića Ivaz i odveden u Šibenik.

    1/2.

     Vode se izvidi o odgovornosti i uzroku nesreće. Šofer Miličević i dalje tvrdi da je on prijavio neispravnost autokara, ali da je bio prisiljen voziti i morao slušati. Ono žensko dijete našli su ispod auta.

    2/2.

    Danas vještaci pregledali kola za ustanovit vrijednost kola sposobnost vožnje i odgovornost. Vještaci: Joso Širinić iz Drniša. Potla nego su pregledali kola, upalili su i otišli sa kolim u Siverić. Kako se glasa vještaci da su izjavili da su kola ispravna za vožnju. Zubci i diferencijala da su se izglođali, ali da je šofer kad je brenza jedanput preko zubca odskočila da je potegao dalje da ne bi došlo do nesreće, jer auto bi se na vrijeme ustavio, ili bi prešao brijeg. Šofer da je bio izgubio prisutnost duha. Istraga se vodi.

    3/2.

    Danas istražna komisija sa strane ministarstva i oblasti.

    4/2.

    Danas kot. zadr. Savez držao sjednicu sa poslovođom i upravom mjestnih zadruga. Poslovđa zadruge Mahovica također bio prisutan. Otpodne kad se vraćao kući u Miočiću počinio samoubojstvo zapaliv u se dva metka u prsi. Uza nj je našlo se 20.000 din. Predano Jav. tuž. I ovo je žrtva današnjeg nerazumjevanja, jer ljudi nisu dorasli ni vremenu ni shvaćanju zvanja koje mu je dato.

    7/2.

    Uhapšen Ćupić Marko - nalazi se u Splitu - da nije dao plahte za utopljenike od ambulante kad mu je zatražila UDB. On je tajnik kotarske organizacije HRSS - Drniš.

    13/II.

    Uvečer oko 8 1/2 sati pozlilo mi usljed pokvarenog želudca, došla nesvjest te sam pao pred vrata sobe. Mislio sam da je kraj, da je kap, ali srećom kroz kratko vrijeme bez ozbiljnih posljedica. Treba seliti!

    Izgleda da je u Kninu uhapšen veći broj lica i rukovodioca u nekoj aferi bunkerirane robe, koju da su djelomično opljačkali. Među ovima da je i glasoviti Bilo / Bila?/ Kovačević.

    15/II.

    Danas je Drniš kao epilog događaja od 30/I tg. dočekao jedno nezapamćeno suđenje. Pred sud naročiti okružni Sud Šibenik pod vodstvom sudije Berlengi-a i porotnika M. Škovrlj i Pokrajac, u Drnišu u dvorani Kino, bili su dovedeni optuženici: Joso Ramljak kao šef mašinskog odsjeka u Siveriću, Ivaz kao šef garaže, Miličević kao šofer, Tomić kao pomoćnik šofera svi iz Siverića, «upić Marko činovnik zdravstvene stanice Drniš. «etiri prva bili su optuženi kao krivci u nesreći i to Ramljak kao šef mašinskog odsjeka Siverić što nije odvetio veću pžnju mašini koja prevozi radnike, a ne bavio se administrativnim poslom i birokratizmom. Ivaz šef garaže, koji nije smio primiti u službu neiskusne šofere i dozvoliti da se potrebljuje auto koji nije imao sigurnu kočnicu i čiji diferencijali bili su izlizani i mjesto glicerin upotrebljavati alkohol. Miličević što kao šofer nije imao prisutnost duha da na vrijeme dade snagu autu da prevali uzbrdicu. Tomić kao pomoćnik šofera što nije učinio ono što je šofer propustio itd.

    «upić Marko što kao namještenik zdravstvene stanice, kad su mu zatražili plahte nije izručio za ranjene, nego držao ključ i time htjeo da sabotira i naškodi narodnim vlastima.

    Na pretres nije u ničem dokazata krivica pojedinaca, da bi posredni ili neposredni bili krivci nesreći koja se desila 30/I kad je 19 lica stradalo.

    Dvorana je bila prekrcana naroda. Nitko od oštećenih obitelji nije pristupio na raspravu niti tražio kakvu oštetu ili kaznu. Rasprava je trajala od 8-13, od 15 do 22 1/2 sati.

    Državno tužilaštvo zastupao zamjenik tužioca Šibenik Gojanović. Optužene branili su advokati: Viličić, Štrkalj i Ježina.

    Premda optužnica tražila je težu kaznu radi privredne sabotaže ipak javni tužioc bio je dosta blag u napadajim na optužene i iznio dobre strane optuženih kao radišne radnike, ali da nisu shvatili ni odgovorili svojoj dužnosti.

    Obrana advokata Viličića braneć svijuh, a osobito prvog optuž. Ramljak bila je najstvarnija u kojoj je podvukao: da i kad bi bilo krivaca na optuženim, da su oni žrtve svoga zvanja da su oni postavljeni na položaje kojem nisu odgovarali ni imali dovoljno spreme te ako im se povjerava ono što je daleko od njihove sposobnosti, kad im se povjerava posao kojega oni ne mogu i neznadu izvršiti tad u tome ne može se tražiti od njih da su nepogrešivi. Oni, po svom znanju misle da najbolje rade, kad greše. Te njihove greške su iz neznanja, nehotične, pa nemadu u sebi krivice koju zakon traži. Kadri se pridižu brzim tempom, pa je razumnjivo da je njihovo znanje ograničeno, pa prema tome treba i prosuđivati njihovo djleo, njihove greške. Treba ispravljati, a ne svakog pod kaznu stavljati kako to optužnica traži. U ovom slučaju optuženici nisu imali doći pod kazneni, nego pred disciplinski sud, jer nisu ništa počinili što bi imalo pred redoviti kazneni Sud, jer nesreća nastala je daleko od njihove volje, znanja, utjecaja itd.

    Kad bi se išlo tražiti uzročnika nesreći od 30/I tad ga ne bi našli među optuženima, nego negdje drugdje, a najprvo na samom mostu gdje se nesreća dogodila, jer da je taj most napravljen u vrijeme kad je morao biti, tad ne bi bilo ni 19 mrtvih radnika ni ucviljenih obitelji, a nit bi ovdje sjedili optuženi.

    U ovom govoru upozorio je da narod ne nalazi krivim optužene, pa isti članovi obitelji ponesrećeni isključuju krivicu optuženih, pa ako nitko, koji je interesiran, koji je tu blizu ne nalazi krivice na optuženima, neće i ne može naći ni Sud, radi toga tumačeći volju cijeloga naroda ove okolice i prisutne javnosti ja tražim da ovi optuženi budu riješeni i pušteni na slobodu kao nedužni. Prisutni u dvorani urnebesno su aplaudirali i tražili oslobođenje.

    Iza Viličića govorio dr Štrkalj, koji je branio optuženog Ivaza i ističuć vrline ovog čovjeka koji je sve dao za pokret i čija su dva sina bila u šumi, osvrnuo se na optužnicu, pobijajući i ističući neke momente kao predgovornik.

    Dr Ježina branio je šofera Miličevića sa istim argumentim naglasujuć da on, kao šofer nije mogao znati da će mu diferencijal puknuti u najkritičnijem momentu kad je imao da prevali prepon, i tako nago nastupiti nesreća. Zar je on htjeo počinit samoubojstvo, jer se i on survao se u rijeku sa autom, a to je slučaj da je ostao živ. Potla obrane govorio je J.T. pobijajući navode obrane. Sud se povukao na vijećanje.

    U dvorani koja je bila prekrcata pojedinci su raspravljali, da li i koliko će biti optuženi kažnjeni. Većina je držala da će biti riješeni bez ikakve kazne, dok drugi računali su od 1 mj. do jedne godine. Kad je prošlo preko pola sata da se je Sud povukao, upitao me je jedan od drugova, što mislim da li će biti riješeni. Ja sam mu odgovorio: da ih se mislilo riješiti već bi presuda bila pala, ne bi toliko vijećali. A kazna? - što budu dulje vijećali to je znak da je teža kazna. - Kad je prošao jedan sat, a još suci nisu izlazili, izrazio sam moju bojazan za tešku kaznu. Oko 22 1/2 došli su u sudnicu /dvoranu/ sudci i nastala je tišina.

    Sudac čita krivicu pa osudu.

    1/ Ramljak na smrt streljanjem - zamijenjen u doživotnu tamnicu.

    2/ Ivaz 15 godina tamnice.

    3/ Miličević 2 godine prisil. rada.

    4/ Tomić 6 mjese. pr. rada

    5/ «upić Marko 2 godine prisil. rada

    Nasta u dvorani plač, jauk, protest. Majka Ramljaka pala u nesvijest. Svak potišten, mrmljajuć izlazi iz dvorane, a čuju se primjedbe: zar se ovako sudi po volji naroda? I ovo se zove narodni sud?

    Kad bi bila slobodna štampa na ovaj pretres bi se osvrnuo.

    U Siveriću narod kupi podpise i protest protiv izrečene presude, koju drže da je neosnovana i prestroga. Potla jezovitog događaja strašne automobilske nesreće od 30/I tg., koji je potresao sve građane, ova presuda potresla je još teže narod koji poznaje optužene, njihov rad i koje je najviše zaboljela ta nesreća, kamo da bi oni bili krivci i to hotimični krivci te nesreće, saboteri narodne privrede. Osuđenici se nalaze u tamnici Drniš, gdje moguće da budu čekati izreku višeg Suda kamo su se žalili.

    18/II.

    Osuđenici su odvedeni u Šibenik.

    Treba zabilježiti za oznaku raspoloženja naroda. Sudci su bili naredili u hotelu /Cota/ večeru za 11 sati, ali kad su vidjeli uzbuđenje naroda, proteste, drugo, u strahu da se ne bi na njima nezadovoljstvo naroda iskalilo, ostavili su večeru i odmah sa autom otputovali u Šibenik. List «Slobodna Dalmacija» u broju 953 od 20/2 48. ima članak: U Drnišu je osuđena grupa rudara ? Siverić u kom odobraje osudu protiv optuženih i opravdava tešku kaznu, a napada branitelje da su se odalečili u svojim obranama od dozvoljenoga i da njihova obrana nije išla da Sudu oblakša presuđenje, već demagoško poticanje publike u korist optuženih.

    U Drnišu od prvi od godine kod UDB. /Ozna/ preko dana se viđa jedan zatvreni auto /Gjem ?/ koji svake večeri kad smrkne ode po selima i kako kažu po noći dovodi razna lica pod sumnju u vezi sa «špiljarima». Ovaj auto mješćani nazivaju «Crna Marica». Svakako tamnice su pune i voze se dalje. Tko je uhapšen, zašto je uhapšen, kamo se odvodi to je tajna za koju mi sa strane ne možemo da znamo...

    21/II.

    Danas glas da je «Crna Marica» dovela Borisa Lovrića, M. Jukicu i još jednu treću osobu. /Grčić/ i Movoka ? /sina Mira/. Ovo se govori, a koliko je istina to je teško provjeriti. Za Jukicu tvrde da nije, dok za Lovrića da jest. Lovrić-Jukica odmah pri padu Jugoslavije kad je došla naša vojska, bili su uhapšeni i osuđeni na smrt, sa drugim -25- kao ustaše. Kako su se spasili ili pobjegli to se ne zna. Svakako oni su živi i nisu bili ubijeni sa drugim. Pobjegli su i svršili - kako se vidi - među «Križare». Tri godine su lutali i sad su dolutali. Pitanje je: zar nisu mogli kamo drugo otići pod tuđim imenom, kad se ovdje vode kao «mrtvi» i tako spasiti glavu, nego su ovuda «križarili» i od jedne zablude upali u drugu zabludu.

              

    Ustaše

    Lovrić i Jukica imali su biti streljani u novembru 1944. Kako vidimo oni su živi. Kojim slučajem i na koji način oni su se spasili i kako, sa drugima, sa kojima su bili odvedeni na streljanje. Da nam je nepoznato i to je tajna koju samo oni znadu. Grčić također bio je osuđen na smrt iste 1944 i odveden, sad, ako je i on uhapšen, onda njegovo spasenje od smrti, samo njemu može biti poznato. Ovi glasovi o hapšenju ne mislim da su točni - više mosta! Pogreška u tekstu- vjerojatno «više mašta» Op. red. )

    Mujan sin Petra bio je pobjegao pri povlačenju sa ustašama. Proglašen je mrtvim. I sada eto ga opet među živim «križarim». Kako? J. Novak bio je također pobjegao sa ustašama. Jedno vrijeme bio je u  ?  nestalo ga. Proglašen mrtvim. Udovica primala podporu. A sad? Evo ga živa među «Križarim». Nije li sve ovo kao bajka? Sad je u zatvoru?? Vrijeme ih nije naučilo. Gornje hapšenje nije obistinjeno ili se hoće da prikrije ili uopće nije do hapšenja došlo već se htjelo moguće za oslon noćnih izleta dati jači izražaj i opravdanje takvih izleta.

    7/3.

    Danas ubrzani voz iz Splita kad je ulazio u stanicu Drniš 10 1/2 s pri raskrsnici skliznuo je sa šina odnosno lokomotiva sletila sa tračnica i kako je jurila onako vijugala je od jedne do druge tračnice i sve lomila u sva tri kolosjeka i tako naletila na kolosjek gdje su stajali teretni vagoni, udarila u cisternu punu vina /170 hl/, probušila je, raskinula i u susjednji vagon za cijelu polovicu utjerala. Nije bilo ljudskih žrtava ali je šteta velika, jer su znatno oštećena 4 teretna kola, 1 poništen i jedna putnička kola oštećena. Odmah su povedeni izvidi rad uzroka te nesreće, vozovođa, mašinist, skretničar i još jedan prometnik uhapćeni su. Izgleda da je vlak ulazio većom brzinom. Ovo je treća nezgoda kroz ovo par dana na željeznici od Žitnića do Drniša neopreznost i nesposonost osoblja.

    9/III.

    Noćas u Siveriću oko 3 sata zasvjetlilo je jakom crvenom bojom, a zatim čula se jaka detonacija. Drži se da je neki meteor pao.

    10/III.

    Svijet koji je vidio noćno svjetlo i čuo jaku detonaciju to tumači nekim predznakom za novi rat. Neki govore da je meteor pao u Italiju. Drugi da potla jake detonacije more na Jadranu toliko je bilo uzburkano da su valovi bacali preko obale. Nit radio, niti ikakva novina o ovom izvanrednom događaju, o ovom čudnovatom blještilu, i o ovoj tako jakoj detonaciji, niti govori, niti piše. Ni strane ni domaće novine. Šaljivdžije govore: to je proba atomske bombe u Jugoslaviji! Sve je vredno zabilježit. Svakako ova neobavještenost, ovo mučenje, tajnost, o ovoj pojavi čija se svjetlost jako u zraku vidjela i čiju su detonaciju hiljade čuli nekako narod tumači na razne načine.

    3/4

    Marko Meštrović, brat kipara Ivana preminuo je u bolnici Šibenik. On je bio alkolist 3% pošao je u Split za predignut paket koga mu je poslao brat Ivan iz Amerike. Kad je kući došao probilo mu je ludilo - delirium - odveden odmah u bolnicu Šibenik - u bolnici na 2/4 preminuo. Učestvovanje seljačkog naroda u sprovodu bilo je veliko.

    9/4

    Umrla je starica Nakić, majka Pave i braće Nakić; bilo joj 94 godine. Bila je najstarija u Drnišu.

    10/4

    Danas je I. Leko koji je došao iz Zagreba držao konferenciju u kino-dvorani. Dvorana je bila prepuna. Govorio je o vanjskoj i unutarnjoj situaciji, osvrtom na sam rad u Drnišu. Za vanjsku politiku je rekao, da uza sva huškanja na rat da do rata neće doći, ako narodna demokracija bude složna i jaka koja se bori za mir, a za unutarnju da, ako izvršimo petoljetnji plan tad da je naša država sigura od svakih zlih posljedica, a neizvršen plan da dovodi sam narod u propast. U pogledu Drniša podvukao je da Drnišani nisu pokazali svoju volju ni spremu da se dovoljno organiziraju, prestanu jedan drugoga optuživati i složno porade oko podizanja svog mjesta i kotara materijalno i kulturno.

    Imam da zabilježim da po nekim selima Zagore - Sedramić, Planjane, Vinovo itd. ograničeno je kretanje. Slobodno kretanje je od 5 sati jutro do 7 s. večer. Potla, ni prvo ovog sata, nesmije nitko bit van kuća. Radi čega je ovo ne bi znao, a nikakvog pismenog naloga seljacim nema nego ustmeno ali se svak mora strogo držati ovog naloga inače rizika životom i teškom kaznom. Ova zabrana pogodila je radnike, koji moraju u rudnike i tvornice podranit prvo tog sata i navrijeme prispet na rad.

    13/4.

    Danas dolazi vijest da su se na Labinu sukobili vlakovi osobni, da ima velika šteta više ranjenih /8/ 2 mrtva. Stvar nije još podpuno jasna o uzroku ove nesreće. Teretni naletio na osobni.

    «Crna Marica» svaku večer odlazi u sela i svaki put nekog dovede. Koga to se drži strogom tajnom. Kamo neki svršavaju ni to se ne zna. Priča mi jedna osoba da je ovih dana u Kljacim - «avoglavim nestalo jedne obitelji neke ud. «ule /Šare/ sa kćerju od 8-10 g. Njezin muž pognuo je 1943. u borbi sa partizanim. Nitko ne zna kako je kuća otvorena, a blago samo. U selu glas da ih je «Crna Marica» progutala?! Koliko je istine i da li je sve tako trebalo bit provjerit. I ovo bilježim kao kroničar.

    Otkup mesa vezanim cijenam. Ova trgovina odnosno odkup prisilan je, tj. svaki seljak, koji ima blaga dužan je mora da proda stanovitu količinu svoga blaga za snabdevanje građanstva i radništva. Određeno je da kotar Drniš mora dati 800.000 kg žive vage mesa. Prema ovoj kolikoći kotarska vlast odredila je koliko koji stočar ima da proda. U ovom je računato i plodno blago, tako da svaki koji ima i jedan komad mora da proda zadruzi određen kvantumu kg. Tako je razrezano da jedan koji posjeduje 1 /jednu/ ovcu ima dati 50 kg - a onaj koji ima jednu kravu 30-40 kg. Nije se ispitivalo kako će dotičnik od te jedne ovce ili krave odkinuti određenu kolikoću. Glavno da računski odgovara traženju a onaj koji ima dat neka se «snađe». Jednom domaćinstvu npr. određeno je da dade 100 kg mesa. Ono posjeduje samo ovce 10-12 komada. Ovo domaćinstvo predaje 4 ovce /po 25 kg/ sa janjem. Ovce same pokrivaju kolikoću, tad odkupni ured vraća janje kao višak i ostaju ovce s mlijekom za klati. Janjci od 2-3 nedjelje vlastniku prodaju, jer ostaju bez matere, a ovce u ovo doba godine, potla sušne zime mršave i nisu za jesti, te su i «mrcine». Tri štete: prvo, što ovce, kao priplodno blago uništava se; drugo: što radnik to meso sada ne može jesti, jer mršavo i nije doba /sada ovčje meso i smrdi/ - treće: što propadaju janjci vlasniku.

    Da se sa odkupljenjem ovaca pričekalo još dva mjeseca bilo bi od koristi i za kupca i za vlasnika. Do dva mjeseca janjci bi dobili na težini. U najmaje težilo bi 15 kg janje, a ovce od 30-35 kg, tako da bi domaćinstvo moglo podmiriti traženih 100 kg sa 2 ovce 2-3 janjaca - kg 100. Ovim bi se uštedilo domaćinstvu dvije /2/ priplodne ovce i jedno-dvoje janjaca, a radnik bi dobio dobro meso.

    Isto pitanje ostaje i sa kravom: Uzimlju se junice, krave mlade od mlijeka, ženska telad. Jedno što ovime priplodno blago uništava se, a drugo pučanstvo ostaje bez mlijeka. Na klaonici ubijaju se junice skotnice, stelne. Bilo je komada sa živim teletom, krave koje se jedva miču, ovce sa mlijekom i janjetom od 2 nedjelje itd.

    I na ovaj način se upropašćuje narodna imovina, a narodne mase moraju da kupuju i traže meso, koje samo bolest može donijeti. Ovakav odkup, koliko donosi štete vlasniku državi i onemogućuje predviđeno povećanje stočarstva.

    Ja držim, ako se uzme broj stoke u ovom kotaru i njena današnja težina i usporedi sa težinom koje bi ona do dva-tri mjeseca imala sa preuzimanjem određene stoke danas /20/4. 48/ tad, u računu dolazimo do ogromnih gubitaka u najmanju ruku 10.000 komada stočari morat će dati blaga /po glavi/ više nego bi ga dali da 2-3 mjeseca za podmirit kvantum u kilogramima. Na ovaj način bezpotrebno je snižen broj stoke a nije postignut cilj sa kojim se išlo pri otkupu.

    Veći dio traženog kvantuma mesa mogao se podmirit iz samog ovogodišnejg napretka /janjci i telad/ da se rasporedilo po vrsti i pričekalo dok se blago oporavi i udeblja potla iznemoglosti zimske. Blago, koje su preko zadruga predigli narodu odkupni odbor preko kot. Saveza zadruga predao je u većem broju na pašu u Štikovo i druga sela. U Štikovo do sada, kako čujem, predano je 1000 komada sitnog zuba na pašu. Na svaku ovcu mjesečno za pašu, odnosno čuvanje, platit će se 10 din., što bi značilo 10.000 din. mjesečno kako u Štikovu tako i drugdje. Ovo da je učinjeno da se blago oporavi, jer posve mršavo. Sada si pitamo: radi čega od pojedinoga stočara predignuto je blago, ako nije bilo potrebno za klanje odmah ili ako je blago takve kvalitete da nije za hranu. Radi čega to blago nije se ostavilo kod dotičnog vlasnika da ga čuva i goji do dana predignuća i time učini dvije koristi: blago čuva i hrani besplatni vlasnik, blago dobiva na svojoj težini, kvantum određen za predaju po glavom se smanjuje, a postizava se traženo u kolikoći i kvalitetu mesa, te time čini se korist i producentu i konsumentu, s druge strane uštedi se znatni iznos u trošku za čuvanje i pašu blaga. Sve su ovo okolnosti sa kojima se moralo računati, ako se želi napredku zadovoljstva i postignuću postavljenog zadatka.

    Zabilježit je da su se drniške tamnice ispraznile, da ih je pustilo oko 70 kućam, ali «Crna Marica» i dalje djeluje. Doznaje se da se pri saslušavanju pojedinci izvrgnu mučenju, a pojedince uzastopce dan i noć saslušavaju po 3, 4, 5, 6 dana i više i da ih sve vrijeme čine stati na nogam, pa i na jednoj nozi drže ih do iznemoglosti, dok u nesvijest ne padnu, dok ne klone. Ima i udaraca. U ćelijama bez svjetlosti, ne pušta ih se na zrak, već cijelo vrijeme pojedince vezane drže. Ima ih odpornih, ali ima i onih koji ne mogu održati te za osloboditi se od mučenja kažu i ono što jest i nije ili potvrde ono što želi istraga. U svemu dolazimo na isti sistem istrage, kojega smo prvo i sada kod drugih osuđivali.

    20/IV.

    Na 18/4 tg. izvršeni su izbori u Italiji. Pobijedili su kršćansko-socijali. Rezultat ovih izbora. Rezultat ovih izbora očekivao ne samo znatiželjom nego i zebnjom cijeli svijet. Borba se vodila između komunista sa lijevim socijalistim i kršćansko-socijalistim uz druge manje stranke. Borba je bila oštra koju je vodio de Gasperi sa svojim pristašama i Togliatti sa svojim /komunisti/. Kršćanski socijali imali su jaku podršku od Vatikana i Amerike, a komunisti od Rusije i drugih KP. Propaganda je bila do napetosti. Velika novčana pomoć Vatikana i Amerike, kao i velike pošiljke hrane bilo je prednost za kršćansko-socijale i omogućivalo njihovu pobjedu. Uza sve to što su kršćansko-socijali dobili apsolutnu većinu, ipak sa brojem birača koji su glasali za Narodni front u kom je najjači KP, treba da odlučujući ozbiljno računaju. Od 29.000.000 glasača N. front dobio je 8.000.000. Ovim brojem glasača treba da svak računa i to je znak da Italija ne može slijediti svoju dosadašnju politiku već da joj trebaju velike socijalne reforme. Svakako zapadne države i Amerika ushićeni su za ovu pobjedu i tvrde da je Italija dokazala sposobnost da stupi u kolo zajednice naroda i da bude pripojena uniji evropskih zapadnih država. U naslovu ovoga Italiji je osiguran Trst i pomoć od blizu jedne miljarde dolara.

    29/4.

    Danas čujem pa ću zabiljžiti, da se zna kako narod u pjesmi izrazuje svoje nezadovoljstvo. Slijedeća pjesma da se čuje u Zagori - Lećevičkom kraju:

    Druže Tito ružićice bela

    Ti si kod nas skoro sva uvela

    Jer sa riječim /lažju/ živiti se neda

    A u bolje nema nam izgleda.

     

    Druže Tito mi Ti sad velimo

    Da ovako život ne želimo

    Seljak hrani i crva i mrava

    A Ti nama oduze sva prava.

     

    Evo ovako narod ispoljuje svoje nezadovoljstvo i u svojim kolim pjeva, što je simptomatično za današnje vrijeme. Ovo ne samo da je vrijedilo zabilježiti ali je nad ovim još više i razmislit.

    29/4.

    Sinoć doznajem da su oko 2 sata narodne vlasti nacjonalizirali «Kino-Odak» - Hotel Danicu i P. Urode mlinicu. Da su zapečatili blagajne i popisali inventar. Kako doznajem ova su oduzeli, ali proti vlasnicim nije proveden kakav postupak kazneni, pa je mišljenje da će im se priznati bud kakova naknada - jer ovo je provedeno u cijeloj državi. Ovo nije jedan nenadan prepad koji je treba izvesti se sa kakvom oružanom predozrošću, nego izvršenje jednog redovitog zakonskog propisa ka nacjonalizaciji svih industrijskih objekata. Kod nas se ovo izvelo kao neki juriš, bez prethodne obavjesti vlasnika objekta, sa oružanom stražom sa nekom pompoznošću i sa većom upadnošću npr. dok je kino davao film za vojsku odpodne - na polovicu filma - došla je komisija u kino sa milicijom - prekinula prikazivanje vojnike rastjerala iz kina i preuzela kino dok je vlasnik bio odsutan. NB. Zgrada kina je državna - Sindikalnog Vijeća. Sve se ovo moglo izvest bez tolike bučnosti i upadnosti.

    1/5.

    Prvi maja u Drnišu se proslavio mirno bez bučnosti. Na 30/4 na noć pala je dosta dobra kiša, a tako isto odpodne na 1/5. U Drnišu bio je zbir naroda iz cijelog kotara. Za ovaj zbir mnogo dana prvo agitiralo se no prvo dan svi funkcioneri iz dotičnih sela imali su dužnost da što veći broj naroda iz svog sela za taj dana privuku na zobr, koji se ima održati u 10 sati u Drnišu. Stavljeni su autokari na raspoloženje, a voz je bio besplatan. Na Miovića podvornicu već od 8 sati počele su dolaziti škole i ustanove iz Drniša, a oko 10 sati došli su radnici iz Trbounja pod zastavom, oko 11 sati došli su radnici rudokopa Siverić u povorci sa zastavom predvođeni od jednog autokara iskićen u zelenilo i sa parolam raznih ustanova i sportskih društava. Na poljani oko 11 1/2 svrsala se povorka, koja je krenula sa podvornice pravcem prema «Gradini», od pošte napred do «Gradine» pokraj Nakića na Kevića pa se spustila na prostor do kuće Nakić gdje je na terasi bilo pripravljeno za govornike i glazbu. Kad je povorka ustavila se na tom prostoru odsvirala je glazba narodnu himnu «Lijepa naša», a zatim narodni poslanik M. Sučić otvorio je zbor pozdravljajuć manifestante za prvi maja, podvlačeć zajedničku borbu seljaka i radnika i naglasujuć da se narod ne povodi za uškačim alla Maček onom bandom koja radi protiv današnjeg poretka. Potla govora Sučića govorio je Kažimir Odak u ime sindikata, a zatim Špiro Mileta u ime kotara i kom. partije. Ova dva su označivali važnost 1 maja, borbenu snagu KP. Govor Odaka imao je veze i mogao je djelovati na slušaoce, ali Mileta se izgubio, te se samo moglo čuti buka i njegova smetenost. Za vrijeme njegova govora mnogi su se sa zbora odalečili. Oko 12 1/2 prispjela je povorka iz Zagore. Moglo je biti oko 200-250 osoba. I tako ovi nisu prispjeli na glavno od zbora. Ovu povorku, koja je došla većinom vlakom predvodili su: Brne Božić, Pajdek ?, i još druga tri iz Zagore funkcijoneri KP. Zapazit je da je naroda bilo mnogo manje nego lanjske godine. Može se računati oko 2000-2500 osoba.

    Nije bilo zapazit ni jednog slobodnog seljaka te se može računati da su bili prisutni zboru samo ljudi ovisni plaćenici. Ako se uzme u obzir da radnici dvaju rudokopa broje preko 1500 osoba, sad njihove obitelji - razni namještenici oko 5-600, školska djeca i razni đaci, onda je jasna slika tko je sve prisutan bio. Zapazit je da ni pri raznim poklicima nije se čulo usklika ni odobravanja, nego pojedinih grupica i to uvijek istih, što je ipak upadno. Odpodne bile su utakmice nogometa i igralo se narodno kolo, te je bilo veselo. Za ovaj dan bile su dozvoljene i otvorene privatne gostione uz državne. Janjetina pečena prodavana je po 300 din kg. Mnogi su primjetili da i državne gostione prodavale su pečenu janjetinu po din 300, uza sve što su janjce dobili uz vezanu cijenu a to po 14 din kg žive vage. Vino se tražilo po 54, a bilo je i pive. Bilo je dosta i pijanih, a glazba na večer svirala je na poljani. Drniš je bio sav iskićen zelenilom i zastavam. Pravoslavni nisu pravili u crkvi nikakve funkcije, uza sve što je velika nedjelja.

    5/5.

    Danas Pera Petranović Dundak uhvatila me na trgu te me upita u kojem je stadiu one njezina prijava o korupciji. Kaže da je ona bila saslušana od Javnog Tužioca i da je otvoreno izjavila da su se donosili darovi Babiću i Kolundžić Kalinu - šefu odjela unut. djela. Navela svjedoke koji su donosili i druge; da je od Javnog tužioca tražila da se povede proti nje postupak ako koga krivo optužuje. Ona je na javnoj skupštini zadruge «Gradina» iznijela neke stvari o podmićivanju o primanju darova nekih državnih funkcionera i tražila da se povede postupak. U kojem se stadiu nalazi ova istraga i da li se što preduzelo proti dotičnih nitkom nije poznato. - Donjeo vjetar.

     

    Budžet kot. N.O u Drnišu za g. 1948.

    1/        Predsjedništvo                      din      6.366.900

               Planska komisija                                  81.000

               Industrija                                            90.000

               Poljoprivreda                                     542.800

               Šumarstvo                                        574.700

               Komunalni poslovi                              140.000

               Trg. i obskrba                         225.000

               Građevina                                      1.190.800

               Financije                                           889.600

               Radni odnosi                                       72.000

               Prosvjeta                                        1.737.200

               Narodno zdravlje                                998.400

               Socijal. politika                                  380.900

                                                         ----------------------------

                                              ukupno           13.229.600

     

    Pred ratom današnji kotar zauzimao je prostor ondašnje općine, a sav budžet - zauzev i rudokope čiji je porez bio najveći i sa travarinom, nije iznosio u najviše od 1.500.000 do 2.000.000 din godišnje.

    5/5.

    Zabilježit je da osim Urodine mlinice na 3/5 «nacionalizirali su» i sve druge u Drnišu i okolici, koje su na pogon, bez obzira na njen kapacitet produkcije i tako ne ostaju nego samo još seoske vodene mlinice, koje melju samo preko zime.

    7/5.

    Danas zadruga «Gradina» primila je pismo od Martina Kulušića sa kojim on izjavljuje da zadruzi «Gradina» poklanja 3.000 m2 građevinskog zemljišta na fronti puta Drniš-Šibenik u koju svrhu podpisao je «Očitovanje» kao potvrdu da to zemljište dariva zadruzi. «Očitovanje» datiran Chicago 19/4, a pismo 18/4 1948.

    U Drnišu ima da se pravi «Zadružni dom». Skupština zadruge, masovne organizacije donijele su zaključak o gradnji Doma, samo je bilo pitanje položaja gdje da se gradi Dom. Mjestni N.O. koga je dužnost da nađe podesan teren za gradnju predlagao je da se grdi na pazaru, kod transformatorske elektr. Centrale. Ja, kao predsjednik zadruge protivio sam se tome, jer da je to nepodesno mjesto, daleko od centra varoši, na brijegu i nepristupačno osobito za kola, a s neruke za bud koje poslovanje, nego sam predlagao da se nastoji dobit položaj zemljišta Grubišić, koji je kod hotel «Danice» ili pak na zemljištu Vlastine Kulušić. M.O. nije se slagao sa ovim mojim predlogom, jer da u privatno vlasništvo neće dirati. Ja sam M.N.O. i odbor imenovani za gradnju Doma rekao da ću ja zatražit od braće Kulušić u Americi 3000 m2 zemljišta, i da sam uvjeren da ću uspjeti, a sa pripravom materijala neka se započne. Ovim mojim riječim nisu podavali važnosti već priopćili da se odustalo od gradnje Doma u Drnišu, a da će se gradit u Kričkam. Nu uza sve to ja sam, kao predsjednik zadruge «Gradina» obratio se pismom u ime zadruge na Martina Kulušića, izložio mu poteškoće radi terena za gradnju Doma i zamolio ga da bi on ustupio zadruzi njegove vlastine u Drnišu i poslao mu u pismu «Očitovanje» koje da on podpiše u slučaju pristanka. Zaista Kulušić je uvažio moje traženje i kao u početku podpisao i poslao. Zadruga na ovaj način dobila je jedan građevni teren u vrijednosti od preko 500.000 din. A onim koji su kočili gradnju Doma izbijena je izlika: da se gradit ne može, jer se u položaju gradnje ne može složiti. Ovaj patriotski akt našeg domorodca Kulušića naišao je na pohvalu i treba da o tom javnost progovori. Ovo sam poslao da i novinstvo zabilježi.

    19/5.

    Otišao u Zagreb prigodom velesajma. Velesajam bio je dobro posjećen. Bilo je izloženo iz raznih država predmeta koji dokazuju napredak industrije. Naša država pokazala je na izložbi koliko je u industriji i poljoprivredi napredovala. Izloženi predmeti na sajmu nisu se mogli ni prodat ni kupit po privatnicima. Sve izloženo potla sajma izgleda da je odkupila naša država. Život u samom Zagrebu nije onakav kakav je bio u predratno doba. I ako Zagreb znatno povećava se i izgrađuje nije zapazit onoga života kojeg bi odavao jedan velegrad. Istina da je sve u žurbi novog stvaranja, ali se osjeća da nešto, u samoj duši Zagreba, fali, da ga nešto mori, što mu ne daje da živi onim životom kakovim je zaslužio svojim doprinosom.

    Zapaža se uzto velika skupoća u svemu, pomanjkanje svih artikala koji su najpotrebniji za razvitak jednog takvog grada. Pučanstvo-građani ne daju odraz zadovoljstva, naprotiv zapaža se neka potištenost, zabrinutost, nesigurnost. Nezadovoljstvo ispoljuje se u svakom koraku. Još jača je potištenost odkad su privatne trgovine pozatvarane, sve zapljenjeno i pojedinci strpani u zatvore. Nesigurnost sutrašnjice povećaje potištenost, i to doprinaša da cijene rastu. Na licima vidite zabrinutost, bojazan, i kod većine nedovoljnu ishranu. Ova zabrinutost stvara nezadovoljstvo. Istina, ima ih zadovoljnih, prezadovoljnih, ali ti su na položajim, ili kako se kaže «na koritu». Ovakvi počimlju otvarat put «Crvenoj aristokraciji». Zapazio sam pred jednom zadrugom luksuzni auto, zaustavio sam da vidim tko će unj. Iz zadruge sa punim bisagom izašle su dvije nove dame i sjele u limuzinu. Dakle, «sjaši, da uzjašim». Opet razlika između «običnog» čovjeka i «nove» aristokracije. Tako i izlozi luksuznih predmeta dokazuje da ima netko tko će u luksuzu da žive. Kako bilo u počelu tako i sada i u vijeke vijeka. Amen.

    4/6.

    Povratio se iz Zagreba. Saznajem da je 1/6 tg ubijen po milicionerim poznati vođa «križara» u ovom kraju neki Bogić. 30/5 da je držao zbor u Gradcu gdje je tumačio da je sve pri raspadanju i da se narod nada boljemu. Za ovaj njegov zbor saznale su vlasti, jer su neki dojavili. Pošla je jedna četa u potjeru za njim. On da se je krio u jednoj šumici pri Svilaji. Ovu šumicu su opkolili večerom. Tu cijelu noć stražarili. Jutrom rano oko 4 sata kad je počelo svićati četa je suživala krug. Bogić da se je probudio i zapazio na sve strane da je opkoljen. Gleda kako da pobjegne, ali u to je izvukao bombu, otvorio i gledao kamo da je baci, jer su stabla smetala. Bomba otvorena, dok je on promišljao kamo mu je najzgodnije bomba mu je u ruci esplodirala i teže ranila. Na pucanj bombe milicioneri su opalili u Bogića. Ovako mi pričaju da se to dogodilo, a kako je u stvari bilo nemoguće da utvrdim. Sada pak čujem da se priča da poginuli nije Bogić, nego drugo lice. Svakako stoji da lješinu poginulog donijeli su u Ružić i izložili da narod vidi kako se izdajicam sudi. Stoji da ubijeni je Bogić, koga je izdao jedan seljak.

    Kako u cijeloj državi tako i u Drnišu zatvorilo sve radnje, pa i one male barake sa sitničarijama.

    18/6.

    Bio sam upozoren da je sa općinskog Doma sada M.N.O: Drniš, skinut reljef sv. Roka kao štitnika varoši Drniš. Pošao sam da vidim i da se osvjedočim i zaista na zgradi nije bilo vidjeti lika sv. Roka. Uprav u M.N.O. nalazili su se predsjednik Širinić i tajnik M. Andrić. Upitao sam predsjednika: što je to da je skinuta slika sv. Roka kao simbola Drniša, odgovorio mi je: «Odputovao je!» Na moju primjedbu da je to simbol Drniša i da je to imovina naroda čije se mišljenje ima poštivati. Oba su odgovorili: «Naše narodne vlasti ne trpe da na zgradi M.N.O stoji  kakav svetac. Na to sam upozorio da to nije prosti lik kakova svetca, već da je to jedno umjetničko djelo, prvo djelo kipara Meštrovića, koga je darovao svome rodnom mjestu, pa to djelo kao umjetninu treba sačuvati, ne zato što je lik jednog sveca - nego što je to spomen-dar jednog umjetnika svom rodnom mjestu. Taj lik za Drniš vrijedi, ne toliko što je lik sv. Roka, nego što je to djelo jednog Meštrovića. Ovo treba da gospoda razumiju. Odgovoreno mi je: «to ne odgovara današnjem našem vremenu! Na ovako shvaćanje upozorio sam ih kolio kulturni narodi žrtvuju da sačuvaju jednu umjetninu. Ne gleda se što ta slika ili kip predstavlja, nego tko ju je napravio, iz kojeg vijeka i koji umjetnik. Vidimo da i danas u Rusiji u Kremlju brižno se čuvaju umjetnine pa bez obzira da li je svetac ili razvratnik na njoj. Upozorio sam ih da su partizani hvarsku glasovitu «Posljednju večeru» od Tiziana sakrivali i nosili da je ne bi Njemci ili Talijani odnijeli. Oni su je krili, čuvali, štitili, bez obzira da su na njoj uslikani samo svetci: Krist s apostolima. Po njihovu shvaćanju - naše gospode - onda bi se imale poništiti većine umjetnina glasovitih umjetnika, jer na većini su likovi svetaca.

    Potla ovog uvjeravanja tajnik Andrić mi reče: Ovaj se lik imao skinuti pred šest mjeseci, jer smo primili nalog, te ne znam radi čega to nije bilo izvršeno. Napomenuo sam da ako ne misle ovu umjetninu kako spasiti da ju dadu meni na čuvanje. Odgovorili su: Poslat ćemo je u Zagreb. Ovo bilježim da se vidi sa kakovim shvaćanjem idemo u kulturi naprijed: Sve što je staro treba poništiti!

    27/6.

    Radio London i Amerika donjeo je senzacionalnu vijest da je nastupila kriza u vladi Beograd i da su se poremetili odnošaji između Moskve i Beograda - ali da Tito kao narodni heroj, uživa podršku kod svoje vojske - te da je Moskva morala popustiti što se zaključuje da je pristala na održavanje međunarodne podunavske konferencje u Beogradu.

    Svak koji je ovu vijest čuo bio je iznenađen i na razne načine tumačio jer nije znao u čemu bi se sastojala kriza tim više što se je na razne načine komentiralo hapšenje i odpust dvaju ministara Hebranga i Žujovića. Nije se znalo tko je na desno tko na lijevo. Očekivale su se uzbuđenjem daljne vijesti jer se zapažalo da se nešto ozbiljno događa. 28. Isti radio javlja da je Kominterna - devet država komunističke internacijonale u svom zasjedanju u Bukureštu donijela zaključak da se vodstvo komunističke partije Jugoslavije izbaci iz Kominterne i pozvalo komuniste Jugoslavije da svoje vodstvo i vladu promijene, te su iz partije isključili: maršala Tita, Kardelja podpred. vlade, ministra Gjilasa i min. Rankovića. Ova je vijest, po cijelom svijetu, odjeknula kao bomba.

    29/6

     Danas radio Beograd i drugi donose odgovor na komunike Kominterne, sa kojim pobijaju tvrdnje kominikea kao neistinite neobjektivne i tvrde da će komunistička partija Jugoslavije proslijediti svojim putem socijalizacije ostajuć i dalje vjerna Savezu SSSR.

    Po cijelom svijetu ovo se komentira svaki na svoj način. Svakako ovom se predaje velika važnost i jako je ozbiljna stvar obzirom na međunarodni položaj. Još je podvučeno da zaključak Kominterne odobrile su sve komunističke partije ovih država i stale na stranu boljševičke komunističke partije. I tako sve veće i manje države, prijatelji i saveznici obožavatelji Tita i Jugoslavije okrenuli su partijska leđa. - Kome će sve ovo ići na račun?

    5/7.

    Albanija prva otkazala sve ugovore sa Jugoslavijom na najsvirepiji način potjerala iz Albanije sve Jugoslavene koji su u Albaniji radili na prosvjetnom i ekonomskom polju, optužujuć Jugoslaviju da je htjela od Albanije učiniti koloniju. Na čudnovat način kida se «vječito prijateljstvo», vrijeđa maršala Tita i proglasuje kompartija Jugoslavije izdajnikom komunizma. Iza ovog Albanija osigurava granicu. Jugoslavija protestira protiv ovakvog postpka Albanije i njezina kidanja međunarodnog ugovora, ali Albanija na to još teže reagira. Otkud ovakva kuraža jednoj maloj Albaniji, koja je živjela jedino od doprinosa Jugoslavije? Radio javlja da je već ruska vojska misija došla u Albaniju da bude zaštićena. Bugarska također odobrila stav Informbiora protiv Jugoslavije i prekinula politički odnošaj. Rumunjska također uskratila isporuku benzina i petroulja. «ehoslobačka isto tako uskratila svaki trgovački odnošaj. Također Poljska i Mađarska. Sva komunistička štampa napada nemilosrdno vodstvo KPJ. da su izdali partiju, da njihov rad nije socijalistički, da teže imperijalistim. Naši listovi ne ostaju dužni u svojim odgovorim, jer da se KPJ ne osjeća krivom i da je nepravedno napadnuta i oklevetana.

    12/7.

    Radio javlja da se kineška kom. partija pridružila Informbirou i isključila KPJ iz zajednice.

    Štampa i radio SSSR napada Jugoslaviju. KPJ pozvala je sve k.p. svijeta da učestvuju V. kongresu KPJ pa da čuju raspoloženje i iznesu svoje optužbe, ali prvo Rusija pa sve druge države: Poljska, Mađarska, Italija, Francuska, Bugarska, Albanija, «ehoslovačka, Rumunjska i druge odbile su poziv. Maršal Tito i vodstvo KPJ prima iz cijele zemlje pisma i brzojave odobravajuć njegov stav i odbijajuć nepravedne klevete na KPJ. Uza sve što KPJ uvijek i svagdje naglašuje prijateljski stav prema Sovjetskom Savezu i privrženost Staljinu i ideologiji marksizma, uza sve to direktive hajke dolaze od SSSR i boljševika. Još se nitko nije snašao radi čega sve to i zašto se napada i isključuje KPJ, kad je ona bila prva i najglavniji pobornik komunizma i socijalizaciju najvjernije izvršavala. U svemu i posvemu. Kopirala je Sovj. Savez i svojom borbom najbolje dokazala koliko joj je do komunističkog poretka.

    Svak je u očekivanju kako će ovo svršiti i kakve će posljedice nastupiti jer naše vodstvo sad se nalazi razapeto, da ne zna da li je na nebu ili zemlji ni kojem «carstvu» pripada.

    /3/7/.

    Supruzi Majer pritvoreni ......?...... Ana u Požegu, Pišta ? u Lepoglavu. Pišu da ih je građanstvo na kolodvor ispratilo.

    Napadanje Kominforme svih okolnih demokratskih zemalja pod uplivom Rusije. Kritički stav demokratskih zemalja i odgovori naših rukovodioca još je više zaoštrio spor, te se ne vidi nikakav otvor kroz koji bi se moglo doći do jednog likvidiranja ovog spora, osim kako traži Informbiro: kapitulaciju - odklanjanje - današnjih rukovodioca Jugoslavije. Stara je poslovica «teško magarcu preko koga se konji tuku». Teško narodu dok mi ovako stojimo ni na nebu ni na zemlji, ni zapadu, ni istoku.

    Narod je neiscrpna snaga, ali i ta snaga-energija troši se i onda kada bi moglo biti manje napora, a bez da se u tu energiju ulijeva nova okrepa. Naš je narod svjestan svih tih teškoća te stoički podnaša sve nepravde i napore za da se održi u nadi boljih dana.

     

    SA–ENJE PAMUKA

     

    Sađenje pamuka u nešem kraju

    Narodne vlasti odredile su da se sadi pamuk u Petrovupolju. Za pamuk zaokružili su najplodnija zemljišta uz «ikolu, od Drniša do «avoglava. Zauzeto 1.000 ht. tj 4.000 dana, dok seljaci tvrde da je u prostoru više do blizu 5.000 dana. Svaki je morao kontahirati. Seljaci su se bunili, ali su bili prisiljeni na kontrahiranje, jer im je zapreteno da će im se oduzeti zemlja. Mnogim seljacim cjelokupna žitorodna zemlja - cijela imovina - određena za pamuk tako da im nije ostalo ni pedalj za sijanje žitarica. Većina je izjavila da oni nemadu radne snage za obradit, jer pamuk traži više rada i njege nego druga biljka, a mladost sva otišla na rad ili nameštenik ili radnik ili u u školu, dok kod kuća nema u poljoprivredi da se tko stara. Vlasti su obećale traktore i radne brigade.

    Ova biljka nije probana u Drnišu, pa su seljaci predlagali da se pokuša sađenje na 500 dana oranja, pa ako ta biljka bude uspjevala da se tada proširi, a tim više što seljak treba da se upozna o uzgajanju te biljke, pa nevještim uzgajanjem može da smanji rod a i upropasti.

    Zahtjevim seljaka nije se udovoljilo nego prisililo da kontrolira, tako da oni koji su odgađali morali su koncem januara da kontroliraju. /? op. prepisivača/. Traktori su došli iz Knina. Radili jednu nedjelju i poslali račun zadrugam za oko 100.000 din. Traktor koji bi morao obaviti oko 3000 mt na 1 /jedan/ sat, on je razorao 600-1000 m2, te prema takovom radu zemljoradnik imao bi više troška nego bi mogao imati prihoda. U najmanju, seljaci računaju da bi ih jedan dan /2500 mt/ do pobiranja ploda zapadao 10.000 din., tj. 1 ha 40.000 /?/ što bi iznosilo ukupno oko 40.000, 00 din /?/., što bi teško mogli toliku vrednost dati u plan pamuka.

    Seljaci su pregorili zemlju i svoje žitarice sa tih zemalja koje računaju u najmanju 500 vagona. Ja bi računao do 300 vag. ali ostaje slama i drugo.

    23/XII.

    Preminuo u Drnišu čestiti starac zemljoradnik u 84 g. života Joko Živković. Bio je nepismen, ali čovjek ugledan i pošten. Rodoljub u pravom smislu riječi. Njime Drniš gubi jednog od posljednjih starih narodnih boraca.

    24/XII.

    Umro je u Šibeniku stari Drnišanin Ante Novak p Mihovila u 95 godini života. Ovo je jedan od najstarijih građana Drniša, stare, narodne obitelji čije značenje u Drnišu, za vrijeme preporoda u Drnišu, zapamćeno je kao narodnih boraca. Obojici naših rodoljuba narodnih ljudi, koji su svoju grudu ljubili i za nju se borili, neka je vječna uspomena.

    BOŽIĆI KATOLI»KI

    Prošli su nečujno bez pjesme i kola. Namještenici i radnici morali su ići na rad na prvi dan Božića. Namještenici su se morali odazvati tom nalogu dok mali broj radnika - rudara došlo je taj dan na rad. Radnici su slavili - po običaju - tri dana petak, subotu i nedjelju -. narodne običaje, duševne osjećaje ne mogu se tako lako pismenim nalogom izbrisati.

    Crkva je bila prepuna.

    1949.

    27/I.

    SV. SAVA. Srbi su proslavili ovaj dan na istaknuti način uz veće učešće naroda nego drugih godina. Crkva je bila puna. Litija neočekivna a odpadne narodno kolo i šetnja. Prepuna pijaca. U kolu su se pjevale narodne pjesme - narodno kolo - Vidili su se i službenici u nekom svečanom raspoloženju. Ova proslava na istaknuti način ima svoje značenje. Narod je htjeo pokazati svoju vjeru u crkvu sv. Save, svoju neslomljivu volju u štovanje svoje tradicije i svoju kompaktnost u čuvanju svojih vjerskih i narodnih prava.

    I sad ostaje u snazi S.S.S.S. Zaslužuje zapisat pjesmu koja se je čula u kolu po djevojkam pjevati:

    Udala bi se

    Al nemam biljaca

    Odbor kupi

    Vunu od ovaca

    Svaka ovca

    po šesdeset deka

    zato cura

    kod matere čeka

    Preslicu sam

    zadjela o gredu

    neka š njome

    odbornici predu

    Ostrigla sam

    Galu i galina

    Preobukla

    Tita i Staljina

    Tito nam je

    donio slobodu

    sve na kupon

    samo nije vodu!

    Dalje na prekide se čulo:

    Sa kuponom

    djevojke oblače

    a što vrijedi

    od nas sve izvlače

    Voda samo

    slobodna je do sad

    al i ona

    pod kupon će od sad

    Kupon nam je

    i otac i mati

    kuponom ćemo

    momka kupovati!

    Odbornici

    proklete im duše

    Vez i tkanje

    hoće da uguše

    Nose nama

    vunu i predivo

    našu nošnju

    meću pod kladivo

    Na nas meću

    robu od papira

    obećaju

    bajke od Misira.

     

    Prvi sprovod bez popa i križa i bez brecanja - potle 50 godina - u Drnišu

    1949. Na 16/II umro je komunista Gojko Kovačević p. Dušana nameštenik kotara. Prvo smrti izrazio je volju da mu se nema zvoniti ni križ nositi.  Na 17/II bio je sprovod 3 3/4 sa dva vijenca i glazba i dosta građana u pratnji, namještenici, koji su pozvani da prisustvuju.

    Otrag 50 godina pk J. Grubišić - iako je bio buržuj ostavio je u oporuci da ga se pokopa bez popa, fratra ali su u sprovodu nosili mu križ drveni, koji su mu na grob postavili.

    16/II.

    Danas bio Leko u razgovoru sa P. Skelinom dao mu razumjeti da se treba da pomiri sa ženom, promijeni život, jer da je on na položaju koji ne trpi što slično. Skelin odbio. Leko naredio da dade ostavku na položaju predsjednika kot. JNF. /Ovaj pasus prekrižen olovkom - op. prepisivača/.

     

    / Sl. N. i Toni Štrkalj /

    poruglica!

    Idu oni, ali kuda?

    man ćeš pitat obojicu!

    Idu oni, ali tuda

    Kud nanjuše /je/ kobasicu

    Kobasica /i još tome/ - pršut stari

    Dobra vina još purana

    «Arambaša» gdje se vozi

    To je vele: za njih hrana»

    I još tome:

     

    4/III.

     Danas je bio sprovod Barišić-Migalo Ivanu iz Kričaka, koji je 3/III preminuo u 90 godini života. On je imao 5 sinova. On je otac «dvaput» strelatog Jose koji je prvi put izbjegao smrt, ali drugi put dne 10/XII 1945 nije izmakao. /Vidi otrag/ Drugog sina ubio mu je grom na polju. Treći je kao trgovac preminuo, četvrti spasio se bjegom u Zagreb, a peti u «akovec, kao učitelj.

    Po pričanju kad su vodili na stratište na groblje sv. Ivan, svi osuđeni bili su povezani žicom. Dvanajst po dvanajst ih je streljalo. On je bio u drugoj turi. Pri streljanju prvih trznuo je rukom i žica pukla u isti mah preskočio je zid groblja i izmakao. Noć ga sakrila. 20 dana bio je sakriven u Badnju - potla odvukao se kući, gdje je godina dana živio sakriven u bačvi, dok ga nisu otkrili i prijavili, i po drugi put odveli na stratište i jednostavno ubili.

     

    20/III.

    Od 1/III zahladilo, nevrijeme, bura silan snijeg. Danas led, bura, snijeg zapao po svim brdim, a ima ga i po mjestu. Voće što je procjetalo sve će propasti.

    20/III.

    Na 17/III 49 bila je skupština birača Drniša, koji je sazvao M.N.O Drniš za prikazanje računa i rada. Na ovoj skupštini pokrenuo sam pitanje lika sv. Roka, djela Meštrovića - što je od te umjetnine i da li je sačuvana, preporučujuć da se to djelo sačuva kao umjetnina među prvim redovim Meštrovića. Za vrijeme debate o tom Lemo tajnik Kotara /predsjed. sindikata/ izjavio da to nije nikakva umjetnina da to može svaki klesar izraditi i kad nije Meštrović nešto drugo poklonio Drnišu da ne treba ni to da se sačuva. Odgovorio sam mu da glomaznost djela ne sačinjava umjetnost, a da samo ime umjetnika označuje vrijednost. Naveo sam nekoliko primjera. Konačni odgovor dao je predsjednik M.N.O Joso Širinić p Andrije i to: «da narodne vlasti ne mogu dozvoliti da na zgradi u kojoj ureduju stoji kakav svetac, a od ostalog da će oni provjerit da li je to djelo Meštrovića i da li je među prvim njegovim radovima. Svi ti odgovori daju povoda da se sumnja u sudbinu tog djela.

    1/4.

    Počela agitacija za izbor uprave AFŽ. Svaki 6 dana sijela i tumačenje kako svaka ženska mora doći na izbor i da će se ubilježit koji su došli, a koji nisu. Dva dana pred izbore išlo se od kuće do kuće, nagovralo, nukalo i obećavalo, a onim koje ne bi došle dalo se razumjeti da će se uskratiti deke. Na 10 u 3 sata imale su sabrati u dvoranu Kino za izbor. Savki rajon morao je na stanovito odredište sakupiti žene da korporativno idu pod zastavom na izbore. Predvodeći, koji su bili zaduženi imali su popis žena iz svakog rajona. Pri sabiranju iz liste kontroliralo se tko je prisutan, a tko ne. Tako sakupljene u pojedine rajone krenule su u povorkam u kino na biralište. Biralo se dizanjem ruku. Potla referata Zlatane Štrkalj goviro je jedan sa oblasti o pravu i dužnosti žene. Među ostalim poduvkao je da su žene danas slobodne, da nisu robovi ni muža ni roditelja, da po svojoj volji mogu da odluče o sebi i svom radu, dok prvo da su djevojke ovisile o roditeljima, a žene o muževima. Sad je sve to prestalo i žena može u svako doba da odkaže poslušnost i mužu i roditeljima zato žene biraju slobodno danas upravu svoje organizacije.

    Prešlo se na izbor. Zlatana čita listu ispisanu prvo po stanovitim. Kad je pročitala pozvala je prisutne da dignu ruku ako su zadovoljne sa predloženim. Što će, svak diže ruku. Kad je došlo na red ime žene predsjednika kotara - Lovrić većina nije digla ruke. Opet pozivlje da se dignu ruke. Tad se jedna od biračica digla: što se hoće na silu da glasa. Ako je većina neće, što treba tražiti onoga koji ju neće. Zar su to slobodni izbori? Tad je jedna druga doviknula: s nama prave prdačinu, - prvo su izabrali, bez našeg pitanja, a sad traže da mi glasujemo za koga oni hoće. Ako nećemo čeka nas drugo iznenađenje. Ovo nisu izbori po volji birača, nego oni biraju a mi glasujemo - jer moramo. - I svršilo izborom što su predlagači htjeli i koga su oni htjeli.

    Sutra će se reći: glasalo je 100%, oduševljeno, korporativno pod zastavam došlo na izbore i slobodno po svojoj volji - tajnim pravo glasa - izabiralo najbolje od najboljih.

    12/4.

    Danas je 12 od mjeseca hladno i bura. Po noći mraza. Biljka se nikakva ne miče. Sve ko usred zime.

     

    10/IV.

    Preminuo Dr. Tartaglia......... u Lepoglavi. Bio kažnjen 8 godina.

     

    Sađenje pamuka u kotaru

    U kotaru Drniš zahvatilo se 1000 ht najplodnije zemlje od izvora do ušća «ikole. Prema kazivanju seljaka izgleda da je zahvaćeno 5000.

    Od januara pa napred svakokoliko pozivalo se pojedino domaćinstvo da dođu kontrahirat sađenje pamuka. Tko nije došao na poziv dalo mu se razumjet da će biti prisiljen. Seljaci su kontrahirali, jer su vidjeli da ako ne kontrahiraju da će im se zemlja oduzeti. Najviše nezadovoljstva ispoljilo se, jer vlasti nisu htjele uvažit predloge zemljoradnika, da se zauzme u sadidbu pamuka svako te da se prema veličini imovine odredi površina za pamuk. Kotar se nije htjeo ovog držati, nego je uzeo jedan veći blok zemlje oko 4000 dana. U ovom bloku nekim je seljacim zauzeta sva imovina te sva zemlja određena za pamuk dok oni koji su bili vani bloka bili su oslobođeni od svake obveze. Ovo je stvorilo veliko nezadovoljstvo jer seljaku oduzeta mogućnost prehrane i uzgoja blaga. Jedna od najglavnijih manjkavosti jest pomanjkanje radne snage. U našem kotaru nema ni 10% potrebitih poljoprivrednih radnika - sve je po rudokopim - raznim preduzećim. Pamuk zahtjeva velikog rada, mnogo više nego kukuruz. Za 1 dan pamučnog polja hoće se najmanje 30-40 poslenika, onda na 5000 dana može se lako sračunat - a odkud? Ima domaćinstava što mu je za pamuk zauzeto i do 20 dana, a u kući nema nego 1 ili 2 radnika - pa kako će da obradi? U drugoga pomoći ne može tražiti, jer i drugom taj rad počimlje, i drugi treba pomoći.

    Suviše ima domaćinstava koja su udaljena od zahvaćenog polja po 10-20-30 kl, pa kako će taj dolazit na rad. Sve su ovo poteškoće na koje se malo računalo. Drži se da svaki dan - 2500 pamuka da će zapast do u magazin od 15-20.000 u najmanju ruku, a jedan dan pamuka kad bi rodio, ne bi bio plaćen više od 11-12.000 din. Na farmi koja je određena za pamuk moglo je biti raznih žitarica oko 200-250 vagona. To će poći izgubljeno, a koliko će morat seljaku dati? I ta je nevolja da pšenice, koje su u ranu jesen posijali, a sad ta površina zahvaćena za pamuk, moraju seljaci razoravat, premda seljaci nude drugu zemlju u zamjenu. Ne, treba poništit usjev koji bi se imali do mjesec dana žeti.

    24/V.

    Jutros nađen je mrtav u krevetu predsjednik kotarskog suda Drniš Roki ?Rocchi/. Pala mu kap. Imao je 47 godina života. Bio je sudija na svom mjestu, dobar pravnik. U Drniš je poslan za kaznu. Izgleda da njegovo neodvisno sudačko mišljenje nije se dopadalo. Bio je prvo na vrhovnom sudu Zagreb. Savjestan i u pravom smislu sudac, mnogo je trpio, kad bi morao da stoji pod uplivom, da sudi protiv svog uvjerenja i protiv pravne nauke. Ovo izgleda da ga je izjedalo i pospješilo svršetak. Imao je biti odveden u Split ali je pokopan u Drnišu. U Drnišu uživao je dobar i čestitan glas. Pokoj mu vječni! Nije odvezen u Split već pokopan u grobnicu Ferri Drniš, jer kapsa nije bila od zinga.

    24/V.

    Danas odlazi na rad prva partija radnika. Iz Kotara ima otić na razne radove u Rašu, Gorski kotar, autostradu nekih 600 radnika. Pošto je u kotaru Drniš dva rudokopa i više poduzeća gdje je većina sposobnih za rad uposleno, to za sakupit ovoliki broj radnika, moralo se dignut poljoprivredne radnike sa kojima također Kotar oskudjeva. Pobralo se staro i mlado, veliki broj ženskih. Ovo dizanje radnika u nezgodno vrijeme dolazi kada poljski radovi u najvećem su jeku. Seljaci su u čudu radi uzgoja pamuka, duhana, vinograda, jer većina domaćinstava ostalo bez radne snage, bez jednog sposobnog radnika.

    Oko 600 odlazi. Gledaš muškarce kako se teško rastaju od kuće, žene i cure gdje plaču kao da idu ne znam kamo. Svak rogobori i nastoji izbjeći. Zaista, u oskudici radne za poljoprivredu kada se od zemljoradnika traži da sve mora obraditi - inače mu prijeti kazna - dizat ga od tog posla jest jedno teško pitanje za svakoga. Prema kazivanju ukupno ima da bude dignuto oko 1700 lica na «dobrovoljni» rad - u tri smjene. Na ovaj prvi poziv, uza svu propagandu kroz više dana nije za ovu grupu došli niti 200 lica. Sad je nastupila jurnjava po selim sa kamionim sa strane rukovodioca a kad ipak nije bilo odaziva, poslana je milicija da ureduje i napunjala kamione sa muškim i ženskim, kojim je dalo zastavu da «dobrovoljno» odlaze na rad. U Drnišu davata je obuća i hrana onim koji odlaze. Posebni vlak čekao je na kolodvoru od podne. Na 7. s. /19/ imalo se putovat, ali pošto nije bio popunjen broj, čekalo se na Zagoru gdje milicija prikuplja «dobrovoljne» radnike. Oko ponoći vlak je krenuo sa stanice. Koliko je bilo dobrovoljnih radnika nije nitko ustanovio. Neki kažu oko 300, a neki 700.

    U Drnišu se pilo, a glazba svirala, a stanoviti pjevači pjevali. Prvo odlaska oko 6 /18/ sati na poljani je govorio M. Lovrić kot. predsjednik. U svom govoru bio je otvoren: «Svak mora na rad, mlado i staro. Tko neće dobre volje toga će se prisiliti ili na jedan ili na drugi način. U našim je rukama vlast i mi ćemo je upotrebiti. Tko dođe dobre volje, taj će biti nagrađen, tko silom taj će se kajati.» Ovo je otvorena pretnja, a po novinam i drugdje se priča: da se ne smije nitko siliti na rad, da se ne smije upotrebit, u nikakvom slučaju, milicija. Među ovom grupom otišli su, što sam mogao opazit od starijih: Kosor Niko god 71, Cota Ivo od g. 66. Ovi su bili primjer drugim, koji su izbjegavali. U Kričkama je 12. kućedomaćina otišlo na rad u zamjenu svojih kćeri koje su bile pozvate, a u drugim selim /Miljevci/ u noći je milicija dizala iz kreveta, jer po danu su se skrivali. - Dobrovoljni rad!!!

     

    Radne zadruge

    Svim silam forsira se osnutak radnih zadruga u kotaru Drniš. Obećanja ne fale. Seljake se pritiska, prave se neprilike, oporezuje, onemogućuje obrađivanje individualno, nalaze se svi načini a da se nekako seljaka uvjeri o korisnosti toga, a napokon i o tome hoće li neće li da će jedan dan morat stupiti u kolektiv. Od pristaša i namještenika uspjelo se osnovati 3 radne zadruge, ali bez ikakve jače osnove. U zadrugu Kljake stupilo je 7-8 domaćinstava, ali svak svoje i dalje obrađuje i pobire plodove samo za vrijeme rada jedan drugom zadrugar pomaže pri radu. Ovako su naši seljaci na «zamjeni» i prvo radili.

    U selu Kričke, potla tolikog naprezanja, osnovala se zadruga od također 7-8 domaćinstava sa nekih 30 dana zemlje. U svemu ima mlađih i starijih, muških i ženskih oko 36 članova, od ovih 36 ima što staraca, djece i nesposobnih za rad nekih 17, od ostalih 19, njih devet /9/ namješteno je u kot. N.O. Drniš, kao viši funkcioneri, sa dobrom platom i tako za rad sposobnih ostalo bi samo 10 članova. Odmah se može predpostavit koji uspjeh može da ima zadruga od te radne snage.

    Ali trebalo je i ovakoj zadruzi učinit reklamu. Trebalo je sa pijankom otvorit zadrugu u Kričkam. Ovih dana dva taksija pojurila su za Kričke puna članova zadruge, koji stanuju u Drnišu i gospoduju na Kotaru. U Kričkam čekali su pečeni janjci, ali falilo je vino. Našlo se lijeka i tome. Šef komiteta /Špiro Mileta/ nalaže pismeno da se odmah izda 2 ht. /dva ht/ vina komunalnom poduzeću.

    I kamion dolazi s predsjednikom kotara i podiže to vino. Tko plaća?. Za, predpostavimo 35 lica, među kojim većinom žena i djece, izdaje se za pijanku 2 ht. vina, a da budu svi pijani dovoljno bi bilo i 40 lt. I ovakvim augurom otvorila se ova zadruga.

    Dogodine, u ovo doba znat će reći vrijeme!

    1/VI.

    Danas čujem kako su na kotaru telefonski izvjestili Oblast u Splitu o svečanom odlasku naroda na dobrovoljni rad, o zastavam, glazbi i pjevanju. Samo su izostavili da mjesto pjesme bilo je plača i da su pojedince po noći iz kreveta dizali i gonili sa milicijom, da su neki - osobito cure - bježale u brda da ih ne odvedu i da se još kriju - Otavice - Miljevci.. Zaboravilo se da su djed namjesto unuke ili sina, u god. 72 /»akić Jovo Toni?/ prijavili se itd. i otišli.

    2/VI.

    Brigada od 300 radnika sa rudokopa Siverić poslata u Rašu, većinom ženske.

    8/VI.

    Brigada od 250 poslata na rad, većinom ženske.

    12/VI.

    Danas su se terenci razletili po selima da sakupe još oko 1000 radnika.

    Kamioni idu po selima i sabiru. Milicija ureduje na «dobrovoljni odlazak». Prijeti se, preporučuje, obećaje itd. Najviše ženska mladež se kupi, a prirodno, naše seljakinje, koje nisu naučene da im kćeri bez nadzora odu i u drugo selo, slanje njihovih kćeri u «tuđi kraj» smatraju nečastnim za jednu curu i pogibeljnim za njihovu nevinost, te ih to najviše ražalošćuje, te tužakanju, jaukanju i plaču nema kraja.

    Stariji seljaci pitaju se kuda ovo vodi. Svu radnu snagu nam dižu u času, kad je najviši poljski rad. U prvo vrijeme u ovo doba godine puštali su se vojnici iz vojske na dopust za obrađivanje polja, a sada se sve diže i muško i žensko tako da kod kuće ne ostaje nitko. Poljoprivreda će stradati. Sad je najveći rad oko vinograda, kopanje kukuruza, pamuka, kosidba pa i žetva, a nitko nema da radi. Za kopanje kukuruza, pamuka, ljudi plaćaju nadnice u gotovu od 500 din, a hrana i piće preko 500 din vrednosti, tako da jedna nadnica jednog težaka zapada preko 1000 dinara. Sa ovako visokom nadnicom poljoprivrednicim ne isplaćuje se obrađivati polja, te većina leži neobrađeno. A što iz toga slijedi? Ovo je kod onih koji pojedinačno obrađuju svoju zemlju a tako je i kod radnih zadruga koje nemadu svoje dovoljno snage. Zapuštanje poljoprivrede u času kad se ima provesti najveća briga i nastojanje oko podizanja poljoprivrede ne može donijeti željene rezultate petogodišnjeg plana. Ne samo da se opaža opadanje u poljoprivredi u našem kotaru, nego i veliko opadanje i stočarstva, te i u ovoj grani namjesto podvojstručiti broj blaga mi ćemo na polovicu doći. «obana nestaje, radne snage to manje, bezobzirnost u klanju ženskog priplodnog blaga: janjaca, teladi, junica itd. Ne ostavljanje seljaku potrebite vune za njegovo domaćinstvo, dovodi seljaka da gubi volju uzgoja blaga. On rezonuje: ovca me je odjevala, krava hranila, a sad toga više nije pa čemu da se time bavim od čega ne vidim korist nego smetnju, čemu da žrtvujem djecu kad danas imadu lakšeg i unosnijeg posla. Što više blaga imam, to više neprilika imam! Ovo se čuje a do čega će ovo dovesti u vremenu kad se tome ima da posveti najveća briga oko pridizanja stočarstva i poljoprivrede.

    Ovo dizanje radne snage, kad poljoprivreda najviše treba, zabrinjuje.

    Kao karakteristika «dobrovoljnog rada» i to je da milicija ide od kuće do kuće te koja djevojka neće tu uhvate, vežu i strpaju u kamion, a kad je koja odbjegla u «brdo» roditelje vode u tamnicu. Priča mi jedan seljak da je jedan rukovodioc sa Oblasti u Gradcu rekao: «Mi ćemo dizati sve u najvišem jeku rada da seljaka prisilimo da uđe u radne zadruge i onemogućimo ga da navrijeme obradi svoju individualnu imovinu.

    15/6.

    Danas, noćas odlazi jedna partija radnika sakupljenih iz kotara, mora ih se odpremit oko 1200 - od 15 godina napred. Najviše curica su dignute. I pri ovoj partiji bilo je bjeganja, plača i jadikovanja. Vidio sam poziv sa kojim vlasti pozivaju na «dobrovoljni rad»: «Imaš se prikazati u 8 sati u M.N.O. ... radi odlaska na rad. Imaš biti postupno spreman na odlazak. Ako se ovom pozivu ne odazoveš bit ćeš pozvan na disciplinski /? sic/ postupak.

    19/7.

    Danas uručen poziv nekim vlastnicim konja, da odmah sutra sa konjim otputuju na rad u Gorski kotar, bez da im je dalo vremena da se spreme i urede sebe i konje. Sada kad trebaju konji za vozenje žita, za vršidbu i druge drže ih - a s druge strane pozivlje ih se da moraju uklonit žita sa polja i što prije svršiti.

    Pamuk. Sad se ukazalo kolika je pogreška što se zauzeo jedan blok zemljišta i tu uz «ikolu i najpovodnijem predjelu i što se nije pokušalo gajenjem pamuka na malim prostorijam i svako domaćinstvo zadužilo sa 1-2-3 dana oranja, a ne pojedincu zauzet cijelu imovinu. Pamuk od posijate površine nije ni za 20% nikao, te silni kompleksi zemljišta leže neiskorišteni. Sada kad su vidjeli da pamuk neće uspjeti čine zaoravat i pozivlju seljaka da na tom zemljištu sije što drugo. Ali što će u ovo vrijeme da sije? Izgubio se preko 200 vagona žitarica a sa pamukom nema ništa.

    Nu i dalje uživa se seljaka bacati u očaj i nepromišljenost. Razoravalo se pšenicu, globilo, robilo seljaka, a sada - ako je seljak posijao kukuruz računajuć da pamuk neće uspjeti, sad mu čini vaditi, sjeći kukuruz. Iz ovoga slijedi da se uživa ljudim učiniti štetu - jer gdje je nikao do 40% pamuk razoraje se, a gdje nema uopće pamuka, nije nikao, kukuruz čini se posjeći.

    Dok se sve ovo događa cijene skaču u neizmjernost. Jedan par pilića od 5-700 din. 1 kg sira 400 din, 1 kg meda 600 din, jedno kezme od 8-10 kog 6-7-8000 din, 1 l. ulja 600, praseće .... meso 600 din itd. Jaja 12-15 din.

     

    Aprovizacija za srpanj           49       G.

    R II     brašna pšenična kg     2.52    - 1.10

               raži u zrnu          «     2.79      1.66

               kukur u zrnu       «     6.82      413

               pašte /tjesten/             0.75      050

               šećera                       0.72        -

               1 sapun                     0.20      020

     

    G - Mesa 2 p. mjesečno

          ako ga bude po 30 dg.

    Da li se ovim može živjeti?!

     

    August.

    Informbirovci i dalje napadaju, kleveću, izmišljaju, čine svake poteškoće za ostvarenje petogodišnjeg plana. Izgleda da nisu ostali samo na klevetam, na izmišljanju laži, nego da su se bacili i na djela i da osujete da ništa, to je njihova aktivnost velika ne samo u inozemstvu, nego i u unutrašnjosti. Zabrinjujući se čini izvađaju, te sve što se sad događa u Jugoslaviji rušenja ništenja nije daleko od njihovih prstiju.

    Ovih dana je negdje na moru /Crno more/ potopljen je naš najveći parobrod ...........( ova vijest prekrižena, a dvije zadnje riječi nerazumlive).

    11/8.

    U Splitu esplodirali su kotlovi u najljepšem i najvećem našem putničkom parobrodu «Partizanka» te je do temelja stradala izgorjela. Stradalo je i nekoliko ljudskih života.

    Glas je da je potopljen i parobrod «Dubrovnik».

    12/8.

    Sudar teretnog i ubrzanog vlaka između Plavna i Pađana - obje lokomotive uništene tri osobna vagona i 50 putnika stradalo. /75 mrtvih - 30 teže ranjenih/ ( ? )

    Oko prvog još je veća nesreća bila u Istri. Vlak koji je vozio 400 djece na ladanje u Udine ? strovalio se i poginulo preko 100 djece a i više.

    «uju se požari po tvornicam. Drugo ovo su ogromne štete a koje čine velik zastoj i narod baca u strah.

    Opet se kupe i šalju na rad, sve redom mlado i staro. Poljski radovi zaostaju. Karakteristično je da u novinam pišu da drniški kotar poslao je na dobrovoljni rad više nego je predviđeno. Za oznaku kako se bez obzira na dobrovoljni rad šalju i lica koja su neophodno potrebna za kućanstvo i bez kojih strada domaćinstvo i osobe navest ću ova dva slučaja: Baković Nikola iz Otavica ima djeda od 90 godina slijepa, babu od 80 godina bolesnu i ženu od 24 godine koja je pred 8 dana rodila i u krevetu i dijete od 3 godine, drugog nikog. Njega jedinog radnika u kući, jedinog koji ima da se brine nad starcim i bolestnom ženom digli su i odveli na «dobrovoljni» rad a domaćinstvo i osoblje pripustili sudbini. Drugi. Majka i kći same. Majka bolestna. Sva hrana u polju. Nikakva radnika u kući. Kći mora na dobrovoljni rad, a sve drugo ostaje i propada. Ovakvih ima stotine primjera.

    18/8.

    U 10 sati večeri čula se jedna jaka detonacija. Mnogi su mislili da je potres. Potresa nije bilo. Još se ne zna što je i na kojem je kraju to bilo.

    Radne zadruge nemadu nikakva uspjeha, ali njihovo ustrajanje se forsira. Boljestojećim seljacim nemaće se visoki porez određuje se visok višak žitarica i više nego i cijeli urod i kaže im se: ako uđete u radne zadruge nećete imati ni poreza ni viškova itd. U svakom slučaju postupak je daleko od uredbe o odkupu i o razlaganju glavnih rukovodioca.

    1/9.

    Počela gradnja mosta na «ikoli. «ekalo se jesen za početi kopati temelje. Rađa slabo napreduje, a osobito na dobrovoljnoj bazi.

    4/9.

    Bila promjena na Kotaru. Bili birani novi članovi izvršnog odbora. Za predsjednika Ante Veža /od Makarske?/ tajnik komiteta i druga čettri lica. Odpala Štrkalj Zlatna i Dušan Perišić. Od izabranih nikakv nije biran redovitim izborim u kotarsko vijeće, a zakon kaže da nitko ne može biti izabran ako nije biran u vijeće. Iz redova vijeća mora biti biran .... a ondje? ... Narod izabrao!!

    U Beogradu ovih dana preminuo je Dr Ivo Miović pod operacijom. Ovaj je morao biti davno mrtav. Za života više je zla učinio nego na glavi kose ima. Za vrijeme rata bio je prvi zločinac četnički. On je bio špijun talijanski, posrednik između talijana i četnika. Organizator pokolja u Dugopolju i Dubravi. Za svoj zločin odgovarao je pred sudom ali bio je sretne ruke - zauzeli se Srbi - to nije bio kažnjen nego samo tri godine. Ali eto, što nisu zemaljski sudci učinili učinio je Onaj odozgo!

    20/9.

    Ima da se odpremi iz Kotara 2000 na dobrovoljni rad. Pozvati. Nitko se ne odzivlje. Odlaze terenci na vrbovanje - doživljuju odpor. Opet pozivi, obećanje, prijetnje, ali nitko ne dolazi. Vagoni na stanici čekaju ali ne odlaze. Vlast preduzimlje noćne izlete. Javni tužioc, komitet sa odborom po noći od kuće do što s dola - dobrovoljno - oko 200. Sve do 30/9 svaku noć odlaze terenci, uz pomoć milicije hvaćaju pojedince, trpaju u aute, ali sve slabo. «im tko dođe na pazar, crkvi ili drugdje hvaćaju i odpremaju, stare i bolestne. Izbjegava seljak i u varoš doći iz bojazni da ga ne odpreme. Sve ovo uz «dobrovoljnu» reklamu.

    1/X.

    Neprestano natezanje za dobrovoljni rad.

    5/X.

    Počelo se sabirati pamuk. Većinom nije ni iznikao, a gdje je nikao nikakav na 5000 dana oranja, zasigurno se neće ubrati 1000 kg pamuka, ali zato propalo je do 200 vagona žitarica. Na ovo stručnjaci nisu ni razmišljali ni računali. A uz žito koliko je propalo hrane za blago. Narod je u očajanju radi hrane sebi i blagu.

    Počimlje jesenska sjetva. Pamuk svak mora da obrađuje, ali dok se sa jedne strane propagira sjetva i pozivlje na odgovornost one koji to ne izvrše sa druge strane odgone ljude i blago na sječu drva. Nitko ne vodi brigu čime će se uzorati ni tko nego samo mora se ići na «dobrovoljni» rad, na prevoz i sječu drva, i mora se izvršiti jesenska sjetva. Nitko neće da razumi, da jedno i drugo istovremeno ne može se izvršiti.

    20/X.

    Treba da se dade 12 vag bijelog žita osim već pokupljenog i određenog. Maksimum je procijenjen i maksimum je predato - ali fali. Terenci sa milicijom u sela. Noću pregledi kuća te nekim seljacim istina ? se kaže: Odmah hambare, ni za hranu ni za sjeme ostaviti. Kad su upitali: A što ću sijati?, odgovoreno im je: - Koga se tiče!

    Kontrast lanjske godine 1948 - kad nije zemljište ostavljeno za pamuk maksimum viška iznosio je 15 vagona žitarica, a za 1949 - kad je manje zasijato 5000 dana žitaricam /pamuk/ - odnosi se 24 vagona!?

    25/X.

    Nešto se govorka da po našim brdima ima opet «Špiljara» - da su informbiraši. Govore da su dva već uhapšena. Nu sve je to u tajnosti. Što, da li, koliko ne može se znati. Ako se tkogod i uhvati to je u takvoj tajnosti, da se nezna ni za sudbinu dotičnog, niti za faktično stanje stvari. O tome se ne smije ni raspravljati.

    1/XI.

    Svi Sveti. Naroda malo crkvi, premda je bilo lijepi sunčani jesenjski dan. Baš toplo. Svijet se povukao, a većina na dobrovoljnim radovima, a drugi ili za poslom ili izbjegavaju varoš da nebi bili - pod okom - jer dolaziti crkvi znak je besposlenosti.

    «itajuć novine i slušajuć konferencije narod je zabrinut radi političkog položaja naše zemlje, radi hladnog rata, blokade, napadaja i laži, da ne bi došlo do otvorenog sukoba.

    4/XI.

    Okrenula zima. Po Lici pao snijeg, a i na našim brdima - zima, a narod bez ogrijeva.

    Bili su naknadni izbori za ispražnjena mjesta na Kotaru. Kandidati su postavljeni oni koji su već pred mjesec dana birani kao povjerenici. Formalnost izbora morala se izvršiti, da se udovolji zakonskim propisim. Oni koji su predloženi oti su i birani.

    6/XI.

    Noćas su u Otavicam orobili zadrugu i odnijeli sve što su našli. Računa se oko 300.000 štete. Zadrugu Otavice, prema dosadašnjim izvidim, orobili su glavni članovi i poslovođa. Poslovođa neki Sučić ... ujedno sa svojim sinom predsjednikom mj. N. odbora Gabrić koji je također predsjednik SRZ Otavice izgleda da su podijelili plijen a u to ulazi i sestra poslovođe a žena Gabrića. Svi su glavni aduti partije u selu. Evo kako naši ljudi shvaćaju svoje pravo na tuđu imovinu, kad ih se uči da su oni u selu sve, da mogu svišati i višati - da što god učine ne odgovaraju i da će biti zaštićeni u svom djelovanju. - 90.000 samih bonova odnijeli su. Osim ove krađe - uhvaćen je i poslovođa prodavaonice u Drnišu - isto za utaju i krađu.

    14/XI.

    Semenić primio ustmeni nalog od predsjednika M.N.O. Zenića da mora kroz 24 s. izpraznit stan u kom stanuje. Na pitanje zašto? odgovoreno mu je: da razloga nema davati, nego da treba da iseli a kamo? U magazin M. Nakić. Semenić ustmenom nalogu nije odazvao dne.

    16/XI. 

    Primio je pismeni nalog da u 48 sati ima iseliti - bez pitanje tko će se uselit.

    17/XI.

    Semenić je iselio i dobio stan u kući Grubišić. Stan ne odgovara ali se zadovoljio. Nu svakako ovo je za zabilježit, da se vidi koliko se poštivaju zakoni, uredbe i odredbe rukovodioca, koji ne dozvoljavaju takvih koraka.

    M.N.O. može useliti po volji u prazan stan, ali bez razloga, jednog ispravnog građanina ne mogu iz stana izbaciti, za da u taj stan može da useli, ili da bude prazan i da čeka nekoga koji treba da bude favoriziran. Mi živemo u pravnoj državi, socijalnoj jednakosti i pravednosti.

    Veso Borjan iz Kričaka bio je pozvan na»dobrovoljni» rad. On se prijavio bolestnim, ali namjesto sebe poslao sina. Terenci koji su sabirali ljude za dobrovoljni rad, kad su Borjana pozvali nisu ga našli u kući, oni su tada /A. Malenica povjer za obrt i trgovinu/ otvorili kuću i sve što su našli hrane u kući odnijeli, tobože za kaznu. Kad se Borjan potužio držv. odvjetniku on mu je odgovorio da je to protuzakonito, ali da mu on ne može pomoći !?!?

    20/XI.

    Semenića poslalo na sječu drva u Josipdol. Opet pozivlje na rad i one koji su došli sa rada.

    4/XII.

    Pozvana na rad i Mandica Kolombo i još 6 iz Drniša djevojaka. Mandica i druge odbile poziv jer da su bile 2 mis. na radu i vratile se u Augustu ove godine, gdje im je rečeno da su za god 1949 izvršili svoju obvezu. Uplela se UDB i pozvala ih na odgovornost jer da moraju ići na rad. Pošto je Mandica i tu odgovorila, kad su joj zapretili da će ju poslati 6 mj. na prisilni rad: - Ali na prisilni rad mogu je odpremiti ako imadu za to razlog, ali na «dobrovoljni» rad da ona ne može ići, jer je ona jedina ženska u kući sposobna za obavljanje kućnih poslova, a ti poslovi, osobito u zimskim mjesecim jesu najteži - ona da će ići na rad u god. 1950.

    Potla ovog saslušanja kod UDB Mandica je primila rješenje sa kojim se kažnjava na 2 /dva/ mjeseca prisilnog rada, u rješavanju navodeć da je bezposličarka, a da se nije htjela odazvati na dobrovoljni rad, po pozivu..... Ovomu ne treba komentara!

    15/XII.

    Noćas oko tri sata preminuo je u Kad.Glavici Mateka Goreta. Bio je toliko godina narodni poslanik /od g. 1922/ ovog kraja i neko vreme od 1925-1926 načelnik općine Drniš - u 73 godini života. Bio je pristaša i poslanik HSS /Radić/. Za vrijeme NDH /Pavelić/ Goreta se pridružio grupi poslanika HSS koji su prešli u krilo Pavelića. Ovo je jedna od njegovih najtamnijih točaka, koji je za vrijeme Pavelića - živio u Zagrebu. Bio je uhapšn i za protunarodni rad osuđen na 1 1/2 godinu logora. Kaznu je održao i od te dobi živio povučeno u Kadglavici. On je boljestojeći seljak. Njega je odgojila obitelj Difnica kod kojega su njegovi i on bili kmeti i nadglednici polja. Njemu je Difnico ustupio prilično svoje zemlje i tako ga ogazdio. Difnico se za nj zalagao, želio mu dobro, podučavao ga, a Goreta je pokazivao se uvijek sklonim na savjete Difnica što mu se je i predbacivao da je esponent talijana Difnica! Zaista on je bio pod utjecajem tada moćne, bogate i izobražene obitelji Difnica, kojoj on mnogo duguje svoj uspon.

    Goreta bio je samouk. Dosta malo pismen te nije bio dorastao položaju na kojeg su ga bacile slučajne tadanje politike. On je u god. 1922 slučajno postao poslanik. Izborni Okrug zahvatio je kotar Šibenik-Drniš-Knin. Bilo je više stranaka. Za ove krajeve borbu je vodio za HSS Roko Šarić, ali nije bilo izgleda da prođe. Šarić računajuć da neće ispasti predsjednik HSS, nije sebe kandidira nego u zadnji čas seljak Mateka Goreta. Slučaj je htjeo da u aritmetici izbora za par glasova ispade i Goreta i Drniković. Šarić se ujedo za prste. Mateka postao poslanik. Potla ovog na Radićevoj listi bio kandidat uvjek Goreta. Goreta kao čovjek nije bio loš da bi se moglo podvući. Bio je dosta ambiciozan, škrt i ujedljiv a kao poslanik nije bio dorastao te je kotar Drniš radi toga mnogo trpio i mnogo dobra izgubio. Narod ga nije baš simpatizirao i da je bilo na volju naroda on ne bi postao poslanik, ali stranačka lista, disciplina te izborni sistem jedne liste sa nosiocem Radićem on je ispadao ...... ? ..... premda nema se što pohvalno o ovom čovjeku zabilježiti ipak, kao čovjeku ne može mu se prepisati da je što kome zlo učinio. Njegovo političko opredjeljenje u slobodnoj tz. državi, ako je za osuditi, ipak je dozvoljeno - jer to može da bude njegovo lično uvjerenje.

    Svakako za vrijeme sadašnje Jugoslavije on se povukao i radio svoje zemljoradničke poslove. Nu, pošto je i on bio jedan od bogatijih seljaka tz. kulak - to je i on današnjicom bio pogođen. ....... ? ........ došao mu je porez da plati od nekih 50.000 din, a .................. oduzeti i to ga je zabrinulo, rastužilo, a pošto je čovjek u godinam, nastupila je po svoj prilici srčana kap - colpo.

    Nije za pohvalit opravdanje u ..........?........... što - kako govore - kada je njegova obitelj zatražila liječničku pomoć te auto bolnički da bude preveden u bolnicu da mu je uskraćeno. Ako je ovo istina onda to prelazi granice čovječnosti, humanosti i socijalne pravde. Premda sam u mnogočem Goretu osuđivao, lično se razilazio, ipak sve to ne bi bilo dovoljno da opravdamo korak da mu se u zadnjem času ne učini što čovjek čovjeku mora da učini. /NB! Ove točkice gore označuju nejasan, izblijeđen tekst toliko dug koliko je dužina ovih točkica. - Opaska prepisivača/

    Kako se sprovodi u kotaru dobrovoljno osnivanje radnih zadruga: Najprvo idu agitatori te vrbuju seljaka da bi stupio u radnu zadrugu. Seljak neće ni da čuje o kolektivnom radu, govoreć: otac sa sinom, brat s bratom ne može u zajednici da žive, a kamo nepoznati i lično nepoćudni. Kad to ne ide onda se pozivlju pojedinci - ali svakako boljestojeći seljaci - u kotar te im se predočuju blagodati kolektiva, a kad ni tako nema odaziva, onda im se prijete. Kad ni kod ovakvog koraka nema uspjeha tada odlaze iz komiteta glavni članovi Partije u pojedina sela - s njima ide i milicija. U selu sazivlju pojedine grupe seljaka, obećaju, nukaju i prijete. Kad seljaci ni na ovo ne odgovaraju, tada dotični već sobom nose odluke o razrezu poreza, pa odmjeruju porez kojeg seljak ne može da plati. Svakako odporniji ima i veći porez - tako da za prvo tromjesečje 1950. pojedinom se odmjerilo porez na prihod po 70-50, 40, 30, 20.000 din, tako da bi godišnji porez bio veći nego vrijedi sva njegova imovina. «im mu se odluka uruči o porezu odmah milicija popisuje sve nepokretno u kući pa i krevete, pokrivala, bakre, hranu i sve što je najnuždnije za život seljaka. Dok sve popisuju i traže da kroz 24 sata plati se porez, drugi agitatori govore - ako uđete u radnu zadrugu - sve će vam biti oprošteno i nećete imati poreza - a ako ne budete ušli sve će vam se oduzeti i bit će vas svakuda. Seljak odgovara: «Nosite, ubijte me, u kolektiv ne ulazimo živi». Nekoga prijetnje, globe, porez slome, ali iz ote zajednice nikakve koristi.

    Seljaci obrazlažu: stvorili ste par zadruga, svaka je pasivna, a jedan od nas više državi daje viška nego sve skupa zadruge u kotaru, pa zašto nas ne pustite da radimo za državu, a sebe prehranimo. Ako uđemo u zadrugu prema današnjem raspolaganju - propast će zadruga, poništit se polje, poljoprivreda stradati a seljak će ostaviti motiku i otići svi u tvornice - pa tko će onda «fabricirati» hranu? Seljak pod ovakvim uslovima nemože obrađivat polje, a polje nemože davati ploda.

    Klasično je da dok se trubi - mi nećemo kulaka tj. boljestojećeg seljaka - za radne zadruge u kotaru verbuju se samo bogatiji seljaci koji imadu više zemlje, a bogatiji seljak napredniji je zemljoradnik, posjeduje svoje blago i zemlju racionalnije obrađuje, te u svom domaćinstvu ima sve vrste kultura. Nisu ovo bogati seljaci nego srednjaci od 6 do 20 dana oranja tj od 1 1/2 ht do 5 ht zemlje. Sa jedne strane razumljivo je da se ovakvi prisiljavaju na ulaz u radne zadruge, jer bar netko od njih ostao je i ostat će pri zemlji - poljoprivredni radnik, dok siromašniji seljak, koji posjeduje samo 1-5 dana zemlje pošao je u rudnik, on je na jednom ili drugom rudokopu, na jednom ili drugom poduzeću ili u fabrici - on nije više poljoprivredni radnik, jer od prihoda zemlje ne može živjeti pa postaje industrijski radnik, koga pak nikad nije dosta i uvijek potrebuje. Sa ovakvim seljakom polufabričkim radnikom ne može se računati u radnim zadrugam ako ga se ne bi povuklo iz industrije što je isključeno. Ovaki seljak-radnik kad sa fabričkog posla dođe kući, sa svojim ukućanim ono malo zemlje obrađuje, ali kad bi bio ukopčan u zadrugu on nebi potla tvornice išao u polje raditi.

    S druge strane boljestojeći seljak nema radne snage, koju bi mogao u zadrugu pridonijeti, jer obično iz tih domaćinstava ili su djeca u školi ili gdje nameštena, tako da sav posao ostaje na starcima.

    Postavlja se pitanje, a kako sada oni koji nemadu radnu snagu svoju imovinu obrađuju? Jednostavni odgovor: Kod našeg seljaka samovlasnost je od najviših svetinja, koju je on baštinio i koju ostavlja u nasljedstvo. Njegova imovina jedan je dio njegova života, njegove duše i tijela. Za obraditi, za povećati tu svoju individualnu imovinu, on ne žali života, on i noću i danju radi i uređuje. Samo njegova pažnja oko blaga, on do krave više drži ili onoliko koliko i do žene, on kaže: «ženu ću lako i mukte naći, ali kravu treba kupiti. Seljak za parče zemlje, od neznatne vrednosti, zna voditi parnicu godine i godine, on za jedno stablo od vlastitog brata se rastaje, on je pripravan za svoju zemlju i na svojoj zemlji za očuvat «vlastninu» i glavu dati. Pojam vlasništva, pojam da je on «gospodar» od svoje zemlje jest velik.

    Sada naprečac da se on odreče svega toga, da se odreče svoga života za nj je nepojmljivo, treba ga razumjeti. On je uvjeren da u zajednici njegovo blago ća skapat, njegova zemlja neće rađati, neće se timarit jer će faliti njegova njega - jer u zajednici postaje stroj, postaje radnik, a ne zemljoradnik čiji osjećaji i misli svedeni su u zemlju, koja ga hrani. S druge strane gdje nema dobrovoljnosti, gdje se na silu hoće, tu nema blagoslova, tu nije napredka. Obitelji koje se ne slažu propadaju, kućanstva koja se obaziru jedan na drugog koji će da uradi a koji da se izvuče, to nazaduju, a zadruge - stvorene od raznih elemenata pa kako napredno bile nemogu da izvrše onu zadaću koja im je povjerena.

     

    Primjer o dobrovoljnosti

    U Kričkam odredili su i izabrali 6 domaćinstava boljestojećih seljaka koje treba prisiliti da «dobrovoljno» osnuju radnu zadrugu. Najprvo udarili su im veliki izvanredni porez - jer su redoviti porez isplatili - zatim su kamionom u selo sa milicijom i nosi sve iz kuća. Najprvo danas 27/I oborili su se na domaćinstvo Janjić Ilije, jednog od najmirnijih seljaka i uzornih gospodara, oduzeli su mu krave, konje, svu hranu, suho meso, biljce, posteljinu i drugo. To je memento za druge. Tri su takve žrtve iz Donjih Kričaka a tri iz Gornjih. Uđu li «dobrovoljno» u zadrugu sve se povraća. Ovo isto i u Otavicam ima da se izvrši te u drugim selim gdje ima boljih gospodara. Suviše Kotaru je odobreno da, izvan kontigenta određena za porez mogu po svom nahođenju da utjeruju još 5.000.000 /pet milj din/. Kako se govori ovaj iznos bit će razrezan na stotinjak seljaka koje, pod nazivom «kulak» hoće da se umekša i svaki odpor ubije za ulaz u zadrugu.

    Seljak je još odporan. Doklen će pod ovakvim uslovima pitanje je?!

    Trebalo bi više razumjevanja, više taktike, više vremena za težaka uvjerit o koristnosti zajednice, a onda trebalo bi pazit na ekonomsku stranu, na pozitivna iskustva, na poštovanja prava građana, poštovanja zakonitosti i držati se malko više principa dobrovoljnosti. Treba boljeg načina saobraćaja sa masam,nerazumijevanje ne tumačit neprijateljskim držanjem. Narodom se dade sve samo treba znati š njime postupati i š njime upravljati.

     

    1950.

    Još jedan primjer kako se represalije prave nad seljacim.

    29/I.

    Seljak Mate Barišić-Migalo iz Kričaka ženi sina Franu, knjigovođu zadruge «Gradina». Otac pripravio za pir za pozvanike prema narodnom običaju. Gdje se ženi tu treba da je i veselja i obilatija gozba pa i kod najsiromašnijeg. Što se događa: kad su se svati pripremali da idu po djevojku dolaze ezekutivni organi vlasti, te mu plijene vino, meso, blago. Ne samo da se ne poštiva taj dan kad domaćinstvo slavi izvanredni god - vjenčanje člana svoga nego se ide za tim da se poremeti to i da se izazove kakovi incident: jer rođenje, ženidba i smrt dani su koji imaju osobiti značaj u narodu i koga se poštivalo i moralo bi se i sada poštivati.

    Ako se što imalo tražiti od tog domaćinstva moralo se prvo ili potla svadbe, a ne baš na dan svadbe. Ovakvi koraci mogu da dovedu do zlih posljedica.

    29/I.

    Danas veliko nevrijeme prvo kiša pa snijeg uz led.

    Došli su sa oblastne fronte - Škorce da po njihovu propagiraju «radne zadruge». Komitet pozvao pojedince na konferencu stao im tumačiti da ako kroz 24 sata ne podpišu pristupnicu u radnu zadrugu da će im se oduzeti pokretna imovina. Kad nitko nije pristao komitet je udario svoj porez 200-300.000 godišnje - za da se ima naslov i odmah pošlo u selo sa kamionom da se plijeni i sve odnosi. Nije se strankama dalo vremena ni da se sabere ili nađe način da traženo isplati, nego odmah bez daljnjeg iz kuće mu se iznosilo, dapače se odbijalo i naplatu. Anđa Ćorić kad je došla platit 45.000 akontacije nisu joj htjeli primiti, a kad je neznanjem inkasator primio taj novac bio je ukoren da nije smio naplatit, već da su se morali predmeti predignuti. Sutradan - potla ove isplate - istoj Ćorić /Grubišić/ došao je «nalog» da ima isplatiti porez od 309.000 din za g 1949. 9.000 da je platila, a 300.000 da ostaje dati. Nije ju se čekalo za ovaj nametnuti porez, nego odmah pri uručenju «naloga» izvršio popis svega pokretnog za predignuće.

    NB! Samo njezinim prihodim u god 1949 bio joj je odmjeren porez na 9.000 koji je i podmirila, a sad da proda svu pokretnu imovinu u slobodnoj trgovini ne bi uhvatila 300.000 din. - Što ovo znači? Treba da podvučemo da Ćorić nije zemljoradnik koja sama lično obrađuje, nego bivši posjednik kojoj po agraru i djeci doznačen minimum posjeda i sama je, pa ona u zajednici svojim radom nebi ništa pridonijela niti bi bilo koristno za zadrugu da takove članove primi.

    3/II.

    Danas su «akić Jovo reč Tona podpuno operušali sve pokupili i hranu. Sinu Jovinu Mili /prvak/ drvodjelcu odnijeli sav alat. On je bio uposlen na Domu u Kričkama. On nije zemljoradnik niti ima zemlje, nego zanatlija, pa kako dolazi da mu se oduzima mogućnost zarade zato što slučajno žive u kući kod otca koji je zemljoradnik i vlastnik.

    Barišiću i drugim odvezli su vino i valjajuć bačvu razbili i vino prolili, a Barišića zatvorili da bi pokrili svoju krivicu.

    4/II.

    Barišić je pristao bez da je bio saslušan ili priopćeno mu zašto je uhapšen.

    4/II.

    Dozvani zemljoradnici Drniša. Nitko nije pristupio. Neki zemljoradnici dolazili k meni da mi se potuže na način sa kojim se prema njima postupa i pitali gdje bi se imali potužiti. Ja sam rekao da svaka odluka ima svoj zakonski rok i pravo na žalbu, a da im ja u tom pogledu ne mogu ništa pomoći. Jedna od najtežih strana za našeg zemljoradnika jest pomanjkanje poljoprivrednih radnika obzirom da je sva naša radna snaga u raznim poduzećim - rudokopim zauzeta inače zadružni život mogao bi svak preporučit i on bi bio koristan za zemljoradnika samo to treba da bude na dobrovoljnoj bazi, jer sve što je preko volje nemože imati uspjeha. Zemljoradnik u našem kotaru treba da računa s odlukom vlasti i sa današnjim vremenom.

    5/II.

    Danas mi priča jedan seljak iz Velušića /Tarle/ da o katoličkom božiću obilazila je njihovo selo i upravo na dan Božića da su došli milicijoneri u kuću jednog njegova komšije koji da je pekao dvize - to mu je sve bilo za taj dan - za obitelj. Kad su ušli u kuću i vidjeli pečenku tražili da to bude za njihovu družinu: «Nas je 10 u kući, to nam je sve za blagdane, a prvo moja glava nego da se to mojoj djeci uskrati.» Potla ovog da su se odalečili, ali u prvoj kući da su ispraznili sve /!?/

    Izbori za saveznu vladu određeni za dan 24/III tg. Počimlje izborna kampanja. Sve se upreglo. Svaka i najmanja organizacija treba da ima svoju izbornu komisiju za agitaciju i koja će paziti da svak glasuje prema određenoj listi. To je tako udešeno da svaka druga osoba jedna drugu pazi i preporuči glasanje. Sve se svodi u jednu mašinu i nitko glasanju i kontroli nemože izbjeći. Kandidat još nije najavljen premda već određen.

    Dosadašnji poslanik Sučić M. neće - kako izgleda - doći u obzir.

    25/II.

    Kandidat određen odozgor. NT. najavila da je za kotar Drniš određen za poslanika Pavao Kvrce /Sic! - umjesto Krce/ bivši poslanik Sinja, rodom iz kotara Sinj - nekoć pristaša i poslanik HSS.

    Narod nije zadovoljan sa predloženim kandidatom i čuju se glasovi kad se neće Sučića, onda se imalo predložit jednu osobu iz kotara Drniš - kad se više nema povjerenja u M. Sučića. Ima iz Drniša komunista koji su narodu poznati, pa radi čega se nije biralo jednoga od otih.

    Ovi prigovori čuli su se i u konferencam, ali uvijek odgovoreno: «Kvrce je borac i čovjek sadašnjice a Martin je /Sučić/ skliznuo itd. I tako će ispunit riječi onog, koji je doviknuo: vi birate, a narod glasuje!

    24/II.

    Ovih dana učenica 7. r. gimnazije Knin Zorka Plazonja iz Drniša otišla je u Zagreb na liječnički pregled. Odsjela je u Zagrebu kod svojih rođaka. Sutradan kad je izašla iz kuće nestalo ju je. Do danas za njenu sudbinu nije se doznalo. Vodi se istraga.

    10/III.

    Pošto su se seljaci ozbiljno žalili na postupak rukovodioca na prinuđavanju za ulazak u radne zadruge i potla neg su nadležni uzeli u pretres to pitanje a potla također govora glavnih državnih rukovodioca da radne zadruge moraju biti osnovane jedino na dobrovoljnoj bazi, a nikako na sili i potla nego se to iznijelo na raznim konferencam - odustalo se od utjeravanja poreza i odredilo sve porobljene pokretnine povratiti - jer da se nepravilno postupilo. Tko će sad platiti štetu pojedincu, a tek moralne patnje.

    Ovakve pogreške dovode narod do očaja. Na 1/2 pljeni se sve i nosi iz kuće za tobože porez od 200-300.000 din - a na 15/II dolazi mu porez da plati porez /2-3-5 000 din/. Ovakav postupak nitko ne može razumjeti. Ovakav postupak u narodu stvara zlu krv. A zašto?

    14/III.

    Pozvan M. Sučić u Split na Oblasni komitet gdje su ga - kako kaže ...... - nazvali neprijateljem naroda, zaprijetili mu jer da on odvraća narod od izbora.

    15/III.

    Došao Ivan Leko sa vlastitim autom iz Zagreba i odsjeo kod Paške Skelina. Došao u političke svrhe. Održao zbor u kinu i protumačio političku situaciju i naš stav prema Rusiji.

     

    Pripreme za predizborni miting kotara Drniš.

     

    16/III.

    Danas po Drnišu, na javnim izlozim osvanuli plakati, u kojima se izrugava sa Rusijom i njenim vlastima. Jedan prikazuje kako se je Rus opio votkom i bljuje - a drugom kako Rus iz visoka govori, a njeni sateliti Rumunija, «eška, Poljska, Mađarska, Albanija kleče, klanjaju se i sve svoje blago nose Rusiji na dar. Sve je na terenu da vrbuju narod za dolazak na miting u Drniš. Izdat je lovcim poziv da moraju doći na miting sa puškom u povorci. Tko ne dođe bit će kažnjen.

    18/III.

    Danas sam primio poziv od UDB da imam doći u njihov ured u 20 sati /8 s. večer/ i prijaviti se šefu. U pozivu stoji ako ne dođem da ću biti silom predveden. U 20 sati javio sam se u uredu UDB ali mi je milicijoner rekao, da je šef odsutan pa da dođem sutra na 19/III/ u 9 s.

    19/III. Otišao sam da čujem što žele i čime me optužuju. Primili su me pristojno. Bio je šef: Puharić i Božo Vrančić. Počeli su da mi daju lekciju i kad sam upitao čemu to: odgovorili su: da ima više manjih tužbi o meni pa da žele da me upozore da nebi upao u teži položaj. Na moju primjedbu da bi ja želio znati nešto konkretno što mene tereti odgovoreno mi je: da oni to ne mogu reći, ali da se klonim unapred. Upitao sam da li je meni slobodno općiti s kim hoću, jer vidim da postajem sumnjiv i da oni koji se meni približe nisu dobro gledani, dapače da se ljudim savjetuje da se mene klone, a tako je bilo i za vrijeme okupatora: ni prijatelji nisu mi se smjeli približiti da ne bi bilo upadno i postali sumnjivi. Radi svega ovoga da bi ja rado znati glavni razlog da li je to u vezi izbora, pa sam mu rekao da ja za ličnost kandidata Krcu nebi nikad glasovao, ali pošto su izbori za glas povjerenja državnom rukovodstvu to za to glasovanje propagiram, jer vanjsku politiku i stav naše vlade podpuno odobravam. Na ovo mi je šef rekao: A kakvi je vaš odnos prema radnim zadrugam? Razumio sam gdje je žalac i tu sam odgovorio: i istakao moje stanovište. Iza sadržanja od jednog sata pošao sam na miting.

    19/III.

    Svi kamioni, svi rukovodioci, terenci razmiljeli su se po selima da bi što više svijeta došlo na miting. Nedjelja je, dan pramaljetni. Kamioni su dovozili narod, ali sve mlađariju - žesko malo koje se vidjelo. Siverić sa svojim radnicim popunio je. Računa se da će biti došlo oko 2000 naroda. To se može računat sve oni koji su budgdje ukopčani i vezani uz platu. Slobodnog zemljoradnika nije bilo vidjeti.

    Miting je otvorio Špiro Mileta član kot. komiteta i dao riječ kandiatu posln. P. Kvrcu. Govorio je nešto, prema svom znanju dosta - Slab dojam. Zatim je govorio njegov zamjenik Mirko Lončar. On je zdravo, pa pučki govorio. Za Lončarom govorio sa oblast komiteta /Bučević/. On je dugo izlagao o svrhi izbora, o političkoj situaciji, o stavu SSSR i na kraju pozvao narod na glasovanje.

    Malo se čulo poklika, a još manjeg oduševljenja. Miting je trajao 1 sat.

    Sada čujem da je UDB pozvala još nekih 20 građana na saslušanje-predizborno, a da je Leko nekim rekao da se ne druže sa Sučićem i Adžijom. /Podcrt. crven. boj./

    Sada Sučić, koji je od 1942 sa cijelom obitelji otišao u partizane, čiju su kćer ustaše zaklali, a četnici zapalili mu kućište, - postao je sumnjiv sa kojim ni šverceri ne smiju da se druže - a ja? Jer M. Sučić koji je 1945 bio biran za narodnog poslanika, nije se slagao sa postupkom raznih rukovodioca prema seljačkom narodu, jer je iznosio pogreške sa kojima se seljaka upropašćuje i proganja. On je dizao svoj glas u obranu seljaka i to se tumačilo da je on postao protunarodni - «Neprijatelj naroda» jer nije slijepo odobravao sva nedjela raznih rukovodioca. Dakle, ako je bio uz narod, ako je zastupao interese naroda - što kao narodni poslanik ovoga kraja bio je i dužan - onda je postao «narodni neprijatelj», jer je branio interese i Partije u onom slučaju kad su sami rukovodioci rušili interese Partije nedozvoljenim nastupom prema narodu. Sučić je izgubio povjerenje stanovitih rukovodioca, usljed čega NF nije ga na ovim izborima kandidirao.

    Pošto Sučić uživa povjerenje u narodu to je sada parola: nepovjerljiv je i treba svak da ga se klone.

    O sebi neću da govorim, nego jedino ću zabilježiti da za vrijeme ustaša, okupatora, Talijana, Njemaca, mnogi koji danas rukovodeću i istaknutu ulogu vode, nisu se k meni približavali, izbjegavali su me, da ih ne bi okupator opazio, jer sa mnom tko je općio postao je sumnjiv u očima okupatora i mogao biti pozvan na odgovornost. Sada se ta pjesma ponavlja, samo obrnuto sada oni, za koje sam se borio, radi kojih sam bio od okupatora proganjan i hapšen, drže me opasnim i brane općenje sa mnom. Zašto? Pitam se sam, ako nije razlog što narod u meni još ima povjerenje - a oni neće da opstoji itko koga bi narod mogao poslušati, osim Partije - premda ja stojim na liniji Socijalizacije i ubeđen pristaša sam današnje vanjske politike Partije. Držim da ovaj stav mora da je lične prirode ako nije krivo tumačenje kritike njihovih pogrešaka.

    20/III.

    Kako se čuje nisu oduševljeni sa mitingom, jer seljački narod slabo se odazvao a osobito Zagora i Miljevci.

    Danas pred večer otišlo, sa kamionom nekih 10-15 rukovodioca, a u luksusnom presjednik kotara na Miljevce, jer da su doznali, da je većina odlučila nedoći na glasovanje osobito ženske. Otišli su da im reknu: Pa tko ne glasuje taj će na rad. «udnovata agitacija. Narod treba ubediti a ne razbješniti. Politički djelovati među narodom znači uvjeriti ga o ispravnom putu, nepolitički odvraćati ga i bacat u stramputicu.

    Određeno ovih 8 dana do izbora biti na terenu za agitirati i narod voditi na glasanje.

    23/III.

    «udnovato: s jedne strane agitira se za izbore, a druge kupi staro i mlado na rad. Opet «dobrovoljni rad». U Miljevcim bilo je nereda. Došli da kupe na rad. Oprli se, jer da su sada najveći poljski radovi. Milicija i aktivisti /predsjednik kotara Veža i drugi/ na silu otvaraju kuće, na silu bacaju u kamione. U jednoj kući nastupio odpor, podigao sjekiru, bila bi krv da nije bilo intervencije /Veža napadnut, obranio ga Mirko Lončar/. Bio je istučen predsjednik odbora Širitovci. Jedna djevojka koja je silom ubačena u kamion skočila iz kamiona i slomila ruku. Aktivisti sa milicijom odveli starce i starice /60 g/ - zatvorili ih u Drnišu, bez da im se dalo vremena da uzmu od kuće što preobuke i hrane - dva su dana u pritvoru bez da im se dalo hrane. Paško Sk. poslao im hranu jer ih poznaje. Na Miljevcima vrije. Narod u kotaru uzbuđen. Da li je nastup taktičan i politički to se svak pita?! Ovakav postupak !!

    25/III.

    Danas u 10 1/2 preminula moja sestra Milka u 77 godini života. Bolovala je 7 mjeseci. Zadnje dane života imala je alucinacije pa je i umno popustula. Pet dana pred smrt zaspala je i u tom spavanju izdahnula. Ona je bila poznata kao žena dobrog srca, koja je svakom prilazila, pomagala savjetom i djelom svoju sirotinju dijelila. Nju cijeli Drniš, a osobito komšiluk žali jer im je, u svim nevoljama bila pri ruci tvorom i govorom. Sprovod pokojnice određen je za sutra nedjelju 26/III u 3 s. popod.

    26/III.

    Danas su izbori. Sve elektrizirano. Već u 7 s. svijet dolazi na biralište.Do 8 s. glasalo 80%.

    Danas odpodne bio je Milkin sprovod. Sprovod je bio dostojan. Pratnja je bila velika. Tri svećenika i sve što današnje vrijeme dozvoljava. U 6 sati pokopana je u obiteljsku grobnicu. U grobnici, na kapsi majke našli smo svileni rubac u podpuno novom stanju, kao da je iz dućana a tamo je 22 godine. Pokoj joj vječni!

    27/III.

    Rezultati izbora su povoljni /98%/. Ipak u «crnu žaru» po službenoj izjavi palo je 2.50% /oko 450 glasova/, dok neslužbeni glas je da je mnogo više a govori se o cijeloj Dalmaciji 30%. Ovdje je izabran Pava Kvrce /mjesto Krce-op. prepisivača/ iz Sinja. Radio London komentirajući izbore u Jugoslaviji kaže: sprovedeni po sistemu Rusije, bez protukandidata, samo državna odnosno NF lista za koju su morali svi glasovati. Bila je tz. «crna žara» da se predoči sloboda izbora da može svak baciti kuglu gdje hoće, ali se pazilo gdje birač baca kuglicu i točno upozoravalo pa uza svu kampanju, uza sve pozivanje i dovođenje i nošenje teško bolesnih na glasanje, uza su strogost, pa i pretnju da ne bi tko ubacio u «crnu žaru» ipak, prema komentatoru Londona u «crnu žaru» palo je nekih 38% u cijeloj državi. Ovo je mnogo i zabrinjujuće uza sav apetit koji je pred izbore i za vrijeme izbora bio izvršen. Glasa se da je bilo sela /»avoglave, Mirlpolje, Baljke itd/ gdje su birači otvoreno bacali u «crnu kutiju» svi redom - a da je bilo i toga da kad je komisija vidjela da kuglice padaju u «crnu žaru» da su istu obložili papirom i naglašavali samo se glasuje u I. žaru.

    Odmah poslije izbora «terenci» su pošli u sela da sakupljaju «dobrovoljnu» radnu snagu. Trka na sve strane, kamion odlazi i dolazi ali većinom prazan. Terenci u noći sa milicijom po kućam da «love» dobrovoljce i kad ne bi našli mlađarca ili djevojku koju su predbilježili, odvodili su roditelje: oca i majku. Š njima su u «bajbuk» da prisile da bi sin ili kći sami se prijavili. Kad ni to ne bi uspjevalo onda se ponovno išlo u lov danju i noću, ta koga uhvate u polju ili na putu ili u kući, oni š njim u kamion, te ih pritvore na jedno mjesto odkud nemogu pobjeći. Bez robe bez opskrbe šalju ih dalje. Ovaj put najviše je bio pik na Miljevčane - jer da na izborim nisu se pokazali. Osobito su djevojke lovili jer je većina muškaraca zaposlena u rudnicim. Tako, danas čujem, da je njih jedno 20 djevojaka i 20 muškaraca odvezlo u Split. Tamo da su ih predali Oblastnom odjelu rada. Kad je činovnik Oblastnog došao k njima sa ugovorom i počeo imena pripisivati, zapitao ih je dali će potpisati ugovor rada za 1 /jednu/ godinu, svi su odgovorili: da NE! a za 6 mjeseci: Ne! a za 3 mj: Ne! Pa onda što ste došli? Nismo mi došli nego su nas doveli. - «Dobro kad nećete da podpišete nikakav ugovor o radu onda pođite kući, ali zato što ste došli treba da vam dademo jesti i putni trošak. Podpišite da vam se izda hrana i trošak za put» - «Ne, ne potpisujemo» odgovorili su - «nama ne treba ni vaša hrana a za vlak imamo novca - nego pustite vi nas u miru i nemojte nas proganjat ni mučiti». - Pustili su ih. Doputovali su večernjim vlakom u Drniš. Uprav imao da putuje rudarski kamion po rudare u Miljevce. Htjeli su da se ukrcaju i kamionom vrate kući, ali milicija i pratioci zabranili su da ulaze u kamion. Kad su vidjeli rudari o čemu se radi, okružili kamion i njih pozvali: uđite - to je radnički kamion. Milicija i pratioci nisu mogli ništa proti takvog stava rudara, koju su bili pripravni i na odpor, ako bi se zabranilo ukrcavanje ovim djevojkam. Ukrcale su se i otišle svojim kućama. Ovo su mi pričali. Što se dalje odigralo nisam doznao. - Je li sve ovo potrebno!

    25/4.

    /NB! Napisano i sasvim precrtano 5 redaka. Nejasno! Na kraju stoji - V.24/

    III. - Međutim pod tim brojem nije ništa napisano. Op. prepisivača/

    19/5.

    Opet ovih dana akcija za radne brigade. Uprav kad je najviši poljski rad i onu zadnju seljačku radnu snagu. Postupak prema pozvanim, a osobito djevojkam tako je hrđav da izazivlje kod seljaka revolt. Iz polja za rada ih diže, od ovaca ih gone, iz kuća na silu tjeraju, potežu za kosu i slično - tako da je nekidan u Kanjanim došlo do tuče motikam, kad su došli i ostali tjerati djevojke, koje su kopale kukuruz. Bilo je tuče i u Kričkam, a danas u Ružiću, kad su htjeli u kamion krcati one koje su iz sela doveli. Najednom zapucale su puške te goniče, terente /jednog iz Zagreba. P. Mudronja/ ranili. Do čega će doći ovakva dobrovoljnost ovakav način odvođenja na rad. Jedan inžinjer iz Zagreba Slovenac teže je ranjen u pluća, a Mudronja u ruku. Oboje su u bolnici Šibenik. Napad je bio u noći oko 11 sati kad su se nji dva vraćali kući očekivali kamion između Matića ? i Perišića. Iz zasjede je pucalo, a bila je noć i pomrčina.

    30/5.

    Mudronja izašao iz bolnice ali nije ozdravio. Njemu je ozlijeđena glavna žila na ruci te ne može ni bilo da radi. Liječnici ne isključuju klenut ruke. Svakako bit će dulje bolovanja. Dobio drugo bolovanje.

    Bila su dva Slovenca, jedan je sretno umakao, a drugi je ranjen ispod trbuha u debelo meso svakako teže. I on će ovih dana iz bolnice.

    U vezi ovog napada uhapšeno je oko 30 lica iz Ružića. Sva je sumnja na Luniće /? - nejasno prezime. Op. prep./, kod kojih, usljed uskrsne /?/ prometačine pronađeno je mnogo raznovrsnog sakrivena oružja.

    Danas je jedan od Lunića u tamnici preminuo. Govore da se je objesio, a drugi pak da je podlegao mučenju. U toliko jedan je završio. Luniću su nemirni, rabijanti /?/, mnogo su pretrpjeli zadnjih godina, ali mnogo zla počinili, ali dvojim u krivicu.

    Prema glasinam Lunići su priznali sakriveno oružje, o zločinu sumnja sa njih pada, kao i sumnja da je taj jedan Lunić naravnom smrću preminuo. Kako do danas izgleda nije se pronašao napadač, nit je išta pozitivno utvrđeno, samo u Split je odvedeno nekih 17 osoba iz obližnja tri sela za daljnje izvide i ne bi li tamo istraga bila sretnije ruke.

    16/6.

    Mudronja otišao u Zagreb na pregled. Liječnik koji ga operirao nije našao za potrebno da pođe u Zagreb, nu on je preko komiteta u Drnišu dobio 10.000 din i otišao na svoju ruku.

    «udnovato tumačenje o volji naroda i pravim zadrugara. Zadruga «Gradina» u Drnišu sazvala je svoju godišnju skupštinu za 21/5 tg. Nitko nije pristupio. Usljed nepristupa članova odgođeno za 28/5. Ni na ovaj dan nitko nije došao. Po treći put, uz poziv, sazvani zadrugari za 4/6. Na ovu skjupštinu pristupilo 18 članov, a zadruga broji članova-domaćinstva 903. I uz ovaj mali broj zadrugara skupština je održana, jer se morala birat nova uprava, a predsjednik dao ostavku. Tri točke: Kandidacioni odbor. Nitko od zadrugara nije htjeo da predloži taj odbor. Omladinac Krasić koji nije član Zadruge, predložio je lica: Petranović Jovicu, Nakić Rebru Matu koji također nisu članovi, nego poslani u dvoranu. Na primjedbu zadrugara Živkovića da predloženi nisu članovi, kao ni predlagatelj Zadruge pa da ne mogu ni predlagati ni biti birani, predsjednik kot. Saveza Ivić Mate-Nogavica ustvrdio je da mogu i neka se primi taj predlog. Zadrugari prešli su mučke preko tog predloga, ali predsjednik je proglasio valjanim te su birani članovi nove uprave po tom predlogu. Birana su i lica koja nisu zadrugari. Birano je ukupno 5 članova od kojih dva namještenici. «etiri člana uprave birana su bez da su bili prisutni skupštini i bez da su dali svoj pristanak izboru. Osamnajst članova od 903 bira upravu.

    Pri skupštini primjetio je predsjednik Ivić radi čega je tako mali broj članova došao, prisutni. «lan Kravar Ivan odgovorio: Zadrugari apstiniraju, jer su čuli da dosadašnji predsjednik zadruge dao ostavku, a oni to ne žele, a hoće da im se drugog nametne. Ovo je glavni razlog nedolaska zadrugara kojima se hoće da nametne nova uprava koju oni ne žele. Ovime su zadrugari demostrativno htjeli dokazati da nasilno postavljanje Uprave, preko volje zadrugara, oni da neće svojim prisustvom da potvrde takav postupak i takav način biranja uprave. Kad SAvez može da bira sam neka bira sa prisutnim 18 članova, koji također svojim mukom ni «da» ni «ne» dokazali su da se ne slažu sa takovim nezakonitim izborom. Smetao je prvi predsjednik, koji je uživao povjerenje zadrugara, i koji je udario temelje zadruzi jer nije odobravao neke postupke prema zadrugarima, a osobito prisilno učlanjenje u Radne zadruge. Novi predsjednik postao je Ante Zenić.

     

    «udnovata pojava

     

    23/VI.

    Ovih dana, za nekih 15-20 dana na raznim mjestim po raznim kućam po prozorim vidjele se figure u bojam koje su prikazivale svetce. Np. na jednoj kući vidjeo se lik Gospe, drugdje sv. Gjorgje na nekim srdce. Svijet se kupio na takve pojave što je vlast uznemirivalo, te su pojedini organi počeli brisat te figure ili prozore mazat, ali slika bi se i dalje pojavljivala. Zatim su zatvarali prozor sa skurim, ali onda bi se ta slika pojavila na drugom prozoru iste ili susjedne kuće. Ova pojav, kako se govori, da je po cijeloj Dalmaciji i po autobusim.

    Svijet koji je sujevjeran uvelike stao govorit o tim pojavam i tim prikazivanjem svetaca. Neki to tumače kao refleks sunca, ali onda taj refleks pokazao bi se na cijelom prozoru, a ne samo na jednom staklu /okviru/ laštri, a onda taj refleks pokazao bi se na svim bližnjim kućama, a ne samo na jednom oknu. Žene koje su pričale što su vidjele, kojeg svetca, bile su hapšene, ali to je povećalo vjeru u narodu da je to neko čudo, neko znamenje, čim vlasti brane da se o tom govori i ide gledati.

    Mašta naroda u ovom vidi neke znakove opomene pa naravno da to uznemiruje, ali ako se to zabranjuje, povećava se narodu uvjerenje, da te prikaze imadu značenje. Kakva je to pojava svak tumači na svoj način, ali stoji da se te slike viđaju i oni koji gleda vidi. Ovo se zbilo pri jednom zboru u Kričkam gdje su bili prisutni upravni organi Kotara i kad se slika na prozoru pojavila upravnik je upitao da li vi vjerujete da je to neka vrhunska pojava, težaci su odgovorili: Ono što vidimo svojim očima to i vjerujemo. Vjerujemo da je tu slika sv. –urđa, jer ju vidimo, jer ju vidite i vi, a kako to dolazi mi ne znamo. Jedan od odbornika pokušao je da staklo zamaže, ali se slika i dalje pojavljivala. 1950. Ovo bilježim jer se o tome mnogo govori.

    3/7.

    Danas su po Drnišu počeli postavljati oznake ulica. Nazivi su utesani u tvrdom kamenu.

    Regulaciju Drniša sprovodi ing Drvisević ? sa Oblasti Urbanističkog Ureda.

     

    Tržne cijene

    Dnevno prehrambenim predmetim i tako industrijskim cijene skaču. Cijena janjetini /u švercu/ din 260. Teletini isto. Trešnje din 80 kg. Kajsija-barakokul 90-100 din. Rajčicam din 90-100. Salata din 80-100 kg. Mladi kumpir din 80 kg. Blitva din 60. Vino 85-120 lt. .....100-120. Kokuruz 60-70 din kg. Sijeno kg 30 din.

    Od nekoliko dana u slobodnoj prodaji ............. dobije se govedina 1 kg din 140-150. I kub m3 daske 14-16-20.000 din /prva vrsta/.

    1/8.

    Usljed rata u Koreji i kaotičnog općeg stanja u svijetu narod je u strahu očekivanja novih komplikacija i trećeg svjetskog rata. Ovoj nevolji pridružila se i suša koja je sve usjeve naposeb kod nas uništila. Bijelog žita moguće da bude 1/2 polovica, od srednjeg običnog uroda, od kukuruza neće biti ni za sjeme. Povrća, krumpira, kupusa ni za lijek - sve je suša uništila! Kiša već dva mjeseca nije pala.

    Pod dojmom ratne psihoze mnogi iz unutrašnjosti traže boravak u primorje, računajuć da će primorski pojas biti zaštićeniji od kakvog nenadnog napada.

    Ovih dana prevezena je iz Beograda u Drniš cijela jedna štamparija. Smještena u magaze Žiže Nakića i Njeguša podrum. Isto .../Op. prep. - nerazumljiva brojka; da li 10 ili 100 ili nešto drugo/ vagona rotacjonog papira. Govori se i o prenosu drugih objekata bliže primorja.

    3/8.

    Vanjska situacija se dnevno muti, dok naša unutrašnjost nije najpozitivnija, vlada nestalnost, neodređenost. U slučaju zapletaja bojat se građanskog rata. Došlo se do uvjerenja da je kod nas glomazan administrativni aparat, da su na položaje došli mnogi koji nisu tome dorasli i usljed nesposobnosti da administracija ramlje usljed čega došlo se do zaključka da treba kadar reducirati. Počelo se reduciranjem i na našem kotaru.

    Mnogi su se naučili na lagodnu i unosnu službu pa ih ova redukcija pogađa i od njih stvara nove nezadovoljnike. Odbili se ljudi od motike a prihvatili pera, pa sada ni za motiku ni za pero nisu.

    U većoj količini stiže hrana u magaze Drniš - ali izgleda da to nije određeno za pučanstvo.

    Na 1/8 došao mi je Lemo u ime Sav. ratnih boraca u Drnišu da oni žele da bi se na rodnoj kući Božidara Adžije podigla spomen ploča. Ja sam mu rekao da još 1946 MJN /?/ da se bavila mišlju o podizanju te spomen-ploče, ali najedanput da je u tom pogledu prestala svaka akcija.

    Počelo je zvati rezerviste u vojsku. Znak pripravnosti. Rezerviste zove i upotrebi ih u rad po raznim radilištim.

    22/8.

    Pustilo je iz tamnice sve one koje su zadržali ili naknadno hapsili u pitanju napada na Mudronju i dom /?/ u Ružiću - oko 20 lica. Da su još zadržali samo Gabrića. Sve je ostalo negativno i za napadače se ne zna.

    Ova godina nezapamćena suša. Ima tri mjeseca da u našem kraju nije pala kiša. Svi su usjevi izgorjeli. U nekim selima bilo je nešto bijelog žita - pšenice i to u polju, dok u nekim ni toga - kao u Umljanovićim. Kukuruz potpuno je uništen, nije od suše ni oklipao. Krumpir i drugo povrće ništa sve izgorjelo. Maslina propala, a sad suša pogađa i vinograd. Grožđe se ne razvija i suši, a ne zori, te je plod - sve da padne kiša - za 1/2 podbacio.

    Koliko su usjevi propali, propada i blago i ljudi radi pomanjkanja pitke vode. Borba je za vodu - repovi kao za drugu ishranu. Sva vrela bunari lokve presušili. Po selima na kilometre i desetine kilometara narod ide da ugrabi vučiju vode. I naše vrelo u Drnišu pomanjkalo. Ne dobije se nego za 1/2 sata vodu - pa tko ugrabi, ugrabi. Dovozi se u cisternama voda iz Knina, za Drniš i Žitnić, Unešić i Perković, ali to ne dostaje ni za piće za ljude, a gdje je blago - a čime se oprati i drugo.

    Drniš je mogao imati vode da je dovršen Zagorski vodovod, koji je imao biti dogotovljen još 1938. Za sve se našlo sredstava i rada, a za ovaj vodovod koji bi spasio kotar Drniš i cijelu Zagoru ne i taj vodovod koji je za 2/3 dogotovljen ruši se i cijevi propadaju, a narod strada. Lakše čovjek trpi glad, nego žeđu! Ovo su pitanja kojima bi se više pažnje imalo posvetiti.

    24/8.

    Na M.N.O Drniš najednom opet promjene. Najednom na jednom oglasu MO. osvanuo potpis: predsjednik Joso Širinić dok je dotadanji predsjednik Uglješa Kovačević bio na godišnjem odmoru. «ujem da je raspored: Predsjednik Joso Širinić tajnik Uglješa Kovačević, Komunalni M. Nakić, dok Mijić da je ispao, koji da je bio povjerenik komunalnog. Ova izmjena da je nastupila jer da kod Sindikata - gdje je bio Širinić da je ograničena plata, a tako isto kod partijskog komiteta, pa je Širiniću trebalo osigurati mjesto i «narod». Dva iz komiteta ili kotara, Širnića premjestilo za predsjednika M.N.O. Drniš - bez da se ikakve bar formalnosti izvrše. Zbilja ironija «izbora» i volje «naroda»!!

    25/8.

    Počeo sam pisati historiju Drniša. Hoću da Drniš ostavim da poznijim bude lakše napisati nešto naučnijeg o ovom kraju. Davao sam podatke mnogim da bi na temelju istih sastavili bar jednu brošuru o prošlosti Drniša. Lanjske godine nastavniku Božičeviću dao sam sve podatke o prošlosti Drniša i on je uzeo na se obvezu da će razraditi i napisati, jer da se time bavi - ali od toga vidim da nema ništa. Pošto sam ja u godinama /75 g./ a rado bi svom mjestu nešto ostavio, a pošto još posjedujem sabrane podatke, to sam odlučio da nešto napišem o Drnišu od najstarijeg do najnovijeg doba. Ovo je za moje godine malo oteško, al pokušat ću.

    1/X.

    Sazvana konferenca - masovni sastanak radi Zagorskog vodovoda. Ovaj sastanak bio je pozivan dva tri puta, ali usljed slabog odaziva nije se održao. Na sastanku najprvo se popunio broj MNF. Izabran novi predsjednik u osobi Mudronja Dasle, zatim popunio broj sa drugim članovim prema predlogu. Tajnik JNF Zenić iznijeo je važnost zagorskog vodovoda, što se pokazalo osobito ove godine pri oskudici vode, te pripravnost narodnih vlasti da dade podpunu podršku za dovršenje ovog vodovoda. Zaključilo se da će svi građani sposobni za dati 5 dobrovoljnih nadnica - a da će kot NO odlučiti za one nesposobne za rad, a sposobne za platu, koliko će u naslov nadnica doprinjet.

    4 točka bila je priprema za izbor NRH. Pri ovoj točki tajnik JNF pročitao je kandidate: «Ovo su koje fronta predlaže za narodne poslanike». Nitko nije pozvat da o tom reče riječ, to je odluka i oti će biti birani. Nitko nije ni otvorio usta niti rekao: «da» ili «ne»! Bez prigovora, bez rasprave, bez daha konferenca završena a kandidatim proglašeni po volji naroda:

    I. Reljić Smiljan                    zamjenik         Lovrić Mile

    II. Lončar Mirkača direk             «             Lemo Mijo

     

    5/X.

    Ja i žena otišli smo na zbor Zagreb, iz Zagreba - Petrinja-Rijeka-Opatija-Kastav i 20/X vratili se kući.

    27/X.

    Dr Dervišević inž za urbanistiku pri Oblasti Split koji je sastavio plan razvitka Drniša održao u Kino dvorani predavanje o budućem razvitku Drniša, o njegovu značaju kao jednom od najglavnijih industrijskih bazena, o njegovu prirodnom bogatstvu sa raznim vrstama ruda te o namjeri narodnih vlasti da željezničku mrežu kao i cestovnu usredi prema položaju rudnih polja. Istakao je bogatstvo u ugljenu i boksitu.

    Njegovo predavanje bilo je naučno zanimljivo i za mnoge poučno. On predviđa razvitak Drniša u 30.000 st.

    28/X.

    Danas je bio sprovod Petru Gračaninu - Ricu sinu Mile, šoferu iz Drniša. On je preminuo pod operacijom u Zagrebu. Bio je ranjen u partizanima u glavu i to mu u mozgu počelo na jednom gnjojiti. Bio je jak i mlad /30 go./. Bio je komunista te prema tome i sprovod je morao biti istaknut. U prvom redu sprovodu morale su prisustvovati sve organizacije, svi nameštenici itd. Sprovod je bio bez popa i križa. Bilo je 10 vijenaca raznih organizacija, a isticao se vijenac Partije. U sprovodu zaista bilo je mnogo svijeta, te je pratnja bila velika. Svirala je posmrtna glazba. U pratnji sam opazio i pravoslavnog popa Sunajka župnika Drniša. To je najglavnije što mogu da podvučem. Dok se sprovod-pokop provodi bez križa i sveštenika na čelu sa petokrakom što označuje da petokraka zamjenjuje križ i nijekanje vrednota križa, a prezir i nepoštivanje hrišćanske nauke i bagatelisanje crkvene dogme - mislim da pri takvom sprovodu nebi bilo mjesta svešteniku one vjere, čije se svetinje ne samo ne poštuju nego i vređaju sa tako javnom manifestacijom. Jedan paroh, u čijoj se župi vodi takav sprovod, ne može odijelit svoje svešteničke dužnosti svoje vjerske osjećaje i opravdati privatnom ličnošću jer se to događa u njegovoj župi, njegovu župljanu, njegovu vjerniku bivšem, - ako po sredi nisu drugi vidici i slabost čovjeka, koji se ne osjeća jakim, a ima nešto što ga na to sili /stari grijesi!/. Hipokrizija nije nikakva vrlina. Dužnost je svakog građanina da dade poštu mrtvima, a osobito zaslužnijim i ispravnim građanim, ali ta dužnost nebi vezala jednog sveštenika, ako o činu pratnje mrtvaca ima da se javno zaniječe ono što tog sveštenika čini sveštenikom njegove vjere -a to je: k r i ž  - jer moglo bi se tumačiti da time on, kao sveštenik, odobraje tako negiranje križa.

    3/XI.

    Velike pripreme za izbore Sabora Hrvatske. Sve je obljepljeno sa parolama. Mjesto puno plakata i poziva na izbore. Svi rukovodioci i terenci na terenu gdje narodu tumače da imaju doći na glasovanje i davanje razumjeti razumjeti posljedice onom koji ne glasuje.

    5/XI.

    Izbori. Izbori su izvršeni mirno uz lijepo jesensko vreme. Nije se zapažala kakova nategnutost. Jedna žara i jedan kandidat predložen i izabran od izvršnog odbora fronte. Narod je dolazio na biralište pojedinačno, bez grupa, bez pjesme i veselja. Išao mehanički da izvrši ono što mora da izbjegne neprilike i da može biti miran. Dao je kuglicu gdje su označili, bez da i pozna onoga koga bira, bez da ga je čuo ili znade njegove dobre i slabe strane. On «glasuje», kaže za onog koji je «izabran» jer tako se traži. Besvjestno stavlja predatu mu kuglicu u označenu žaru. On daje kuglicu ali njegov unutarnji glas govori drukčije. On sam drži ovakav izbor izlišnim, a biranog poslanika suvišnim jer on ne može ispuniti volju naroda i kad bi htjeo i kad bi tome i dorastao. On zna da je to samo «forma» koja ima obilježje volje naroda i plašt parlamenta, ali u suštini on je figura kojoj je dužnost da potvrdi samo ono i bez razmišljanja što mu se servira. Narod na svog poslanika ne može se pouzdati jer je on daleko od svake volje narod on nije da ispuni želju birača, nego da birači ispune njegova traženja koja su obilježja samo jednog pravca, jednog htenja i jedne volje. Radi svega ovoga narod ovakve izbore smatra daleko od njegove volje i daje glas jer to traži poredak u kom živi.

    Pred desetak dana došao je k meni seljak Rudanh /? nejasno, op. prep./ iz Radonića i zamolio me da ga savjetujem što ima da čini rad slijedećeg. Kaže: Na 18/X došao k meni ovrhovoditelj kotara, da imam da platim za vino taksu din 14.000. Rekao am da se ustrpe da ću donijeti jer časovito da nema, a neka mi se ne plijeni blago. Ovrhovoditelj imao ne nalog, bez daljnjeg, da mu zaplijeni i otjera sitno blago. I tako otjerao je 30 ovaca. Odmah sutradan /19 ili 20/X/ kaže, došao sam u Drniš i donijeo novce, otišao na financijski odsjek i izjavio da platim. Rekli su mi da imam platit 17.000 din. Neka bude i 17.000 evo novaca, ja plaćam. Odgovoreno mi je ne možemo primiti isplatu. Povjerenik finan. da mu je rekao: mi nećemo novac, nego blago, a blago smo predali odkupnoj stanici. Kad su me odbili da platim i povrate blago otišao sam do Javnog Tužioca Drniš da posreduje jer ja ću moje dugovanje da platim a blago da mi se povrati. Javnom tužiocu odgovorili su da stvar ne mogu kako želi stranka urediti, jer oni hoće da mu prikažu da je morao dug platiti prije zapljene.

    Ovo mi je pričao i pitao: što će da čini. Rekao sam mu žalbi nema mjesta kad bi išlo pismeno, jer to će se odugovlačiti a kroz to propast će blago, nego neka ide lično u Split na Oblast.

    Poslušao je. Na Oblasti saslušao ga je jav. Tuž. Rončević i rekao mu da to ne smije biti, da mu se blago mora povratiti i da će on poslati J. T. Drniš da posreduje. Dan po dan odgađalo se: I što biva: ovce predali na odkup bez prisutnosti vlastnika i što je najžalosnije dali ih poklati ugostiteljskom poduzeću. Svaka ovca danas se prodaje preko 3000 din. Ne samo što su ga oštetili za blizu 100.000 din nego utamanili su 30 glava priplodnog blaga. Što je bilo kašnje neznam jer dalje k meni nije dolazio.

    Ovaj slučaj je karakterističan o dolasku u susret narodu, o poboljšanju života seljaka i o uredbama za zabranu klanja priplodnog blaga.

     

    Ovim završen prijepis kronike Nine Adžije od 1/2. 1945. do 5/11. 1950....»

    Nepoznato je zasad da li postoje i drugi dijelovi Adžijine «Kronike».

     

     

    11. Drniš u komunističkom vremenu od 1949. do 1970. godine

    Učvršćena komunistička vlast, s najprije ruskim, a zatim zapadnim osloncem na krhkim nogama, učvrstila se i uhodavala. Injekcija od trideset milijardi dolara što ih je Amerika dala Brozu za «junačko suprotstavljanje Staljinu» učvrstila je Brozov položaj i dala mu mogućnost da opstane, neka ga je iz dna duše mrzila ogromna većina, posebno hrvatskog naroda. Hrvati koji su čekali da se komunizam sam od sebe sruši jer su računali da država nastala na krvi i teroru ne može dugo trajati, nije se rušila. Nada da će Amerika i Zapad pomoći Hrvatskoj bila je «san bez stvarna temelja». Zato su snovi o «Zapadu» prisjeli mnogim iskrenim Hrvatima. Amerika je najveća iluzija ogromne većine Hrvata.

    Komunizam u ovom vremenu Hrvatima, pa i Drnišu, postaje neotklonjivo zlo. Mijenjaju se lažirani izbori, priređuju se mitinzi, slave se radne pobjede, obećavaju se «brda i doline svijetle budućnosti» nosi se «štafeta najdražem predsjedniku», prima se u «omladinsku organizaciju», «pioniri maleni pjevaju kao vojska prava». Obilježavaju se godišnjice «pobjede i oslobođenja», stavljaju se spomenici na kuće boraca, imenuju se «udarnici», i dalje se odlazi prisilno na «dobrovoljne radne akcije».  Narod šuti i pati, raseljava se i skapava od jada i razočaranja. Komunističke milicije tuku, zatvaraju, špijuniraju, odnose što im za oko zapne. Kolektivizacija se nastavlja, otkupi i postavljene norme nesnosan su teret. Život običnih ljudi postaje hrpa bijede i nevolje, koja se nije promijenio ni do najnovijeg doba. Sve do pada Aleksandra Rankovića Drniš je dršćao pod teškim terorom i diktaturom srbokomunističke strahovlade.

    Privreda Drniša u ovom vremenu kao da i ne postoji. Osim rudnika u Siveriću sve ostalo gotovo je zanemarivo. Neposredno poslije rata osnovana je takozvana građevinska firma «Udarnik». Nepredočivo je to iz današnjeg kuta: zaposlio se onaj tko je mogao pribaviti «mistriju» i «špag za visak». «Majstori» su pravili «provjere». Kako ljudi sve okrenu u šalu, tako je bilo i s novim «kadrovima». Pitao bi: tko zna zidati bez špaga. Svi oni koji su to znali ne bi bili primljeni jer to je značilo da posao nisu ni vidjeli, a kamoli radili. Iz priče, sada pokojnog Ivice Jakelića, vrsnog majstora u kamenu, to je bilo teško vrijeme neimaštine i samosnalaženja. «Udarnik» je najprije započeo kao udruga hrvatske radničke sirotinje, ali su ga tijekom narednih godina Srbi okupirali jer je država davala velike dotacije te nisu ništa morali raditi. Pored «Udarnika» otvorit će se «Mesopromet», «Vinarija», nekoliko «Zadruga» i niz novijih poduzeća. Nikada to neće biti nešto na što se mogla osloniti budućnost i razvoj jednog kraja. «Nerazvijenost» Drniša mnogima je bila prilika da se dočepaju državnih kredita. Drniš od toga redovito nije imao baš nikakve koristi, osim što je na glavu naturio tuđu «prljavu tehnologiju». «Vinarija» je proizvodila kvasinu i zagađivala «ikolu. «Mesopromet» je u Drnišu imao klaonicu i isto tako zagađivao «ikolu. Otvaranjem velike «Farme» u Petrovu polju Drniš je postao «grad svinjskog smrada». Sve kao da se sve ovo vrijeme urotilo protiv njega. Nekoliko «Kamenoloma» s veoma kvalitetnim mramornim kamenom nije se finaliziralo u Drnišu niti u njegovim selima. Zato je Drniš i ostao samo mala i siromašna baza za sirovine, kojoj dobaciš komadić kruha samo da preživi, a sebi odneseš kolač i mirno ga jedeš. Uđe li se dublje u analize privrednih odnosa vidjet će se da na drniškoj teškoj sudbini imaju «mnogi prljave prste».

    Već 1951. novine su najavile «probleme» sa siverićkim rudnikom. Domalo će biti zatvoren, a njegovo radništvo «raspušteno». Kao kompenzaciju za zatvaranje rudnika u Siveriću komunisti su imali namjeru u Drnišu otvoriti Tvornicu za proizvodnju vijaka. Prema prvoj verziji pričanja Smiljan Reljić, tadašnji prvi čovjek Drniša odbio je gradnju tvornice tvrdeći «da mu «šaraf» može skovati i kovač Ive Vukušić ako mu zatreba». Tako je «Tvornica vijaka» dospjela u Knin. Prema drugoj verziji pričanja, što bi moglo biti vjerojatnije, rudnici su zatvoreni kako bi se zadao udarac Drnišu kao jakoj «tvrđavi hrvatstva» na dijelu Dalmacije. «Velikosrbi» su već tada sustavno provodili «etničko čišćenje», te im je Drniš bio najveća smetnja na «putu od Karlovca do mora». Zato su ga svim silama nastojali razoriti, što im je djelomično i uspjelo. «Tvornicom vijaka», koja je zaposlila više tisuća ljudi, a kojoj je tadašnja «Socijalistička Republika Hrvatska» davala ogromne dotacije, uz «Deponij željeznice» s također nekoliko tisuća zaposlenih, Srbi su od beznačajne kasabe zvane Kninom, stvorili jako srpsko uporište. Drniško se stanovništvo, ne imajući nikakva izgleda za život, pretvorilo u emigraciju. Uz pomoć «hrvatskih slijepaca» koji su suludo izvršavali srpsku politiku, Drniš je postao «Tvrđava» bez moguće obrane.

    U vezi sa zatvaranjem rudnika Siverić postoji među ljudima drniške krajine još jedna verzija. Rudnici su navodno zatvoreni i iz «vojnih razloga». Šezdesetih godina započeti su nekakvi «radovi» u kasarni u Trbounju, koji su sve vrijeme ostali tajanstvenima. Gotovo deset godina u drniške su gostinjce navraćale nepoznate osobe, vezane uz radove u tom prostoru. Neki «podoficir JNA» jednom se bio napio i nešto je o gradnji u Trbounju «izlanuo». Za dva dana dogodila se «radna nesreća» u kojoj je upravo on «smrtno stradao». Ljudi pretpostavljaju da se u Trbounju sagradila «velika vojna baza» i da su podzemni hodnici rudnika u svezi s tim, ali je nemoguće do kraja razoputiti tajnu. Vojnici koji su služili u toj ustanovi nisu znali mnogo, jer ih se vjerojatno nije ni puštalo da previše vide. Komunisti su u tome imali vješto sročene principe ponašanja.

    Još je nešto svezano s rudnicima, što je ostavilo sramotnu priču o ljudima. Radnici rudnika, po zatvaranju rudnika, morali su u prisilnu mirovinu. U Siverić je tada došla «Strana delegacija» koja je probirala radnike za rad u nizozemskim rudnicima. Sumnjičavi stranci Drnišanima su pipali mišice, procjenjivali im snagu i birali najjače. Kao da se radi o konjima ili volovima, a ne o ljudima. Bogati bezbošci iz Nizozemske bili su sasvim jednaki tadašnjim srbokomunističkim bezbošcima.

    Otvaranjem granice Drniš je dobio još jednoga neprijatelja: iseljavanje u inozemstvo. Prije toga, ljudi koji bi htjeli u inozemstvo, ilegalno su prelazili granicu, redovito završavajući u talijanske «pogranične» logore, odakle bi ih slali u Australiju, Kanadu ili u Njemačku.

    Drnišku političku scenu opsjedaju uvijek gotovo ista imena.  Ponešto iz taštine za vlašću, a ponešto zbog nesposobnosti i neukosti, uvijek su bili kao «napete puške», spremni da poslušaju svaki srpski «mig». Ljudi su ih se bojali, ali su ih prezirali. Stoga je rijedak političar ovih vremena o kojemu «drniška reakcija» nije stvorila stotinu «rugalica» i o kojemu ne postoji stotinu negativnih priča. Zamisliti da «političar» tipa Pavla Krce uopće može doći u kombinaciju za zastupnika i predstavnika, sama po sebi sve govori. Seljak iz Jabuke kod Sinja, za koga piše «Slobodna Dalmacija» u broju 1590. iz 1950. «da se nije slagao s politikom Mačeka, jer je uvidio da su interesi Mačeka i buržoazije jedni te isti...»ili « Cijeneći njegov rad i odanost stvari naše Partije radni narod kotara Drniš birao je druga Pavla Krcu za svog poslaničkog kandidata...», nije ni mogao biti osim to što je bio, niti činiti osim to što je činio. Da su mu rekli da pobije Drnišku krajinu, takav tip čovjeka to bi i učinio i ne bi ga dva puta morali nagovarati. Krce je u to doba bio zastupnik Sinjske, Drniške i Kninske krajine. Nije on jadan kriv, jer uvidjeti svoje dosege može samo pametan čovjek, pametan seljak ponajprije. Krivi su oni koji su ga stavljali na takva mjesta. A njima je upravo takav trebao: glup, a poslušan. Drniš nije ostao dužan Krci, a čini se nisu ni drugi. Njegov su «značaj» ovjekovječili pričom o povratku iz Beograda, gdje je bio «narodni poslanik». Kad su ga pitali što je najvažnijega bilo u Beogradu navodno je rekao: «Bogovska večera. Svega koliko hoćeš. Jedino nisam znao zašto na kraju jedu «drvca». Nisu mi se svidjela pa sam pojeo samo šest». Drvca su bile čačkalice. Pavao Krce nije bio osamljen. Imao je sebi sličnih kroz sve vrijeme komunističke diktature u Drnišu. Ništa nije bilo neobično da «političar s četiri razreda pučke škole» profesorici glazbe objašnjava što je to pjevački zbor, određuje što će pjevati, koja je dionica dobra, a koja nije ili profesoru književnosti naređuje kako će tumačiti «Hamleta». Reći mu da nije tako: značilo je vlastiti život staviti na kocku.

    Da apsurd bude još veći Drniš kao malo koji gradić ima čitavu seriju sposobnih ljudi, koji su hrvatskoj privredi, kulturi, umjetnosti ili sveukupnim društvenim zbivanjima davali značajan pečat. Ništa nije neobično da se pod imenom «drniški loby» primjerice u Zagrebu, okupe ljudi najviših kulturnih, umjetničkih, privrednih i političkih krugova, o kojima druge sredine mogu samo sanjati. Nažalost, svugdje ih je samo ne u Drnišu. Htijući mnogo, a mogući malo učiniti, pokatkad se ljute: u Zagrebu mogu biti direktori banaka, direktori nuklearki, voditelji kompleksa kao što je «INA», umjetnici prvih redova, liječnici svjetskoga glasa. U Drnišu nisu mogli biti ni vozači ni portiri ni poštari. Pomognuti u svome odlasku takozvanom «drniškom čaršijom» koja uvijek govori, a nikada ne misli, Drnišani u svijetu, pokatkad razočarani reknu: koliko za Drniš napraviš, tolika ti je kazna. Jer «čaršiji» su najgori uvijek najbolji. Partija je to dobro znala.

    U šezdesetim godinama značajnije se izdvaja od uobičajenih zbivanja smrt kipara Ivana Meštrovića, koji je umro u Americi u predvečerje 16. siječnja 1962. Oko njegova sprovoda i značaja bilo je zanimljivih zbivanja pa je potrebno malo ih komentirati. Meštrović je bio veliki kipar, ali mali političar, veliko svoje kiparsko ime bacajući na pod pokatkad naivne politike. Velik dio života proveo je kao «Jugoslaven» vjerujući u «kosovske snove». Bio je prijatelj i kum krvavoj «obitelji Karađorđević» i poznavao sve srpske političke vukove, od Pašića pa naniže, s njima se družeći, a nikako ne uviđajući da Srbi tuku, progone i pljačkaju njegov hrvatski narod kad god im se prohtije i gdje god stignu. Kao član «Jugoslavenskog odbora» aktivno je sudjelovao u osnutku «prvoga srpskog kazamata zvanog Jugoslavija» u koji je Hrvatska, voljom velikih sila, ali i naivnošću svojih ljudi, bila bez pitanja zasužnjena, a zatim silovana i do kraja obeščašćena. Meštroviću je oči otvorio tak kraj «drugoga svjetskog rata» kad je vidio što se njegovu narodu dogodilo. Stoga je svoje uvjereno «jugoslavenstvo» zamijenio onim što je oduvijek trebao biti: hrvatstvom.

    Neposredno prije smrti, točnije 1959. godine, Meštrović se vratio u ponovno zasužnjenu Hrvatsku, te je posjetio rodbinu i rodne Otavice. Već tada na sredini njegova rodnog sela bila je sagrađena kamena crkva «Presvetog Otkupitelja», koju je svojoj obitelji i sebi namijenio za grobnicu. Ta se crkva ne zove «Mauzolej» nego je to crkva darovana Otavicama za vjersku službu, a grob je u njoj drugorazredan. Komunisti su namjerno naglašavali riječ «mauzolej», kako bi se izgubio vjerski značaj objekta. Po izričitoj želji Meštrovićevoj, znajući što je volja njezina pokojnog oca, kćer Marica Meštrović izričito je zatražila da crkva bude imenovana svojim pravim imenom: Crkva Presvetog Otkupitelja - Otavice u župi Gradac.

    Pri povratku u domovinu, kako inozemni tisak kaže,  Meštrović se susreo s Brozom koji ga je primio u «audijenciju». Kaže se da je Brozu već tada spočitnuo žrtve Bleiburga i pokolje nad Hrvatima iz svibnja 1945. pa nadalje. Broz mu je navodno odgovorio da se nije uspio oduprijeti Srbima koji su tu «osvetu» pošto poto htjeli, te im je morao dozvoliti da je i izvedu. Posljednje godine života Meštrović je zaista htio posvetiti Hrvatskoj. Šteta što je bilo tako kasno: poznavao je velike i moćne, posebno masonske američke krugove, među kojima je mogao mnogo za Hrvate učiniti. Svoje je «životno djelo» oporukom ostavio «Hrvatskom narodu», prekidajući tako «san o kosovskom mitu». Franjevcima Provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita u to je vrijeme želio ostaviti nadzor nad dijelom «svoje ostavštine», znajući da će se o «djelu» ponajbolje brinuti, ali tadašnji provincijal nije se usudio «dar» uzeti od opasnosti da komunisti ne unište Provinciju. Tako je loše započet put Meštrović u svojoj konačnici potpuno «korigirao», što mu je donijelo «oprost i ponovno» prihvaćanje među Hrvatima.

    Znajući da ne smije nasjesti na komunističke laži i poznajući njihovu spremnost da prevare gdje uspiju, Meštrović je na ogroman kapital svoje «ostavštine» stavio «klauzule», te je prisilio komuniste da «vode brigu» o ostavštini. Zbog toga nije se baš svidio komunistima, ali mu nisu mogli zaobići imena. Morali su ga tada primiti u domovinu i pokopati ga kako je želio.

    «Slobodna Dalmacija» od 18. I. 1962. donosi slijedeće napise:» Umro kipar Ivan Meštrović - posmrtni ostaci velikog umjetnika bit će preneseni u Jugoslaviju i sahranjeni u porodičnom mauzoleju u Otavicama kod Drniša», te  «U Drnišu je sastavljen odbor za sahranu Ivana Meštrovića, koji će sutra održati komemorativni sastanak. Udovi pokojnika Olgi Meštrović u ime Narodnog odbora općine Drniš upućena je brzojavna sažalnica. Odbor za sahranu Ivana Meštrovića na prvom sastanku danas zaključio je da se izvrše potrebne pripreme za doček posmrtnih ostataka koji će stići iz USA i biti preneseni u Drniš, a zatim u Otavice gdje će biti sahranjeni».146  Kaže se da je vijest o smrti Ivana Meštrovića u jugoslavenskoj ambasadi u Washingtonu javio njegov sin Mate Meštrović. U jednom od narednih brojeva javlja se: «U domovinu preneseni posmrtni ostaci kipara Ivana Meštrovića. Sahrana velikog jugoslavenskog kipara obavit će se u selu Otavicama kod Drniša». Prema vijesti «Tanjuga» iz Zagreba, od 23. I. 1962.:»Danas prije podne preneseni su u domovinu posmrtni ostaci velikog jugoslavenskog kipara Ivana Meštrovića, koji je 17. ovog mjeseca umro u South Bendu u Sjedinjenim Američkim Državama.»147  Dočeku «kovčega» u Zagrebu su bili prisutni: Jure Ivezić, Ankica Magašić i Marko Blažević, predstavnici vlasti i kulture Hrvatske. Pod naslovom «Posmrtni ostaci Ivana Meštrovića krenuli u Drniš» izvjestitelj Joško Kulušić piše: ««uveni jugoslavenski umjetnik Ivan Meštrović sahranjen je danas poslije podne u 17 sati u Otavicama kod Drniša, osam dana poslije iznenadne smrti u South Benou, USA. Posmrtni ostaci Ivana Meštrovića stigli su noćas specijalnom željezničkom kompozicijom iz Zagreba u Drniš i smješteni u katedrali. Sve do 13 sati oni su bili izloženi i njih su gotovo stalno obilazili građani odajući posljednju počast preminulom kiparu». Izvjestitelj javlja da su sahrani nazočni: sin Mate Meštrović, kći Marica Meštrović, Vicko Krstulović, predsjednik Matice iseljenika, Drago Gizdić, član Izvršnog odbora Mat. is. Hrvatske, dr Miroslav Kršulin, tajnik Jug. ak. znanosti i umjetnosti, Cvito Fisković, predsjednik Odjela za likovnu umjetnost, «kolektiv» Galerije «Meštrović», Špiro Strunović, predsjednik NO kotara Split, Rade Dumanić, predsjednik NO, općine Split, Smiljan Reljić, predsjednik NO općine Drniš i drugi. 148 Kaže se da je oko 14 sati kolona stigla u Otavice, a oko 16 sati iz «pokojnikove kuće» krenula prema crkvi «Presvetog Otkupitelja».

    Izvjestitelj Kulušić, posljednji «komunistički urednik» «Slobodne Dalmacije», smijenjen po dolasku Hrvatske države, a sadašnji «predstavnik Helsinky Wacha» za Hrvatsku, ne donosi točnih podataka. Ili ih namjerno preskače ili mu ih je netko potpuno cenzurirao. Meštrovićev sprovod nije prošao tako glatko.

    Komunističkim se postupcima suprotstavio javno Mate Meštrović i zatražio od «vlasti» da točno ispune želju pokojnikovu. Nisu željeli odmah da Meštrović bude sahranjen u Otavicama. Zatim se izgubio «kovčeg» te se sumnjalo da li je to zaista Meštrović. Sprovod je najprije trebao biti u Splitu. Franjevački bogoslovi zbog toga su bili došli iz Makarske da bi pjevali «Requiem». Posljednji čas ipak je dozvoljen pokop u Otavicama. Tadašnji splitski nadbiskup dr. Frane Franić trebao je voditi sprovod. Sve je to, makinacijama komunističkih vlasti, bilo pretvoreno u nesigurnost. Na vijest da Meštrović stiže vlakom u Drniš, na Željezničkoj se stanici skupilo mnogo svijeta, ali je i to bila prijevara. Meštrovića su dovezli «teretnjakom» u ranim jutarnjim satima i ranom zorom Mićo Nakić zatražio je od drniškog dekana da otvori crkvu «Gospe od Ružarija» kojoj je Ivan Meštrović bio poklonio «Gospu Petropoljku». Kad se doznalo da je Meštrović u «Gospi», mnogo je svijeta htjelo vidjeti «kovčeg», te su komunisti morali konačno popustiti. Sprovod je u pratnji nekolicine visovačkih fratara, te drniškog i gradačkog župnika predvodio nadbiskup Franić. Izvjestitelj ne spominje nazočnost Nadbiskupa: ili neće ili ne smije.

    Za vrijeme sprovoda u Otavicama Nadbiskupu se Franiću u riječ upetljao tadašnji predsjednik Drniške općine Smiljan Reljić i Vicko Krstulović, partizanski predvodnik. On je, bez ikakva razloga, kako svjedoci tvrde, neukusno i divljački vikom napao Nadbiskupa, crkvu, vjeru i način na koji se Meštrović «sprovodi». Među ljudima do danas postoji dobro prisjećanje na taj događaj, ostavljajući na Reljiću tešku ljagu « komunističkog primitivca». Nešto će je kasnije ublažiti, kad sedamdesetih godina, za vrijeme «Hrvatskog proljeća» prihvati «hrvatsku liniju», ali i to uvijek pod velikom sumnjom. Znamo li da se u to doba «Proljeća» u Drniš povratio Miko Tripalo, s ideološkim komunističkim šeširom jednakim onom od 18. 11. 1944. jasno nam je da se nije imalo razloga zvati Hrvatima ni Reljića ni Tripala. To će nam govor Mike Tripala što ga je u Drnišu u lipnju 1971. izgovorio u potpunosti potvrditi. Ni danas mi nije jasno zašto su mu Hrvati onoliko klicali.

    O Meštrovićevu sprovodu napisao je poduže izvješće u «Vjesniku Provincije Presv. Otkupitelja», u broju 5-6 iz 1962., od 52-58. stranice, dr. fra Karlo Jurišić, očevidac i sudionik u sprovodu. Nekoliko redaka njegova napisa donosimo kako bismo bolje mogli razumjeti vrijeme o komu govorimo.

    «   ...   Meštrović - naš konfrater

    U franjevački dan utorak, na svetkovinu Prvomučenika franjevačkog Reda dne 16. I. 1962. u 8 s. večer u South Bendu, Indiana USA, potkrijepljen posljednjim utjehama svete katoličke vjere umro je hrvatski kipar svjetskoga glasa i subrat naše Provincije IVAN MEŠTROVIĆ s riječima na ustima: «Bože moj, Bože moj!»

    Povodom njegove smrti domaća i strana štampa, kao i radiostanice širom svijeta ponavljale su već poznate titule i epitetone, koje je ovaj seljački sin iz Otavica zaslužio i nosio: genijalni umjetnik, veliki vajar, najveći majstor drva, najbogatiji umjetnički genij svoga doba, jedan od najvećih i najplodnijih kipara historije, član mnogih evropskih i američkih akademija, počasni doktor više sveučilišta, najveći kipar svoga naroda i velikan svoga vremena...Među tim rijetkim titulama tek jedan skromni i neznatni nije spomenut: subrat Franjevačke Provincije Presv. Otkupitelja u Dalmaciji. Naš će «VJESNIK» jedini to istaknuti i povodom Meštrovićeve smrti jedino o tome hoće da progovori: Meštrović - naš konfrater.

     

    1. Djetinjstvo u franjevačkoj atmosferi

    Poznato je, da je Ivan Meštrović rođen na Veliku Gospu 1883. u Vrpolju u Slavoniji, gdje su se roditelji našli kao siromašni nadničari na poslu, ali već u prvoj godini Ivanova života vratiše se u Dalmatinsku Zagoru u svoje selo Otavice kod Drniša. Manje je poznata obiteljska predaja, da su Meštrovići starinom iz bosanske Fojnice, prešli na Duvanjsko polje i tu se ženidbom povezali s obitelji Gabrilović, a odatle prešli u Petrovo Polje, gdje im se uz glavno prezime Meštrović održalo i drugotno Gabrilović.  ...

    ...  Vjekovni je običaj bio u našoj Provinciji, da bi starješinstvo imenovalo konfraterima - subraćom ili « počasnim franjevcima» one ljude koji su se na osobiti način istakli svojim dobročinstvima prema našoj zajednici.   ...   Poslije posljednjeg rata zaostroški je samostan imenovao Meštrovića svojim konfraterom prigodom njegova 70. rođendana 15. VIII. 1953 iz zahvalnosti što je napravio Kačića. Šest godina kasnije prigodom Meštrovićeva posjeta Domovini i Dobrome imenovan je i subratom cijele Provincije.  ...  

    Oproštaj s velikim subratom

    Osmi dan poslije smrti u Americi Meštrović je pokopan 24. I. Prije podne bile su svečane zadušnice u našoj crkvi u Drnišu, a držao ih je kao i posmrtni govor domaći šibenski biskup preuzv. Josip Arnerić.

    Poslije podne 4 - 5 s. bio je sprovod u Otavicama od rodne kuće do Mauzoleja na Paraćevoj glavici, a vodio ga je splitsko-makarski biskup dr Frano Franić, koji s vrata mauzoleja održao jedini govor na tom historijskom sprovodu.

    Braća Franjevci dostojno su se odužili svome velikome subratu. Iz bliza i iz daleka 16 naše braće svećenika tako, da je uz 2-3 000 naroda, predstavnike vlasti i kulturnih ustanova, dva biskupa i 5 svjetovnih svećenika naša grupa bila najbrojnija. Netko je rekao da je svijet dao do sada tri velika kipara: Fidiju, Mikelanđela i Meštrovića. Neka ovdje, dakle, bude zabilježeno, koji su sinovi Asiškoga Sirotana otpratili mrtvo tijelo našega hrvatskoga Fidije i Mikelanđela na posljednji počinak do njegova mauzoleja u Otavicama: 1. O. fra Jerko Lovrić, provincijal Provincije Presv. Otkupitelja - Split; 2. fra Stjepan Pavić, tajnik provincijalov; 3. fra Anđelko Milanović, gvardijan samostana Makarska; 4. fra Metod Latinac, gvardijan samostana Visovac; 5. fra Ivon Menđušić, gvardijan samostana Split-Dobri; 6. fra Augustin Marušić,starješina samostana Zaostrog; 7. fra Jerko Grcić, starješina samostana Knin; 8. fra Petar Janković, župski vikar Graca-Otavica; 9. fra Ivan Bilušić, župski vikar i dekan Šibenik-Varoš; 10. fra Lujo Šušnjara, župski vikar Lišane; 11. fra Gabro Tomić, župski vikar Majke Božje Lurdske, Zagreb; 12. fra Bernardin Topić, župski pomoćnik Šibenik-Varoš; 13. fra Petar Šušnjara, kateheta Split-Dobri; 14. fra Karlo Jurišić, prof. teol. Makarska i ž. vik. Vel. Brda; 15. fra Petar Grabić, eksprovincijal Split / samo na zadušnicama u Drnišu /; fra Jozo Janković, žup. vikar i dekan Drniša.

    U sprovodu su asistirali uz šibenske kanonike preč. g. Pavića i Devetaka naši p. oci: Tomić fra Gabro i Grcić fra Jerko.   ... «.

    Vrijeme kad se ovaj tekst dr. Karla Jurišića objavio nije dalo mogućnosti potpuno slobodnoga izražavanja. Jurišić o Meštroviću u svome tekstu donosi gotovo «panegirik», slaveći ga nekontrolirano i pokatkad pretjerano. Meštrović je veliki umjetnik, ali se o njegovoj «vjeri», posebno katoličanstvu dade raspravljati. Dr. Jurišić ne nabraja sve detalje sa sprovoda. Ne spominje napetosti nastale oko Meštrovićeva sprovoda, skrivanje tijela što ga je izvela «UDBA», niti ispade tadašnjeg političkog komunističkog lidera Drniške krajine Smiljana Reljića i žene «prvoborca» Vicka Krstulovića. Ne daje naznake da je splitski tadašnji biskup uspio održati sprovod po želji Meštrovićeve obitelji, a nasuprot političkoj zlovolji i zakulisju koje nije dalo Crkvi ime velikog kipara iz svojih ruku istrgnuti. Biskup Franić bitku je ipak, kako svi pokazatelji potvrđuju, bez sumnje dobio.

    Poslije druge polovice šezdesetih godina komunistički je režim bio prisiljen ublažiti «diktaturu». Hrvatska želja za slobodom, čim se ukazala prva prilika, ponovno je uskrsnula kao «feniks». Hrvatski intelektualni, nacionalni, kulturni, vjerski i politički život, svrnut batinom komunizma i zatvoren u svoju latentnost, uskrsnuo je čim ga je polila prva «kiša Hrvatskog nacionalnog proljeća». Drniš je tada imao namjeru ustati. Vrijeme mu ipak, kao ni čitavoj Hrvatskoj nije to dozvolilo. Krv, suze, zatvori, progoni, pljačka, poniženje: nova su posljedica hrvatskog tada još uvijek nesazorenog ustajanja. Možda i bolje: možda ne bismo došli do danas. Možda bismo komunizmu dozvolili da nas umiri nekom» demokratskom, manje groznom i prividnije slobodnijom», ali Jugoslavijom. Komunizam i sve što nam je učinio, Srbi i sve što su nam učinili, negativna iskustva i padovi koje smo podnijeli i preživjeli, iz svake hrvatske duše progovaraju: nikada više. Hrvatska i samo Hrvatska. Teška, krvavo stečena, još dijelom okupirana, ali naša Hrvatska.

    Posebnim napisom stoga ćemo pobliže razmotriti zbivanja «Hrvatskog proljeća» u Drnišu koji se «hvali» da je posljednji «pao» i do kraja se borio za «hrvatsku stvar». Budući da su mi ovoga trenutka nedostupni veći materijali potrebni kao izvorišta, a vezani s «hrvatskim proljećem», donosim cjelovit rukopisni tekst zasad anonimnog autora pod naslovom «Moja sjećanja na događaje s drniških prostora u razdoblju od 1945. do 1980. godine», s posebnim naglaskom na 1971. godinu. Sam dajući komentar zbivanjima iz 1971. nisam još posve siguran da igra nije namještena kako bi «izletjele ptice» na domet pucanju. Izručenje Andrije Artukovića baš u doba kad je izručen bila je slična poruka Hrvatima: nećete svoje države. Hrvati ponavljaju: hoćemo baš svoju državu. Dolazak američkog predsjednika Nixona u Zagreb sedamdesetih godina imao je istu takvu svrhu: zapriječiti Hrvate da dođu do slobode, makar se pojedini njegovi prijatelji nikada sa mnom ne složili.

     

    12.Moja sjećanja  na događaje  s drniških prostora

     u razdoblju od 1945 - 1980.

     

    a) Razdoblje od 1945. do 1950.

    U mjesecu listopadu 1946. na području prominskih sela ubijen je Vjeko Širinić, član Oblasnog komiteta za Dalmaciju i njegov vozač motorkotača, Joso Bitunjac Markov, obojica iz Drniša. Vjeko Širinić kao politički aktivist trebao je biti nazočan na nekom  sastanku u Oklaju. Ubijeni su iz zasjede, a ubojstvo je pripisano «Špiljarima». Odmah

    nakon ubojstva, počela su hapšenja Hrvata na području prominskih sela, kao i Hrvata u

    samome Drnišu, koji su optuživani da su pomagali «Špiljarima». Mnogi Hrvati prominskih sela osuđeni su na višegodišnje zatočeništvo. Tijela poginulih bila su izložena u Općinskoj vijećnici, a sprovod je predvodio fra Ivan Tomasović.          

    Na Veliki petak 1947. u večernjim satima krenula je iz Gospine crkve tradicionalna procesija glavnim ulicama Drniša. U predjelu ispred zgrade današnje «Šumarije» na procesiju krenuo je veliki kamion, vlasništvo Rudnika iz Siverića. Zahvaljujući hrabrosti ljudi koji su išli odmah iza križa, spriječeno je ono najgore. Sve ovo izrežirano je u

    tadašnjem Općinskom komitetu, kako bi se vjernike zastrašilo i odvratilo od pohađanja

    vjerskih obreda, a posebno procesija. Procesiju je predvodio Fra Ivan Abous. Bio sam nazočan u procesiji kao ministrant.       

    U drugoj polovici mjeseca siječnja 1948. u Drnišu se dogodila teška nesreća. Kamion pokriven ceradom koji je prevozio radnike iz Pakova Sela i Kričaka na rad u Rudnik u Siverić, oko 21,30 sati, nakon što je prešao preko drvenog mosta i krenuo cestom uzbrdo, odjednom je velikom brzinom krenuo natrag, udario u drvenu ogradu mosta i survao se u kanjon «ikole. Stari kameni most, miniran je u noći 5. studenog 1944. prilikom povlačenja Nijemaca iz Drniša, a odmah nakon dolaska partizana sagrađen je drveni most. U mjesecu prosincu 1947. i početkom siječnja 1948. padale su velike kiše, tako da je rijeka «ikola nabujala i nosila sve ispred sebe, što je uzrokovalo da je u ovoj nesreći

    poginuo veliki broj ljudi. Među poginulim bila je jedna djevojčica, koja je išla u Siverić

    kod rodbine. Rudari iz Kričaka su u kamion ušli kod mlinice ispred mosta i samo što su

    prošli most većina je našla smrt u vodama podivljale «ikole. U pomoć su pritekli svi

    oni, koji su stanovali bliže mostu, a posebno se isticao pop Sunajko, prema pričanju

    pojedinih ljudi. U kamionu se, po pričanju, nalazilo oko četrdesetak rudara. Točan broj poginulih nikad nisam saznao. Svi poginuli nisu odmah pronađeni. Tijela poginulih voda je izbacivala na površinu duž rijeke i nakon dva mjeseca. Vozač kamiona bio je Joso Miličević, a pomoćnik Ante Tomić zvani Baja, obojica iz Siverića. Oni su se spasili iskakanjem iz kamiona. Odmah su bili pritvoreni, potom osuđeni i upućeni na

    izdržavanje kazne. Prema pričanju pojedinih stručnjaka do nesreće je došlo zbog kvara

    na kočnicama. Također je na dvije godine zatvora osuđen Marko «upić zvani Kasać,

    koji je tada obnašao funkciju predsjednika Crvenog križa Općine Drniš, zbog toga što

    nije pravodobno dostavio potreban sanitetski materijal za pružanje pomoći unesrećenim.

     

    b) «Informbiro»

    Prema mojim saznanjima u Drnišu su proglašeni informbirovcima:

    Melkior Kurtović zvani Melko, Ivica Mrše, Bariša Sunara zvani Bare i Mate Živković zvani Njunje. Iz priča pojedinih ljudi saznao sam da je Melka Kurtovića optužio Ilija Andrić zvani Ilijica, po nacionalnosti Srbin, da je informbirovac. Melko je tada bio šef «restorana», koji se nalazio u zgradi ispod Gospine crkve, današnja Glazbarnica. Nakon što je Melko uhapšen i upućen na Goli otok, Ilija Andrić postavljen je na njegovo mjesto za šefa restorana. Ivica Mrša bio je ortodoksni rusofil i također je proveo nekoliko godina u zatočeništvu. Bariša Sunara zvani Bara i Mate Živković zvani Njunje, proveli su kraće vrijeme u zatvoru.

    c) Komunisti koji su obnašali razne funkcije u Drnišu u razdoblju od 1945. do 1950. godine

    1. Ivan Babić iz Drniša, 2. Ivan (Ive) Vukušić pok. Jakova iz Drniša, 3. Joso Širinić iz Drniša, 4. Mile Lovrić iz Miljevaca, 5. Mijo Lemo iz Visoke, 6. Smiljan Reljić iz Drniša, 7. Miro Kuvač iz Šibenika (porijeklom iz Zagore), 8. Veljko Kovačević iz Drniša, 9. Ante Nakić, zvani Gumpa iz Drniša, 10. Ive Mijić iz Drniša, 11. Mate Primorac iz Drniša, 12. Mile Mihaljević iz Drniša, 13. Mirko Grubač iz Drniša, 14. Mate Bračić iz Puljana, 15. Paško (Pajo) Pajdek iz Ljubostinja, 16. Slavko (Slave) Kušpilić iz Drniša, 17. Mirko Lončar zvani Nikić iz Siverića, 18. Dane Kušpilić iz Drniša, 19. Paško Skelin iz Drniša, 20. Stipe Odak iz Siverića, 21. Joso Brakus iz Drniša, 22. Nikola Kolundžić zvani Kalin iz Drniša, 23. Mate Andrić iz Drniša, 24. Ante Zanić iz Drniša, 25. Rafael Bukarica zvani Rafo iz Siverića.

     

    d) Razdoblje od 1951. do 1960.

    Dana 22. travnja 1951. u svojoj rodnoj kući u Drnišu, nakon duže bolesti umro je Fra Roko Labor. Sutradan 23. travnja u jutro priređen mu je veliki sprovod ulicama Drniša uz nazočnost velikog broja svećenika, časnih sestara i hrvatskog puka iz svih sela Drniške župe. Sveta Misa služena je u Gospinoj crkvi, a nakon Svete mise pogrebna povorka krenula je ponovno ulicama Drniša uz Kevića stranu. Na vrh Kevića strane, Drniš se oprostio od svog sumještana i svog nekadašnjeg župnika, dobrog Fra Roka. Pokop je obavljen na Visovcu.

    U mjesecu listopadu 1953. za vrijeme odigravanja prvenstvene utakmice između «Naprijeda» iz Visa i domaćina «DOŠK-a», glavnom sucu prišla su trojica oficira i nakon kraćeg razgovora, sudac je odsvirao svršetak utakmice. Ulicama Drniša zavladala je prava ratna psihoza. Odmah je počela masovna mobilizacija ljudi, konja i zapražnih vozila. Tada je bio mobiliziran i Fra Vitomir Štih, koji je bio na dužnosti u Drnišu. Na poljani su održavani prosvjedni skupovi, igralo se «kozaračko kolo» i uzvikivale parole: «Život damo - Trst ne damo». Jedne večeri za vrijeme održavanja listopadske pobožnosti, grupa mladih drniških boljševika predvođena članovima iz uže i šire obitelji Nakića, poznatijim pod nadimkom «Rebrići», provocirali su vjernike ispred Gospine crkve i uzvikivali parole: «Dolje Papa, dolje Rim, dolje Pola kurvin sin». Tada je župu Drniš predvodio Fra Jakov Vrdoljak.

    Dana 1. siječnja 1958. osnovano je poduzeće «Transramont» Drniš. Za direktora je imenovan Jovo Mudrinić. Jovo Mudrinić je jedan od šefova zatvora u Staroj Gradiški, a potom sekretar Općinskog komiteta Drniš.

    Dana 1. srpnja 1959., počela je probna proizvodnja u poduzeću za preradu i primjenu plastičnih masa «Dalmacija-plastika» u Drnišu. Za direktora imenovan je Mijo Lemo, poznat kao partizanski «borac» i nositelj «spomenice 1941». Ova tvornica na samom početku zapošljavala je 80 radnika, uglavnom Siverićana, jer su se Rudnici mrkog ugljena postupno počeli gasiti.

    U mjesecu kolovozu 1953. nekoliko dana prije Velike Gospe u posjetu svom kraju došao je kipar Ivan Meštrović. U Drnišu mu je upriličeno primanje u Općini kod predsjednika Smiljana Reljića, gdje su bili nazočni i ostali predstavnici političkog života Drniša. Nakon primanja u Općini u pratnji predstavnika vlasti, prošetao je Poljanom i bio srdačno pozdravljen od građana koji su se tu zatekli. Potom je posjetio fontanu «Vrelo života». Na izrazu njegova lica vidjelo se da nije zadovoljan lokacijom na koju je njegovo umjetničko djelo postavljeno. Obišao je crkvu Svetog Ante i prošetao Gradinom. Posjetio je svoje Otavice, sastao se sa svojim rođacima, a potom posjetio Mauzolej.

     

    e) Razdoblje od 1961. do 1970.

    Dana 16. siječnja 1962. u SAD-u umro je hrvatski kipar Ivan Meštrović. Nakon nekoliko dana njegovo mrtvo tijelo prevezeno je zrakoplovom u Zagreb, a potom je prevezeno u Drniš u kasnim večernjim satima. Oko 23 sata u župski dvor došao je Miće Nakić, tajnik Općine Drniš kod župnika Fra Joze Jankovića i zatražio ključ od Gospine crkve, kako bi mrtvo tijelo smjestili u crkvu. Doček u Drnišu je izveden noću, skrivečki, bez nazočnosti građana, a najvjerovatnije po direktivi CK Hrvatske u Zagrebu. Sutradan prije podne u Gospinoj crkvi, održana je Sveta misa koju je predvodio nadbiskup splitski Frane Franić. Obrede u crkvi snimale su strane televizije.

    Poslije podne u 15,30 sati pokop je obavljen u crkvi Presvetog Otkupitelja (Mauzolej obitelji Meštrović). Na ispraćaju iz Gospine ckrve, nisu mogli biti nazočni zaposleni radnici jer im je bio zabranjen izlazak iz tvorničkog kruga, iako je radno vrijeme isteklo. Kada su zemni ostaci pokojnika bili prevezeni u Otavice, onda su radnici mogli poći svojim kućama. Veći broj radnika pješice je krenuo u Otavice, kako bi bili nazočni pokopu velikog kipara. Pokopu u Otavicama bili su nazočni: Smiljan Raljić, predsjednik Općine Drniš, Vicko Krstulović i njegova supruga, koji su izazvali incident za vrijeme oproštajnog govora, kojeg je održao nadbiskup Frane Franić. Tom prilikom Vicko Krstulović je uzviknuo: «Znamo da ste se vas dvojica dopisivali». Pridružila mu se supruga poklicima: «Dolje mantijaši.» Prostačkim psovkama pridružio im se Smiljan Reljić, vrijeđajući nadbiskupa. Pučanstvo je počelo prosvjedovati protiv ovog boljševičkog trija, ali «UDBAŠI» su bili na svojim mjestima i stupili u akciju. Kada je Vicko uzviknuo: «Znam da ste se vas dvojica dopisivali», Ante Strunje je nato viknuo: «Kako ti znaš da su se oni dopisivali», aludirajući na tajnost i nepovrijedivost pisama,»što su drugovi zakonom zajamčili.» Odmah su mu prišla dvojica «UDBAŠA» iz Splita, uhvatila ga za ruke i izvela sa strane, započinjući s pitanjima. Tu se odmah našao «UDBAŠ» iz Šibenika i oni su ga predali njemu na daljnju obradu. Više mjeseci «UDBAŠ» iz Šibenika bi dolazio u Drniš i pozivao ga na informativne razgovore.

    Nakon ukopa među nazočnim pučanstvom zavladala je panika i strah kada su vidjeli da se nalaze u okruženju velikog broja udbaša. Svi su žurili da se što prije vrate svojim kućama. Te hladne veljačine večeri ulicama Drniša kružio je veliki broj milicionarskih automobila među kojima su bile i «crne marice», demonstrirajući svoju silu i sijući strah među pučanstvom ovog hrvatskog grada na «ikoli.

    Dana 10. srpnja 1965. umro je poznati drniški liječnik dr. Marko Skelin. Bio je vrlo duhovit čovjek i dobro je poznavalo povijest bolesti svake obitelji u drniškom kraju. Sutradan 11. srpnja u 16 sati u Drnišu mu je priređen veliki sprovod. Za vrijeme sprovoda brecala su zvona s zvonika Svetog Ante i zvona s pravoslavne crkve.Njegova majka, po nacionalnosti je Srpkinja, potječe iz obitelji drniških Jovića i bila je kuma pravoslavnim zvonima.

    Ovdje je vrlo važno istaknuti da je u sprovodu po prvi put svirala limena glazba, kada je sprovodne obrede predvodio svećenik. Do tada limena glazba svirala je samo onima koji nisu željeli svećenika, a to su uglavnom bili članovi partija, kao i članovi iz njihove uže i šire obitelji. Komitet nije dozvoljavao da limena glazba svira u sprovodima u kojima je bio nazočan svećenik. Nakon nekoliko dana iza pokopa pok. Marka Skelina, iznenada je umrla Perka Dadić, supruga Antije Dadića. Obitelj je željela da u sprovdu pored svećenika svira i glazba. U Općinskom komitetu odmah je održan sastanak na kojemu se vodila žučna rasprava da li odobriti da glazbe sudjeluju u sprovodu ili ne. Neki od članova na sastanku su rekli da se ne može odobriti sviranje glazbe u sprovodima u kojima je nazočan svećenik. Rekli su: «Iznimku smo napravili za dr. Marka, jer on je kao liječnik imao velikih zasluga za drniški kraj.» Ipak se na sastanku našao netko, tko je svojim autoritetom utjecao na nazočne, tako da je dato zeleno svjetlo, da može svirati glazba, kad sprovodne obrede predvodi i svećenik.

    Tako je nakon dvadesetogodišnjeg boljševičkog embarga ponovo na drniškim prostorima uz svećenika svirala i glazba, ako je to željela obitelj pokojnika.

    Nakon Brijunskog planuma i skidanja s političke pozornice Aleksandra Rankovića u Drnišu je ostalo sve po starom. Smijenjena su dvojica djelatnika i to: Dušan –aković, službenik «UDB-e» po nacionalnosti Srbin i Marko Panjković, komandir milicije u Drnišu, po nacionalnosti Srbin. Obojica su umirovljeni i napustili su Drniš. U «SUP-u» u Drnišu ostalo  je raditi devedeset posto Srba (milicionera), koji su nastavili raditi, kao što su radili i za vrijeme Rankovića. Nakon nekoliko mjeseci poslije Brijunskog planuma na padinama Moseća zapaljen je dio arhive SUP-a Drniš. Među pučanstvom se pričalo da su zapaljeni dosjei koje je Rankovićeva služba vodla za Hrvate, a djelatnici «SUP-a» su govorili da se radi o knjigovodstvenoj arhivi kojoj je istekao rok čuvanja. Načelnik «SUP-a» bio je tada Dražen Skelin zvani Mišica, čovjek jugoslavenske orijentacije.

    Godine 1967. u poduzeću «Dalmacija-plastika» u Drnišu, otkrivena je velika pljačka. Pljačku su izvršili: Simo Kalik iz Nos-Kalika, blagajnik poduzeća, vanjski suradnik «SUP-a» Drniš i Ante Burnać iz Poljana, likvidator poduzeća, umirovljeni major «JNA».

    Ante Burnać je jedan od sudionika u ubojstvu fra Pavla Silova, koji je ubijen u župskom stanu u Promini od strane partizana. Burnać se oženio Srpkinjom i kao major bio je na dužnosti u Požarevcu i drugim gradovima Srbije. Nakon umirovljenja dolazi u Knin i tu se nastanjuje.

    Od 1963. godine Simo Kalik kao blagajnik počeo je podkradati poduzeće, a Ante Burnać mu se pridružio odmah nakon dolaska u poduzeće 1965. Kao uigrani tandem, opljačkali su poduzeće za 10, 000.000 dinara. Podzeće je formiralo komisiju u sastavu: Ante Jerković, predsjednik, Frane Mrčela, član, Joso Vržina, član. Zadatak komisije bio je utvrditi točnu svotu pljačke i pripraviti dokazni materijal za sud.

    Sve ove poslove obavili su: Ante Jerković, sudski vještak Branko Blaće, inače financijski inspektor SDK-a iz Šibenika i Frano Mrčela. Anti Jarkoviću i Frani Mrčeli prijetio je Simo Kalik, pred sudskim vještakom i iinspektorom «SUP-a» Šibenik Milakom da će ih ubiti.

    Za izvršenu pljačku pred sudskim vijećem Okružnog suda u Šibeniku, kojemu je predsjedavao sudac Mile Bilić, osuđeni su: Simo Kalik na šest godina zatvora i Ante Burnać na tri godine zatvora. Simo Kalik je svoju kaznu izdržavao u pulskom zatvoru, koji je bio otvorenog tipa. To su mu omogućili njegovi prijatelji i suradnici iz «UDB-e» i «SUP-a» za koje je tajno radio.

    Dana 24. listopada 1969. u 63. godini u Drnišu je umro Petar (Pešo) Mrčela pok. Frane, dugogodišnji drniški sakristan. Sudionik je Križnog puta u mjesecu svibnju 1945. Osuđen je na osam godina zatvora i pet godina gubitka političkih i građanskih prava. Priređen mu je sprovod rijetko viđen u Drnišu. Točno 28 svećenika svrstalo se u njegovu pogrebnu povorku i ispratilo ga do vječnog počivališta.

    Sutradan nakon pokopa, okupljenima kod Muzeja drniške krajine, gdje se igraju balota, pop Sunajko je rekao: «Sprovod Mrčeli bio je prava ustaška manifestacija».

    Dana 2. siječnja 1970. u 61. godini u Drnišu, iznenada je umro Mate Abous pok. Ivana, brat svećenika Fra Ivana. Sudionik je Križnog puta u mjesecu svibnju 1945. Osuđen je na 15 godina zatvora i 10 godina gubitka političkih i građanskih prava. Priređen mu je sprovod kao i pokojnome Mrčeli. Na vječno počivalište ispratilo ga je 25 svećenika, a sprovodne obrede predvodio je Fra Ivan, pokojnikov brat.

    Dana 6. rujna 1970. u 22 sata, drniške prostore pogodio je jaki potres. Epicentar potresa bio je na obroncima Promine, kod sela Lukar. Jačina potresa iznosila je 7,2 stupnja po Merkalijevoj skali. Tlo je u više navrata podrhtavalo sve do mjeseca prosinca. U posjet postradalom pučanstvu drniškog kraja došla je dr. Savka Dabčević-Kučar, predsjednica Centralnog komiteta Hrvatske. U općinskoj vijećnici održala je sastanak s predstavnicima političkog i gospodarskog života Općine. Ispred općine dočekao ju je veliki broj građana, a na vratima ispred Općine, prišla joj je Kata Vukušić zvana «apurka, poljubila je i uzviknula: «Živila kraljice Hrvata».

    Pučanstvu Drniša odobren je bezkamatni potrošni kredit. Puk drniškog kraja spjevao je i prigodnu pjesmu, citiram: «Majka Savka, a Tripolo ćaća, daju kredit koji se ne vraća». Ovim kreditom, iako je to samo kap u moru, počeo je oživljavati ovaj drniški kraj, koji se godinama sistematski uništavao, tako da je Općina Drniš bila jedna od najnerazvijenijih u Hrvatskoj.

    Početkom mjeseca listopada 1970. pritvoren je Fra Berislav Nikić, pod optužbom da je raspirivao «vjersku i nacionalnu netrpeljivost», a kao povod za to bio je letak «Otvorimo oči», kojeg su proturali pod vrata župskih stanova u Zadru, Šibeniku i Splitu srpski komunisti = četnici, da bi za to mogli optuživati Hrvate. U gore navedenim gradovima počela su uhićenja pojedinih svećenika i vjernika koji su osuđivani na zatvorske kazne od šest mjeseci do godine dana zatvora.

    Jedan takav letak dobio je i Fra Berislav od jednog svećenika iz Šibenika, pa ga je umnožio na svom pisaćem stroju. Jedan prijepis letka dao je Fra Tomislavu Duki, jedan Frani Mrčeli, a jedan je zadržao za sebe. Duka je dao svoj primjerak letka Radomiru Grabiću, službeniku Katastra, koji je prepisao letak za sebe. Da li zbog neopreznosti ili naivnosti Grabić je dao pročitati svoj primjerak drniškom Srbinu Savi Kolundžiću zvanom Pavac, a ovaj je odamah otišao prijaviti načelniku «SUP-a» Draženu Skalinu, koji je po hitnom postupku otvorio istragu. Jedno jutro došla je milicija po Franu Mrčelu i odvela ga na saslušanje. Nakon nekoliko dana pozvan je ponovo u Općinski sud u Drnišu od istražitelja Vojislava (Voje) Cvijetića iz Šibenika, po nacionalnosti Srbina, na saslušanje. Za vrijeme saslušanja demonstrirao je svoju silu vadeći iz jakete pištolj i počeo ga «čistiti». Provocirao je Mrčelu i vrijeđao na račun pokojnog oca, na što je Mrčela žestoko reagirao. Pokušavao je na sve moguće načine od Mrčele iznuditi da je fra Berislav ekstremni hrvatski nacionalist. U mjesecu prosincu 1970. fra Berislav Nikić u Orkužnom sudu u Šibeniku osuđen je na deset mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine. Nakon nekoliko mjeseci fra Berislav odlazi na rad u Katoličku misiju u Njemačku.

     

     

    f) Razdoblje od 1971. do 1980.

     

     1. 1971. godina

    Dah hrvatskog proljeća na drniške prostore donijela je dr. Savka Dabčević-Kučar, prigodom svojeg posjeta u mjesecu ožujku 1971. Tom prilikom priređen joj je svečani doček, a bila je nazočna na primanju mladih u Partiju i tom prigodom održala nadahnuti govor. Njen govor izravno je prenosila Radio postaja Zagreb. Na prijemu su bili nazočni predstavnici političkog i gospodarskog života Općine Drniš. Na kraju svečanosti riječi zahvale uputio je Ante Kosor, predsjednik Općinskog komiteta Drniš i tom prilikom je rekao: «Hvala Vam za sve što ste učinili za hrvatski narod». Ova svečanost  održana je u Kino dvorani (bivša sala DTO «Partizan»).

    Krajem mjeseca ožujka ili početkom travnja 1971. u Drnišu je osnovan ogranak Matice Hrvatske. Na osnivačkoj skupštini bili su nazočni pored predstavnika političkog i kulturnog života Drniša, predstavnici iz Zagreba: Zvonimir Komarica, Vlado Gotovac, Stjepan Radić (unuk pok. Stjepana Radića) i Srečko Lipovčan. Osnivačka skupština održana je u Kino dvorani (bivša sala DTO «Partizan»). Pred prepunom dvoranom najveći pljesak pobrao je Vlado Gotovac, koji je održao nadahnuti govor i podigao sve nazočne na noge. Skupu se među ostalim prigodnim riječima obratio i Fra Tomislav Duka. Na osnivačkoj skupštini za predsjednika ogranka Matice Hrvatske u Drnišu, izabran je Mile Bilić, sudac Okružnog suda u Šibeniku, za potpredsjednika prof. Ivan Barišić, a za tajnika Jakov Abramac, sudac Općinskog suda u Drnišu. Izabran je također i Upravni odbor ogranka Matice Hrvatske. Poslije podne u 16 sati održan je prigodni koncert u povodu osnivanja ogranka Matice Hrvatske. Na koncertu su nastupali: Marijana Radev, prvakinja HNK-a iz Zagreba, koja je otpjevala nekoliko opernih arija uz pratnju pijanista Stjepana Radića, Vokalno-instrumentalni sastav «Croatia» iz Zagreba, koji je pjevao domoljubne pjesme i Vice Vukov (tada član Glavnog odbora Matice Hrvatske u Zagrebu), koji je otpjevao nekoliko domoljubnih i zabavnih melodija, uz pratnju glasovira, za kojim se je nalazio Matko Tomašević iz Zagreba. Oduševljenju nije bilo kraja, jer su poslije ovog koncerta drniškim prostorima počela odzvanjati naša pjesma: «Oj ti vilo Velebita», «Vezak vezla Hrvatica mlada», «Ustani bane», «Prosto zrakom ptica leti», i druge.

    Također u mjesecu travnju 1971. osnovan je mješoviti pjevački zbor Matica Hrvatska pod ravnanjem Petra Škarice, direktora glazbene škole. Prvi nastup zbora bio je 30. travnja 1971. prigodom obljetnice pogibelji Frana i Krste Frankopana, kada je u Kino dvorani održana prigodna svečanost. Zbor je tom prilikom otpjevao hrvatsku himnu Lijepa naša. j

    Početkom mjeseca travnja u Drniš su došli trgovački putnici Nakladnog zavoda Matice Hrvatske i prodavali knjige po poduzećima i ustanovama. Svoj kombi su parkirali kod Kino-dvorane. Jedne noći dvojica drniških Srba porazbijala su stakla na kombiju. Inicijator ovog vandalskog čina bio je Vojo Vukašin, drniški velikočetnik. Počinitelji kao i inicijator ovog čina nikada nisu kažnjeni, a Vojo Vukašin preko svojih je prijatelja i suradnika u miliciji optužio Tomislava Ćurkovića i Franu Mrčelu da su ispred Stanice javne sigurnosti u Drnišu bacili letke neprijateljskog sadržaja, pokušavajući ovom svojom insinuacijom prikriti svoje prljave poslove koje je radio u interesu srpskog naroda na drniškim prostorima, a na štetu hrvatskog pučanstva.

    U mjesecu svibnju 1971. priređen je koncert u crkvi Gospe od Rožarija u Drnišu, u organizaciji ogranka Matice Hrvatske iz Drniša. Nastupio je muški zbor HNK-a iz Splita i izveo djelo Borisa Papandopula: Muka Gospodina našega Isusa Krista, a kao solist nastupio je Fra Josip Soldo. Zborom je ravnao maestro Boris Papandopulo. Na ovaj koncert su Srbi i ortodoksni boljševici bili ogorčeni i svoje nezadovoljstvo iskazivali su provocirajući pojedine Hrvate na ulici i po ugostiteljskim objektima.

    U mjesecu svibnju ili početkom lipnja 1971. u Drnišu je osnovan pododbor srpskog društva Prosvjeta. Osnivačka skupština održana je u Kino-dvorani u Drnišu. «lan glavnog odbora u Prosvjeti u Zagrebu iz Drniša bio je –uro Opančina, jedan iz «sive aminencije» drniških Srba.

    U mjescu lipnju 1971. održan je veliki narodni zbor na Miljevcima u selu Drinovcima, a povodom postavljanja Spomen ploče na osnovnoj školi u čast Stjepana Radića, koji je bio na Miljevcima davne 1920. Na velikom narodnom zboru u Drinovcima, govorio je dr. Franjo Tuđman, evocirajući sijećanja na ovog hrvatskog velikana. Priređen je bogat kulturni program u kojemu su sudjelovali: limena glazba KUD «B. Adžija» Drniš, mješoviti pjevački zbor Matice Hrvtske, učenici glazbene škole iz Drniša, kao i učenici osnovne škole iz Drniša, te srednjih škola iz Drniša. Skupa su bili nazočni predstavnici političkog i kulturnog života Općine Drniš i drugi uzvanici i gosti susjednih općina. Veselje je potrajalo do kasno u noć.

    U mjesecu srpnju 1971. u organizaciji ogranka Matice Hrvtske Drniš održana je u općinskoj vijećnici «Književna večer» na kojoj su sudjelovali književnici iz Zagreba i to: Pajac Kanjižaj, Zvonimir Balog, Zlatko Tomčić, Nikola Pulić i drugi. Nikola Pulić je čitao ulomke iz svoje najnovije knjige «Sinovi orjune» i bio burno pozdravljen od nazočnih.

    Dana 24. srpnja 1971. u oči održavanja velikog narodnog zbora u 20,30 sati priređen je prigodni koncert limene glazbe KUD «B. ADŽIJA» pod ravnanjem kapelnika Petra Škarice. Također je priređen veliki vatromet na Poljani. Sutradan 25. srpnja 1971. održan je veliki narodni zbor. Drniš je bio okičen cvijećem i ukrašen hrvatskim trobojnicama. U jutro je limena glazba svirala budnicu ulicama Drniša. Kada je limena glazba prolazila pokraj kuća Ante (Tonća) Nakića zvanog Cumpe, koji se tada nalazio na terasi sa suprugom, tom prilikom je izrekao: «Moja Slavija, došlo je vrijeme da i mi moramo biti Hrvati». Ante Nakić zvani Cumpa, poznat je kao veliki jugoslaven, a bio je član «ORJUNE», jedan je od članova sudskog vijeća, koje je 1947. godine sudilo fra Julijanu Ramljaku.

    Oko 9 sati počelo je pristizati pučanstvo drniškog kraja s transparentima i hrvatskim zastavama na Poljanu. Bina je bila postavljena kod kioska na ulazu na Poljanu.Razglas su postavili vojnici iz Knina koji su tada puštali partizanske pjesme i «Marš na Drinu», provocirajući ljude. Na zboru je bilo nazočno nekoliko tisuća građana. Točno u 10 sati u pratnji Smiljana Raljića, zastupnika u Saboru SRH, Ante Jarkovića, predsjednika Općine i drugih predstavnika političkog života Općine Drniš, na bini se pojavio Miko Tripolo. Prije početka zbora, limena glazba je odsvirala jugslavensku himnu «Hej, Slaveni», a potom hrvatsku himnu Lijepa naša. Pozdravni govor je izrekao Smiljan Reljić, a potom se nazočnim obratio Miko Tripolo, pozdravljen burnim poklicima: «Savka-Tripolo-Hrvatska».- U svom govoru ocrtao je aktualni politički trenutak iz kojeg se je dalo naslutiti da Hrvtskoj neće ići onako kako je planirano.

    Skupina drniških Srba, okupljena oko Mate Andrića, (koji je nanio veliko zlo hrvatskom pučanstvu na drniškim prostorima), stajala je kod Ljekarne i pozorno pratila svaku izgovorenu riječ i sve što se okom dalo vidjeti. Kada je zbor bio završen i pučanstvo se počelo polako razilaziti, vojnici iz doma «JNA» iz Knina, opet su preko razglasa počeli navijati partizanske pjesme i «Marš na Drinu».

    U mjesecu listopadu 1971. u organizaciji ogranka Matice Hrvatske Drniš, upriličena je svečanost u povodu obljetnice Rakovačke bune. Na početku svečanosti, koja je održana u Kino dvorani zbor Matice Hrvatske, otpjevao je hrvatsku himnu Lijepa naša, a potom je prigodni govor održao Mile Bilić, predsjednik ogranka Matice Hrvatske. Zbor je tada prvi put otpjevao Finale iz opere Nikola Šubić Zrinski: «U boj, u boj» i pobrao veliki aplauz.

    Na svečanosti kao gost bio je nazočan Ivica Vrkić, predsjednik omladine Hrvatske.

    Nakon održane 21. sjednice CK Jugoslavija u Karađorđevu 1. prosinca 1971., gdje je rukovodstvo Hrvatske osuđeno za «kontrarevolucinarno djelovanje», na drniškim prostorima zavladala je uznemirenost i zabrinutost. Predstavnici drniške vlasti odmah su poslali telegram podrške Centralnom komitetu Hrvatske na čelu s dr. Savkom Dabčević-Kučar u njihovoj pravednoj borb za interese hrvatskog čovjeka na prostorima S.R. Hrvatske.

    Na probi mješovitog pjevačkog zbora Matice Hrvatske u prvoj polovini mjeseca prosinca 1971. članovima zbora priopćeno je, da zbog nastale situacije nakon Karađorđeva, prestaje djelovanje zbora. «lanovima zbora potekle su suze. Bio je to težak trenutak i rastanak s pjesmom koja život znači.

    U mjesecu prosincu 1971. na dan održavanja 23. sjednice CK «Hrvatska u Zagrebu», kada je dr. Savka Dabčević-Kučar podnjela ostavku, ulica Drniša bila su pusta, ljudi su se uvukli u sebe, zavladala je tjeskoba i strah. Te hladne prosinačke večeri grupa hrabrih momaka automobilima  je jurila ulicama pjevajući domoljubne pjesme. Sutradan ujutro na ulicama Drniša, pojavio se Marko –ipolo i Dujaković iz «državne sigurnosti». Marko –ipolo dobro je poznat svakom Hrvatu drniškog kraja. Odmah nakon rata nekoliko godina zajedno s «udbašima» Zelembabom, Jurićem i Milin Vlahovom, provodio je teror nad hrvatskim pukom ovog kraja.

    Počela su prozivanja i tražene ostavke predsjednika i sekretara Općinskog komiteta, predsjednika Općine i svih Hrvata koji su obnašali bilo kakve funkcije. U ime Boraca prozivali su: Ante Zanić, Stevo Vukašin, Martin Sučić, Jovica Petranović «Jovičušin», a u ime radničke klase, radnici poduzeća «Transremont» na čelu s Boškom Lapićem. U takvoj sumornoj atmosferi ispratili smo 1971. i ušli u 1972. godinu, godinu punu straha i neizvjesnosti za hrvatsko pučanstvo na ovim drniškim prostorima.

     

    2. 1972. godina

    Ispred «CK Hrvatske» za «sređivanja» stanja na području drniške Općine, bio je zadužen Branko Matulić. Odmah na početku siječnja, svake večeri članovima partija u općinskoj vijećnici čitani su materijali sa 21. sjednice CK Jugoslavije. Glavni čitač bio je Petar Grabić. Održavani su partijski sastanci po poduzećima i ustanovama gdje je osuđivano «kontrarevolucionarno djelovanje Matice Hrvatske» i tražene ostavke svih Hrvata koji su bili na funkcijama te njihovo isključivanje iz članstva Saveza komunista. Važno je istaknuti sastanak prosvjetnih radnika Općine Drniš, koji je održan u Kino-dvorani u vezi «kontrarevolucionarnog djelovanja u Matici Hrvatskoj», a posebno diskusija Vijadina Milete, nastavnika iz Siverića, poznatog kao ortadoksnog Srbina koji je u svojoj diskusiji izrekao ove riječi: «Ja bih to riješio sve po hitnom postupku. Nekome bi otkinuo prst, nekome ruku, a nekome glavu.»

    Pod strahovitim pritiscima na Maticu Hrvatsku, dolazi do raspuštanja ogranka u Drnišu. Oduzeta je dokumentacija mješovitog pjevačkog zbora Matice Hrvatske koja je sadržavala evidenciju o članovima zbora i njihovu dolasku na probe i zapisnike o nastupima zbora prigodom raznih svečanosti.

    «lanovi partije hrvatske nacionalnosti, koji su obnašali bilo kakve funkcije na području Općine Drniš, bili su pozivani u Komitet pred «drugarsko vijeće», rekao bih, pred partijski sud u kojemu su bili: Milan Nakić zvani Rebre, Mile Duvančić, Petar Macura i Stevo Perica.

    Pod pritiskom ostavku podnosi Ante Kosor, koji je obnašao dužnost predsjednika komiteta i Niko Tarle, koji je obnašao dužnost sekretara Komiteta.

    Ante Bilić, zastupnik u Saboru, nije htio podnijeti ostavku, već je rekao: «Narod me izabrao i neka me narod opozove». Skupljani su potpisi za njegov opoziv po poduzećima i ustanovama, ali tu su naišli na veliki otpor djelatnika i sva njihova nastojanja pala su u vodu, bez obzira što mu je bilo spriječeno obnašati funkciju zastupnika, narod ga nije nikada opozvao. Nad njim su vršeni razni oblici tortura od strane službenika državne sigurnosti: Marka –ipala i Dujakovića, koji su u to vrijeme bili stalno nazočni u Drnišu, uvijek okruženi Srbima na čelu sa dr. Srđanom Raškovićem kao i Hrvatima, jugoslavenska orijentacija, među kojima se posebno isticao Ilija Dizdar, zvani Pulac. Drniški Srbi su stalno bili na okupu u hotelu «Danica», provocirajući Hrvate, pjevajući partizanske pjesme. Ovdje je vrijedno zapisati rečenicu, koju je izrekao ortodoksni Srbin Petar Šarac, a koja glasi: «Neću otići iz Drniša dok od Drniša ne napravim selo pokraj Knina»

    Izloženi strahovitim pritiscima i ostali Hrvati koji su obnašali značajnije funkcije, podnijeli su ostavku. Posljednji koji je podnio ostavku bio je Ante Jerković, predsjednik Općine.

    Nakon ostavke Ante Jerkovića na mjesto predsjednika Općine postavljen je Petar Grabić zvani Pekiša, po nacionalnosti Hrvat, ali čovjek jugoslavenske orijentacije, ovisnik o alkoholu, što dovoljno govori kakva je struktura kadrova bila u radovima drniških boljševika.

    Hrvatsko pučanstvo bilo je pod budnim okom milicije i njihovih doušnika koji su pomno pratili svaku izgovorenu riječ. Mnogi Hrvati pozivani su na informativne razgovore. Grupa Hrvata iz Drniša na čelu s Josom Bilićem optužena je za pjevanje «nacionalističkih pjesama» i saslušavana od suca za prekršaj.

    Skupina momaka iz Miljevaca osuđena je u Općinskom sudu u Drnišu na po četiri mjeseca zatvora zbog pjevanja «nacionalističkih pjesama». Ovdje je vrijedno istaknuti momka iz skupine koji je radio u kiosku na Poljani u Drnišu, kojemu je prilikom suđenja postavljeno pitanje, kako je mogao pjevati kad ima veću govornu manu. On je na to rekao: «Pjevao sam u sebi», solidarizirajući se na taj način s ostalim momcima iz skupine». Pod optužbom da je «kontrarevolucionarno djelovao» osuđen je na godinu dana zatočeništva Davor Knežević, potpredsjednik Općine Drniš.

    Također pod optužbom za «kontrarevolucionarno djelovanje» osuđeni su: Josip (Jole) Škarica i Paško (Pajo) Kulušić na po šest mjeseci zatočeništva koje su izdržavali u Staroj Gradiški. Škarica je osuđen jer je «vrijeđao» borca Crnog Oblaka.

    Na informativne razgovore od strane službenika državne sigurnosti: Marka –ipala i Dujakovića pozvani su i organizatori velikog narodnog zbora koji je održan u mjesecu lipnju 1971. u Drinovcima, a povod za to, bio je govor dr. Franje Tuđmana koji je sniman na magnetofon. Tražili su magnetofonsku vrpcu njegova govora. Prema mojim saznanjima nisu se uspjeli dokopati te vrpce.

    Ante Jerković, tadašnji predsjednik Općine Drniš od 1969. do svibnja 1972. uspio je uzmaknuti pritiscima i dugo nije htio podnijeti ostavku. Nekoliko je redaka stoga o njemu potrebno reći. Rođen u Drnišu 5. lipnja 1941. Potječe iz hrvatske i katoličke obitelji. Stric mu je ubijen u noći 18. studenog 1944. na groblju Svetog Ivana u Badnju. Kao malo dijete bio je često bolestan, pa ga je majka zavjetovala Svetom Anti. Rastao je u obitelji s tri sestre i majka ih je odgajala u kršćanskom i hrvatskom duhu, jer je vrlo pobožna žena. Sve tri sestre bile su pjevačice u crkvenom zboru. Bio je ministrant u crkvi sve dok nije otišao u Srednju ekonomsku školu u Zadar. Nakon završene srednje škole, nastavlja studirati na Ekonomskom fakultetu u Subotici. Po završetku studija 1966. zapošljava se kao pripravnik u poduzeću za preradu plastičnih masa «Dalmacija-plastika» u Drnišu. Nakon završenog pripravničkog staža, ne dobiva stalno mjesto, već po potrebi pomaže na poslovima u knjigovodstvu i obračunu i isplati plaća. Direktor poduzeća Ratko Perišić, čovjek jugoslavenske orijentacije, rodom iz Kaštela, okupio je oko sebe samo Srbe, koji su bili brana svakom, fakultetski obrazovanom djelatniku u poduzeću. Svakoga su dočekali «na nož» i služili sa niskim udarcima, dok ga ne bi prisilili da sam napusti poduzeće. Ta skupina komunista-četnika u sastavu: Simo Kalik, Miloš Borjan, Branko Vukašin i Rade Šain, sistematski je razarala poduzeće. Jerković nije pokleknuo, nego je uz pomoć djelatnika hrvatske orijentacije u poduzeću, nakon odlaska Ivana (Ivice) Tarle sa mjesta predsjednika Općine Drniš, uspio doći na mjesto šefa uvoza i izvoza, koji je do tada obavljao Ivica Tarle. Već na samom početku rada na poslovima uvoza i izvoza, došle su do izražaja njegove kvalitete gospodarstvenika.

    Direktor Perišić putujući na teret poduzeća «Dalmacija-plastika» službeno po Europi, tajno radi na pripremanju i osnivanju poduzeća «Poliplast» u Šibeniku.

    Stručnjaci u poduzeću na čelu s Antom Jerkovićem pokušavali su spriječiti gradnju «Poliplasta» u Šibeniku, jer njegova proizvodnja je potpuno identična proizvodnji «Dalmacija-plastike» u Drnišu, što im nije uspjelo.

    Između Ratka Perišića i Jerkovića dolazi do sukoba i više nije postojala nikakva mogućnost za suradnju. Jerković napušta poduzeće i zapošljava se u građevinskom poduzeću «Udarnik» u Drnišu, ali samo na kratko. Odlaskom Ivice Tarle u Zagreb, na mjesto predsjednika Općine dolazi Ante Jerković. Bio je tada jedan od najmlađih predsjednika općina u Hrvatskoj. Okupio je oko sebe ekipu stručnjaka za gospodarstvo i to: Zvonka Kasapa, mr. ekonomije, Šimu Gabrića, dipl.inž. građevinarstva i Antu Kosora, dipl. ekonomistu, koji su radili na izradi programa za oživljavanje gospodarstva na području Općine Drniš. Jerković je često u poslu volio solirati, na čemu su mu njegovi suradnici strašno zamjeravali.

    Poduzeće «Dalmacija-plastika» Drniš, koje je zapošljavalo 250 djelatnika, našlo se pred likvidacijom. Direktor Ratko Perišić jedne noći, skrivećki je napustio poduzeće i otišao u novoosnovano poduzeće «Poliplast» u Šibeniku za komercijalnog direktora, a za v.d. direktora «Dalmacija-plastika» postavio ortodoksnog Srbina –uru Opančinu, koji je trebao okončati njegov započeti posao i izvršiti svetu dužnost pokopa još jednog poduzeća na drniškim prostorima.

    Zahvaljujući, prvenstveno Jerkoviću i njegovim suradnicima u Općini, poduzeće nije otišlo u likvidaciju, nego je došlo do integracije s «OKI-jem» iz Zagreba. Poduzeće je nastavilo normalno raditi kao pogon u sastvu «OKI-ja». Za direktora pogona, «OKI-ja» postavljen je dipl. inž. tehnologije Željko Ožanić iz Zagreba.

    Dužnost predsjednika Općine obavljao je u vrlo teškom i sudbonosnom vremenu, bez dovoljno političke zrelosti. Nakon 23. sjednice CK Hrvatske kada je došlo do ostavke čelnih ljudi u Hrvatskoj, pokušava svojom mudrošću zadržati i dalje funkciju predsjednika, najvjerovatnije misleći da je vrijeme na njegovoj strani. Neki njegovi suradnici pričali su da su ga zadržali «drugovi» iz Zagreba kako bi od njega doznali pojedinosti o djelovanju čelnih ljudi na prostorima drniške Općine, misleći pritom na dr. Savku Dabčević-Kučar i Miku Tropala. Pojedinci koji su već bili podnijeli ostavku, pričali su da ih je izdavao. To su bila teška vremena kada je svatko sumnjao u svakoga. Srpsko-komunistička propaganda u to vrijeme bila je vrlo aktivna i nazočna na svakom mjestu na drniškim prostorima.

    Nadalje u drugoj polovici mjeseca svibnja 1972. u Drniš je došla Jelica Radojčević ispred CK Hrvatske da konačno zaključi drniški slučaj. Tu noć je Jerković pod prisilom proveo u Komitetu, a sutradan su novine objavile: «Drniš je pao, predsjednik općine Jerković podnio ostavku».

    Nakon toga Jerković je neko vrijeme bio bez posla. Zahvaljujući svojim kvalitetama kao gospodarstvenik, «OKI» iz Zagreba zapošljava ga u poslovnici prodaje, na radno mjesto samostalnog referenta za Bakrotisak, na kojemu je radio do 30. travnja 1979.

    Od 1. svibnja1979. preuzima od dipl.inž. Nikole Popovića iz Zagreba dužnost direktora u «OKI- Oour «DRNIŠPLAST» u Drnišu.

        

     

     g) Od 1973. do 1980. godine

    U razdoblju od 1973. do 1980. svu vlast na prostorima drniške općine preuzeli su Srbi i Hrvati boljševici među kojima se posebno isticao Boško Lapić. Boško Lapić je nakon završene male mature otišao na daljnje školovanje u «Crvenu zastavu» u Kragujevac gdje je stekao zvanje tokara. «ovjek je bez morala. Ujak mu je Jovo Mudrinić. To govori mnogo svakomu tko Drniš iti malo poznaje.

    U tom razdoblju do 1980. obnašao je funkciju sekretara Komiteta, potom odlazi na mjesto predsjednika Općine, a nakon toga za načelnika Stanice javne sigurnosti. Velika zla je nanio hrvatskom pučanstvu u drniškom kraju. Bio je u prvom smislu veliki diktator. Ovo razdoblje možemo slobodno nazvati, vladavinom u znaku «LAPIĆA». Pod njegovom vladavinom Srbi su bili na svim ključnim mjestima na području drniške općine i to: dr. Srđan Rašković, obnašao je dužnost ravnatelja Doma zdravlja,  dr. Mihajlo –orđević, obnašao je dužnost šefa Zubne ambulante, –uro Opančina, obnašao je dužnost direktora Splitske banke, poslovne jedinice Drniš, Živka Šarac, obnašala je dužnost šefa ekspoziture Službe društvenog knjigovodstva,  Ljilja Šarac, obnašala je dužnost šefa Ljekarne, Boško Raketić, obnašao je dužnost tajnika Općine, Straho Ćakić, obnašao je dužnost sekretara Općinskog komiteta, Staljin Grubač, obnašao je dužnost direktora Osnovne škole, Nikola Pavlović, obnašao je dužnost načelnika Uprave prihoda, a potom dužnost šefa Socijalnog osiguranja u Drnišu, Milan Vrgelj , obnašao je dužnost komandira Stanice javne sigurnosti.

    Za primanje djelatnika na posao bilo da se radi o čistaćici ili direktoru, šefovi ustanova i direktori poduzeća morali su ići u Komitet po «Svoje mišljenje». Ako se primalo na posao pet djelatnika od toga: trojica su morala biti djelatnici srpske nacionalnosti, a dvojica Hrvati po mogućnosti jugoslavenske orijentacije ili iz mješovitih brakova. Hrvati su bili prisiljeni tražiti posao u drugim sredinama, a najčešće su bili prisiljeni ići u inozemstvo. Ovo je i bila intencija srpske politike: raseli Hrvate da ih što manje ima na drniškim prostorima.

    Ova moja sjećanja samo su mala zrnca u odnosu na događaje koje je pučanstvo Drniške krajine proživljavalo pod režimom komunista u razdoblju od 1945. do 1980.»

    Napomena: izvorni tekst  po dozvoli autora dostupan je do daljnjega Župskom uredu Drniš.

     

    13. Crkvene prilike župe Drniš u razdoblju od 1951. do 1988.

    Slijedeći napis ukratko donosi imena i službe svih drniških župnika od 1951. do 1988. kao i sve značajnije događaje vezane uz crkveni život u Drnišu. Poslije pada Aleksandra Rankovića, srpskog krvavog policajca, diktatura se pomalo ublažiola, ali svoga ubojita mača nije stavljala u korice. Svi navedeni svećenici pokušali su djelovati kako su znali i mogli, za petama imajući uvijek i posvuda jedno te isto: pošast komunizma.

     

    FRA JAKOV VRDOLJAK: 1951. - 1955.

    Rođen je u  Udovičiću 1909. godine. Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Sinju,novicijat u Visovcu, teološki studij u Makarskoj, a za svećenika zaređen je 27.8. 1933. godine u Šibeniku. Od 1933. do 1936. službovao je kao prefekt sjemeništa. Nekoliko je mjeseci 1936. godine proveo u Drveniku, a onda kao župnik Igrana do 1940. Od 1940. do 1948. bio je župnik i gvardijan Živogošća. Zatim je do 1951. župnik u župi Ugljani. Od 1951. do 1955. godine dekan je i župnik Drniša, ujedno obavljajući u upravi Provincije službu definitora. Visovačkim je gvardijanom bio od 1955. do 1959. U župi Bajagić župnik je od 1958. do 1967., a u župi Prugovo od 1967. do 1970. Do 1973. gvardijan je u Šibeniku,. Godinu 1974. proveo je u Karinu, odakle se povlači u mirovinu. Kao «umirovljenik godinu dana na ispomoć je župniku Stabline, zatim tri godine, do 1978. pomoćnik je u Vrlici. Posljednjih pet godina života proveo je u samostanu Zaostrog. Za kratkog boravka u Sumartinu pozlilo mu je te je prevežen u makarsku bolnicu. Umro je 20. listopada 1983. Pokopan je na groblju u Živogošću.

    Vrdoljakovi su pomoćnici u to vrijeme fra karlo Krolo, fra Ivon Menđušić, fra Vitomir Štih, fra Božo Jelinčić, fra Jerko Poparić i fra Stanko Mandac. Pastoralne mogućnosti nisu velike. U to je doba Drniš opsluživao Kadinu Glavicu, Žitnić, Lišnjak, Badanj, Sedramić, a pod drnišku je župu spadao i Siverić iako je u Siveriću stanovao poseban svećenik. Tek krajem šezdesetih Kadina Glavica i Siverić postat će samostalne župe. Nekolicina župnika okolnih sela stanovala je u Drnišu, a svoje župe pastorizirala putujući, jer je počesto bilo po život opasno ostajati sam. U to se doba moglo tek nekoliko puta godišnje pohađati vjernike Lišnjaka i Sedramića, jer su prijevozna sredstva bila veoma ograničena.

    U vrijeme Vrdoljakova župnikovanja iznenada se , poslije nedjeljne mise u ožujku 1951. obrušila kupola crkve Sv. Ante. On ju je poslije tri godine poteškoća ponovno osposobio za službu.

     

    FRA JOAKIM FRIGANOVIĆ: 1955. - 1958.

    Rođen je u Šibeniku 21. 3. 1908. godine. Osnovnu je školu završio u rodnome Šibeniku, a klasičnu gimnaziju u Sinju. U novicijatu u Visovcu bio je od 30.8.1925. Filozofsko-teološki studij završio je u Zaostrogu, Sinju i Makarskoj. Za svećenika je zaređen 19. 7. 1931., a Mladu misu imao je nekoliko dana kasnije u rodnom Šibeniku.

    Prvu svećeničku službu obavljao je u Sinju kao pomoćnik magistra klerika, a zatim dvije godine kao sinjski župski pomoćnik. 1935. godine odlazi na studij povijesti u Zagreb, ali ga zbog potreba već nakon godinu dana uprava Provincije vraća u Sinj za magistra klerika i nastavnika na gimnaziji. Kroz to je vrijeme diplomirao teologiju u Zagrebu i imenovan je katehetom na Realnoj gimnaziji u Sinju. Tu ostaje do 1945. godine, uređujući usput i list «Gospa Sinjska». Od 1945. do 1948. župnik je Gospe van Grada u Šibeniku, pastorizirajući zbog nedostatka svećenika i nekoliko okolnih franjevačkih župa. 1949. imenovan je Visovačkim gvardijanom. Tu ostaje do 1955, vršeći ujedno i dužnost župnika Rupa. Od 1955. do 1958. dekan je i župnik Drniša. Od 1958. do 1961. župnik je u Tučepima. Od 1961. do 1967. gvardijan je u Sumartinu na Braču. Od 1967. do 1973. gvardijan je u Omišu. Dvanaest posljednjih godina proveo je na Visovcu, vodeći brigu oko samostana, ekonomije i posebno vodeći kroniku i pišući kao dopisnik stotine malih obavještajnih članaka. Umro je na Visovcu 25. veljače 1985. u 77. godini života, 60. godini redovništva i 54. godini svećeništva. Pokopan je na malom visovačkom groblju.

    Fra Joakimovi pomoćnici u to su doba bili fra Šimun Janković, fra Frano Bilokapić i kratko fra Šimun Šipić.

     

    FRA JOSIP JANKOVIĆ: 1958. - 1964.

    Rođen je u Hrvacama 29.6. 1910. godine. osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, a klasičnu gimnaziju u Sinju. Godinu novicijata proveo je na Visovcu od 30.8. 1929. Filozofsko-teološki studij završio je u Sinju i Makarskoj, te za svećenika zaređen u Splitu 22.7. 1934.

    Prve dvije svećeničke godine proveo je kao prefekt sjemeništa, od 1934. do 1936. Od 1936. do 1940. bio je župski pomoćnik u Vrlici, a zatim župnik Vrlike od 1940. do 1955. Poslije Vrlike odlazi u Lišane od 1955. do 1958. U to je vrijeme tri godine definitor u upravi Provincije. Od godine 1958. do 1964. dekan je i župnik Drniša. Tri naredne godine, do 1967. župnik je u Rupama. Od 1967. do 1969. na Visovcu je zamjenik gvardijana. 1969. dolazi u Igrane za župnika i ostaje do 1971. Od 1971. do 1971. do 1973. ponovno je na Visovcu. Od 1973. do 1975. župnik je kninskoga Vrpolja. 1975. povlači se u sinjski samostan gdje je 15. lipnja 1987. umro u 77. godini života, 59. godini redovništva i 53. godini svećeništva. Pokopan je na groblju Sv. Frane u Sinju.

    Za drniškog župnikovanja pomoćnici su mu bili fra Šimun Šipić, fra Frano Mirković, fra Stanko Prcela i fra Milan Lapić.

     

    FRA IVON SAMARDŽIJA: 1964. - 1970.

    Rođen je 11. rujna 1914. godine u  Luki, župa Bosansko Grahovo. Osnovnu je školu pohađao u rodnome mjestu. Gimnaziju je započeo u Visokom, a završio u Sinju. U dvadesetoj je godini, 1934. stupio u novicijat u Zaostrogu. Studij filozofije i teologije završio je u Sinju i Makarskoj, a 1944. diplomirao je na Sveučilištu u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 6. 7. 1941. Doživio je teški udarac jer su mu četnici u jednom danu poklali cijelu obitelj i ugasili očevu lozu.

    Od 1941. do 1945. proveo je kao pomoćnik magistra klerika u Zagrebu. 1945. godine premješten je u Knin, ali ga u Kninu komunisti hapse i osuđuju na robiju, šaljući ga u kazamat Stara Gradiška. Robijao je godinu dana, do 1946. Od 1947. do 1949. bio je pomoćnik u Zagrebu. Poslije Zagreba, od 1949. do 1951. pomoćnik je u Šibeniku. Od 1951. do 1953. bio je župnik župe Gala-Gljev, a zatim je od 1953. do 1961. bio župnik sinjske župe. Sinjski je gvardijan bio od 1961. do 1964. U Drniš je došao kao dekan i župnik od 1964. do 1970. godine. Fra Ivon je za drniškog župnikovanja sagradio vjeronaučnu dvoranu, crkvu u Kadinoj Glavici i zvonik u Sedramiću. Iz Drniša je premješten u Prugovo gdje ostaje do 1976., a iz Prugova u drniški Gradac do 1982. Tada je imenovan gvardijanom samostana Sv. Lovre u Šibeniku, ali nakon godinu dana umire. Umro je u zagrebačkoj bolnici 1. prosinca 1983., a pokopan u Šibeniku.

    Fra Ivon Samardžija je za pomoćnike imao fra Alberta Marića, fra Milana Lapića, fra Marija Jurišića, fra Luku Livaju, fra Berislava Nikića, fra Pavla Vučkovića, fra Boru Vlašića, fra Stjepana Matića i fra Stjepana Poljaka.

    Župnik Samardžija u svoje se vrijeme uspio upustiti u gradnju. Započeo je i dovršio gradnju crkve Sv. Josipa u Kadinoj Glavici, zvonik u crkvi Presv. Trojstva u Sedramiću, te niz obnoviteljskih zahvata na drugim objektima. Sagradio je vjeronaučnu dvoranu i garažu jer je namjeravao nabaviti župski auto. Neko je vrijeme u to doba župa imala mali motorkotač kojim su pomoćnici odlazili na dužnosti. Otada potječe i mala smiješna priča. Fra Ivon se veoma radovao motorkotaču, da je gotovo zbog toga priredio feštu. Kad su fratri zaboravili motorkotač i opustili se netko je dojavio: eno Mili Grabić voza motor po Drnišu. Mili Grabić u to se doba «zavjetovao» da će voziti svaki motor, te je «zavjet i ispunio. To nije pokvarilo odnose između njega i fra Ivona.

     

    FRA IVAN BILUŠIĆ: 1970. - 1973.

    Rođen je u Ljubotiću u Oklaju 20.1. 1914. godine. Osnovnu školu završio je u  Oklaju 1923. do 1927. Klasičnu gimnaziju završio je u Sinju od 1927 do 1936. U novicijatu je bio  Zaostrogu 1934. Studij filozofije i teologije završava u Makarskoj od 1936. do 1941. Za svećenika je zaređen 7.4. 1940 u Makarskoj. Od 1941. do 1946. bio je župski pomoćnik u Sinju. Od 1946. do 1953. bio je župnik Sinja. Kratko vrijeme župnik je u Gali, a zatim od 1953. do 1961. župnik je u Prološcu. Od 1961 do 1964. župnik je u Gospe van Grada u Šibeniku, te ujedno definitor u upravi Provincije. Od 1964. do 1970. gvardijan je u Sinju. Od 1970. do 1973. župnik je i dekan Drniša. Poslije Drniša odlazi za gvardijana samostana Sv. Lovre u Šibenik. Posljednjih nekoliko godina pred okupaciju Drniša stanovao je u Kninu, ali je zatim prešao u Drniš. Nešto prije okupacije Drniša, sasvim je slučajno morao na liječnički pregled u Split, te je izbjegao prognanstvo 16. rujna 1991.

    Njegovi su pomoćnici bili fra Stanko Milanović, fra Pavao «uljak i fra Nikola Bulat. On je u župu dobio prvi automobil namijenjen pastoralu. Prije toga fra Pavao «uljak morao je pješačiti do Lišnjaka, što ocrtava skromne mogućnosti pastorizacije tog doba.

     

    FRA FRANO MIRKOVIĆ: 1973. - 1976.

    Rođen je u Kosovu pored Drniša 13.10. 1934. godine. Osnovnu školu završio je u Zagrebu i austrijskom gradiću Ramsau. Klasičnu je gimnaziju završio u Makarskoj, Sinju i Zagrebu. U novicijat je stupio 15. 7. 1959. Teološki studij završio je u Makarskoj. Zaređen je za svećenika 14. 7. 1959, a mladu misu slavio u rodnom Kosovu 26. 7. 1959. Prvu svećeničku službu obavlja kao kapelan Drniša 1960. do 1961. Iza toga prelazi za kapelana u Imotski i radi od 1961. do 1963. Župnik je Zavojana od 1964. do 1966. Župnik je Konjevrata 1966 do 1970.  Od 1970. do 1973. gvardijan je i župnik Imotskoga. Iz Imotskoga dolazi za drniškog župnika i dekana od 1973. do 1976. Poslije Drniša odlazi u Studence gdje je župnik od 1976. do 1985. Od 1985. do 1989. župnik je Miljevaca. Od 1988. nadalje župnik je Kljaka.

    Za drniškog župnikovanja imao je za pomoćnike fra Ivana Norca, fra Vinka Marovića i fra Ljubu Muslima. To je doba kad se poslije «hrvatskog proljeća» sistematski progonilo Hrvate, pa ni pastoralno djelovanje nije bilo daleko od skrovitosti. Fra Frano Mirković dobio je od Provincije zadatak da pripremi dokumentaciju za gradnju nove župske kuće. To nije išlo lako. Godinu i pol dana morao je bdjeti nad običnim komadom papira i jednim potpisom jer komunisti nisu dozvolili gradnju. Srbin Mihailo Ćosić bio se zakleo da dok je on živ Općina neće dati dozvolu za gradnju fratarske kuće. Najprije su fratri morali promijeniti plan, a kad su sve tražene uvjete ispunili, ponovno je zaustavljeno izdavanje dozvole. Mihaila Ćosića fra Frano je puna dva mjeseca čekao svako jutro prije 6 sati pred općinom. Nakon dva mjeseca ipak ga je uspio naći. Poslije prijetnje da će se fratri žaliti Zagrebu, Ćosić je dao potpis.

     

    FRA FRANO SAMODOL: 1976. - 1982.

    Rođen je u Miljevcima 16.9. 1936. Osnovnu je školu pohađao na Miljevcima. Klasičnu gimnaziju završio je u Sinju. Studij filozofije i teologije u Makarskoj.  Za svećenika je zaređen 30.3. 1964. u Makarskoj. Prva mu je svećenička služba u Podbablju, gdje radi kao župski pomoćnik od 1964. do 1967. !967. prelazi za župskog pomoćnika u Imotski. 1968. do 1971 župnik je u Bilicama i Dubravi. Od 1971. do 1975. župnik je Perkovića. Potom godinu dana vodi radove na samostanu Sv. Lovre u Šibeniku. 1976. postaje župnikom i dekanom Drniša. 1982. imenovan je župnikom Kruševa, gdje proživljava napade i borbe, a zatim odlazi u zbijeg s ostalim Hrvatima Kruševa. Trenutno brine za kruševske prognanike i gvardijan je Karina.

    Samodol je imao češće okršaje s komunističkim slijepcima svoga doba. Javno je prozivao nastavnike zbog napada na vjeronaučnu djecu, kidanja križića s vratova i natjeravanja djece da na Veliki petak jedu salamu. Suprotstavio se javnome «parkiralištu» pored Gospine crkve, ograđujući crkvu kamenim zidom i velikim željeznim vratima. Pokušali su ga u tomu spriječiti, ali nisu uspjeli.

    Pomoćnici su mu bili: fra Petar Jukić, fra Ivan Dragušica, fra Nedjeljko Tabak, fra Zvonimir Nimac, fra Josip Grgić, fra Bone Bilić, fra Dušan Domić, fra nedjeljko Buljan, fra Nikola Bulat, fra Mladen Kovačević i fra Ante Pupić Bakrač.

    Samodol je imao veće građevinske zahvate. Poslije nekoliko godina upornog moljakanja i ponižavanja ishodio je dozvolu za gradnju crkve Sv. Franje u Trbounju i započeo njezinu izvedbu, popravio je crkvu Sv. Roka, preuredio je djelomično crkvu Sv. Ivana u Badnju i promijenio je dotrajali krov crkve Gospe od Ružarija. Vodio je radove na izgradnji nove drniške kuće koja je otvorena 1977., ali zapravo nikada nije dovršena u svome naumljenom obliku. Za njegova je vremena održan «Euharistijski kongres» u Drnišu. Više se puta sukobio sa školskom upravom i komunističkom politikom, javno za vrijeme propovijedi prozivajući ekstremne komunističke nastavnike i profesore. Pri kraju svoga župnikovanja doživio je tešku prometnu nesreću kod Zadra koju je jedva preživio i zbog koje je nekoliko mjeseci proveo u bolnici. U službi ga je zamijenio pomoćnik fra Mladen Kovačević, umjesto Samodola praveći i primopredaju župe novome župniku.

     

     

    FRA MIRKO KLARIĆ: 1982. - 1988.

    Rođen je u Velimu u Stankovcima 26. 4. 1950. godine. Osnovnu je školu završio u Stankovcima., srednju školu u Sinju, novicijat na Visovcu, teologiju u Dubrovniku, Makarskoj i Zagrebu, a postdiplomski studij s titulom magistra dobio je na rimskome sveučilištu «Antonianum».

    Fra Mirko Klarić također je izveo nekoliko većih građevinskih radova. Za njegova je vremena dovršena i blagoslovljena crkva Sv. Franje u Trbounju, promijenjen strop i obojana crkva Gospe od Ružarija, u Lišnjaku je napravljen kor i oltar, u Sedramiću je preuređen pod i crkva potpuno dotjerana, uredio je stepenice pred Gospinom crkvom. Poslije potresa u Drniškoj krajini uz pomoć Republike Hrvatske obnovio je crkvu Sv. Jure u Žitniću, Krov crkve u Badnju i još čitavi niz manjih zahvata u unutrašnjosti crkava. Ishodio je dozvolu i započeo prve radove na gradnji crkve u Kričkama.

    Fra Mirko Klarić imao je posebno na početku svoga drniškoga župnikovanja nekoliko sukoba s tadašnjom «vlašću». Sukobio se zbog progona djece u školi koja su išla slobodno na vjeronauk. Nije se htio upisati u «knjigu žalosti» kad je umro Vladimir Bakarić, komunistički zagrebački kulak, pa su mu to javno prigovorili. Optužili su ga da drži nelegalno vjeronauk i stalno ga kažnjavali zbog toga. Zbog «paljenja vatre» pred Gospinom crkvom u Drnišu na Sv. Ivana Svitnjaka» bio je kod suca za prekršaje. Pokušali su u njegovo doba naći načina kako bi zabranili procesiju kroz Grad pa su ga optužili da nije poslao «obavijest». Kao Klarićev kapelan to sam sasvim uredno i na vrijeme učinio, predajući obavijest petnaestak dana ranije na «protokol» drniške policije. Klarić me uzeo za svjedoka i to sam potvrdio. Imali smo kopiju službene obavijesti. Tadašnji sudac za prekršaje Ante «upić zvani Gering, koji će nešto kasnije ubiti vlastitu ženu, a zatim i sebe, tražio je od mene da prepoznam ženu koja je tog dana bila na «protokolu». Iako sam je prepoznao to nisam htio potvrditi govoreći da nije moja dužnost «šest mjeseci pamtiti njihove žene». Procesija je ostala, a slučaj pao u vodu.

    Komunistima je Drniš smetao upravo u «procesiji». «etiri puta godišnje: na Sv. Antu, na Sv. Roka, na Gospu od Zdravlja i Na Veliki petak procesija se obavljala kroz dio drniških ulica. Nisu je smjeli zabraniti bojeći se pobune naroda jer su neposredno nakon rata drniški katolici upravo za vrijeme procesije Velikog petka kamenjem izrazbijali kamion postavljen kao provokaciju, a također i «harmonikaša» koji je pred Gospinom crkvom za vrijeme procesije svirao «borbene pjesme».

    Za Klarićeva župnikovanja drniški su kapelani bili: fra Mladen Kovačević, fra Josip Božić, fra Ante «avka, fra Miroslav Bustruc, fra Josip Mandarić i fra Damjan «ovo.

    U njegovo je vrijeme u Zagrebu umro  12. 7. 1986. Kažimir Trogrlić, poznati očni liječnik svjetskoga glasa, rođen 1916. Bio je jedan od najboljih đaka franjevačke gimnazije, izuzetan latinist. Nekoliko posljednjih godina života dolazio je na ispomoć drniškoj bolnici, želeći svojim radom nešto učiniti za svoj rodni grad. Fra Mirko Klarić držao mu je govor, a njegov grob zasuo petropoljskom zemljom donešenom iz Drniša.

     

     

    14. Iskopavanje zabranjenih grobova fra Žarka Careva i fra Joze Jerkovića u listopadu 1990. godine

     

    Još kao gimnazijalac na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju počeo sam se susretati sa svjedočanstvima o razbojstvima i ubojstvima što su ih nad fratrima, ali i nad svim ostalim hrvatskim narodom izvršili partizani i komunisti kad su po završetku drugoga svjetskog rata srušili Hrvatsku državu i kad su došli na vlast. Pojedini profesori na gimnaziji oprezno su nas obavješćivali o proteklim zbivanjima, izlažući se opasnosti da dopadnu komunističke robije. Obavijesti o zbivanjima doznavao sam i iz nevezanih fratarskih razgovora, saznajući detalje mnogih, do tada meni sasvim nepoznatih i iznenađujućih događaja. Sa zanimanjem sam slušao razgovore i iz vlastita razloga: iz moje je obitelji nestao djed, stric i devet bliskih rođaka. O njima se ništa nije znalo. Pokušavao sam povezujući konce mnogih priča, prodrijeti do istine. Na kraju mature u lipnju 1976.bio sam sasvim dobro informiran: o Bleiburgu, Hercegovini, Kevinoj jami u Radošiću i mnogim drugim spornim mjestima gdje su partizani izvršili grozne zločine.

    Koliko se to u gimnazijskoj dobi moglo, znao sam i za zbivanja u Drnišu, gdje su poslije 5. studenog 1944. partizani izvršili masovne zločine. Prvi susret s petnaestogodišnjim starogradiškim robijašem fra Julijanom Ramljakom, tadašnjim župnikom Studenaca pored Imotskoga, za me je bio kao nešto nesvakidašnjega: mršav kao bakalar, s cigaretom koju nikada nije gasio i s neuobičajenom govorenjem protiv komunista, za ono doba gotovo na granici s ludošću, toliko me zainteresirao da sam ga mogao godinama slušati. Moje saznanje o ubojstvu Drnišana i o teroru nakon dolaska komunista tako je upotpunio mnoštvom detalja. Tada sam saznao za ubojstvo fra Joze Jerkovića i fra Žarka Careva, za masovno strijeljanje ljudi iz Badnja, za grozno ubojstvo petstotinjak razoružanih njemačkih vojnika koje su bez suđenja žive zatvorili u protuzrakoplovno sklonište u blizini sadašnjeg gradskog nogometnog igrališta i minirali, ostavljajući ih da danima umiru u najgroznijim mukama, te za čitav niz jama u koje su pobacali ljude dovedene iz drugih dijelova Hrvatske.

    Kad sam 4. kolovoza 1983. došao u Drniš kao župski pomoćnik danomice sam imao priliku slušati razgovore o proteklim ratnim i poratnim zbivanjima. Sve vezano uz protekla partizanska i komunistička zlodjela već je u to doba poprimalo tajanstvenost: grobovi i zbivanja postali su tabu. Imao sam priliku satima slušati pojedince: F. Mrčelu, čiji su otac i stric bili osuđeni na dugogodišnju robiju samo zato što su bili Hrvati i vjernici, Josu Mihaljevića, koji je kao mladić iz neposredne blizine slušao strijeljenje fra Žarka Careva i njegove grupe, Tomu Ćurkovića, čiji je otac strijeljan zajedno s fra Žarkom Carevom, Ivišu Grcića, čijeg su oca u Badnju uhvatili i mučki ubili na do danas nerazjašnjenu mjestu. Imao sam priliku slušati čitav niz pripovijedanja. Tako sam mogao sastaviti mozaik istine: odvajajući istinito od pretpostavke i stvarno od nadodanoga. Mogao sam konačno napraviti listu žrtava, pronalazeći mjesto njihovih pogibija, ali isto tako vjerodostojno stvarajući listu ubojica, odvajajući je od liste osumnjičenih za ubojstva. Sve sam to napravio potajno: nisam pokazivao svojim sugovornicima da me sve to jako zanima. Ostavljao sam ih da sami govore, pamteći njihove verzije događaja.

    Tadašnji drniški dekan fra Mirko Klarić komu sam bio pomoćnik od kolovoza 1983. do travnja 1986.,bavio se istom zadaćom. U zajedničkim razgovorima s ljudima često sam stajao po strani, ali sam svaku novinu pamtio. On je u nekoliko navrata, veoma ljut na komunističko ponašanje u Drnišu, pokušavao naći načina da se konačno otkopaju grobovi i da se ubijeni fratri dostojno pokopaju. To je bilo praktično nemoguće. Dirnuti u takvu vrstu tajne u vrijeme kad su nastavnici poput Macure kidali djeci lančiće s vrata, zapisivali tko ide na vjeronauk, nagonili djecu da na Veliki petak jedu salamu samo zato da ponize njihov vjerski osjećaj i kad u Drniškoj krajini nije bilo gotovo hrvatskog mladića koga policija po zlu poznatoga «Raše» «olovića nije saslušala i pretukla, bilo je zaista iluzorno. Da se ukazala ma i najmanja prilika ili mogućnost, nema sumnje da bi fra Mirko Klarić razriješio tajnu drniških komunističkih zločina, jer se, po ratničkoj naravi, neustrašivo na svakome koraku suprotstavljao komunistima, odbijajući bilo kakav doticaj s njima i dajući im do znanja da nisu poželjni u njegovoj blizini. Prilika mu se ipak nije ukazala.

    Po mome drugom dolasku u Drniš za župnika u kolovozu 1988. godine došle su nove mogućnosti. Osjećao se pad komunizma posvuda u Europi. Novo je vrijeme bilo na vidiku. Nova su se vremena osjećala i u Hrvatskoj. Veoma brzo već se počelo govoriti o osnutku višestranačkoga društva. Duge i javne sjednice komunista u Beogradu tijekom 1989. godine naznačavale su sumrak komunističke Jugoslavije i otpor velikosrpskoj diktaturi, samo zaogrnutoj plaštem komunizma. Sve je to izgledalo tako novo i graničilo je s fantastikom. To je bilo doba poznate «hrvatske šutnje», tajanstvenog vremena kojim će se nadugo i naširoko nova hrvatska pokoljenja morati pozabaviti. Pojedini hrvatski novinari, ali i komunisti hrvatski nastrojeni, počeli su se javno suprotstavljati srpskome licemjerju na Kosovu i stalnom teroriziranju Albanaca. Konačan se razlaz dogodio kad su slovenski komunisti napustili Beograd, a za njima otišao Ivica Račan i hrvatski komunisti. Račan i njegovi komunisti dozvolili su pripremu za nove izbore i time Hrvatskoj osigurali prijelaz iz komunističke diktature u mladu demokraciju. Pad rumunjskoga krvavog diktatora Chaucheschua i njegove gotovo nepismene i priglupe žene, kao i pad Berlinskoga zida, najavili su novi odnos snaga u Europi i najavili stvarni sumrak komunizma. U travnju 1990. godine na prvim izborima Hrvati su pobijedili komuniste i poslali ih u prošlost, započinjući novo razdoblje u Hrvatskoj stvarnosti. Novo vrijeme oduševljavalo je Drnišane kao i svakoga dobrohotna Hrvata željna slobode. Spoznaja da su komunizam i Srbija napustili Hrvatsku bez kapi krvi izgledala je tako veličanstvenim Božjim darom. Izreka i istina, duboka istina, da se sloboda kupuje samo velikom krvlju i ratovima nisu tada izgledale tako stvarnima. Tu smo se grdno prevarili. Hrvatska je, kako će se kasnije vidjeti, najskuplje u Europi platila svoju slobodu. I još uvijek je kroz muke vojnika i muke prognanika skupo plaća.

    Po dolasku na vlast Hrvatske demokratske zajednice započeli su procesi promjena, kako u Hrvatskoj, tako i u Drnišu. Najteži mač nad glavom Drnišana bio je postotak srpskih policajaca u Drnišu koji je prelazio devedeset posto. Poslije prvih srpskih barikada 16. kolovoza 1990. godine, činjenica da toliki postotak naoružanih srpskih policajaca boravi u Drnišu izazvale su spontanu pobunu naroda. Okupljena Drniška krajina silom je smijenila šefa policije «olovića i na njegovo mjesto zatražila od šibenske policijske uprave Hrvata. Na mjesto zapovjednika postavljen je policijski inspektor Joško Mamić, Drnišanima otprije poznat.

    Kakva su zbivanja slijedila nitko nije mogao predvidjeti. Mene je i nadalje progonila tajna komunističkih zločina i grobovi koji su svakim novim mjesecom postajali sve veći misterij. Otkrivanje njihove tajanstvenosti u to mi je doba davalo nove mogućnosti. Pored dostojanstvena pokopa fratara nasilno umorenih i pored konačnog skidanja vela tajne s učinjenih zločina htio sam u Drnišu do kraja dotući poljuljanu, ali još uvijek moćnu srbokomunističku avet, istovremeno pokazujući ljudima koliko je besmislen ljudski zločin. Zato sam nastojao što prije razotkriti tajnu drniških pokolja.

    Već od ranijega poznate stvari vezane uz komunistička umorstva obnovio sam još jednom, slušajući sve moguće svjedoke do kojih sam neupadno mogao doći, kako ne bih izazvao pretjeranu pažnju i možda nesmotrenim činom zaustavio namjeravane iskope. Još uvijek je postojala Jugoslavija i još uvijek sve je u Hrvatskoj bilo započeta, ali nedovršena želja za slobodom. Nitko nije mogao znati da neće biti obrata i da se neće dogoditi nešto sličnoga «sedamdeset prvoj». Zato sam morao biti oprezan. Saznao sam nove detalje i napravio novi mozaik. Osim najužem i najpovjerljivijem krugu nisam htio nikomu otkriti vrijeme početka radova.

    Sastavljeni mozaik dao mi je prilično jasnu sliku događaja. Gdje god to bude moguće spomenut ću poimence sve žrtve i sve podatke kojih se još prisjećam jer mi je ranija dokumentacija propala u okupiranome Drnišu. Sve negativce vezane uz ubojstva neću nabrajati, osim onih koji se zaista ne smiju izostaviti poput zapovjednika Ozne ili sudaca, ne radi toga što se njihova imena ne znaju, nego stoga da se ne nanese nepravda njihovim potomcima, koji ničim nisu krivi za zločine i ponašanja svojih roditelja ili djedova. Kad se netko bude, po isteku vremena potrebna za povijesne prosudbe, detaljnije pozabavljao ovim događajima, moći će nabrojiti i njihova imena.

    Sastavljen mozaik dao mi je slijedeće podatke: fra Žarko Carev bio je ubijen zajedno s dvadeset trojicom ljudi 19. studenog 1944. godine i bačen u već ranije iskopan grob u Badnju. Strijeljala ga je takozvana «26. dalmatinska divizija», jasnije «Vojni sud oblasti VIII. korpusa». Fra Jozo Jerković uhapšen je u Siveriću i zatvoren  zajedno s desetoricom ostalih optuženika. Pozivali su ga da ode i da ne čeka komunističke razbojnike, ali on, ne osjećajući se ni za što krivim, nije htio nikamo bježati. Strijeljan je zajedno s navedenom grupom na blagdan Sv. Ivana 27.12. 1944. Strijeljani su na drniškome «Starom pazaru», slobodnoj i krševitoj ledini na drniškome «Kalunu». Presudu njegove likvidacije potpisao je tadašnji drniški sudac Mandić u suradnji sa zapovjednikom zloglasne «OZNE» Slavkom Kušpilićem. Pogubljenje je izvršila vjerojatno grupa predvođena kasnijim zastupnikom u Beogradu Rafaelom Bukaricom. Po pričanju Stane Prenić, drniške trećoredice i žene veoma privržene Crkvi, koja je veoma dobro poznavala sve drniške prilike, Rafael Bukarica bio je viđen u rano jutro blagdana Sv. Ivana u Siveriću krvave odjeće i potpuno zbunjen. O Bukarici su mnogi sugovornici i poznavatelji drniških prilika s kojima sam razgovarao, imali veoma loše mišljenje, povezujući ga uz mnogo zala. Njemu su navodno pomagali i drugi drniški komunistički zločinci, ali im iz već rečena razloga ne govorim imena.

    Podatci o grobu na «Starome pazaru» stvarali su poteškoće. Nitko mi nije sa sigurnošću mogao reći tko se sve nalazi u grobu. Govorilo se da su s fra Jozom još trojica, zatim još četvorica. Mjesto pokopa također je bilo sporno. Nitko više sa sigurnošću nije mogao pokazati točno mjesto pogubljenja. Smetlište talijanskog ratnog logora koji je do 1943. godine bio na «Starome pazaru» trebao nam je biti pokazateljem. Isto tako, orah pod kojim je iskopan grob: vremenom se osušio i nestao. Po priči, tadašnji trinaestogodišnji  pravoslavni dječak Škakić zvani «Kiga», na nagovor je oca bacio na grob bodljikavu žicu, kako psi ne bi raznosili ljudsko meso. Poslao je dječaka jer se sam nije usudio prići grobu, pretpostavljajući da se dječaku neće ništa dogoditi. Bodljikava žica morala nam je mnogo pomoći, ali je njezin položaj bilo teško otkriti. Poteškoću je stvorio navoz zemlje koju je nad grob navezla drniška građevinska firma «Udarnik», vjerojatno po komunističkome nalogu, da se uklone tragovi zločina i da se konačno o tome prestane govoriti.

    Po svjedočanstvu prve grupe svjedoka, fra Jozo i njegova grupa strijeljani su oko ponoći 26. na 27. prosinca 1944. godine. Po svjedočanstvu druge grupe svjedoka, strijeljani su u ranim jutarnjim satima, jer su navodno ubojice žurile prije jutra pokopati žrtve i sakriti tragove. Zaključio sam da su i jedna i druga grupa u pravu, jer se vjerojatno radilo o dva strijeljanja. Konačno sam dobio u ruke i nešto veoma konkretnoga, točno jedan dan prije početka iskapanja. Gospođa Samardžić, kći Jure Duvančića, strijeljanog tog dana s fra Jozom Jerkovićem, kad je spoznala da stvarno namjeravam razotkriti tajnu groba povjerila mi je samo njoj znanu istinu o zbivanjima i mnogo pomogla u razjašnjenju. Ona je posljednji put vidjela svoga oca u zatvoru na blagdan Sv. Stjepana jer ju je majka slala da zatvorenom ocu odnese ručak. On joj je rekao da je s njime u ćeliji fratar fra Jozo i još petorica zatvorenika, da ne nosi hranu jer imaju dovoljno, jer su fratru za blagdan donijeli izobilno i da se ne brine jer će sve biti kako valja. Jure Duvančić nije htio vjerojatno mučiti kćer da iz Promine dolazi svakodnevno u Drniš pa je djevojku odgovarao od donošenja hrane. Tadašnjoj kćeri Jure Duvančića iz Promine mladić imenom Ante Suman iz Promine, zatočen u istome zatvoru i u istoj ćeliji, dao je pismo na komadu trgovačkog papira, moleći je da to pismo preda njegovoj starijoj sestri. Istu večer grupa je bila ubijena. Kad je djevojčica saznala za smrt oca i mladića koji joj je dao pismo, nije više htjela predati pisma njegovoj sestri iz bojazni da joj ne nanese još veću bol. Punih četrdeset i šest godina čuvala ga je na tajnome mjestu i dala mi ga na uvid pri našem razgovoru. Pismo sam pročitao. Pisano je na komadu trgovačkog papira nekadašnjom olovkom zvanom «tintana». U iskopanom grobu našao sam komadić takve olovke. Ona je vjerojatno potjecala od nesretnog mladića jer ju je negdje sakrio.

    Mladić u svome kratkom pismu, gdje govori da nikomu i nikada nije ništa nažao učinio, moli sestru da ode kod nekog «Manojla» i da ga moli za njegovo oslobođenje. On u pismu nabraja da su s njime u ćeliji fratar, Jure Duvančić, Jakov Živković zvani Mačak, Josip Tošić pok. Ilije i srpski trgovac Pavao «enić. Po tom sam pismu pokušao rekonstruirati imena žrtava. Sada ih nabrajam po sjećanju. Ako se pismo Ante Sumana sačuva i jednom postane dostupno moći će se još jednom nadopuniti imena. Sedma žrtva groba je sporna. Govorilo se o Iviću s Miljevaca, koji je tu noć zasigurno strijeljan, ali nisam za to imao nikakva pouzdana dokaza. Pojedini su mi svjedoci govorili i druga imena, ali ih se više ne sjećam. Po vjerojatnoj pretpostavci tu je noć strijeljano još pet ljudi iz susjedne zatvorske ćelije, ali njihov grob nisam uspio sa sigurnošću pronaći, iako su mi naznačavali moguće mjesto.

    Pripremne sam radove izveo u potpunoj tajnosti. Pojedine sam obitelji strijeljanih žrtava obavijestio o namjeri i molio da budu spremni, budem li trebao njihovu pomoć. Obitelj strijeljanoga srpskog trgovca Pavla «enića obavijestio sam telefonom samo večer prije iskopa, da mi slučajno ne bi zasmetala duža vremenska priprema. Prigovorili su mi zašto ih kasno obavještavam, ali su objašnjenje sasvim dobro razumjeli. Ostavili su sve svoje poslove i već rano ujutro bili su na mjestu iskopa. Tu istu večer zamolio sam meni veoma povjerljive momke iz Kričaka za suradnju, s naznakom da ne smiju još nikomu ništa govoriti. Sin i unuk pokojnoga Jakova Živkovića također su stajali na raspolaganju. Ivica Jerković, sin fra Jozina brata također je bio nazočan. Na početku rada pridružio nam se i unuk pokojnoga Jure Duvančića. Htio sam praktičnim radnim prepadom sve riješiti prije nego bilo tko odluči reagirati. Željko Marin iz Trbounja, vlasnik velikog rovokopača, obećao mi je biti na usluzi, što je i učinio u naznačeno vrijeme.

    Skupili smo se 27.09. 1990. oko devet sati ujutro. Prvooznačeno mjesto groba nije bilo ispravno. Tada je zapelo. Različita mišljenja nisu nam pomagala nego odnemagala. Molio sam staricu Cvitu Matić da mi pomogne, ali ona nije znala odgovora. Molio sam i sada pokojnu gospođu Vranković, ali i nju je zbunjivao preuređeni široki prostor, s koga je nestao orah. Pojedinci su tvrdili da se grob nalazi pod novosagrađenim kućama, a neki da je sve to samo komunistička parola: oni i nisu tu sahranjeni nego tko zna gdje drugdje. Sinovi Pavla «enića tada su otišli pronaći Škakića zvanog «Kiga» starog drniškog pravoslavca koji je negdje u polju čuvao ovce. On se odazvao pozivu i pokušao pronaći grob. Poslije dužeg premjeranja terena, prisjećajući se gdje bi moglo biti mjesto nekadašnjeg oraha pod kojim su bili pokopani, konačno je naznačio mjesto na kojem smo trebali kopati. Veoma brzo rovokopač je iz dubine zemlje izvukao ostatke smetlišta nekadašnjeg talijanskog vojnog logora. To je bio znak da smo na pravome mjestu. Stroj je digao polaganim i pažljivim radom nanos što su ga bili komunisti nanijeli da se zločin sakrije. Bodljikavu žicu nismo pronašli jer je tijekom vremena potpuno istrunula. Tek smo po malim preostalim komadićima mogli znati da je tu uistinu nekada bila. Samo nakon nekoliko minuta kasnije pronašli smo prvu naznaku groba: pojavila se ljudska kost. Obustavili smo daljnji rad strojem. Dalje smo nastavili laganim i veoma pažljivim ručnim radom, želeći sačuvati položaj žrtava, kako bismo ih po mogućnosti mogli prepoznati.

    Grob u koji su žrtve bile pokopane bio je veoma plitak, jedva je nekoliko centimetara zemlje bilo iznad kao pokrov. To potvrđuje da je istinita priča o psima koji su razvlačili leševe. Polaganim radom otkrivali smo jednu po jednu žrtvu. Bilo ih je ukupno sedam. Prvoga koga smo otkopali bio je fra Jozo Jerković. Pronašli smo ostatke habita koji su odmah na dodir zraka nestajali kao pepeo. Po opisu i po potomcima obitelji Jerković, moglo se zaključiti da je to upravo on. Po istome načinu pokušali smo rekonstruirati i kostur Pavla «enića. Njegov sin, po zanimanju liječnik, poslije dužeg ispitivanja, prepoznao je oca. Sjećao se i očeve odjeće, pri prepoznavanju potvrdu su mu i potvrđivala engleska dugmad s košulje, različita od ostale, jer su ostali nosili uglavnom bijele, seljačke košulje. Fra Jozi je nedostajao dio ruke. Nigdje nismo mogli pronaći lijevu šaku. Budući da je bio najpliće pokopan, vjerojatno su psi odnijeli njegovu ruku. Zanimljivo je da žrtve nisu imale gotovo nikakvih osobnih stvarčica. Pored komadića raspolovljene olovčice i nekoliko dugmadi nismo pronašli ničega više. Nikakva traga od obuće nije ostalo osim zapona s nečije sandale. I ona je vjerojatno potekla od fra Joze Jerkovića, jer siromašna fratarska «sandala» vjerojatno nijednom razbojniku nije bila potrebna. To je znak da su bili do temelja opljačkani i strijeljani vjerojatno bosi. Jedna od priča kazuje da je trgovac «enić i ubijen zato što je imao dobre cipele koje je tijekom kasnijeg vremena jedan od ubojica nosio po gradu, uz grijeh da nije htio komunistima slati naređenu novčanu naknadu.

    Za sve vrijeme iskapanja pokušali smo otkriti način ubojstva. Pojedini su leševi bili ispruženi, pojedini potpuno izokrenuta oblika, što je bio znak velike nasilnosti. Jedna od žrtava bila je u takvom položaju da smo se sasvim zbunili: mislili smo da su u pitanju dvije žrtve koje leže jedna preko druge. Poslije ispitivanja shvatili smo da je žrtva bila slomljene kralježnice. Oštećene kosti pokazale su da je prebijena, vjerojatno lopatom. Sve su lubanje bile razlupane i napuknute. Pojedine su bile prostrijeljene metkom, ali neke nisu, što može značiti da su ubijane lopatama ili nekim drugim predmetima. Po procjeni onih koji se u to razumiju, metci su potjecali od malog talijanskog automata zvanog «parabela». U zemlji smo pronašli i nekoliko praznih čahura istog imena. Bio sam ih sačuvao u župskoj kući, zajedno s metcima nađenim u lubanjama, misleći da će biti prikladne za župsku arhivu, ali sada, zahvaljujući Srbima, nemam ni kuće ni arhive.

    Do prvoga sumraka uspjelo nam je iskopati sve žrtve. Svakoga smo posebno smjestili u plastičnu vreću želeći podvrgnuti svakoga ponaosob detaljnoj i stručnoj analizi. To nam nisu dozvolile daljnje prilike. U dogovoru s obiteljima odlučili smo se zajedno ih pokopati u zajedničku grobnicu. Iznimku su činili samo posmrtni ostaci Pavla «enića. Budući da su njegovi sinovi prepoznali svoga oca, molili su me da ga dostojanstveno pokopaju pored mrtve žene u pravoslavno groblje, što nije predstavljalo nikakav problem.

    Iako sam nastojao izvesti otkopavanje groba što je bilo moguće brže i sve to napraviti bez velikog publiciteta, događaj je u najkraćem roku odjeknuo čitavom krajinom kao bomba. Nakon dva sata rada već je nemoguće bilo prići «Starome pazaru». Stotine su se ljudi znatiželjno okupljale, strepeći što će dalje biti. Pokatkad sam morao zapovjednički, ljuto i vojnički odrešito uklanjati znatiželjnike moleći ih da se ne miješaju u stvari i da mi dozvole daljnji rad. Posao smo ipak sasvim mirno u prvi mrak priveli kraju. Na nekoliko sam trenutaka ostavio iskopavanje. Otišao sam kući, presvukao se i vratio odjeven u svećeničku odjeću. Sa mnom je došao fra Pavao «uljak, župnik Kadine Glavice. Nad otvorenom sam rakom i pred nekoliko stotina okupljenih Drnišana, pri upaljenim svijećama dao «Odriješenje». Zatim smo, kao što je uobičajeno pri sprovodima, dopratili mrtve kosti do auta, a onda s križem na čelu laganom povorkom prošli kroz Drniš do groblja u Badnju. Postavili smo vreće s posmrtnim ostacima na katafal u crkvi Sv. Ivana, a kasnije smo ih prenijeli do svečanog pokopa u zvonik.

    Na želju sinova pokojnoga Pavla «enića, istu smo večer dopratili njegove posmrtne ostatke u pravoslavnu crkvu na groblju. Nisam htio izostaviti dostojanstvenost obreda. Zato sam, predvođen križem koji je nosio Frane Mrčela i u pratnji fra Pavla «uljka, Ivice Samardžije, Mate Živkovića i njegova sina i nekoliko momaka koji su mi pomagali, dopratio zajedno sa sinovima pokojnog «enića njegove posmrtne ostatke do groblja. Budući da pravoslavnog svećenika nije bilo kod kuće, sinovi su pokojnoga «enića uzeli ključ od crkve kod njegove žene. Posmrtne smo ostatke položili na katafal u pravoslavnoj crkvi. Izmolio sam u njihovoj crkvi uobičajene katoličke molitve, ne znajući kako drugačije postupiti. Ni danas nisam siguran što njihov župnik o tom činu misli. Kad se naknadno pojavio i vidio me u svojoj crkvi i u svome groblju u pratnji elitnih Srba kakvi su uistinu bili sinovi pokojnoga Pavla «enića, nisam imao osjećaj da je pretjerano oduševljen.

    Sinovi pokojnoga Pavla «enića sasvim su se drugačije odnosili. Oca su jedva zapamtili jer su u vrijeme njegova strijeljanja bili sasvim mali. Pokojna ih je majka zaklela: budu li ikada našli mogućnost, moraju oca pored nje sahraniti. Nisu krili da ovog dana nikada neće zaboraviti. Jedan od sinova, zadarski bankar, kako mi se čini neuobičajeno religiozan za vrstu pravoslavaca rođenih u našem podneblju, plačnim mi je očima pokazao požutjelo materino pismo i riječi zakletve, pokušavajući mi objesniti što sam mu zapravo učinio. Njegovim Srbima nije to značilo ništa. Razorili su sve: pa i takvu jednu neuobičajenu vezu. Znajući da pravoslavno crkveno vodstvo nerado gleda to što sam činio, izbjegao sam pozivu da sudjelujem u zadušnici koja je nekoliko dana kasnije bila održana u istoj grobnoj pravoslavnoj crkvi, iako bih to radi sinova pokojnoga «enića veoma rado učinio.

    Događaj nije uspio ostati bez popratnih zbivanja. Već ranim jutrom 28.09.1990.pronio se glas da je netko od sudionika iskopavanja dobio alergiju i da je morao u bolnicu. Pozvali su i mene na kratak pregled, ali sam shvatio da je čitav slučaj bez razloga stvoren i da se zaista nikomu nije ništa moglo dogoditi. To sam i rekao doktoru Grbiću koji me je pregledao. U međuvremenu je predsjednik takozvanog «Subnora» imenom Jovica Petranović, zvani Jovičušin, Srbin, ali čovjek o komu ništa posebno nisam znao, došao protestirati kod novoimenovanog predsjednika općine Joška Odaka. Pobunio se radi iskopa grobova i ponižavanja «boraca narodnooslobodilačkog rata», zahtijevajući da se iskopavanje obustavi. Joško Odak jednostavno ga je izbacio iz ureda. Istu stvar doživio je i kod novog upravnika policije Joška Mamića, koji je nešto mirnije, ali s istim učinkom otpratio «borca» van iz ureda. Došao sam do Joška Odaka koji mi je sugerirao da obavijestim policiju i nastavim s daljnjim iskopavanjima kako god sam naumio, govoreći da je vrijeme «komunjara» prošlo. Općina ipak nije bila «čista» i mnogima je takav potez smetao. Na zahtjev da se mora tražiti specijalan zahtjev za iskopavanjem reagirao sam povišenim tonom, govoreći da ubojice mole Boga što Drniš ima za župnika ovakvu budalu koja smiruje i ne dozvoljava ubojicama i razbojnicima zaslužene kazne. Sve se međutim veoma brzo stišalo jer je prvi grob bio iskopan i zapravo nisam ni trebao više nikakvu dozvolu.

    Na nagovor predsjednika Općine napisao sam dopis kojim sam molio upravu policije, ne sjećam se više, u Drnišu ili Zagrebu, da dozvoli iskopavanje groba u Badnju, moleći da mi daju sve upute, kako bih izbjegao nesporazume. Budući da odgovor nije nikako stizao, a približavao se 18. studenoga, kad sam namjeravao javno održati sprovod i partizanske zločine obznaniti čitavoj Hrvatskoj, ponovno sam odlučio silom napraviti naumljeno iskopavanje. Nisam ni očekivao pozitivan odgovor jer sam znao da mi dozvolu neće lako dati činovnik republičke policije Josip Boljkovac ili njemu netko sličan, inače i sam do koljena utopljen u tajne komunističkih zločina. Odgovor je od policije stvarno stigao i bio je pozitivan, ali je stigao mnogo kasnije, poslije svih već završenih poslova. Grob mi je bio poznat i nije trebalo praviti nikakvih dodatnih priprema. Ponovno sam uzeo povjerljivu grupu momaka iz Kričaka i negdje polovicom listopada započeo otkopavati grob. U njemu je trebalo biti dvadeset četvero strijeljanih. Strijeljani su u noći s 18. na 19. studenoga 1944., oko petnaestak dana po dolasku partizana u Drniš.

    Po pričanju trojica su zatvorenika pobjegla. Pobjegao je navodno Marko Jukica, Jugoslav Lovrić i Joso Barišić. Joso Barišić stvarno je bio pobjegao, ali su ga nakon otprilike godinu dana, iako ovaj podatak nije vremenski moguće do kraja provjeriti, ponovno uhvatili i strijeljali u istom groblju. Dok su ga dvojica naoružanih partizanskih milicajaca sprovodili u Drniš, susreo ga je Tome Ćurković, sin strijeljanog postolara Ćurkovića. I jedan i drugi znali su da se nikada više neće vidjeti, jer su Barišića upravo vodili na stratište. Po drugoj verziji Josu su Barišića koji se dugo skrivao u Siveriću kod sestre i kasnije u Kričkama, a komunistima ga je izdao pravoslavac Milan Vukašin, a u zatvor su ga zavezana za konjska kola sproveli braća Branko i Dušan Kunac i Milan Perišić. Priča o bijegu Jugoslava Lovrića također nije jasna. Jedna verzija kaže da je pokušao pobjeći, ali su ga uhvatili i zatukli ga lopatama. Druga verzija kaže da je zaista pobjegao i da je naknadno viđen, ali mu se iza toga gubi svaki trag. Jukica je također navodno viđen u inozemstvu, u Engleskoj odakle je navodno poslao pismo, ali nema ničega sigurnog da to potvrdi. Najvjerojatnije je da su obojica ubijena istu noć i bačena u grob, dok je Joso Barišić naknadno pokopan, ne zna se gdje. Dvadeset i tri pronađene lubanje i isto toliko žica koje su povezivale ruke žrtava govore da nije bilo ostalih bijegova.

    Po pričanju i svjedočanstvu Jose Mihaljevića čija je kuća nedaleko od groblja u Badnju, taj dan, 18. studenoga 1944. grupa partizana bila je u prijepodnevnim satima u groblju. On je nedaleko od groblja kao dječak čuvao ovce. Pitali su ga da li mu je poznato gdje ima kakva jama ili veća rupa. Kad nije odgovorio pozitivno oni su otišli u groblje. Tamo su produbili već iskopanu rupu koju je netko namijenio za novi grob. Kad je pala noć nad nju su doveli zatvorenike i mučki ih ubili. Joso Mihaljević sjeća se događaja. Dugo vremena odjekivali su pucnji. Zimsku noć primjerenu mjesecu studenome, vjetrovitu i hladnu, parali su bespomoćni ljudski krici koji su dječaku, ali i ne samo njemu nego i svim okolnim šutljivim svjedocima sleđivali krv u žilama. Užas se ubrzo primirio, ali grob nikada nije prestao šutjeti. Dan kasnije, kako je svjedočio otac Jose Mihaljevića, čitavo je mjesto bilo prepuno tragova krvi i kose. Jutrom su već prispjele i obitelji poginulih, ali sve je već bilo kasno. Komunisti nikada nisu dozvolili otvaranje groba niti prijenos postrijeljanih u njihove obiteljske grobnice.

    Tijekom vremena oko događaja nastala je i neuobičajena legenda. Za vrijeme ubojstva navodno je nastala velika oluja, a mjesto je svijetlilo neobičnom svjetlošću. Po pričanju, koje se ničim dosad nije moglo provjeriti, jedan od vojnika partizanske vojske iz «26 divizije» nije htio strijeljati zarobljene ljude pa su tu noć i njega ubili radi neizvršavanja «naredbe». Iako sam priču čuo iz više izvora ne mogu joj ničim potvrditi vjerodostojnost.

    S takvim sam predznanjem započeo iskopavanje. P. Šarić, rođak jedne od ubijenih djevojaka, izvukao je iz «Drniškoga muzeja» papir presude na kojoj su bila ispisana dvadeset i četiri imena koje takozvani «narodni sud» osuđuje na smrt strijeljanjem. Napravili smo foto - kopije tako da sam sa sigurnošću mogao računati s povjerljivim podatcima imena u grobu. Taj je dokument ostao u Drnišu.Kopija «prsude» sačuvana je i na Visovcu, te sve sadašnje podatke prenosim s «visovačke».

    Papir «presude» bio je na nekoliko mjesta izvješen po Drnišu. Na jednom od tih listova ispisana su imena strijeljanih. Nabrojit ću ih redom kako su ispisani na sačuvanom primjerku: Fra Žarko Carev, Berislav Lovrić, Jugoslav Lovrić, Ivan Jerković, Ante Vukušić, Bože Ćurković, Petar «olović, Anka Alfirević, Branko «akić, Vojin –ukić, Mijo Baljak, Ante Bandalo, Marija Lalić, Skelin Mićo, Nikola Bilić, Jovan «akić, Joso Barišić, Ranko Perišić, Marko Jukica, Ante Ivić-Jurković, Ante «ipčić, Roko Šarić, Luka Bulaja, Aleksa Jović. Pored svakoga imena stoji i njegova «optužnica», uglavnom «saradnik okupatora», «narodni izdajica». Za fra Žarka doslovno piše: «inicijator ustaških zločina, saradnik okupatora, narodni izdajica». U zaglavku dokumenta stoji napisano: VOJNI SUD OBLASTI VIII. KORPUSA vijeće pri komandi kninskog područja na svome zasjedanju ......g. donio je presudu, kojom je osudio na kaznu sm(rti)........, gubitak građanske časti i konfiskaciju cjelokupne imovine slijedeće ratne zločince: «. Poslije popisa svih imena žrtava napisano je i «obrazloženje»: «Tri i po godine haračio je okupator po našoj zemlji. Tri i po godine pašovali su pod njegovim skutom izdajnici, sišući krv svome vlastitom narodu. Opijeni svojim strastvenim i privremenim uspjesima svoga gospodara, u vremenu najtežih iskušenja našega naroda, vjerovali su da će izbjeći Narodnom sudu. Prevarili su se. Herojska borba naroda urodila je plodom. Okupator je iz drniške krajine istjeran. Došlo je doba da svak položi račun pred sudom vlastitog naroda,a narod će znati da izreče prevednu (pogreška u tekstu) presudu. Nijedan narodni izdajica neće izbjeći kazni. PRESUDA JE IZVRŠENA ( netko je naknadno olovkom upisao datum 18. XI. 1944.) VOJNI SUD OBLASTI VIII. KORPUSA - VIJEĆE PRI KOMANDI KNINSKOGA PODRU»JA «. Iako na ovom papiru koji mi je trenutno dostupan nema potpisa, koliko se sjećam presudu je donio sudac Mandić.

    Za jedan dan iskopali smo veoma mnogo zemlje, pazeći da ne uništimo tragove. Pretpostavljali smo da bi Joso Barišić za koga se sumnjalo da je naknadno na istome mjestu pokopan, mogao biti na samoj površini. To nam nije dozvoljavalo brzi rad. S grupom momaka iz Kričaka:Ivicom Jerkovićem, Mladenom Ponošom, Boškom Bilićem i sada već pokojnim hrvatskim junakom i potomkom ubijenoga Jose Barišića, Ivicom Barišićem Imbrom, bio je i Tome Ćurković, drniški postolar, čiji je otac strijeljan u grupi. Molio sam ga da ne sudjeluje u iskopavanju jer sam vidio koliko je potresen, jer mu je sve to odvijalo stari film obiteljske tragedije, gdje je grupa komunističkih nasilnika ubila čovjeka i opljačkala mu kuću, ostavljajući udovici devetero nedorasle i gladne djece. Poslušao me, ali se veoma brzo ponovno vratio. Prvog dana iskopavanja nismo našli ništa. Prešli smo bili već gotovo dva metra dubine, ali nismo nalazili nikakvih tragova. Posumnjao sam da se možda ne radi o triku i da nisu možda ubojstva izvršili na nekom drugom mjestu, a ljudima ostavili prazan grob kao zavaravanje.

    Već prvog dana ponovno je iskopavanje odjeknulo kao bomba. Iako je groblje bilo daleko od Grada znatiželjnici su čitavo vrijeme navraćali. Znao sam da ponovno neće biti mira. Kad sam upozorio na šutnju i zamolio da ne šire glasove o iskopavanju, Rudi Lilić, dugogodišnji starogradiški robijaš, rekao je da je već nazvao Kalina u Zadar i da mu je sve već «ispsovao». Kalin je po svim pokazateljima jedan od glavnih ubojica koji je bio u izvršenju jednog i drugog strijeljanja. Pravo mu je ime bilo Nikola Kojundžić, a Kalin nadimak. Bio je dugo u općinskim službama, a tijekom vremena iz Drniša se odselio u Zadar.

    Drugog sam dana dugom željeznom šipkom izvršio sondiranje. Nakon samo metar dubine pojavio se prostor bez otpora. Po tomu sam znao da je to ipak grob i da su strijeljani stvarno tu. Za svaki slučaj napravili smo sondu dvadesetak centimetara široku i već ubrzo došli do prvih kostiju.

    Sve se nije odvijalo bez problema. Nekoliko dana nakon otvaranja groba jednog me jutra rano probudila gospođa Bepina Mijić, starica koja je nekada bila zaručnica jednomu od ubijene braće Lovrić. Obavijestila me da su protekle noći u kasnim ponoćnim satima trojica «ubojica» obilazila oko drniške župske kuće. Rakla mi je njihova imena i prezimena i upoznala me koju su ulogu imali u svim poratnim zbivanjima. Njihova su mi imena bila već poznata i ovdje ih ne želim iznijeti iz već navedenih razloga. Dvojica od njih nisu živjeli u Drnišu nego u drugim gradovima. Što su htjeli i zašto su se okupili nikada nisam saznao. Iako je gospođa Mijić upozorila da se dobro čuvam jer me namjeravaju ubiti, u to nisam povjerovao. Za takvu vrstu ubojstva treba imati hrabrosti: to su ipak samo već ostarjeli «lešinari» koji nisu imali niti toliko snage koliko je potrebno potegnuti obarač na revolveru. Zato nisam svemu pridavao posebnu pažnju. Više me zanimao susret s takvim ljudima da upoznam kako izgleda ubojica kad mu javno razotkriješ zločin, nego što me plašila njihova zla namjera.

    Shvatio sam ipak da ne smijem olako svemu tom pristupati i da je čitav niz ljudi u svemu ovom problematičan. Zato sam narednih dana otpustio sve momke koji su mi pomagali, ne navodeći razloga zašto to činim. Radi sigurnosti, da ne uplićem suvišan broj ljudi i tako ih vjerojatno dovedem u opasnost, odlučio sam čitav posao obaviti sam. Danima sam iza toga šaku po šaku zemlje izbacivao kako bih sačuvao položaj leševa. Vremenom se smanjio broj znatiželjnika. Pokatkad sam čitav dan ostajao sam, s rijetkim posjetiteljima. Jedino me stalno posjećivao i bio uvijek na usluzi sakristan Joso Mihaljević.

    Kad sam oslobodio gornji sloj zemlje shvatio sam da će biti nemoguće razdvojiti pojedinačne leševe. «etrdeset i šest godina naslagani jedno na drugo, kad je meso istrunulo i kad se pod teretom velikog, na grob navaljenog kamena sve sleglo, nije više bilo moguće razlikovati kostiju. Sva su tijela bila stala na samo pola metra dubok prostor groba. Odlučio sam brzo ih izvaditi bez velikih i temeljitih ispitivanja.

    Pojedince sam ipak mogao prepoznavati. Fra Žarka Careva prepoznao sam po habitu koji se veoma dobro sačuvao pod vratom. Na sebi je radi zime imao i fratarski plašt. Ležao je glavom okrenut nebu, metkom probijene glave. Imao je zlatni zub. U malom džepu od habita našao sam mu sačuvane naočale bez jedne nožice i nekakav smotak papira koji nisam mogao razviti od opasnosti da pukne i da se raspadne. Ruke su mu, kao i svim ostalim žrtvama bile na leđima vezane bakrenom žicom koja se u ono vrijeme upotrebljavala vjerojatno za električne vodove. Žica je tako dobro stezana da je morala prodirati do kostiju, jer sam pojedine žice jedva uspio skinuti s kostiju, a neke od žrtava bile su vezane i za noge. Za pasom je nosio krunicu od koje sam našao nekoliko sačuvanih zrnaca.

    Lako sam prepoznao i dvije žene: Anku Šarić ili pravim imenom Anku Alfirević, jer je pod prvim imenom bila posvojena, i Mariju Lalić. Marija Lalić bila je bačena glavom prema dnu. Noge su joj stršile do vrha. Njezina se odjeća dobro sačuvala, ali je u dodiru sa zrakom odmah poput praha nestala. Imala je prsten od zahrđala metala i jednu zlatnu naušnicu. U njezinoj blizini bila je i kožnata torba, čiji se dio dobro sačuvao. Kraj njezina tijela našao sam mali zrakoplov koji je vjerojatno služio kao vrsta ženskog broša. Imala je cipele koje su bile dugo uz nogu, zavezane dugom podvezom.

    Druga žena, Anka Šarić, koju je bio kao svoje dijete posvojio trgovac Roko Šarić, strijeljan također u istoj grupi i za koju se govorilo da je bila izuzetno lijepa i da su je, kao i Mariju Lalić te večeri razulareni partizanski divljaci po redu silovali, ležala je također potpuno nasađena na glavu.Glava joj je bila točno pored glave fra Žarka Careva, licem u zemlji i rukama koje su zavezane na leđima. Noge su joj bile potpuno razdvojene, s dubokim cipelama i sačuvanim podvezicama. Na ruci je imala zlatni prsten i dvije zlatne naušnice. Njezina odjeća nije sačuvana. Vjerojatno je imala nešto laganoga na sebi što nije izdržalo godine truljenja ili su je poslije silovanja možda i golu bacili u jamu.

    Po jednom se znaku mogao raspoznati i Aleksa Jović, pravoslavac, koji je s tom grupom strijeljan. Bio je veoma religiozan čovjek i nikada se nije rastajao od Biblije. Nju sam našao u džepu njegova kaputa. U početku sam mislio da je neka mala ženska torbica, vremenom uništena i neprepoznatljiva, ali kad su mi rekli da se nikada nije rastajao od Biblije, zaključio sam da je to bila Biblija u kožnom uvezu. Nije se sve nađene stvari moglo lako sačuvati. Samo nekoliko minuta susreta sa zrakom i već bi se sve pretvaralo u siv pepeo.

    Po nađenim stvarima grupa strijeljana u Badnju nije bila opljačkana. U džepovima su ostali predmeti. Našao sam nekoliko prstenova, nekoliko ukrasa, tri tabakere u kojima se sačuvao duhan, jedan srebrni upaljač, nekoliko naočala i čitav niz sitnica. Svi su osim dviju žena imali teške vojničke cokule, veoma dobro sačuvane. Nekolicina je imala također dobro sačuvane zimske kapute. Nekolicina lubanja imala je rupu od metka, ali većina nije. Većina lubanja bila je napuknuta. To otkriva da su nekolicina poubijana udarcima u glavu. U grobu sam našao veoma malo kugli od metaka iako sam pazio da svaki detalj pronađem i provjerim. Nekoliko metaka ispaljenih iz talijanskih «parabela» oštetilo je okolne kamene spomenike.

    Kad sam sve kosti prenio u crkvu i kad sam očistio grob od suvišne zemlje, uz pomoć Jose Mihaljevića, Josipa Bitunjca i mladića napravio sam konstrukciju novoga groba i za nekoliko dana nalio betonsku ploču. Time su bili ispunjeni osnovni uvjeti da se za nekoliko dana mogu u grob dostojanstveno sahraniti sve dotad iskopane žrtve komunističkog terora. Imao sam namjeru pronaći i drugi grob s «Kaluna» i petoricu preostalih žrtava dostojanstveno sahraniti u groblje. Nova događanja, nažalost, nisu mi to dopustila.

    U dogovoru s pomoćnicima fra Josipom Mandarićem i fra Ivanom «ugurom i uz pomoć nekolicine fratara koji su mi savjetima stajali na raspolaganju, napravio sam plan samog obreda sahrane. Prema već ranije napravljenom planu trebalo je svečanu sahranu napraviti u nedjelju 18. 11. 1990. Nastojali smo da to bude najbolje i najdostojanstvenije što se može. Htio sam na obred pozvati kardinala Franju Kuharića. Zbog toga sam se s njime susreo u njegovu uredu u Zagrebu. Poziv uz ispriku nije prihvatio jer nije mogao napraviti iznimku: tih dana ljudi su otvarali masovne grobnice komunističkih zločina posvuda u Hrvatskoj. Kardinal nije mogao svugdje: onda je odlučio ne ići nigdje. I pored odbijenog poziva više od sat vremena raspitivao se za žrtve i pažljivo slušao sve što sam mu ispričao o poratnim godinama u Drnišu. Iz opravdanih razloga obredu nije mogao biti nazočan ni naš biskup Srećko Badurina. Pozivu se odazvao sada već pokojni provincijal fra Šimun Šipić.

    Najava takve vrste sprovoda nije ostala bez negativnoga odjeka. Dio ljudi u Općini nije se slagao s iskopom žrtava iz jednostavna razloga što je sjena sumnje padala na čitav niz imena. Stare je komuniste takvo nešta dovodilo do ludila. Ipak su morali šutjeti. Dio ljudi smatrao je da sprovod takve vrste treba obaviti tiho, bez buke i prevelike javnosti. Zato je savjetima takve vrste vršen pritisak da od svega odustanemo i da izostane javni sprovod gradskim ulicama. Većina ljudi ipak je bila za potpunu javnost i javni pokop. Na dobronamjerno upozorenje da bi bilo bolje ne uznemiravati duhove, osjećajući da govori u ime pretjeranih drniških «trežvenjaka», poznatih mi i iz drugih prilika, odgovorio sam podpredsjedniku Općine g. Petru Škarici: Ubojstva su bila javna. Zločinci su javni i imena im uglavnom znaju svi Drnišani. Sprovodi se u Drnišu vode javno gradskim ulicama. I ovaj će sprovod biti javni. Ako to Općina zabrani prekršit ću odredbu, jer mi je važnije dostojanstvo ubijenih fratara i ostalih žrtava komunističkog zločinstva nego mir zločinaca. Kad sprovod završi dođite me uhapsiti. Prije toga, nemojte prilaziti. Sve je ipak završilo u polušali.

    Predsjednik Općine Joško Odak bio je na mojoj strani i podržavao je potpunu javnost. Predsjednik općinskog odbora HDZ-e Ante Dželalija također. Zaključili smo da se nemamo više koga bojati i da ne postoji bilo kakav razlog zašto se sprovod ne bi obavio javno. Što nekima ne odgovaraju ovakve javnosti to je njihova stvar. Dogovorili smo se da će Odak kao predsjednik Općine održati govor, a Dželalija kao pročelnik stranke na vlasti.

    Uspostavio sam kontakt i s pravoslavnim svećenikom iz Drniša, Slavkom Zoricom. Budući da se u grupi nalazio veoma religiozan pravoslavac i da su komunisti vodili glavnu riječ u ubojstvima, bilo nam je u interesu da se pokrene totalno hladan odnos među Crkvama. Upućujući mu poziv da sudjeluje zajedno s katolicima u obredu pogreba, htio sam mu uputiti poziv da konačno počne svoj narod učiti da mu je Hrvatska domovina i da druge domovine nema. Nije se odazvao pozivu iako je bizantinski vješto, općim izrekama govorio kako je sve to dobro i da se ljudi moraju zbližavati. Kasnije mi je postalo jasno zašto: znao je do u tančine namjere Srbije i provodio je kao povjerenik velikosrpsku politiku. Ona se nije uklapala u ponuđeni ekumenizam. Zato i nije mogao ništa ponuđenoga prihvatiti.

    Dan prije svečanog sprovoda u napravljen smo grob prenijeli sve posmrtne ostatke pobijenih. Već ranije pozvao sam sve obitelji pobijenih da se jave i da sudjeluju u obredu sahrane. U subotu 17. 11. većina mi se članova obitelji pobijenih javila i stavila na raspolaganje. Htjeli su mi i novčano pomoći, ali to nisam smatrao potrebnim. Pojedine žrtve nisu više imale nikoga od roda pa im nije imao tko ni doći. Jedna od starica, majka umorenog Josipa Tošića, potpuno iznemogla od godina, dovežena je samo na groblje u pratnji bolničkoga osoblja.

    Obred smo pripremili u župnoj crkvi Gospe od Ružarija kao uobičajen sprovod. Napravljen je veliki drveni križ. Na križ su bile prikovane bijele drvene pločice s ispisanim imenima žrtava. Pred oltarom smo postavili trideset velikih svijeća, od kojih je svaka simbolizirala jedan uništeni život. Svijeće su po planu trebali do groblja nositi članovi obitelji pobijenih. Svaka je svijeća bila ukrašena vrpcom od crne tkanine.

    Započeli smo oko 14 sati. Za oltarom se našlo dvadesetak svećenika predvođenih fra Šimunom Šipićem. Oko nešto više od tisuću ljudi stislo se u župnu crkvu. Obred smo započeli «Requiemom» što ga je uz orgulje pjevao crkveni zbor. Najbolje i najdostojanstvenije što sam mogao i znao, pročitao sam ime i prezime žrtava, moleći da se upali njihova svijeća, pridodajući ovoj tridesetorici mrtvih imena znanih i neznanih iz brojke osam stotina, što su ih komunisti u svojoj strahovladi u Drniškoj krajini pobili. Provincijal Šipić održao je propovijed. Po završetku obreda održali su kratke govore g.Odak i g. Dželalija. Po završetku mise, s križem na čelu, duga se povorka uputila gradskim ulicama prema groblju u Badnju. Križ s imenima poginulih i upaljene svijeće kao simbol imena žrtava ponijela je u redovima po četiri rodbina pobijenih. Mirno, lagano i dostojanstveno kolona je prošla gradom i istim se dostojanstvom našla u Badnju.

    Za vrijeme povorke nisam vidio ni jednoga čovjeka na ulici niti jednoga jedinog otvorena prozora. Vjerojatno su se ljudi bojali: očekivali su bilo kakve napade, provokacije ili nešto sličnoga. Nije se dogodilo ama baš ništa. Putem do Badnja obavijestili su me da se predsjednik izvršnog vijeća Općine g. Smiljan Reljić u emisiji «Radio Drniša» u 13.00 sati ogradio u svoje i u ime Izvršnog vijeća općine od svega što se događa. Nisam slušao emisiju, a nisam se, kako sam to predstavnicima Općine i ranije rekao, uopće htio osvrćati na suprotna mišljenja. Odgovorio sam da se Smiljan ni Općina nemaju od čega ograđivati jer ovo radi drniški župnik, a ne Općina. 

    Na groblju u Badnju okupilo se veličanstveno mnoštvo. Grobu se nije moglo prići od vijenaca, cvijeća i svijeća. Prema procjeni bilo je najmanje dvije tisuće sudionika. Suze, uspomene i konačno pali teret nepokopanih očeva, djece ili drage rodbine završio se u prvi zimski sumrak pjesmom «Kraljice neba, raduj se». Sin pokojnoga postolara Ćurkovića Zvonimir Ćurković nije izdržao izazovu. Uzbuđeno je i poluplačno prozvao zločince njihovim pravim imenom, govoreći da se ni njihova imena neće zaboraviti. Ništa se drugo nije dogodilo i sav se obred završio mirno i dostojanstveno.

    Medijsko praćenje događaja otvorilo je nove mogućnosti za nastavak razotkrivanja komunističkih zločina u Drniškoj krajini. Nekoliko dana iza pokopa pismom mi se javio jedan gospodin iz Slavonije, komu iz opravdanih razloga izostavljam ime. On svjedoči o zločinu koji se dogodio na prostoru sadašnjeg vojnog objekta u Trbounju. Piše da je kao trinaestogodišnji dječak čuvao ovce na tom prostoru. S društvom ili sam, često bi silazio u takozvanu «šahtu» rudnika boksita u Trbounju. Sišao je tako i u prijepodnevnim satima, po sjećanju je to moralo biti 11. 11. 1944. «Šahta» je bila puna ubijenih, koji su još hroptali. Posvuda se vidjela krv, kose i zubi. Dječak je doživio šok i pobjegao. «uo je da netko za njim trči i da mu viče da stane. Dječak nije stao nego se izgubio u grmlju, da bi nakon nekoliko sati došao kući. U međuvremenu jedan od ubojica ili svjedok ubojstava došao je do dječakove kuće i raspitivao se gdje je dječak i da li je on čuvao ovce u kršu pored «šahte». Bio je iz sela Trbounja i tadašnji dječak, a sada gotovo šezdesetogodišnjak poznaje mu ime. Majka je materinskim instinktom osjetila da se nešto krupno dogodilo i slagala da nije njezin dječak kod ovaca. Kad se prestrašen i u šoku pojavio i kad je prestrašenoj materi rekao što je vidio, majka ga je isti tren sakrila i žurno poslala rodbini u Slavoniju. Znala je tko je ubojica i shvatila da će dječak biti ubijen sazna li se ikada što je vidio. Imao je sreće: ostao je živ, ali se desetljeća dugo nije smio povratiti rodnoj kući, ostajući živjeti u jednom od slavonskih gradova.

    Ovo svjedočanstvo stavlja u sumnju istinitost govorenja da su uhapšeni muškarci iz Badnja odvedeni kamionima u Ervenik i bačeni u jamu. Badanjski su muškarci stvarno uhapšeni 10. 11. 1944. i odvedeni u nepoznato. Budući da se njihov nestanak poklapa s događajem u «šahti» rudnika u trbounjskome kršu, vjerojatno su pobijeni iste noći s 10. na 11. studenoga, te ih je tadašnji dječak i mogao vidjeti izmasakrirane. Komunisti su namjerno izmislili Ervenik kako bi zametnuli tragove, a stvarno su ih pobili tamo gdje im je bilo najbliže. Razlog takvoj pretpostavci jest i to da za tako dalek put do Ervenika nisu imali ni dovoljno goriva za kamione, iako su imali i praksu da zatvorenike iz jednoga kraja ubijaju u nekom drugom kraju. Ovomu u prilog govori izjava fra Julijana Ramljaka da je u prvim danima dolaska komunista u Drniš, a poslije pada Mostara u komunističke ruke, kroz Drniš preko mosta prevežen kamion «pun časnih sestara i fratara iz Hercegovine» koji su navodno bačeni u jamu u Mratovu, u blizini Oklaja. U ovo vrijeme izvršen je pokolj nad žrtvama Miljevaca i nad žrtvama Siverića.Za obadvije se grupe također tvrdilo da su bačene u jamu u Erveniku, ali tajni grobovi poput trbounjskoga mogu pokazati i drugo: ubijani su tu gdje su komunisti našli za najprikladnija. Kad se pruži prilika i ako se nađe netko tko će do kraja razjasniti sva ova ubojstva i stradanja, mrtvaci iz «šahte» trbounjskog rudnika boksita moći će dati pravi odgovor. Meni je to bilo nemoguće jer se u Trbounju nalazila kasarna nekadašnje jugoslavenske vojske. Svjedok iz Slavonije moći će također mnogo više reći.

    Pored ubijenih Hrvata, jer su žrtve uglavnom Hrvati, sa Srbima u grupama samo radi prikrivanja namjere da se Hrvate desetkuje, u Drniškoj su krajini stradale stotine njemačkih vojnika. Poslije zarobljavanja jednostavno su bez ikakva suđenja pobijeni. Grobovi im se nalaze posvuda u krajini, posebno iznad Siverića i u kraterima velikih avionskih bombi u Badnju. Imali su metalne medaljone s ispisanim osnovnim životnim podatcima. Nekolicina Hrvata potajno je skupljala takve medaljone, nadajući se da će ih prije ili kasnije moći predati obiteljima pobijenih vojnika. Pedeset godina nije im se pružila prilika. Najteži zločin nad razoružanim vojnicima dogodio se u samome Drnišu. Partizani su ih gole uveli u protuzrakoplovno sklonište na mjestu koje se zove «Mijovića podvornica», a zatim minirali ulaz. Morali su danima umirati u groznim mukama. Dugo vremena nitko se nije usudio približiti mjestu zločina. Broj vojnika nije siguran. Datum same pogibije također se ne može provjeriti  Govorilo se o broju petsto, ali se nema gdje provjeriti. Vremenom su komunisti, znajući da je lako odgrnuti ulaz u sklonište i vidjeti zločin, pri gradnji nogometnog igrališta navezli na ulaz veliku količinu zemlje.

    Ni jedan od ubojica dosada nije progovorio i nije pokušao reći pravu istinu. Potreba hrvatskog jedinstva spasila ih je suočenja s njihovim zločinima. Inače, zaslužili su, ako ništa drugo, ono da propjevaju istinu, jer oni je ponajbolje znaju i nikada je sami neće zaboraviti. Mnoge od njih poznajem i osobno: živi su i barem navani nisu previše u pokajničkoj koroti.

    I grob njemačkih vojnika imao sam namjeru otkopati i razotkriti njegovu tajnu. Stupio sam u vezu s njemačkim konzulatom u Zagrebu i usmeno ih obavijestio o mjestu pogibije njihovih ljudi.Trebao sam pismeno izvijestiti konzula i s njime se susresti, ali se sve izostavilo zbog novih drniških zbivanja. Poslije prvih srpskih barikada, i krvavog ustanka protiv Hrvatske države, kad su nizovi novinara navraćali u Drniš, mnoge sam od njih odvodio na mjesto zločina govoreći im što su to komunisti, a što Srbi. Nisam međutim, imao više mogućnosti dovršiti započeto. Dolazak novog rata zapriječio je iskopavanje starih žrtava. Nadam se da će netko, odlučan i uporan, jednom u slobodnom Drnišu razotkriti sve tajne nečasnih razbojstava, grobova i terora: komunista ili Srba pod plaštem komunista: svejedno.

    Ovaj je napis pogled na novija zbivanja u Drniškoj krajini, gledana očima franjevca, župnika i svjedoka pojedinih događaja.Nastao je na temelju pričanja desetaka ljudi i onoga što sam mogao iz otkopavanja grobova doznati. On se ne nameće kao povijest, nego je samo građa za povijest, koju će netko novi, pripajajući je svim drugim vjerodostojnim izvorima, jednom pretvoriti u povijest. Ovo je i nagovor da takvo nešto netko i napravi.

    Za nama je ostalo sada teško razdoblje drniške Golgote, onako kako sam je pročitao i čuo. Svaka nadopuna i svako novo svjedočanstvo bit će pripomoć u rasvjetljenju povijesti duge, teške, ali ponosne i «nepokorive « Drniške krajine.

     

     

     

     

    TREĆI DIO

     

    KRONIKA ZBIVANJA OD LISTOPADA 1988. DO STUDENOGA 1991.

    VEZANIH ZA DRNIŠ S POLITI»KOG, VJERSKOG I POVIJESNOG

    GLEDANJA

     

     

    1. Uvod

    1. Za Drniškog sam župnika došao poslije trogodišnje kapelanske službe u župi «St. Gabriel» u Münchenu u Njemačkoj, ne sluteći pred kakvim vremenima stojim i što će me sve upravo u Drniškoj krajini zadesiti. Župu sam zapisnički primio od fra Mirka Klarića, dotadašnjeg župnika 19.08.1988. u nazočnosti don Veljka Jadronje, biskupskog delegata iz Šibenika. Po Biskupovu naređenju Drniškoj sam se župi predstavio na prvu nedjelju nakon primopredaje. Drnišani su me poznavali kao svoga bivšeg kapelana, te im nisam bio nov. Jedino su me djeca čudno gledala, ne znajući smiju li se i nadalje sa mnom igrati, jer je riječ «parok» djeci pretajanstvena. Glasovita «Josipa» nije izdržala: «Šta si se posilio, sad kad si parok». Tako je rekla.

    21. kolovoza predstavio sam se Drnišanima kao župnik, najavljujući program «svoga rada». Sa mnom je tog dana iz zadarskog odmarališta «Borik» došlo pedeset četvero Nijemaca, kojima sam kao kapelan njemačke župe organizirao ljetovanje. U crkvi je nešto radi ljeta i kupanja, nešto radi vrućine, a nešto jer smo u Drnišu, bilo malo svijeta. Njemačka mladost nije mogla razumjeti zašto se toliko radujem povratku, ostavljajući uhodan rad u kojemu je poslije duge anarhije ušao red, a dolazim u mali gradić koji nije kadar niti napuniti tako malu crkvicu kakva je drniška. Crkva Sv. Gabriela, gdje sam radio, imala je oko osamdeset metara dužine, pa se Nijemcima činila svaka manja crkva igračkom.

    2. Da bi se istinski razumjelo sve što se u Drnišu i oko njega zbivalo, pokušat ću precizno odrediti političku stvarnost toga vremena onako kako je se sjećam, nastojeći iznijeti čitav niz detalja, u nakani da ih pružim kao građu za sistematsko proučavanje povijesti Drniške krajine u jednom izuzetno teškom, krvavom, tragičnom i ponižavajućem vremenu.

    Kraj 1988. godine donosio je «nove vjetrove» od kojih je najvažniji donosio nagovještaj slobode Istočnoj Europi, gdje se izgled i opstanak «željezne zavjese» zbog mnoštva razloga već bio dobrano uzdrmao. Već tada moglo se slobodnije razgovarati i slobodnije negodovati na stvari oko nas. Ali zamisliti da uskoro neće biti Jugoslavije, Sovjetskog Saveza, komunističke diktature u Rumunjskoj, Albaniji: da uskoro neće biti komunizma niti njegove diktature: to je u to doba bio samo san.

     

    2. Listopad 1988.

    1.Ovo je doba kad od važnijih događanja u svijetu na čelo «Prezidija» Komunističke partije Sovjetskog Saveza dolazi Mihail Gorbačow. U «ileu je nakon mnogih i teških političkih borbi svrgnut s vlasti diktator Pinochet. Posvuda se u Istočnoj Europi osjeća zatišje pred olujom. Naslućujući promjene u Jugoslaviji engleski lordovi strahuju za svoju tvorevinu. Predsjednik «Europskog parlamenta», Lord Plomb izjavljuje da Europa «želi jaku Jugoslaviju». (SD, od 6.10. 88.).

    2. Jugoslavija je već tada u dubokoj krizi koju karakteriziraju tri ključna trenutka: Kosovo na kojem Albanci žele izmaknuti srpskoj hegemoniji, srpski predsjednik Milošević koji je poslije praktičnog puča izmakao liberalnoj liniji srpskih komunista u stilu Latinke Perović i Marka Nikezića, te traži «čvrstu»liniju i glasovita «Hrvatska šutnja».

    Žarište krize navodno je u «Srpskoj ugroženosti» jer navodno se pod pritiskom Albanaca svakodnevno «iseljavaju» Srbi. Kako ćemo kasnije vidjeti, to je dobro smišljen scenarij nepostojećeg «Memornanduma Srpske akademije znanosti i umjetnosti», napravljenog kao uvod za konačno stvaranje «Velike Srbije». Milošević je postavljen kao najpovjerljivija osoba srpske politike da zamišljen plan provede u djelo. Samo nekoliko godina ranije potpuno nezamislivo, sada se napada Tita kao krivca za stanje u državi. Srbi ga počinju napadati radi «konfederativnog» ustava iz 1974., koji je Srbiju navodno razdijelio na tri dijela, pri tom misleći na Vojvodinu i Kosovo, kao sastavne dijelove Srbije, iako su Srbi u Vojvodini posljednji doseljenici iz vremena «trgovanja prasadi» i iako posebno Vojvodina nikada nije pripadala Srbiji niti je Srbija kad njome vladala. Hrvatski komunist Stipe Šuvar političkim govorima brani Jugoslaviju, izjavljujući da će «Jugoslavija ostati - nova i neće se stvarati nikakva ni treća ni četvrta» (SD, 6.10. 88.). U to doba traje 17. sjednica C (entralnog)K(omiteta) S (aveza) K (omunista) Jugoslavije, na kojoj se već nagoviješta prisilni odlazak nekih političkih moćnika. U Novom Sadu održan je miting 6.10. 88. na kojemu 50 000 okupljenih Srba traži ostavku pokrajinske vlade, dajući joj «sat vremena» za ostavku. Nešto se slično događa i u Crnoj Gori, ali tada čvrsto crnogorsko čelništvo silom rastjerava mitingaše i nakratko uvodi red. Posvuda se po Srbiji održavaju «mitinzi solidarnosti» koji traže «gušenje kontrarevolucije» na Kosovu. Mitinzi su održani u Kragujevcu, Zrenjaninu i Preševu. U Kragujevcu 200.000 Srba traži kazne za «sve koji ugrožavaju integritet, slobodu i nezavisnost Jugoslavije». Ovaj je miting rastjerala policija. Na novome mitingu u Novom Sadu, što će ga kasnije prozvati «jogurt revolucijom» oko 100.000 Srba smijenit će njima nepoćudno pokrajinsko čelništvo i dovesti Srbe poslušne Miloševiću. Pokrajinsko vodstvo Vojvodine pod pritiskom će 7.10. dati kolektivnu ostavku.

    Titogradski miting, poslije redarstvenog posredovanja, ponovno je okupio prosrpske snage na prosvjed, na kojem se govori o krajnjoj bijedi i napada se na «birokraciju». Srpsko vodstvo održava 12.10. svoju sjednicu na kojoj traži smjenu albanskih političara Kolja Široke, Azema Vlasija i Svetislava Dološevića.

    Predsjednik je tadašnje Jugoslavije Raif Dizdarević koji tvrdi da «smo svi odgovorni za sudbinu Domovine». Razdor između Slovenije i Hrvatske s jedne, te Srbije s druge strane sve se više produbljava. Srbi tvrde kako «nitko ne može razjediniti slovenski i srpski narod». Slovenci u svome predstavniku Kučanu nastoje izmaknuti bratskom srpskom zagrljaju prije nego se uguše. Zato Kučan upozorava da se jednom srušeno povjerenje među narodima teško i dugo obnavlja. Srpsko vodstvo na svojoj sjednici polovicom listopada žestoko optužuje Josipa Broza za sve nastale nedaće, tražeći preispitivanje njegova djelovanja. Kninski im se Subnor ( savezno udruženje boraca narodno-opslobodilačkog rata) suprotstavlja, ne dozvoljavajući da im netko «blati maršala». «Maršal» je u svakodnevlju počeo polako trunuti, izazovima i provokacijama, primjerice je u Sarajevu moderna glazbena grupa na početku svoga nastupa izjavila: «Crko maršal. Svoga nemamo, tuđega nećemo.» Maršal je marka električnog pojačala, ali je aluzija upućena Brozu.

    Srpska pravoslavna crkva nosa kosti cara Lazara po Srbiji nastojeći ih donijeti i u Hrvatsku i Sloveniju, ali uskoro će naići na prepreke. U sprezi sa srpskim komunistima, pravoslavci iz Srpske crkve uhodavaju scenarij «srpske ugroženosti», zazivajući «Svetoga Savu» na svim mitinzima za pomoć Miloševiću.

    3. Hrvatska za sve to vrijeme «šuti». Srbin Stanko Stojčević šef je Partije, Anđelko Runjić šef je Sabora, a Šuvar se nalazi u CKSKJ u Beogradu. Hrvatska slavi komunističke blagdane. Tako se u Splitu proslavlja 45. godišnjica «8. dalmatinskog korpusa NVJ. Izabrano društvo: Anđelko Runjić, Andrija Božanić, –uro Alfirević, Bruno Vuletić, Ante Kranjac, Grgo «ičin-Šain, Josip Šperac, Tihomir Vilović, Stevo Opačić, Bogdan Stupar, Bogdan Pecotić i Milan Rako: još uvijek smatraju da je to «na ponos «revoluciji i Dalmaciji». Prisjećanja radi «8. korpus» učinio je mnoga nedjela u Drnišu tijekom kraja 1944., a Andrija Božanić jedan je od visokih čelnika zloglasnog korpusa. Društvu nedostaje Vicko Krstulović, koji je nekoliko dana ranije umro u Splitu. Njegova je sudbina jako čudna: velikom komunističkom idealisti «njegovi» su objesili sina Maksa Krstulovića, a onda ga svečano pokopali u Splitu, slaveći ga kao kipara. Pričalo se da je ubijen jer je ocu ukrao povjerljive dokumente i zaprijetio da će ih objaviti u inozemstvu, ali ga je «tajna služba» pretekla i udavila.

    Hrvatska javnost pokazuje ogorčenost na šutnju svoga čelništva. Svjestan situacije, Anđelko Runjić, umjesto političkih odgovora Srbiji i jasnog stava naspram bjesnećeg srpskog nacionalizma, Hrvatskoj nakon «Dnevnika» recitira svoje pjesme. Sve je po Runjiću jasno: «Hrvatska je uvijek, pa i sada kad je riječ o ustavnim promjenama, za Jugoslaviju samoupravljanja, socijalizma, nacionalnih sloboda, ravnopravnosti i nezavisnosti...» Izazvano svojim javnim mnijenjem, gdje iz prosvjeda lete «spomenici» u zrak kao što je odletio onaj u Trogiru 15.10. 88., CKSK Hrvatske daje odgovor: «Jugoslavija se ruši po scenariju». Hrvatski komunisti odlučuju se aktivnije angažirati na Kosovu. Odlučuju se za «46 privrednih projekata» koje će tamo podići. Što Zagora propada to im nije ni padalo napamet.

    Krizu pojedinci kao Veljko Kadijević pokušavaju riješiti uvođenjem «izvanrednih mjera», ali se Slovenci žestoko protive. Crnogorci  još slobodno odgovaraju Srbima: zbog čudnih emisara i još čudnijih poruka.

    Komunisti drže 17. sjednicu CKSKJ i na njoj se vode žestoke rasprave. Od Hrvata tamo su veoma aktivni Ivo Družić, Stipe Šuvar i viceadmiral Petar Šimić. Crnogorac Vukašin Mićunović izazvao je velike simpatije. Milošević tjera svoj «tvrdi stav» zbog čega mu mnogi zamjeraju. Tu je i Stevan Mirković, penzionirani general koji će kasnije biti jedan od vođa zloglasne partije «Pokret za Jugoslaviju». Na sjednici se Šuvar i Jože Slokar suprotstavljaju makedonskom komunističkom lideru Vasilu Tupurkovskom zbog izjava o «neprincipijelnoj koaliciji». Stanje se sve više komplicira tako da se Budimir Lončar već zabrinuo radi «narušavanja ugleda zemlje».

    4. Drniš se o promjenama uglavnom informirao preko vijesti, ali nije bilo nekih naročitih zbivanja. Poslije svoga povratka iz Njemačke, gdje sam se oprostio od župe 11.9. 88., zatekao me težak početak organizacije župskog i pastoralnog života, o kojemu, iskreno rečeno, nisam mnogo znao i osim dobre volje nisam imao ništa. Župski pomoćnik fra Žarko Mandarić već je tri godine u službi u Drnišu, a mladomisnik i drugi pomoćnik fra Ivan «ugura prvi put ulazi u pastoral. Odmah na početku napravili smo raspored: fra Žarko preuzima vjeronauk u 4. i 5. razredu osnovne škole, te vjeronauk u Sedramiću, Žitniću i Lišnjaku. Ujedno vodi Sedramić i Žitnić. Fra Ivan preuzima «prvopričesnike» i preuzima vjeronauk u Trbounju i Badnju, a ujedno vodi Trbounje. Ja sam preuzeo «krizmanike» sedmaše i osmaše, te sam Grad. «asna sestra Stanislava Vunić, sada pokojna, koja je smrtno stradala u prometnoj nesreći 28. rujna 1994., bila je zadužena za prvi i drugi razred osmoljetke. Raspored se uglavnom odvijao po zacrtanom planu.

    U župi sam naslijedio gradilište crkve u Kričkama i ona je u naredne dvije godine bila moja velika preokupacija. Ograničenih novčanih sredstava, morao sam se oslanjati na vlastite snage i na pomoć Kričana koji su u početku sa sumnjičenjem, a kasnije sa sve većim oduševljenjem doprinosili radom da se crkva sagradi. Sumnjičili su me radi velegradske «gospoštine» ne vjerujući da znam i želim raditi i predvoditi teške fizičke poslove.

    Pored radilišta u Kričkama preko «Centra za kulturu» komu je direktor bio Ante Vukušić, država je obnavljala niz potresom oštećenih crkava u drniškoj i kninskoj krajini. Crkve nisu bile toliko oštećene, koliko je trebalo hrvatskim komunistima zbog višedesetljetne nebrige i ignoriranja Crkve, te su se sada, kad su zapuhala «nova vremena», htjeli na jedan način iskupiti. U župnim prostorijama stoga su se veoma često u ovo doba održavali radni sastanci. Radove je sa strane Crkve nadgledao fra Ivan Buljević, ekonom Provincije u suradnji s ing Ivom Sorićem, stručnim nadglednikom svih radova. Pored Vukušića sastancima su sudjelovali općinski ili republički stručnjaci odgovorni za financije ili izradbu planova. Osim niza crkava, republika je pomagala pri obnovi samostana na Visovcu, Kninu i Karinu.

    Kod ovih gradnji fratri su morali primjenjivati «politiku». Nismo bili gospodari komu povjeriti radove, jer je «Centar za kulturu» namećao svoje radnike. Tako je trebalo da drniška građevinska udruga «Udarnik» dobije posao na Visovcu. To je bilo preopasno jer smo znali da «Udarnik» nikada sa svojim pretežnim Srbima neće ni kvalitetno, a ni vremenski dovršiti tako kapitalan i važan objekt. Fratri su nastojali da radove dobije ugledna građevinska firma iz «akovca, čije smo poslove već potajno istražili. Trebalo je «Udarniku» staviti mamac i odvratiti ga od natječaja za Visovac. Mamac se našao u crkvi Sv. Ante u Drnišu. «Udarnik» je nasjeo i dana mu je gradnja kupole nekadašnje džamije, a ««akovec» je preuzeo gradnju Visovca, što se naknadno pokazalo sasvim ispravnim. U potajnim razgovorima fratri su zaključili da se sve eventualne štete na Sv. Anti mogu lako i bez velikih troškova otkloniti, a zatreba li svu se kupolu može lako porušiti. Zato smo pustili da «Udarnik» radi na crkvi Sv.Ante «što hoće». Poslove koji su počeli nešto kasnije, vodio je stranac, Shikavi, Palestinac, drniški «zet», koji je veoma teško shvatio što se zapravo zbiva. Poslu je prionuo kao pravi profesionalac, ali osim njega nitko nije imao interesa. Radovi su se dugo otegli jer to je bila firma nereda. Već prvi dan ukrali su mu nekoliko kubika daske sami njegovi radnici. Nitko ga nije htio slušati jer su plaće bile veoma slabe i ekonomska kriza već na pomolu. Na gradilištu su radile tri žene, što me, videći im bijedu i nevolju, veoma često žalostilo. Kad su me posjećivali prijatelji iz Njemačke, preko te tri sirote žene mogao sam ponajbolje pokazati što je to komunizam.

    Ne znajući za čistu pozadinu radova na Sv. Anti i ne znajući čemu radovi uopće služe, nekolicina je drniških vjernika prigovarala, misleći da je riječ o nebrizi i nemaru. Sada mogu obznaniti istinu: jer «Udarnik» sigurno nikada više neće imati šansu nešto takvoga graditi.

    Za vrijeme radova veoma je često dolazilo do «kratkih» spojeva između kontrole i «Centra». Crkva u Badnju, iako je za njezinu obnovu bilo dano mnogo novaca, nije bila pravilno izvedena i nismo je htjeli primiti. Nekoliko je mjeseci trajao spor iako je crkva bila neophodna za sprovodne obrede, koje smo obavljali direktno na grobu. Kad smo vidjeli da se ništa neće moći učiniti jer je sav krov trebalo ispočetka obnavljati, ali i kad smo saznali da bi direktor «Centra» Ante Vukušić trebao biti uklonjen i okrivljen za neuspjeh, a na njegovo mjesto trebao doći netko od Srba, odmah smo odlučili popustiti. Stoga smo žurno sastavili u drniškome uredu primopredajni akt. Potpisao sam ga i odnio Vukušiću neposredno prije nego je počala njegova «sjednica», tako da ga nisu više imali razloga smijeniti. To smo učinili jer smo znali da ionako nećemo dobiti novac, a Srbima nismo htjeli dati nasladu da fratri ruše «svoga», a stavljaju «njihova» direktora.

    Od značajnijih događaja u crkvenom životu, bila je 4. 10. proslava blagdana Sv. Frane u Trbounju. Večer prije blagdana išao sam s grupom trbounjske djece u Velušić, gdje smo nabrali veoma mnogo bršljana. Napravili smo velike vijence kojima smo ukrasili predvorje i iskitili čitavu crkvu. Prekrasno vrijeme i Trbounje skupljeno odasvud dali su blagdanu lijep ugođaj. Sv. misu predvodio je drniški župljanin fra Jakov Begonja, tada župnik na Čvrljevu. Na večernjoj je Misi, za takozvane trbounjske domaćice, bilo oko petsto nazočnih.

    Na prvu nedjelju iza 7. 10., na Gospu od Ružarija, imali smo vanjsku proslavu zaštitnice župe. Po uzoru na njemačku Crkvu, organizirali smo «Dan plodova». Pozvali smo župljane da na blagoslov donesu voće, povrće ili cvijeće. Župljani su se odazvali te je sav glavni oltar Gospine crkve bio prepun plodova. Poslije blagoslova plodova svatko od župljana mogao je uzeti što je želio osim onoga što je sam donio. Župljanin Iviša Grcić iz Badnja donio je na blagoslov veliki krumpir, težak gotovo dva kilograma, želeći pokazati što može dati drniška zemlja.

    Početkom listopada počela je redovita Vjeronaučna godina. Na prvome radnom sastanku napravili smo raspored rada i odlučili sastajati se u punom sastavu svakoga tjedna, u sastanak uključujući i sestru Stanislavu kao pastoralnu suradnicu. Redovnu listopadsku krunicu uglavnom su predmolili fra Ivan «ugura i fra Žarko Mandarić.

    U večernjim sam satima, budući da sam se povratio u Drniš iz Njemačke, gdje sam radeći u njemačkoj župi bio prisiljen dobro naučiti jezik, organizirao «Kurs njemačkoga jezika» koji je pohađala grupa srednjoškolske mladeži. Kasnije su me poslovi u Kričkama gotovo ostavili bez slobodnoga vremena, te je i «Kurs» vremenom propao.

     

     

    3. Studeni 88.

    1. Jugoslavija dosadašnjeg tipa ne može više opstati. Zato riječ «reforma» poprima svoje sve važnije značenje. Komunistički ideolog iz Bugojna Branko Milulić, Hrvat po rođenju i po ničemu više, govori o «prijelazu u novi socijalizam». Na sjednici CKSKJ naširoko se raspravlja o reformi i najvljuje se da bi uskoro trebalo održati prijevremeni «14. kongres SKJ». Ivo Družić, relativno mladi, ali ortodoksni komunist, razgraničava nacionalizam od nacionalnog dostojanstva. Slovenac Janez Stanovnik, u to vrijeme poznat kao «čovjek velikih brkova», dao je američkim novinama interwiev koji se nije svidio komunistima. Stanovnik je otvoreno progovorio o situaciji u Jugoslaviji i stvari nazvao svojim imenom. Danima kasnije ta izjava nije se skidala iz novina niti s ekrana. 15.11. 88. ruski zloglasni general Jazov i njegova delegacija posjetili su Split gdje ih je čekala istovjetna jugodružina. Kasniji Kadijevićev tajni posjet Moskvi sada tek otkriva da se stare veze nikada nisu kidale i da je scenario «memoranduma SANU» bio dobro poznat i blagoslovljen od Rusa. Jazova su u Splitu primili Božidar Grubišić i Dragoljub Bocinov. Obojica će kasnije odigrati pozitivne uloge, odbijajući sudjelovati u pokoljima srpske soldateske pod imenom «JNA».

    2. 17.11. zasjedala je Pokrajinska vlada Kosova, već u Srpskim rukama i tražila ostavke za albanskog lidera Azema Vlasija i Kaćušu Jašari. Dan kasnije na ulice u Prištini izlazi oko 100.000 ljudi, braneći Vlasija i Kaćušu. Ni Srbi ne miruju u svojoj namjeri. 19.11. održava se «miting na Ušću» gdje se okuplja, kako Srbi kažu, milijun i tristo tisuća Srba. Na njemu je glavni govornik Slobodan Milošević koji poručuje: «Nitko ne sme da vas bije». Poslije kasnijih zbivanja, posebno nakon beogradskih opozicionih prosvjeda od 9. ožujka 1989., na Miloševićevu će se rečenicu nadodati nastavak: Osim mene. 25.11. zasjeda Skupština Jugoslavije koja proglašava «ustavne amandmane». Srbi svim silama nastoje uništiti pokrajine. Kasnije će to i učiniti. Tolika je njihova bezobzirnost da na čelu ukinutih pokrajina zadržavaju vodstvo kako bi uvijek u glasovanju imali dva glasa više. Na logično pitanje zašto pokrajine kojih nema imaju svoje predsjednike, nemaju niti potrebe da logično odgovore.

    3. U Hrvatskoj Sabor održava sjednicu na kojoj raspravlja o reformama. Hrvatska se šutnja nastavlja i narod je sve nezadovoljniji ponašanjem političkih lidera u Zagrebu. U Zadru se otkrila «afera» praćenja i doznalo se kako Partija vodi precizne obavještajne podatke o Hrvatima. Aleksandar Tijanić, četnik iz «lekcije o Jugoslaviji» jedan je od novinarskih duhova koji lebde Hrvatskom. Njegov kolega Miljenko Smoje obilazi Dalmaciju, pišući gdje ima vina, gdje rakije, a gdje se peku janjci. Usput traži Jugoslaviju koja mu se počela polako gubiti. Imao je običaj navraćati u «pastoralni pohod» župama, pišući o župnicima, jasno, ono što ga je bilo volja. Smojin napis «Gdje je vrag odnio gvardijana» nekima je bio smiješan, a nekima i nije. Zato svim svećenicima i nije bio «drag gost». U to je doba naišao na nekoliko župnika koji su mu znali dati «primjeren» odgovor. U Drniš se nije usudio ni doći jer sam njegovoj prethodnici dao do znanja da je u Drnišu župnik «Don Cammilo».

    Hrvatski se komunisti pojedinačno ipak bore za Hrvatsku, ne dozvoljavajući da se u njoj baš svašta radi. Jedan od tih komunista, pozitivna djelovanja, u to je doba Celestin Sardelić, bez obzira što se u svakodnevnim razgovorima iznosila uspomena na Sardelića iz 1971. godine.

    4. Drniš u ovo doba ima niz događaja. Po 44. put pravi se da slavi «44. obljetnicu oslobođenja grada». 5. 11. otvara se renovirana zgrada «Centra odgoja i obrazovanja» koju je u rekordnom roku dovršilo građevinsko poduzeće. iz «akovca. Tom se prigodom održava «svečana sjednica» Općine, na kojoj pored istaknutijih općinara sudjeluju političari i vojska. Predsjednik je Općine Tomislav Topić. On je evocirao uspomene na dan « kada su borci 26. divizije umarširali u grad». Topić napominje da je u «partizanskome ratu sudjelovalo 2600 Drnišana, te da 25 boraca nosi spomenice, a da ih je 217 ranjeno». «injenice bi ga u pojedinim brojkama mogle i demantirati, jer srazmjerno broju stanovnika nije moglo biti toliko «partizana». On je vjerojatno pokupio podatke s liste isplata «boračkih penzija», pa se može njegova brojka iz tog razloga uzeti vjerodostojnom, jer je mnogo četnika primalo «boračke penzije».

    Obnovljenu srednjoškolsku zgradu otvorio je dr. Milivoj Solar, predsjednik republičke komisije za prosvjetu. U drniškome «Muzeju» bila je priređena «Veče u muzeju», na koju sam bio pozvan, ali nisam otišao. O ovoj «večeri» veoma smo dugo raspravljali.

    Pri susretima što su se održavali u svezi s obnovom crkava i samostana dobro sam upoznao Ivana Škovrlja, pjesnika i profesora na drniškoj srednjoj školi, inače veoma zanimljivu i veoma kontoverznu osobu. Pred deset je godina bilo gotovo nezamislivo da bi Ivan Škovrlj mogao sjediti s «fratrom» i zajedno raspravljati o istim stvarima, jer je bio teški komunist. Imao je neke svoje «principe» od kojih nikada nije odstupao, te su ga često dovodili u opoziciju. Prije «hrvatskog proljeća» stalno je i nemilosrdno napadao «hrvatsku politiku», a kad je pala Savka tada se okomio na Broza. Imao je hrabrosti javno istupiti iz Šuvarove «reforme» školstva, kad je shvatio da mu je zabranjeno misliti i govoriti.

    Ulazeći u obnovu kulturnog blaga vlastitog naroda, sačuvana u počesto nemoćnim fratarskim rukama, otkrio je da se čitav život borio protiv krivih ljudi. Fratri su mu odjednom u životu uskrsnuli kao nešto njemu nepredočenoga, a kulturno bogatstvo samostana i tisuće sačuvanih knjiga, usprkos nedaćama vremena i progonima, kao neka novina, nevjerojatno dragocijena. Imao sam osjećaj da u vrijeme kad sam ga upoznao sav svoj autoritet ulaže da pomogne fratrima, posebno samostanu Visovac. Moj i njegov odnos iz tog se konteksta produbio. Posjećivao sam ga u Muzeju gdje je radio i često smo razgovarali o pojavi novoga «vremena», o potrebi napretka Drniške krajine, o perspektivama i budućnosti Drniša, kao i o književnosti i poeziji. Veoma brzo naš se kontakt proširio. Dotad nezamislivo, ubrzo je upravo u listopadu 88. omogućio moj interwiew «Radio Drnišu» koji je napravio tadašnji tajnik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama –uro Perlić. Njegov je autoritet pomogao da se poslije dugih desetljetnih traženja i zahtjeva konačno dozvoli gradnja zida oko crkve «Gospe od Ružarija». Htio je i želio da aktivno sudjelujem u kulturnim zbivanjima Drniša, što je i meni veoma odgovaralo i dalo mogućnosti da duboko uđem u bilo grada koji sam zavolio. U tom sklopu poslao mi je pozivnicu da sudjelujem u kulturnom programu priređenom u večer 4. 11. 88. na kojoj me želio upoznati s već spomenutim Solarom.

    Ipak nisam otišao. Kad sam kućnim fratrima pokazao «pozivnicu» nastala je «paljba». Fra Vice Lucić htio je gotovo iskočiti iz kože na samu pomisao da bi jedan fratar mogao sudjelovati u bilo čemu što je vezano uz «5. studenoga». Uvjeravao sam ga da je potrebno konačno vidjeti u kojem su stanju komunisti i što namjeravaju u novonastalim vremenima, ali se Lucić nije složio s mojim uvjeravanjima. Tvrdio je da mi Drnišani nešto takvoga nikada ne bi oprostili. Ništa drugačijeg od Lucića nije mislio ni fra Pavao «uljak, župnik Kadine Glavice, sa smještajem u Drnišu, a niti dvojica pomoćnika. Tako sam pod pritiskom odustao. Škovrlju sam izmislio razloge nedolaska, ali mi je odgovorio da je on već stari «lisac» i da on zna dobro zašto nisam došao. Nedolazak nije pomeo dobre daljnje odnose. Komentirao je samo kako ponovno mora dokazivati «pretpostavljenima» da fratri imaju «dobre namjere», jer pravoslavni pop dođe svaki put, a katolički svećenik nikako.

    Teško ekonomsko stanje u čitavoj komunističkoj Jugoslaviji nije mimoišlo ni Drniša. Poteškoće su nastale u svim poduzećima jer je drniška privreda bila gotovo sva ovisna o «fondu za nerazvijene». 13.11. 88. Ivo Latin, predsjednik predsjedništva tadašnje SR Hrvatske posjetio je Drniš i razgovarao o privrednim poteškoćama, najavljujući da «fond za nerazvijene» neće biti ukinut. «Fond za nerazvijene» nikada nije odgovarao Drnišu iako je služio kao pomoć. Drniška je privreda bila potpuno ovisna o vanjskim poduzećima kojima je bila pridružena pa su drugi koristili «fond» za svoje vlastite interese, a Drniš uvijek ostavljala bez odlučna napretka i budućnosti.

    5. Od značajnijih crkvenih zbivanja bilo je 2.11. «odriješenje» za mrtve na groblju u Badnju. U dogovoru s pomoćnicima napravio sam novi način «odriješenja». Dotad se išlo od groba do groba te se dostojanstvenost «blagoslova» bila uzljuljala. Jedan  bi dio ljudi sudjelovao u «Misi» dok bi drugi ostajali vani pored grobova. Odlučili smo ukinuti pojedinačna odriješenja, a napraviti zajednički «obred». Poslije «Mise» sav svijet se skupio pred crkvom, sa svijećama u rukama. Na četiri mjesta u groblju dali smo «odriješenje». Obred se sastojao od teksta Evanđelja, odriješenja i pjesme «Oslobodi me, Gospode» koju je višeglasno pjevao Crkveni zbor. Poslije ophoda grobljem vratili smo se pred crkvu gdje je obred završio pjesmom «Kraljice neba, raduj se». U obredu su tako sudjelovali svi, bez iznimke, brojkom oko tri storine. Vjernici su bili veoma zadovoljni. U gostima su nam bili Nijemci Franz i Gabriele Reiter, Stefan Schmidt i Monika Mertz, koji su također sudjelovali u obredu. Stefan Schmidt je za vrijeme svoga boravka renovirao centralno grijanje, te smo ga uskoro mogli koristiti. Znajući kakvo je ekonomsko stanje u tadašnjoj Jugoslaviji, došli su izvidjeti što mogu učiniti da njihov bivši «kapelan» ne bankrotira. Iako sami bez većih materijalnih sredstava, učinili su mnogo. Jedna od stvari koju je župa njihovom pomoći mogla sebi priuštiti bio je kvalitetan «kopirer» na kojemu smo počeli izdavati mali tjedni «župski listić».

    «Kopirer» je imao svoje zanimljivo putovanje iz Njemačke do Drniša. Tražio sam dozvolu od tadašnjih vlasti kako bih «kopirer» legalno uvezao. Nisu htjeli ni čuti. Bio sam spreman platiti nekoliko tisuća maraka carine, ali mi ni to nisu dozvolili. Tada sam se htio poslužiti trikom: rastavio sam «kopirer» u dijelove i na carinskom prijelazu «Ljubelj» u Sloveniji htio ga prevesti kao «staru stvar». Nisam uspio. Naredili su mi da se vratim u Austriju, jer nema ni teorije da to uvezem. Vratio sam se u Austriju i zamolio austrijske carinike da mi «kopirer» pohrane u svoj carinski prostor, što su ljubazno i učinili, saznavši tko sam i kakve su mi poteškoće. Poslije nekoliko sati čekanja u koloni, dugo iza ponoći uspio sam ponovno doći do jugocarine. Sad je ponovno bio pretres, ali osim  paketa namijenjena tadašnjem disidentu Vladi Gotovcu nisam imao ništa značajnijega. Srpski je carinik provalio paket u kojemu su bili slatkiši i naredio mi da mu «poklonim» jednu «vrećicu». Bilo je to poniženje na koje se riječima ne odgovara, ali sam našao način da ipak odgovorim. Za nekoliko dana vratio sam se u München, zamolio dvoje mladih da u svoj automobil uzmu «kopirer», kupio sam dvadesetak kilograma kave i svratio na se pažnju, jer mi je carinik zaprijetio da ću ili platiti veliku carinu ili će mi kavu oduzeti. Drugi je automobil prošao, a da ga nisu ni pogledali, što smo i pretpostavljali. U slučaju da ih pregledaju, mladi su imali «papir» na kojemu piše da putuju u Grčku. Nitko ih nije ni pogledao jer su imali njemačke putovnice. U Ljubljani smo «kopirer» prebacili u moj automobil: otišao sam prema Drnišu, a mladi nazad. Već oko ponoći javio sam se da je «kopirer» u Drnišu. Za ovo se nikada nisam ispovjedio, jer nije grijeh nadmudriti vrstu siledžija kakvu sam zatekao na jugocarini.

    21. 11. proslavili smo blagdan Gospe od Zdravlja. Dan ranije imao sam u Zagrebu «književnu večer» koju su priredili Dominikanci u svome samostanu u Kontakovoj. Osvrt na moj književni rad dao je g. Zdravko Gavran, tada katolički intelektualac. «Večer» su organizirali  Neven Jurica i Božidar Petrač. Sa mnom je iz Drniša putovao Nijemac Tomas Brand. Za to se vrijeme iz Drniša u Zagreb moglo doći za manje od četiri sata. Poslije «književne večeri» morao sam odmah nazad. Poslije Karlovca iznenadio me snijeg, tako da je putovanje trajalo čitavu noć. U Drnišu je padala velika kiša. Obrede je vodio fra Jozo Soldo, profesor sinjske franjevačke gimnazije. Pred početak procesije vrijeme se kao po dogovoru proljepšalo te je procesija prošla bez ikakva problema. Blagdan je protekao dostojanstveno i uz sudjelovanje mnoštva svijeta.

     

    4. Prosinac 88.

    1. Prostor tadašnje Jugoslavije potresaju stalni nemiri i političke svađe, predvođene srpskim scenarijem takozvane «antibirokratske» revolucije. Tih dana  «štrajkovi» zamjenjuju «obustave rada» i postaju legalni. 19.12. 88. sastaje se Plenum CKSKJ na kojem se raspravlja o krizi. Mikulićevu vladu muči teška i galopirajuća inflacija. Kadijević tvrdi da Jugoslaviji ne prijeti nitko izvana. U Splitu slave 22.12. dan «Armije». Unaprijeđuju se u više činove Božidar Grubišić, Mile Kandić i Marijan Ljubičić. 23.12. u blizini Madrida pogiba jugoambasador Albanac Redžai Suroi. Sumnja se da je netko namjestio njegovu «saobraćajnu nesreću». Sovjetski lider Gorbačov nastupio je u Ujedinjenim narodima i najavio «nove vjetrove» u Rusiji.U Bosni je Tode Kurtović isključen iz Partije zbog nemorala i lopovluka. Otkrivaju kako «proleter» i «drug» ima: stan u Sarajevu, vilu u Neumu, stan u Beogradu, veliku kuću u okolici Trebinja i novo veliko gradilište za kuću u Sarajevu. «udno je da mu «Partija» nije znala za imovinsko stanje prije nego su radnici zaprijetili pobunom.

    Pred jugokonzulatom u Sydneju dolazi do antijugoslavenskih demonstracija koje organiziraju hrvatski iseljenici u Australiji. Komunistički špijun puca u masu i teško ranjava 15-godišnjaka Josipa Tokića. Australske vlasti zatražile su hapšenje . Kad to Jugoslavija nije htjela učiniti 30.11. zatvoren je konzulat. U isto vrijeme u Americi hapse jugodiplomata Bahrudina Bijedića koji je uhvaćen u «pranju novca». Istočnonjemački diktator Honecker poziva Raifa Dizdarevića na «duhovne vježbe» u Berlin. Budimir Lončar odlazi u Pariz kako bi Mitteranda iz prve ruke obavijestio o zbivanjima. Šuvar traži socijalizam s «humanim likom» i na Plenumu CKSKJ najavljuje prijevremeni 14. kongres. U Bihaću započinje afera «Agrokomerc», koja će uskoro Miloševiću omogućiti upad u «monetarni sistem», drugačije rečeno omogućiti pljačku «deviznih rezervi» Jugoslavije.

    2. Hrvatska pomalo prestaje šutjeti. Sociolog Srđan Vrcan otvoreno kaže da se nastoji Hrvatsku ponovno staviti na stup srama i ponovno je upregnuti u srpske nacionalističke ciljeve. Komunistička oluja jenjava: Crkvi se otvaraju nove mogućnosti. Prvi put radio i televizija prenose božićne poruke kardinala Kuharića i splitskog nadbiskupa Jurića. I svećenicima na terenu daju se mogućnosti većega nastupa u medijima. Početkom prosinca Sabor stavlja na javnu raspravu «ustavne amandmane». Nazrijeva se problem Srba: narod ili manjina. Nešto kasnije dignut će se bura na radnicu- sabornika Slavicu Bajan koja se usudila javno reći da u Hrvatskoj može biti samo hrvatski jezik. 7.12. 88. iznenada se u Zagrebu pojavljuje «vožd» Slobodan Milošević, koji predvodi srpsku delegaciju. Hrvatsku delegaciju vode Anđelko Runjić, Antun Milović i Marijan Kalanj. Milošević uživa u Hrvatskoj potpunu netrpeljivost. Televizija Zagreb, tada je veoma često reklamirala parfem «Vožd» što je u Hrvatskoj među narodom izazivalo veliku ljutnju.

    U Drnišu se također osjeća dah novog vremena.Ljudi su rezervirani i prate zbivanja, pokatkad zabrinuto, pokatkad oduševljeno. Božić pred vratima donio je Drnišu neku naročitu pitomost i mir. Pozvao sam ih da pokažu oduševljenje «novim boljim vremenima. Božićnu ponoćku predvodio je dr. fra Šime Samac, profesor teologije iz Makarske. Crkva je bila prepuna. Prvi put su javno nastupili svirači «drniške limene glazbe», prateći pjevački zbor trubama i saksofonima. Njihov nastup izazvao je negodovanje među drniškim pravovjernim komunistima, zaboravljejući da su upravo od drniške Crkve te instrumente i opljačkali. Bio je nevjerojatan mir, dostojanstvenost i noć bez pucnjave. Posvuda se osjećala radost što komunizam popušta u svojoj diktaturi.

    Imao sam velikih problema s nabavkom božićnih svijeća, jer sam kao novi župnik prekasno zatražio narudžbu, te sam morao pristati na sve uvjete samo da ih dobijem. Odmah po Božiću stupio sam preko kninskoga gvardijana u kontakt s proizvođačem iz Subotice, koji je davao veoma dobre uvjete i držao se dogovorenog. Nešto kasnije, dovozeći već u ranu jesen 89. svijeće iz Subotice, morao je prelaziti niz barikada, ni sam ne shvaćajući što se to zbiva.

    Željeli smo župi, posebno djeci sagraditi velike «jaslice» kako bi im božićni ugođaj bio ljepši. Sagradili smo ih na lijevome oltaru crkve. Pomagala su nekolicina djece i mladih, radoznalo promatrajući gradnju. Fra Ivan je sagradio «jaslice» u Trbounju i Lišnjaku, a fra Žarko u Sedramiću.

    Blagoslov kuća, već odavna uhodan, izveli smo po planu. To mi je bila prilika upoznati svaku katoličku kuću pojedinačno i vidjeti stanje. Nije bilo lako. Teška je ekonomska kriza pritiskala ljude. Najteže od svega bilo mi je od siromaha gorih od mene uzeti «božićni dar», jer sam znao da je to teško, a nisam smio odbiti. Videći pokatkad sasvim teške prilike, naknadno sam donosio pomoć koju mi je u jednoj prilici dao fra Pijo Fržop, stari hrvatski emigrant o kojemu ću nešto kasnije mnogo više reći.

     

    5. Siječanj 1989.

    1. Od značajnijih svjetskih zbivanja u siječnju 1989. jest smrt japanskog cara Hirohita. U Rusiji se polako na političku pozornicu vraća otpisani Boris Jelcin, a američki predsjednik posjećuje Peking. 21.1. u Pragu demonstranti izlaze na ulice i već se nazire «Baršunasta revolucija». Svjetska banka najavljuje Jugoslaviji novi zajam.

    2. Jugoslaviju potresa nastavak sukoba. S(avezno)I(zvršno)V(vijeće) daje ostavku i Mikulićeva vlada odlazi. Kandidati za novog predsjednika SIV-a su  Ante Marković, Slobodan Milošević i Borisav Jović. Srbi žestoko napadaju Šuvara, koji najavljuje «popu pop, a bobu bob». U Novom Sadu obaraju se na «autonomaše». U Titogradu 4.000 mitingaša traže ostavke vlade. Radnici iz Nikšića najavljuju da će im se pridružiti u štrajku. 12.1. crnogorska će vlada podnijeti ostavku poslije prosvjeda 120.000 mitingaša. Na Plenumu 17.1. u Beogradu Ante Marković dobiva prednost za SIV. Srbi napadaju sve druge. Kninski borac Jošo Durbaba obara se na pisanje «Pravoslavlja» «Politike» i «Jedinstva», shvaćajući da lažima stvaraju ratnu psihozu. Srbi nastoje prekoračiti mitingašenjem u Hrvatsku. Tako se stvaraju izjave kako je jednako na kninskom Kosovu kao i na albanskom Kosovu jer su Srbi posvuda «ugroženi». U Novom Sadu 21.1. Nedeljko Šipovac dolazi na čelo «jogurt revolucije». Poslije Šuvarova interwiewa Televiziji Zagreb na njega se obaraju svim sredstvima. Šuvar daje zanimljivu izjavu: ...» I kada zbrojite sve oko mene, onda dobijete otprilike slijedeću sliku:Na čelu Partije je zavjerenik i mračnjak koji potajno odlazi u Titograd, koji mrzi narod, koji narod naziva ulicom, koji smišlja svađe Srba i Makedonaca, koji radi protiv pokrajina kao dijela Srbije, a sve to zato što je ustaša jer brani Milu Budaka, kao što piše i jedno «Pravoslavlje» «. (SD, br. 13703, str.4.)  24.1. Ante Marković poslije izbora za predsjedništvo SIV-a  bira svoj kabinet. U to se doba održava 23. sjednica CKSK Hrvatske. Aktivni su: Stanko Stojčević, Zorica Stipetić, Ivo Karamarko,Tomislav Badovinac, Matija Kovačević, Zvonimir Vrbanac, Željko Habek, Celestin Sardelić, Gojko Tintor, Ivo Latin, Marijan Kalanj, Slava Blažević, Boris Malada, Josip Vrhovec, Anđelko Runjić, Mladen Žuvela i Ivo Gržetić. Pored Hrvatske, ostavci se Šuvarovoj suprotstavljaju komunisti iz Slovenije i Makedonije. 31.1. 89. U Beogradu se održala 20. sjednica CKSKJ. Šuvar izjavljuje: «ni treća ni četvrta već samo avnojevska Jugoslavija». Sjednici su nazočna slijedeća politička imena: Abdulah Mutapčić, Jakov Lazaroski, Rahman Morina, Petar Šimić, Nedeljko Šipovac, Veselin Vukotić, Slobodan Milošević, Stanko Stojčević, Milan Kučan, Milka Kiković, Milica Pejnović, Branko Mikulić, Radiša Gačić, Radovan Radonić, Marko Orlandić, Ivo Karamarko, Dara Krnetić, Marica Petrović, Lambe Jovanoski, Nerandža Jovanov, Stanko Radmilović i Borut Šuklje.

    3. U Hrvatskoj borci Splita grade spomenik «palim borcima». Episkop je dalmatinski Nikolaj zadovoljan popravkom pravoslavnih crkava. Ima i zašto: Hrvatska mu je država na ime potresa obnovila sve crkve i usto sagradila cestu do Aranđelovca. Srbi stvaraju provokaciju u Splitu izazivajući brodom koji se zove «Vuk Karadžić» i koji bi trebao ploviti na liniji Split-Vis. Srpski boprci napadaju Gojka Tintora jer niječe ugroženost Srba u Hrvatskoj.

    4. Drniš potresaju privredne nevolje. Drnišani oštro prosvjeduju «republici» zbog izostavljanja Drniša iz usavršavanja elektroenergetskog sustava. Drniš nema struje i ne želi čekati neko drugo vrijeme za izgradnju 110kW trafostanice.Drnišani se pitaju tko koči drniški razvoj. Odgovor se tada nije smio reći, ali sada može: sve je to bilo u sklopu tihog ubijanja Drniša kao jake hrvatske utvrde na putu srpskog prodora od Karlovca do mora. Zato nije bilo ni struje, a ni privrede.

    5. U Drniškoj crkvi uobičajen je život. U vremenu do «Tri kralja» obavljen je blagoslov kuća. Blagoslov smo izveli na slijedeći način: Badanj smo blagoslivljali sva trojica, Sedramić i Žitnić blagosovio je fra Žarko Mandarić, Trbounje, Velušić i Lišnjak blagoslovio je fra Ivan «ugura. Po običaju da sam grad blagosiva župnik, blagoslovio sam dio Drniša, a sa mnom je čitavo vrijeme bio Šime Kedžo. Dan pred Novu Godinu sva trojica smo blagoslivljali ostatak Glavice i Fenčevinu. Na Novu Godinu popodne, kako je bio običaj, blagoslivljali smo sva trojica Kričke. U Kričkama se mnogo ljudi zanimalo za radove na novoj crkvi, posebno oni što više trajno ne žive u Kričkama.

     

     

    6. Veljača 89.

    1. Projekt «Jugo» u Americi doživio svoj krah te je «posao stoljeća» ostao samo kao nerazumljiva propagandna parola. Na izborima u Rusiji Jelcin je pobijedio Gorbačova koji polako zalazi. Nato - savez izvodi tajne vojne vježbe jer osjeća da dolazi ratna kriza u Jugoslaviji. Britanske političare zanima da li će Nijemci uskoro vladati Europom.

    Jugoslaviju potresaju «nacionalni sukobi». 2.2. 89. u Beogradu se održava 20. sjdnica CKSKJ, na kojoj se izmjenjuju sukobi Šuvara i Miloševića. Ivo Družić, kao pravovjerni komunist, drži obojici lekciju. Na sjednici Račan traži «samo argumentaciju». Šuvar kaže Srbima da je njihov govor «najordinarnija laž», dok je Vasilu Tupurkovskom govor Josipa Vrhovca za «zgražanje». Na sjednici je zaključeno da će se 14. kongres održati do kraja godine. Na 21. sjednici CK Raif Dizdarević dao je ostavku. Srbi snimaju i tiskaju «kasete» i bedževe s «ikonografijom». U Zagrebu «Jugoton» snima: «Nitko nema što Srbin imade...». 22.2. najavljuje se štrajk rudara u Starom Trgu na Kosovu. Život je tamo ionako paraliziran. Šuvar 24. 2. pokušava nagovoriti rudare da prestanu štrajkati. U isto vrijeme na Kosovo stiže i Milošević. Rudari ne žele odustati dok ne podnesu ostavke Rahman Morina i Sejdo Bajramović. Poslije uvedenih «posebnih mjera» 28. 2. na Kosovu i pod pritiskom rudara koji su skoro na umoru, Morina, Azemi i Ali Šukrija, albanski izdajnici, daju ostavke. Poslije toga prosvjede organiziraju Srbi i Crnogorci tražeći da Morina i ostali ostanu.

    2. Hrvatski komunisti, a i cjelokupan narod sve se više udaljava od Srbije. Stalni emisari krstare Dalmacijom i drže potajne sastanke sa Srbima.

    3. U Drnišu se ništa značajnijeg ne događa. Posvuda raste napetost i strepnja od budućnosti. Na poklade je održan «karneval» na kojemu sam sudjelovao. To je bilo nekima veoma čudno, jer je nezamislivo da parok dođe na karneval, ali nisam na to obazirao pažnju. Htio sam ući u sve pore zbivanja u svojoj župi. «Karnevala» je napravio drniški umjetnik Tonći Matić te je na mostu svečano spaljen, a suđenje mu je bilo na Poljani. Karnevalsku povorku, kako je to već godinama uobičajeno, predvodio je poznati Jere Gašpardi zvani Cimpre.

    4. Drniška crkva također je bez značajnijih zbivanja. Vjeronauk se uhodao i tekao je normalno. Imali smo centralno grijanje te se vjeronauk nije imao razloga nikako odgađati. Za poklade smo 5. veljače organizirali u župskoj dvorani «dječji karneval». Stotinjak djece svih uzrasta, nekoliko je sati plesalo na pokladnju nedjelju, a mnoga su bila u pratnji očeva ili majki. Bilo je predivno jer je djeci takvoga nešto dotad bilo nepoznato. Izabrali smo i «najljepše maske», koje je dobilo petero maskirane djce.

     

     

    7. Ožujak 89.

    1. Početkom ožujka 89. održana je izvanredna sjednica obaju vijeća Skupštine Jugoslavije.Na sjednici je Lazar Mojsov pročitao listu krivaca za Kosovo, koja je kasnije  otkrivena kao falsifikat i dezinformacija, smišljena radi hapšenja Vlasija. Srbi su predložili na Kosovu ograničenje kretanja i zabranu okupljanja. Dan nakon sjednice 3. 3. uhapšen je Vlasi i nekolicina Albanaca s Kosova. Hrvat Andrija Silić, jugopovjerenik vojske dobio je zadatak da sredi stanje na Kosovu. On će uskoro ući tenkovima na Kosovo. Hapšenjima je prethodio miting u Beogradu. 1. 3. u Beogradu počinje prosvjed studenata na Ušću, na kojem se skuplja prema srpskim objavama oko milijum ljudi. Srbi traže hapšenje organizatora štrajka u Starom Trgu, te daju podršku Morini. Na prosvjedu u Beogradu pored Miloševića nalazi se i Raif Dizdarević, čime je izazvao prosvjede u drugim dijelovima i drugim partijama. 1.3. u Kninu četnici organiziraju miting kao podršku Srbima i Miloševiću. Žestoko napadaju Slovence i Hrvate koji pomažu Kosovo.

    Hrvatski čelnici razgovaraju kako pomoći Kosovu i odlučuju se na Kosovu otvoriti 12.000 radnih mjesta. 24. 3. u Beogradu su usvojene promjene Ustava, čime su pokrajine Vojvodina i Kosovo anektirane i pripojene Srbiji. Na Kosovu počinju okupljanja i pored svih zabrana. Srpska milicija nemilosrdno tuče i ubija demonstrante. U nemirima pogibaju i dvojica srpskih policajaca. 28.3. 89. proglašen je novi srpski Ustav. Ante Marković sluganski i podlo dijeli pogaču s Milošvićem, tako se priklanjajući srpskoj strani, Hrvatima darujući svoj poznati «osmijeh», a Albancima nož u leđa. Istu večer na Kosovu nastaju neredi kad tenkovi gaze ljude. Govorilo se o pokoljima i žrtvama čija brojka prelazi stotinu. Srbi su priznali da su ubili 21 mladića, uglavnom maloljetna. Hrvatska omladina 28. 3. šalje prosvjed protestirajući protiv «terora na Kosovu». Srbi nemilosrdno hapse i tuku. Dan kasnije uveli su radnu obvezu, otpuštajući s posla sve koji na posao nisu došli.

    2. Cvjetnicu smo proslavili 19.ožujka. Prepunu crkvu ispunile su maslinove grančice i blagoslov: sva je župa bila nazočna jer se nigdje drugdje nisu držali obredi osim u Gospinoj crkvi. Svih sedam korizmenih nedjelja bio je svečani «Put križa»s ministrantima u pratnji i s velikom grupom djece. 24. ožujka imali smo najsvečaniji drniški dan: Veliki petak, s njegovom velikom i lijepom procesijom. Sestra Stanislava sa Zborom je uvježbala stare drniške napjeve Velikog petka te se pjesma orila čitavom krajinom. Prohladna večer s nešto vjerta stalno je gasila svijeće, ali nije promijenila svečanost. Po prvi put sam uveo način klanjanja Križu s mjesta. Svatko je na svome mjestu klečao nekoliko minuta dok se za to vrijeme recitirala pjesan «Križu sveti». Time se izbjegla uobičajena gužva «ljubljenja križa» koja bi redovito pokvarila ljepotu obreda i napravila gužvu. Velika subota protekla je mirno i dostojanstveno. Sva trojica stajala smo na raspolaganju za blagoslov jela, a popodne su fra Ivan i fra Žarko otišli po dogovoru blagosloviti jela u Sedramiću, Žitniću, Trbounju i Lišnjaku. Mladići i djevojke čitali su «čitanja bdijenja» u polumračnoj crkvi. «Pjesmu uskrsnoj svijeći» pjevao je tadašnji rimski student patrologije fra Branko Jozić.

     

    8. Travanj 89.

    1. Nemiri se na Kosovu nastavljaju. U Rusiji su demokratski izbori izazvali šok na Zapadu. Nevjerica je da će «željezna zavjesa» pasti i komunizam prepustiti Rusiju otvaranju. Srbi optužuju Albance s Kosova za oružanu pobunu i tuku svim sredstvima. U izborima za novog predsjednika predsjedništva Jugoslavije izabran je Janez Drnovšek. Kadijević na krizu odgovara da je «JNA» snažan faktor. U Hrvatskoj Dalmaciju vodi duhovnik Aleksandar Tijanić, sa svojim ministrantima. U Bosni izbija afera Kecmanović,u kojoj je Nenad Kecmanović optužen kao strani agent. Poslije toga dugo nije izabran predstavnik Bosne u jugopredsjedništvu. Srbi iz Vojvodine traže izvanredni kongres Partije. Hrvati ga prihvaćaju, ali poručuju da neće ići prečacem nego normalno. Drago Dimitrović, pozitivan lik hrvatskih komunista tog doba, vješto izmiče srpskim napadima i čuva dostojanstvo Hrvatske koliko to može. Šuvara Hrvatska šalje u Beograd, a u vrhu je i Ivica Račan. 19.4. zaključeno je da će kongres biti izvanredni i formiran je odbor za njegovu pripremu.

     

    9. Svibanj 89.

    1. U svjetskoj politici pozornost odvlači Peking gdje su višednevni nemiri ugušeni krvlju studenata. Već 20.5. vojska je ušla tenkovima u Peking, ali je nekoliko dana kasnije, 4. 6. pregazila na pekinškim ulicama tisuće mladih, ostavljajući pravi pokolj na «Trgu nebeskog mira». Budimir Lončar muči se pokretom «nesvrstanih».

    2. Predsjednik predsjedništva Jugoslavije je Janez Drnovšek i smjena je najavljena za 15. svibnja. S njime su u predsjedništvu Borisav Jović, Dragutin Zelenović, Stipe Šuvar i Nenad Bućin. Ostali još nisu izabrani, ali će se uskoro pridružiti. Raif Dizdarević zagovara uvođenje diktature. Petar Gračanin je ministar policije i daje do znanja kako bi policija mogla po uzoru na Kosovo urediti i ostale dijelove. Podrška mu je Stevan Mirković, umirovljeni general, koji će kasnije biti jedan od aktera «Pokreta za Jugoslaviju» zajedno sa ženom Slobodana Miloševića. 8.5. na izborima u Srbiji Milošević je izabran za predsjednika.

    3. U Hrvatskoj 10. 5. zasjeda Sabor. Ivo Latin na čelu je Sabora. U Kninu četnici se obaraju na Jošu Durbabu koji ne priznaje srpskoga huškačkog pohoda na Hrvatsku i ne želi «srpsku ugroženost» koje nema. 25. 5. donešena je odredba po kojoj se skida zabrana dolaska stranaca na Vis i Lastovo, što na otocima izaziva radost radi mogućnosti turizma.Medijski rat nastavlja se odgovorima na srpske provokacije. Zadarska grupa «Riva»  pobijedila je na eurovizijskom festivalu lake glazbe te je Zagreb određen za novu kandidaturu za svibanj 1990.

    4. U svibnju smo u drniškoj Crkvi imali tri značajnija događaja. 7. svibnja bila je «Prva Pričest» kojoj je pristupilo četrdeset i četiri trećaša. Fra Ivan «ugura svu je godinu pripremao djecu. Sam je obred prilagodio dječjoj dobi, iznenađujući ljepotom i pripravnošću svu župu. Roditelji su bili oduševljeni, a djeca još i više.

    Na Duhovski ponedjeljak 15. svibnja najavio je svoj dolazak u obilazak Drniša novoimenovani šibenski biskup dr Srćko Badurina. Budući da mu je Drniš bio jedan od većih dekanata želio se predstaviti župljanima. Izabrao je neupadljiv dan, ali ga je svejedno u crkvi dočekalo oko osamsto Drnišana. To nije mogao povjerovati ni on, a i mene je brojka iznenadila.

    28. svibnja bila je u župi Krizma. Dan ranije biskup Srećko imao je u crkvi susret s krizmanicima. Samome sakramentu Krizme pristupilo je 109 krizmanika. Obrede smo prebacili u večernje sate. Nekima to nije bilo pravo, ali se vidjelo da se izbjegla uobičajena vrućina i gužva.

    21. svibnja proslavljena je u Sedramiću svetkovina Presvetog Trojstva. Brigu oko svega vodio je fra Žarko Mandarić, a na večernjoj misi propovijedao je fra Jakov Begonja.

     

    10. Lipanj 89.

    1. Svjetska scena zaokupljena je pokoljem u Pekingu. U Iranu je umro ajatolah Homeini. Gorbačov je u Bonu gdje je doživio veličanstven doček. Još se ne nazire otvaranje «Njemačkog pitanja», ali je dijelom radi toga i došao, iako Nijemci to drže u najstrožoj tajnosti. U prethodnom susretu s Reganom, američkim predsjednikom, Gorbačov je odbio razgovor o «Berlinu», ali to ne znači da je to bila istina, što će se nešto kasnije pokazati točnim. Fra Šimun Ćorić, hercegovački franjevac i misionar u Švicarskoj održao je govor u Europskom parlamentu u Strasburgu, koji je nešto kasnije digao čitavu buru prosvjeda u komunističkoj Jugoslaviji.

    2. Kosovo i dalje vri iako još traju izvanredne mjere. U Zenici je katastrofalna zagađenost te ljudi izlaze na ulice. Ante Marković bavi se «programom za sve». Slovenci izlaze iz Soc. saveza Jugoslavije. Oni sve više govore o «otcjepljenju». Miroslav Šolević, jedan od pokretača srpskih mitingaških pohoda najavljuje da će uskoro održati miting u Ljubljani, žaleći što mu to ranije nije uspjelo. Srbi se spremaju za proslavu «600. godišnjice kosovske bitke». Ona je održana  na «Vidovdan» 28. 6. 1989. Očekivalo se milijun Srba, ali su novinska izvješća donosila brojku 200.000. German kao srpski patrijarh predvodi obrede u Gračanici. Na Gazimestanu su pored Miloševića Drnovšek, Ante Marković, Pančevski, Gligorijević i ostali. Milošević tog dana  praktično najavljuje «rat i krv» svima koji Srbiji stanu na put. Očekivane albanske provokacije i nemiri potpuno su izostali.

    U Bosni je komunistički duhovnik Nijaz Duraković, koji će svojim ograničenošću i komunističkim sljepilom ostaviti Bosnu daleko za drugima, kad su u pitanju demokratske promjene i «neka druga vremena».

    3. U Hrvatskoj teško materijalno stanje potvrđuju radnici brodogradilišta u Splitu svojim štrajkom. Šibenčani se igraju na Festivalu djeteta. Hrvatski Sabor raspravlja o «jeziku». 22.6. proglašen je Ustav Hrvatske. U njemu je sve prihvaćeno osim 41. amandmana o jeziku. 26. 6. hrvatski komunisti ponovno biraju Stanka Stojčevića za šefa Partije. Famozni Borisav Jović u Splitu posjećuje vojni garnizon, vjerojatno učvršćujući već izdane direktive. Imao sam priliku gledati ga kako u stostrukoj «oficirskoj pratnji» izlazi iz splitske zrakoplovne luke.

    Hrvatskom ipak «pušu novi vjetrovi» i na pomolu su «nova vremena». Na potajnim sastancima hrvatski rodoljubi već razmatraju novonastale odnose u Europi i svijetu, želeći ih primijeniti na Hrvatsku.U javnosti se, najprije stidljivo, a zatim sve više i više, pojavljuju imena dotad dobro proskribirana. Prvi se put počinju spominjati Veselica, –odan, Tuđman, «ičak, Budiša i ostali, nekoć progonjeni, a sada političari u usponima. Najava proljeća već tada se osjećala, ali mu običan svijet nije mogao ni slutiti dosega. Nije ipak išlo lako. Najavljena osnivačka skupština H(rvatske) D(ekokratske) Z(ajednice) koja se trebala održati 17. 6. u Zagrebu bila je policijski zabranjena. To nije smetalo Franju Tuđmana da je nešto kasnije tajno osnuje na zagrebačkom umjetnom jezeru «Jarun» i da započne hrvatsko opoziciono djelovanje. Pored H(rvatske)D(emokratske)Z(ajednice)-e postoje i druge političke opozicione udruge pod vodstvom liberala Goldsteina, čiju će osnivačku skupštinu komunisti manje držati opasnom po poredak. Zabranom rada, pod optužbom da je Tuđman čovjek opasnih namjera, komunisti su napravili protuplod: Hrvatima su svratili pažnju da upravo pristupe stranci koju tako žestoko optužuju. Dnevnik «Slobodna Dalmacija» donosi izvješće o zabrani: « Jutros se pred dvoranom, u kojoj je bilo predviđeno održavanje skupštine, okupilo stotinjak osoba kojima je podijeljen tekst «Prosvjeda Inicijativnog kruga za osnivačku skupštinu HDZ». U tom se tekstu kaže da će pripremni odbor nastaviti djelatnost «sve do uspješnog osnivanja HDZ-a».  (SD, br 13848., str.2.).

     

    11. Lipanj 89.

    1. Srpanj je mjesec proslave «ustanaka» u Jugoslaviji. U Zagrebu slave «dan borca» gdje Stane Brovet poručuje kako «Armija ne poznaje diobe». U Beogradu se žestoko napada Antu Markovića i njegove ekonomske programe. Na sjednici CKSKJ Marković se tuži kako mu «potkopavaju reforme». Tijekom mjeseca sastaju se delegacije Hrvatske i Bosne te tvrde da su «čvrsto na avnojevskom Titovu putu».

    2. Ovo je doba kad se «kosovizacija» približava Hrvatskoj. Proslava «600. godišnjice kosovske bitke» najavljena je za 9. srpnja 1989. u Kosovu kod Knina. Prethodno je na «upotrebu predan obnovljeni manastir Aranđelovac», koji je blagoslovljen 7.07. Hrvatska je republika izgradila cestu vrijednu više od milijuna dolara i potpuno uredila nekada katolički samostan, dan u ranijem vremenu pravoslavcima na uporabu, koji su u to doba bili pravoslavci, ali ne i Srbi, što potvrđuje čitav niz dokumenata. Osim hrvatskog novca Srbi nisu dali pristupa ničemu hrvatskome. Hrvatskim stručnjacima nije bilo dozvoljeno iskopavanje i istraživanje Aranđelovca, nego su za to angažirali srpske arheologe iz Beograda. Ilustracije radi susjedni otočić Visovac morao je sam platiti gradnju svoje pristupne ceste.

    U Kninu je Jovan Opačić, poznat po «sviranju frule, gradnji samara i pisanju filozofskih eseja» osnovao kulturno društvo «Zora». Jovan Rašković čini se u svemu nevješt, kao da nije iz njegovih misli proizišla sva srpska manija: raspravlja je li Milošević čedo Ćosića. Pretpostavlja se da je ludi psihijatar Rašković i stvorio «nepostojeći memorandum SANU» po kojem je i skrojen scenario rata za «veliku Srbiju» i da je memorandum napravljen na sastancima u njegovoj vili u Primoštenu. Rašković je Drnišanin po rođenju, a otac mu je bio sudac u Pavelićevoj NDH i kasniji sudac ustavnog suda u komunističkoj Hrvatskoj.

    Pored pravoslavne crkve, takozvane Lazarice u Kosovu kod Knina okupilo se 9. 7. oko tridesetak tisuća Srba. Bila je to smotra četništva i jednostavan bijes srpskog nacionalizma. Obred je predvodio episkop Jovan takozvani zagrebački. Na skupu se dogodio čitav niz incidenata. Skupu je bio nazočan i šibenski biskup Srećko Badurina. Od strane Drniške općine nazočan je bio Ivan Škovrlj, pjesnik i radnik «Centra za kulturu» Drniš. Imao sam priliku djelomice vidjeti skup jer sam tamo otišao potajno, ali o tomu ću podrobnije progovoriti nešto kasnije.

    «etnikovanje Jovana Opačića i sudrugova nisu mogli podnijeti ni svi nazočni Srbi. Tako se javno suprotstavio četnikovanju Ilija «etnik iz Cetine, prosvjedujući zbog govora koji nagovještavaju krv. Ilija je bio čisti «jugoslaven» i nije želio nikada više vidjeti kako teče krv ni Kijevljana ni Cetinjana. Poslije toga skupa čovjek je imao mnoštvo problema, jer su mu Srbi prijetili ubojstvima i progonom.

    Skup je iz prosvjeda napustio i Ivan Škovrlj, koji je videći četnike i njigove rekvizite rekao vozaču: «Ne želim gledati četnikovanje. Vozi me u Drniš ili idem pješice». Vozač, po narodnosti Srbin, nije ga htio odvesti te je Škovrlj skup napustio pješačeći prema Drnišu. Nešto kasnije Ivan će Škovrlj izvršiti samoubojstvo u kninskoj bolnici, što će mnogi povezivati uz napuštanje skupa u Kosovu, tvrdeći da su ga Srbi bacili s četvrtog kata bolnice.

    Prema dogovoru s pomoćnicima taj sam dan poslije nedjeljnih misa u Drnišu trebao otputovati u Berlin na praznike. Usput sam odlučio vidjeti što se događa na Kosovu. Na ulazu me zaustavila milicija i upozorila da ne mogu ići dalje jer je velika gužva na cesti, ali sam osjetio da uživa i da mu nije baš previše stalo hoću li odustati. Kad je s mene svratio pažnju, nastavio sam voziti kroz masu. Oko mene bila je velika i poznata srpska «vašarska atmosfera». Prvi put sam vidio četnike u uniformama, prepune kokardi, pijane, polupijane i veoma grlate. Nadvirivali su se u auto i pozdravljali, nazdravljali i uzvikivali, niti ne sluteći da nisam «baš njihov». Posvuda se prodavala prasetina i vino, polupijane grupe krezubih mladaca pjevali su četničke pjesme, a trgovci trgovali rekvizitima: slikama Save Nemanjića nazvanog svetim, Miloševićevim slikama, Njegoševim portretima na štapu i ikonama raznih oblika. Posvuda je treštala srpska «narodna» pjesma. «Lepa Brena» i ostali «umjetnici» nadglašavali su jedni druge. To što se pred mojim očima odvijalo to se može samo jednom vidjeti i nikada više, a razumjeti samo onda kad sve to čovjek vlastitim očima vidi. Poslije gotovo sata vožnje kroz masu «razdraganih Srba» konačno sam dospio do izlaza. Na uzvišici pored same crkve zaustavio sam se da bih vidio središte gdje se odvijao «program» , ali nisam mnogo mogao vidjeti, jer je posvuda bilo jednako bučno. Na samome izlazu prema Kninu ponovno me zaustavila milicija i preporučila da do Knina povezem dvojicu novinara. Bijesan od viđenoga dobio sam mogućnost na nekomu iskaliti bijes. Pomislio sam da su kakvi srpski izvjestitelji te sam rekao «razdraganom srpskom policajcu» da mi je dosta «novinara» na televiziji, a sada ih još moram voziti vlastitim autom. Shvatio je to kao šalu. Pokušao sam nastaviti razgovor negostoljubivim tonom, ali sam poslije nekoliko minuta shvatio da nisu Srbi nego Hrvati i da nisu raspoloženi. Znao sam odmah i zašto. Međusobno su razgovarali o «montaži», vjerojatno veoma ojađeni, a ne znajući ni tko sam ni smiju li pokazati osjećaja. Putem smo sreli nekoliko autobusa okićenih Miloševićevim slikama i srpskim zastavama. Novinari su ostali u Kninu, a ja sam nastavio vožnju novom cestom koja je povezala Knin s Gračacem.

    U noći od 9. na 10. lipnja u selu Puljanima dogodilo se do danas nerazjašnjeno ubojstvo policajca Milana «akića. Prema tvrdnjama milicije na patrolu koju su činili Milan «akić, Radomir «olović i Gojko Kozlica jugovojnik Asim Ahmetašević iz Cazina otvorio je pucnjavu iz automatske puške te je ubio «akića, a ostalu dvojicu ranio, nakon čega je izvršio samoubojstvo. Ovo je izvješće potpuno lažno i razlog pucnjave nikada nije službeno razjašnjen.

    Vojnik Ahmetašević se po priči svjedoka iz sela pojavio u Puljanima sasvim uspaničen i vikao: «Manojlovac je napadnut. Voda je zatrovana. Mjesto je minirano.» Manojlovac je predio na kojemu se nalazila električna centrala, ali i skroviti vojni objekt na kojemu je vojnik trebao stražariti. Oko dvadeset i jedan sat pojavila se patrola na koju je vojnik navodno pucao.

    Službeno izvješće skriva istinu jer nitko ne odgovara zašto je vojnik pucao ni što su značile riječi koje je vojnik vikao. Pitanje je zašto bi netko bez razloga pobjegao sa straže, najprije upozoravajući ljude na nepoznatu opasnost, a onda pucajući bez ikakva razloga na policiju na koju je naišao. Kasno u noć na ranjene policajce i mrtvoga «akića naišla su dvojica braće Kardov iz «itluka i smjesta ih prevezli u kninsku bolnicu. Kako piše «Slobodna Dalmacija» Kardov je izjavio ocu pokojnoga «akića kako je ranjeni Kozlica buncajući i u polusvijesti vikao optužujući za ubojstvo Radomira «olovića.

    Na mjestu samoga zločina svjedoci su vidjeli velike tragove krvi i mnoštvo čahura što znači da je na mjestu u Puljanima bilo mnogo nepoznatih aktera i da se nešto krupnijega dogodilo. Po lokvama krvi i po neznano uneređenom prostoru tamo se morala odigrati  veća bitka. Tko je bio u pitanju do danas nije jasno. Vojnik je navodno bio ubijen, a nije izvršio samoubojstvo. «olović niječe da išta zna, jer je navodno od udarca automobila u stablo bio onesviješten, a Kozlica ranjen rafalom u glavu. Priča postaje još tajanstvenijom kad se na izrešetanom automobilu vide metci koji su ispaljeni iz automobila, ali ne i metci kojim je ubijen «akić.

    Po naknadnu govoru u Manojlovac je taj dan došla grupa četnika iz Nove Pazove i imala je zadatak napraviti nered kako bi se izazvao sukob između Hrvata i Srba koji su upravo na Kosovu orgijali i četnikovali. Tog je dana trebao započeti «krvavi scenario» za granice «velike Srbije». Vojnik iz Cazina nije se uklopio u njihove planove nego im se suprotstavio kad su ga napali na straži i pri tom možda neke i ubio. Zato je za njim išla patrola i jednostavno ga usmrtila. Po priči, milicioner Milan «akić usprotivio se tom postupku pa je i sam zbog toga platio glavom. Planovi «velike Srbije» bili su tako nakratko odgođeni, a milicija i vojska pokušale su šutnjom zataškati stvar.

    Na mjesto zločina u Puljanima ubrzo su izišli Tomislav Topić, predsjednik SO Drniš, vojni sudac istražitelj Dusper koji ne želi dati nikakvu izjavu, osim što niječe vezu skupa u Kosovu i zločina u Puljanima.

    Poginuli milicioner Milan «akić pokopan je 11.7. na drniškom pravoslavnom groblju, a na sprovodu je bilo nazočno oko tisuću ljudi. Prema svjedočanstvima «akić se veoma često družio s Hrvatima i nije bio «otrovan». Prema neprovjerenoj priči policajac Radomir «olović došao se žalovati obitelji pokojnog «akića, ali ga je «akićeva supruga odbila, spočitavajući mu da joj je on muža i ubio.

    Nekoliko mjeseci kasnije grupa od 151 potpisnika «peticije» tražila je od republičkog SUP-a odgovor zašto se nije razotkrila istina o ubojstvu. Potpisi su ujedno i prosvjed protiv desetomjesečnog skrivanja istine pred ogorčenom javnošću. Drnišani su odmah posumnjali u službenu istragu, posebno iz razloga što su ubijenoga Mišu «akića smatrali veoma umjerenim čovjekom, neotrovnim i u čestom društvu s Hrvatima. Špiro «akić, otac ubijenoga milicionera također je pisao protestno pismo ministarstvu policije i od republičkog glavnog policajca Vilima Mulca osobno tražio odgovor o smrti sina. U novinskom članku u «Slobodnoj Dalamciji» priča kako mu je Kardov rekao za Kozličine riječi u polusvijesti. Prigovara što mu nikada nije bilo dozvoljeno vidjeti mrtvoga sina. Kaže i da je predstavnik republičke policije, poslan na sprovod «akiću, završio za vrijeme sprovoda u lokal. Prigovara da je svim djelatnicima milicije upoznatim sa stvari zabranjeno pod prijetnjom otkaza davati bilo kakve izjave. Špiro «akić tvrdi: « Bio je toliko čestit, da to nije mogao prešutjeti, pa su i njega smaknuli...» (SD, od 29.4. 90., str.40.). Otac zna da je najprije ubijen vojnik, a tek onda njegov sin, što stvar veoma komplicira. Istragu je vodio šibenski istražni sudac Igor Lučev. Na «akićev protest pospješenje istrage obećao mu je Božidar Grubišić, admiral pod čijom se nadležnosti nalazio slučaj ubojstva. Obećao je «balističko vještačenje», ali obećanja nikada nije ispunio. Slučaj su rješavali vojni tužitelj Nedjeljko Stanivuk, a nešto kasnije i Vlado Kolevski. Istina nikada nije izišla u javnost. I novinski članak tog doba zaključuje da je slučaj sasvim nejasan i stvar ostaje nedokončana.

    Za ova sam zbivanja doznao odmah po dolasku u Berlin. Odmah sam nazvao fra Žarka Mandarića i fra Ivana «uguru pitajući što se događa i da li bih se morao žurno vratiti. Obojica su mi potvrdili istinitost zbivanja i tajanstvenost koja slučaj povezuje, ali su smatrali da nije potrebno radi toga prekidati praznike.

    Po povratku iz Berlina u nekoliko sam navrata susreo milicionera Gojka Kozlicu, podrijetlom iz sinjske okolice, a koga sam upoznao u Kričkama, na gradilištu nove crkve, jer je tamo stanovao u kući ženina oca. Dolazio je u milicijskoj pratnji u drnišku bolnicu kako bi mu liječnici previli ranu. Na glavi je nosio veliki zavoj, a na nekoliko su mu se mjesta vidjele brazgotine od metka i još nezaraske rane. Kad me ugledao odvojio se od pratnje i pozdravio, što je za njegov prijašnji način ophođenja bilo neuobičajeno. «inilo mi se kao da želi razgovarati, ali ga je pratnja nestrpljivim upozorenjima i psovkama prisilila da ode u bolnicu.

    S ljudima kao što je Kozlica imao sam neobičan način razgovora. Bio sam prema njemu veoma ljubazan, ali nikada ne zaboravljajući ni tko je ni što hoće. Znao sam da prenosi informacije o gradnji crkve i da izvještava Radomira «olovića o razgovorima sa mnom. Zato sam se s njime jednostavno igrao. Kako me u to vrijeme u Drnišu posjećivalo više prijatelja Nijemaca, tako sam imao više prostora za fantaziju. Na Kozličino pitanje tko financira gradnju pokazao sam na gospođu Barbaru Schneider i rekao da posjeduje tridesetak milijuna dolara i da joj je ovakvo nešto sasvim mala sitnica. Gledao me s nevjericom pitajući ima li ikoga od rodbine. Rekao sam mu: jednu kćer, ali ta ima tri puta više nego majka. Barbara je bila sasvim obična radnica, nalična tisućama običnih ljudi, bez velikih sredstava, ali je Kričkama ipak darovala novac za «Gospin reljef» koga će četnici kasnije uništiti. Kad sam joj preveo naš razgovor smijala se do besvijesti.

    S drniškom sam se policijom nastojao poigravati. Stara je i poznata stvar da je telefon drniškog «župnog ureda» bio pod prislušnim uređajem. Ništa ozbiljnoga stoga nisam ni razgovarao putem telefona, ali sam zato imao vremena za neozbiljno. Pokatkad bih satima lagao, tako da «oloviću vjerojatno ništa nije bilo jasno. Morao je zaključiti da ili mu se rugam ili nisam normalan. Pretpostavljajući da mi kontroliraju poštu nagovorio sam niz prijatelja da mi pišu komplicirana pisma, natjeravajući prevoditelje da uzaludno satima prevode uzaludne i beskorisne tekstove. U to se doba fratar moga kova mogao samo tako razgovarati s milicijom.

    3. Poslije svega onoga što se dogodilo u Kosovu, čitava se Hrvatska uznemirila. Već 11. 7. zasjeda Predsjedništvo CKSK Hrvatske i poručuje Srbima i javnosti da «Hrvatska to neće tolerirati». 13. 7. podiže se optužnica protiv Sime Dubaića. Pojedini Srbi još su tijezni. Jošo Durbaba srpskom «putujućen nacionalizmu» prigovara da se okitio rekvizitima popa –ujića. Durbaba je dobro poznavao –ujićeve zločine jer je –ujić samo u Kosovu poklao oko 80 Srba koji ga nisu htjeli u to doba slijediti. Srbi na Jadranu provociraju Hrvate te su četvorica nacionalista iz Bora završila u korčulanskome zatvoru. U Trilju je isprovocirana grupa hrvatskih mladića lupala šakama po beogradskim automobilima. 20.7. na zasjedanju Sabora Antun Milović oštro osuđuje zbivanja u Kosovu. Tom prigodom hrvatski su komunisti svjesni novoga vremena. Jaka hrvatska struja među njima jednoglasno poručuje: politički je pluralizam «činjenica i realnost». «Društvo književnika hrvatske» prigovara Hrvatskoj da ne hapsi seoske bukače, nego kolovođe. Kninski se «borci» sastaju u Kistanjama kako bi osudili nacionalizan, a branili Jugoslaviju.

     

    12. Kolovoz 89.

    1. Svjetsku političku scenu  zaokupila je smrt nacističkog ministra Hessa koji se po izvješćima ubio u berlinskome zatvoru gdje je posljednjih nekoliko godina živio kao jedini sužanj. Tih je dana trebao izići iz zatvora, ali su se njegovu puštanju na slobodu protivile mnoge svjetske, posebno židovske institucije i pojedinci. Hess je bio proglašen čuđakom koji se još 1941. ukradenim zrakoplovom nacističke soldateske zaputio u London i tamo se predao Britancima. Trebalo je da Nijemci i Britanci u to doba prekinu sukobe, što su Britanci odbili, a Hessa osudili kao i sve ostale ratne zločince. Osuđen na doživotnu robiju, izdržao je u zatvoru sve do kolovoza 1989.

    U vrijeme moga boravka u Berlinu među Nijemcima bilo je aktualno zbivanje oko Hessa. Jedni su bili protivni da se pusti, drugi su zastupali da ga treba pustiti na slobodu. Berlin je u to doba bio grad koji me strašno iznenadio. Prvi sam put uživo vidio što je to grad «dvaju svjetova». U njemu se moglo mnogo čitati i  pročitati o besmislenim ljudskim sukobima i još besmislenijim ljudskim podjelama. Znao sam satima sjediti na «Brandenburškim vratima» i promatrati ukočenoga istočnonjemačkog vojnika sa snajperom u ruci, u čekanju da netko preskoči zid i da ga ubije. Znao sam također šutljivo sjediti pored ruskih stražara, satima nepokretnih i šutljivih. Nikada se nisam mogao načuditi odakle vojniku hrabrost ubiti djevojčicu od jedanaest godina, samo zato što je htjela prijeći s jedne na drugu stranu ulice, a čije se ime nikada nije doznalo jer joj je prethodni rat odnio oba roditelja. S ništa manje zanimanja  pratio sam gluparije francuskih, američkih i britanskih vojnika, u pozi kao da za pet minuta počinje svjetski rat. Kad sam pitao Berlinjane što se zbiva, govorili su: «Ništa, tako ovi rade već četrdeset godina».

    Berlinom je u to doba vladala duhovna obamrlost. Svojoj podjeli i nevoljama okupiranoga grada nisu vidjeli kraja. Veoma sam često slušao njihove žalopojke i beznađe. Iznenadila me baš u to doba izjava ruskog ministra obrane Jazova koji je po pisanju «Frankfurter Algemeine Zeitunga» izjavio kako je «njemačko pitanje» njemačko, a ne nečije drugo. Bio sam šokiran jer je nepunu godinu dana  Rus Gorbačov rekao  Amerikancu Reganu da o «pitanju Berlina» ne želi razgovarati. Trebalo je povući crtu i zaključiti da se nešto krupnoga zbiva. Istu sam večer okupljenim prijateljima, zaokupljenim politikom jednostavno izjavio: kad se slijedeći put vratim u Berlin više neće biti vašega zida, a  sva vaša tuga bit će bezrazložna kad vam za manje od dvije godine naprave «jednu Njemačku». Gledali su me kao da sam pao s Marsa. Rekli su da je to sasvim nerealno i da za to nemam nikakva mogućeg razloga. Obećali su da će, ako se samo polovica od tog ispuni, Drniš oprati pivom neka ne znaju ni gdje je ni koliko je velik. Kad su me nekoliko mjeseci s čuđenjem pitali koja me svjetska špijunska služba plaća da mogu tako precizno, tako nevjerojatno krupne stvari znati kad ih nitko ne zna, odgovorio sam: fratarska.

    Hessova smrt obnovila je pokret «njegove mladosti» jer su se pristaše nacizma okupile tražeći mjesto njegova groba. Bilo mi je iznenađenje, jer u trogodišnjem vremenu nisam nikada iz ustiju njemačke mladosti s kojom sam se družio čuo nešto pozitivno o nacionalsocijalizmu, posebno ne o Hitleru. posumnjao sam u namještenost i režiju, što sam Nijemcima i rekao.

    2. Na svejugoslavenskoj sceni stara zbivanja: «srpska ugroženost» ne silazi s ustiju Mihalja Kertesa, «mitingaša», a nekadašnjeg pristaše «hrvatskog proljeća» i novina naličnih beogradskom «Ninu». Štefana Korošca muči priprema «Kongresa» s tako velikim i oprečnim razlikama. Partija gubi svoje članstvo jer sve više ljudi baca «crvene knjižice». Crna je Gora na rubu socijalne bijede, ali ne prestaje protestirati. Po Jugoslaviji pjevaju parodiju: Druže Tito, mi ti se koljemo. Šibenska policija hapsi osmoricu aktera Kosovske lakrdije, optužujući ih za remećenje reda i mira. Istovremeno hapsi u Šibeniku 14 hrvatskih mladića što su izvrtali riječi pjesme «Marjane, Marjane». Hrvatsku muče partijski izbori i tko će na čelo. Bruna Vuletića u Sinju muči obnova spomenika na Sutjesci, a još ga više muči Šuvarov govor na Alci. Kninjanin Jovo Kablar, tada općinski čelnik poručuje kako Knin neće biti mitingaški pokusni kunić. U Plavnu pored Knina Srbi organiziraju 20.8. prosvjed protiv hapšenja Opačića i ostale sedmorice iz Kosova. Komunisti se muče spoznajom da bi mogli u opoziciju. U zatvoru Jovan Opačić 25.8. započinje štrajk glađu. Kninski «TVIK» muči se besparicom i neradom. U Splitu je 29.8. umro Andrija Božanić, visoki službenik «VIII. korpusa» poznat kao presuditelj drniškim strijeljanjima. U selu Cetini srpski seljaci po nalogu iz pozadine zapriječili su sanaciju crkve Sv. Spasa koju je Regionalni zavod za zaštitu spomenika iz Splita pokušao zaštititi. Srbi su nekoliko godina ranije namjerno uništili natpise i znakove koji su svjedočili da crkva pripada katolicima i da je napuštena pod pritiskom turskih osvajanja. Tih je dana u Cetinskoj krajini bilo veoma napeto, jer su Kijevljani, Vrličani i ostali katolici iz okruga najavili da će doći u svoju crkvu sada kad je to konačno slobodno. Hrvatske su vlasti nešto kasnije zamolile katolike da odustanu od proslave kako bi se izbjegla napetost, što su oni i učinili.

    3. Drniš je proslavio svetkovinu Sv. Roka 16. 8. Pored uobičajene vrućine procesija gradskim ulicama nastavila je svoju drevnu tradiciju. Obrede je predvodio župnik šibenske župe Šubićevac fra Tomislav Goreta. Prvi put komunisti nisu brojali nazočne niti se popisivalo muškarce.

    Početkom mjeseca u Pakovu je Selu osnovano kulturno društvo «Sloga» koje je pod vodstvom entuzijasta veoma dobro uigralo program, nedostupan mnogo bogatijima i onima s mnogo više mogućnosti.

    U Lukaru je 19. 8. na seoskom groblju pokopan Ivan Škovrlj, pjesnik, profesor književnosti i drniški kulturni radnik, koji je umro tragičnom smrću nekoliko dana ranije u kninskoj bolnici, navodno izvršivši samoubojstvo. Škovrlj je odranijega bolovao od karcinoma i bio je nekoliko godina ranije operiran u Zagrebu. Pri češćim razgovorima spominjao mi je to doba, tako ga se bojeći i rekao mi da to nikada više ne bi mogao podnijeti, govoreći kako bi se radije ubio. Nisam ga shvaćao doslovno. Pomalo prazan život, beznađe nevjernika koji nije vidio ništa Božjega pred sobom, oslanjajući se samo na krhko čovještvo i spoznaja čitava niza kontroverznih koraka, srušilo ga je do temelja kad su mu rekli da mora na novi pregled. Vjerojatno se iznerviran spoznajom jednostavno bacio kroz prozor.

    Poslije zbivanja u Kosovu, odlazeći protestno pješice prema Drnišu zbog četničkog divljanja, mnogi su u Drniškoj krajini povezivali s njegovom smrću, tvrdeći da su ga Srbi bacili kroz prozor. Malo je vjerojatno da je to istina jer sam skloniji vjerovati da se Škovrlj, prestrašen novom operacijom, jednostavno ubio. Međutim, ostavljam stvar otvorenom, jer kninskim liječnicima vjerovati nije uputno poslije nego je kninski liječnik Opačić zaprijetio časnoj sestri da će je zaklati jer ne zna «čitati ćirilicu» i za njom jurio hodnicima kninske bolnice naoružan nožem. Vjerojatno ju je htio samo zaplašiti kako bi napustila posao, jer ne vjerujem da je mogao biti toliko nespretan pa da «četniku njegova iskustva» tako lako umakne jedna obična časna sestra.

    Škovrljev sprovod bio je veoma velik. Oko rodne mu kuće, gdje je bio dovežen, skupilo se nekoliko tisuća ljudi. Došao sam u civilu, ali nisam ni pomišljao da bi netko mogao voditi crkveni sprovod, poznajući Škovrljev način života i nevjernički životni stav. Na ulasku u groblje, na čelo gdje bi redovito stajao križ ili komunistička petokraka, budući da nije bilo ni jednoga ni drugoga, stao je fra Božo Duvnjak, prominski tadašnji župski pomoćnik i nastavio voditi sprovod. Kasnije je u šali izjavio da u njegovo groblje neće ući nitko «bez svećenika», te je stoga i morao stati na čelo. Posljednje dvije godine pokojni je Škovrlj veoma mnogo učinio za crkve u drniškoj krajini, te je nama svećenicima pristojnosti radi bilo obveza doći na sprovod. To je bio prvi sprovod bez svećenika na kojem sam osobno sudjelovao. Od Škovrlja se oprostilo nekoliko govornika, a drniška mu je limena glazba svirala posmrtne marševe.

     

    13. Rujan 89.

    1. Na čelu svjetske organizacije UN stoji Perez de Cuellar koji će nešto kasnije svojom mutnom i neodlučnom politikom teško razočarati Hrvate i otrijezniti pretjerano pozitivnu sliku Hrvata o Zapadu, a nju će svojim postupcima potpuno uništiti njegov nasljednik Boutros Galli, kopt iz Egipta. Ostaci jugoideje brinu za sastanak «nesvrstanih», koji se uskoro trabao održati u Beogradu.

    2. Srbi se sve više brinu za «ugrožene Srbe u Hrvatskoj». Tako 1.9. u Francuskoj 7. sjedištu srpskih književnika, ali praktičnom motoru srpskog nacizma u Beogradu i leglu svih zala, priređuju večer podrške «ugroženima».  Srpski književnik i nacionalist Dobrica Ćosić izaziva Hrvate interwiewom danim talijanskim novinama «Il Tempo», u kojima velikodušno Talijanima daruje hrvatsku obalu, izjavljujući kako je «Zadar Tito ukaro Talijanima». Vojvođanski se Srbi također brinu za ugroženi Knin. Boška su Krunića izbacili iz Partije jer nije htio činiti što se četnicima prohtjelo. Tih dana beogradski «Nin» optužuje Hrvate zbog navodnog ubojstva pravoslavnog svećenika Vojislava Šešuma. Vjerojatnije je, ako je stvarno govor o ubojstvu, da su ga ubili Srbi jer niti je bio nacionalist, niti pokvaren, a niti je želio bilo kakve sukobe s Hrvatima, s kojima se u Splitu svakodnevno družio. 11.9. u Beogradu se održava 26. sjednica CKSKJ na kojoj Ivo Družić daje ostavku, a Celestin se Sardelić odlučno odupire srpskoj najezdi i pritiscima. Sardelić žestoko polemizira s Nedeljkom Šipovcem i Stankom Radmilovićem, ali ne popušta. Drago Dimitrović 14.9. ponavlja Sardelićeve teze: «Srbija teži destabilizaciji Hrvatske». 15. 9. Hrvatski komunisti na sjednici odbijaju napade iz Vojvodine. Ivo Latin u Otočcu Srbima veli: «Tko je za svađu neka nas mimoiđe». Hrvatski komunisti na svojoj sjednici 21.9. govore o traženju «hrvatskog identiteta» U Beogradu 21. 9. Blagoje Adžić postaje ukazom «načelnik generalštaba». Njegova je biografija već tada jasna: velikosrbin i četnik, koji će započeti krvave obračune s nenaoružanim hrvatskim narodom. Stanko Stojčević izjavljuje 22.9. da su vojvođanski komunisti prešli sve dozvoljene granice. Srbi se pitaju poslije hrvatskih odlučnih odgovora je li Hrvatska «slobodna država» ili samo republika u Jugoslaviji i zaključuju kako imaju pravo raspravljati i o Hrvatskoj. Šuvar smatra srpsku buku i napade «dimnom zavjesom». Na komunističkome skupu u Puli javno pita što je iza «zavjese». Borci Dalmacije pitaju javno zašto Srbija šuti o vlastitom nacionalizmu.26.9. jugokomunisti se na sjednici ne mogu dogovoriti oko dnevnog reda. Šesnaest sati sva Jugoslavija gleda  televizijske komunističke sukobe. 27.9. Slovenci u Ljubljani govore o sjednici kao o blamaži i smatraju je komedijom za publiku. Sloveniju Srbi tužuju «Ustavnom sudu» radi amandmana. Sve više prijete, ali im Šuvar kaže da to nemaju pravo.

    U Hrvatskoj štrajkaju vlakovođe i traže bolje uvjete rada. U Kninu se na višoj razini pokušava razriješiti pitanje crkve Sv. Spasa. Hrvati se žestoko obaraju na Ćosićev interwiew i traže Ćosićevu odgovornost. Neizbježan je višepartijski sustav, opći je zaključak hrvatskih komunističkih lidera. U Šibeniku je Jovan Opačić osuđen na tri mjeseca zatvora.

    3. Anđelko Runjić posjećuje Drniš 24. 9. 89. Prema izvješću Drniš je tih dana «domaćin velike manifestacije bratstva i jedinstva - 18. susreta boraca i omladine iz devet dalmatinskih i ličkih općina» kako nas u «Slobodnoj Dalmaciji» izvještava dopisnik Ante Vukušić. Uvečer je u Muzeju predstavljena knjiga Ivana Perića o Božidaru Adžiji, a u nedjelju je otvorena cesta Žitnić- Unešić. Za tom je cestom čeznula Zagora dugo vremena, ali nikada za nju nije bilo novaca, što je bila obična laž. Problem je bio što se tako kažnjavalo zagorske Hrvate, nagoneći ih na iseljavanje. Nastavak ceste prema Kaštelima doći će mnogo kasnije, kad su pojedinci jednostavno natjerali Hrvatsku novu državu da je što hitnije uvrsti u izgradnju i prioritete, što je ona poslije dugih borbi i učinila. Otvorena je 1993. Runjić je svoj politički govor držao u nedjelju prije podne te je i ono malo muškaraca, uobičajenih doći na misu, izostalo te nedjelje. Veoma me to ljutilo te sam javno pitao što taj gospodin ima reći, što već tisuću puta nije rekao.

    4. Najznačajniji crkveni skup ovog vremena bila je proslava «Naše Gospe» u Biskupiji kod Knina, koji je održan u nedjelju 16.9. 1989. Pred veličanstvenim skupom od desetak tisuća vjernika, u narodnim nošnjama i ruku prepunih barjaka obrede je predvodio splitski nadbiskup Jurić, a nazočni zadarski biskup Oblak, šibenski Srećko Badurina i Josip Arnerić te mnoštvo ostalih svećenika. Skup je organizirao kninski gvardijan i župnik fra Mladen Kovačević, fra Josip Soldo pjevao je «Pohvale Mariji», a mnoštvo mladih sudjelovalo je u obredima različitim molitvama i pjevanjem. Župnik fra Mladen nije ni slutio što će se veoma brzo zbiti, a ni provincijal sada pokojni dr. Šimun Šipić, da će trebati biti prisilni kninski gvardijan. Jer to je posljednji veliki skup Hrvata na postojbini svojih pradjedova, prije nego vjetrovi rata zaustave dohođenje.

    Dan ranije bio sam u Međugorju gdje sam bio pozvan na vjenčanje jedne od «međugorskih vidjelica», a sa mnom je bila i Patrizia Salatino, švicarska Talijanka, koja nije mogla povjerovati da Hrvati mogu biti tako oduševljeni i tako pobožni.

     

     

    14. Listopad 89.

    1. Na međunarodnom političkom polju najviše pažnje privlače započeti nemiri u Njemačkoj istočnoj državi, gdje masa mladih najavljuje odlazak na Zapad. Predsjednik DDR-a naziva prebjege izdajnicima, ali za to nitko više od Nijemaca ne haje, jer sve više je ljudi spremno otići. 8.10. započinju velike demonstracije najprije u Berlinu zatim i u drugim dijelovima. Honeker najavljuje policijske metode kojima će zaustaviti demonstracije i sređivanje «nereda». Dobar mu je uzor Kina koja je upravo nešto sličnoga «sredila». Amerika predviđa teško stanje u Jugoslaviji. Zato Ante Marković odlazi Bushu na razgovore. Tih dana američki grad San Francisko pogađa težak potres, gdje se cifre šteta mjere milijardama dolara. Demonstranti su u Berlinu bili uspješniji od Honekerove policije te je 18. 10. s vlasti svrgnut Erich Honeker, a njegovo mjesto u Partiji i vlasti nakratko zauzeo Egon Krenz. Sva Istočna Europa vrvi od promjena. Nazrijeva se da je «Željeznoj zavjesi» došao kraj.

    2. Jugoslavija nastavlja produbljivanje svoje bolesti i kriza je sve dublje ujeda u vitalni dio trajanja. Crnogorci okupljaju masu svijeta kako bi prosvjedovali protiv Slovenaca i Zapada. Viceadmiral Petar Šimić poručuje Bulatoviću i njegovim satelitima da neće proći. «Drugo oko u glavi» ne sluša jer mu je Milošević već rekao kako će se ponašati. Nemutirani jugonostalgičar Branko Horvat već je veoma aktivan u svojoj partiji zvanoj «UJDI». Najavljeni 14. kongres nema mjesta jer neki hoće u Beograd, a neki to predlažu i u drugim mjestima. na pitanje kakav se pluralizam događa, Kadijević obznanjuje da budno motri na sve «manevre» i da ni jedan neće proći.Jer dotad se raspravljalo hoće li demokracija imati tutora. Nije se navodno smjelo dogoditi da se neka stranka osnuje izvan Socijalističkog saveza. Poslije Bulatovićeva mitingašenja u Crnoj Gori, Slovenci traže službenu istragu i postupak. Bulatović je tada izgovorio svoj glasoviti hajkaški refren: «Ne pada snijeg da prekrije brijeg, nego da zvijeri pokažu trag», praktično prizivajući ostale da pregaze Sloveniju. Komunisti najavljuju da će se «Kongres» održati u Beogradu od 20. do 22. siječnja 1990. godine. Marković je tiskao novčanicu od milijun dinara. Vlasi je optužen, uhapšen i čeka suđenje, koje će kad počne neizmjerno dugo trajati.

    3. Hrvatska se polako budi iz višedesetljetnih snova. Već se osnovalo niz političkih partija: HDZ, HDS, HSLS, HSS, a inicijative za druge stranke su u svakodnevnom opticaju. Vrlo se brzo počinje napadati HDZ, što će mu samo pripomoći da ljudi za njim krenu. Svjesno ili nesvjesno, upravo su mu napadi otvorili put do Hrvata. Hrvatski komunisti na svojim izborima dvoje između Račana i Družića. Račan će dobiti prednost što će Hrvatima donijeti velike mogućnosti. Račan je pored sve svoje komunističke prošlosti postao «Ivan Krstitelj» hrvatske politike, dajući mogućnosti da se dogodi što se u Hrvatskoj dogodilo. Kratak je komentar potreban: pravi čovjek u krivoj partiji, ali je sada ponajbolje što je on baš tamo bio u vrijeme kad je bio. Gradski SUBNOR u Splitu zatvara svoja vrata jer «borci» nisu više popularni i nemaju više novaca. Napetost u Vrlici raste zbog nerazriješenog statusa crkve Sv. Spasa koju sada Srbi počinju svojatati, nasuprot svim povijesnim dokumentima. U Zagrebu slobodarski duh osvaja sve više prostora. Najavljuje se da će se obnoviti «Matica Hrvatska», a Srbi odmah najavljuju obnovu svoje «Prosvjete». Goldsteinovi liberali, jer Budiša još tada nije bio vođa liberala, pokreću u Zagrebu među građanstvom prikupljanje potpisa za povratak «Bana» na tadašnji Trg republike, koji će se proglasom Hrvatske države preimenovati u Jelačićev trg. Hrvatski borci prosvjeduju protiv ponašanja Sime Dubajića, poznatog komunističkog egzekutora s Kočevskog Roga, gdje su poklane gotovo dvije stotine tisuća Hrvata, od Engleza razoružanih i predanih u komunističke ruke. Simo je poludio od mržnje i deformiranosti. U rodnom se mjestu ponašao kao šerif, čuvao je koze, nosio tenisice, brijeo glavu do gola i nosio velike brkove. Na optužbe da je poklao tisuće Hrvata odgovarao je da je tada bio pijan pa se ne sjeća, ali nije zaboravio potvrditi da mu je pri poslu pored drugih pomagala i Milka Planinc. Krasno društvo, rekli bi upućeni. Simo će odigrati ulogu pobunitelja, na kraju javno naoružavajući Srbe u zaleđu Zadra. Šibenski su borci u ovo doba još veoma žilavi. Oni daju neograničenu podršku «drugu Veljku Kadijeviću». Nešto kasnije spomenuti drug obolit će «na očima» pa će morati stalno nosati tamne naočale. Vjerojatno zbog toga nije razlikovao jugovojnike od četnika.

    4. U crkvi Sv. Frane u Trbounju ponovno smo svečano proslavili dan crkve. Obrede je predvodio i propovijedao veoma zanosno, vjernički i intelektualno vrlo dotjerano pomoćnik fra Žarko Mandrić u društvu desetak svećenika i prepunom crkvom vjernika.

     

    15. Studeni 89

    1. Gorbačovljeva politika najavljene «Perestrojke» naglo je otvorila slobodarske vidike većini dotad zasužnjenih istočnoeuropskih zemalja. Berlin je ponovno poprištem nemira. 4.11. događaju se masovne demonstracije koje su najavile kraj DDR-a. Ništa nije bolje ni Todoru Živkovu u Sofiji, gdje ga bugarski demonstranti skidaju s vlasti i optužuju kao agenta stranih interesa. Masovne berlinske demonstracije u noći 10. 11. 89. konačno će otvoriti granicu dviju njemačkih država stapajući je u jednu. Na zid će se popeti stotine tisuća mladih i konačno ga srušiti. Razumni njemački politički čelnici nisu htjeli ispuniti Honekerovu naredbu i krvavo ugušiti ustanak, nego su prepustili da mladi sruše neprirodnu granicu. Berlinski zid, mjesto razdvajanja dvaju svjetova, šaren od prosvjednih ispisa i crteža, na kojemu je smrt našlo stotine istočnonjemačkih prebjega, odjednom se pretvorio u prošlost i ruševinu. Komadi zida postali su kao ukrasni predmeti, prispjeli u sve moguće krajeve svijeta. Grupa njemačkih prijatelja iz župe Maria-Frieden, gdje sam češće odlazio, nije zaboravila našeg posljednjeg razgovora. Kad sam se godinu dana kasnije vratio, čudom se nisu mogli načuditi odakle mi informacije o zbivanju. A tako je lako bilo pogoditi: ako je Jazov rekao da je «njemačko pitanje» u njemačkim rukama, lako je bilo vidjeti da će ga Nijemci odmah razriješiti. U tom je bilo sve moguće «proroštvo». Jazov nije volio promjene. Zato je vjerojatno i progovorio prije vremena. Kao zastupnik tvrde komunističke linije, nije previše obožavao ni predsjednika Gorbačova, još manje ruskog novog lidera Borisa Jelcina. Nove su ga promjene ponukale da je veoma brzo počeo govoriti kako novi lideri «neustavno postupaju» prema vojsci. Budimira Lončara brinu brige dezintegracije Jugoslavije. Zato hitno odlazi u Strasburg na konzultacije s europskim parlamentarcima. Već 18. 11. 89. Istočna Njemačka traži da se protiv Honeckera podigne optužnica. Istočni Nijemci masovno odlaze u Zapadnu, posebno u Berlin. Brojka posjetitelja dosiže četiri milijuna. Nema mira ni u Rumunjskoj. Rumunjski diktator priprema svoj «14. kongres Partije» za 20.11. 89. i za to vrijeme potpuno zatvara rumunjsku granicu. «ehoslovačka također vrije i već je na putu da se pretvori u «ešku i Slovačku. Rumunjski komunistički kongres završio je povjerenjem vlasti Ceausescu na još narednih pet godina. Kako znamo, ovaj će mu posljednji veoma prisjesti. Europljani nastoje svim silama pomoći Mihailu Gorbačovu. Zato je  u studenome susreo u Rimu talijanskog predsjednika, a u Vatikanu se susreo s Papom Ivanom Pavlom II. U Španjolskoj je umrla stara prijateljica jugokomunista «La Passionaria», Brozu dobro poznata još od španjolskog građanskog rata, žena koja je jedno vrijeme bila protjerana iz Španjolske i koja je ostala vječni zadojenik nerazumna komunizma.

    2. Nekad neuspjeli ljubljanski miting mitingaška grupa «Božur» s Kosova nastoji sada provesti u djelo. «itava srpska propagandna mašinerija radi na tomu. Skup nazvan «Miting istine» najavljuju u Ljubljani na 1. 12. 89. Slovenci ne žele za to ni čuti. Datum održavanja mitinga dobro je sračunat jer je to datum osnutka prve Jugoslavije. U pozadini svega jest objava da druge Jugoslavije nije ni bilo i da je praktično Jugoslavija samo drugo ime za Srbiju. Srbi se svim sredstvima obrušavaju na slovenski list «Mladinu» čije im pisanje nikako ne odgovara. Srbi provociraju Slovence najavom mitinga: «želimo da vidimo da li nas slovenski narod voli». Zbivanja dovode u pitanje održavanje toliko najavljivanog kongresa, posebno kad je obznanjeno da država neće financirati kongresa. Milan Kučan odgovara Srbima kako mitinzi ništa dosad nisu rješili i da Slovenija neće odgovarati za miting u Sloveniji. Slovenska će vlada 21. 11. zabraniti miting u Ljubljani. Upozorava SIV da spriječi miting jer će odgovarati za posljedice. Drnovšek kao predsjednik države također odvraća Srbe od puta u Ljubljanu. Janez im Stanovnik poručuje kako su Slovenci šokirani stavom Predsjedništva zemlje. Kad se ne smanjuju napadi na Sloveniju Slovenija namjerava izvesti zabranu mitinga policijskim mjerama. «Božur» poručuje kako u Ljubljanu dolaze s dvije pogače. Slovenci izdaju naredbu da se ne propusti ni jedan vlak iz pravca Srbije u Sloveniju i najavljuju blokadu željeznice. Skupština Slovenije okarakterizirala je dolazak Srba kao teroristički akt. Slovenski komunisti također tvrde kako je dolazak Srba u Ljubljanu napad na Jugoslaviju. Drago Dimitrović, hrvatski čelnik pomaže Slovencima izjavom kako ni Hrvatska takve skupove neće prihvatiti. Srbima je Ljubljana bila samo izlika da bi posljednji svoj skup mogli održati u Zagrebu. Politika im ipak nije bila tako neprozirna da je Hrvati nisu uspjeli pročitati. Dan prije najavljenog mitinga Slovenci su uveli izvanredne mjere i ograničili do daljnjega kretanje u Sloveniji. Videći da je otpor prevelik, Srbi su 29 11. otkazali miting u Ljubljani. Onima koji su se uputili prema Ljubljani dali su slijedeće priopćenje: «Poručujemo svima koji su u Sloveniju pošli da ostanu dostojanstveni i ne kreću na put istine, jer nam je danas istina jasnija nego ikada». ( SD.). Miting se ipak održao u Ljubljani jer je nekoliko ljubljanskih Srba izišlo na prosvjed u zakazano vrijeme, ali su veoma brzo odustali kad su vidjeli da se Slovenci baš ne smiješe u znak dobrodošlice. Srbija 30. 11. uvodi ekonomske sankcije protiv Slovenije, dok istovremeno Vojvodina traži brisanje svih granica unutar Jugoslavije.

    3. Hrvatska šutljivo, ali sasvim zabrinuto prati razvoj događaja, spremna uključiti se svaki čas u prosvjed protiv ponašanja Srbije. Zadar potresa neobična afera u koju je milicija umiješana do grla. Namješteno ubojstvo, kad je srpski policajac ubio Hrvata, a policija to ubojstvo htjela naturiti Stanku Lukiću zvanom Cvik, značilo je Hrvatskoj dodatni oprez. Cvik je spretno pobjegao policiji, a na kraju se poslije višemjesečnog skrivanja predao, dokazujući da nema nikakve veze s ubojstvom. Za Cvikom je milicija napravila pravu raciju, višednevno blokirajući ulice u svoj Dalmaciji. Za to sam ponajbolje saznao na vlastitoj koži. Na ulazu u Knin, dan nakon što je Cvik pobjegao, dok sam vozio fra Ivana Buljevića na gradilište u Knin, gdje se lokalno poduzeće «Dinara» mučilo oko dovršenja samostana, dočekale su nas uperene strojnice milicajaca. Nekoliko ih je bilo zaleglo po okolnim grmovima, a jedan se ispriječio uperenom strojnicom posred ceste. Uplašeni smo se čudili čudnoj raciji, ali kad su nam vidjeli dokumente, mogli smo nastaviti put, poslije pitanja da li smo negdje pored ceste vidjeli sumnjiva «autostopera».

    Karlovački pravoslavni svećenik Petar Olujić protjeran je sa župe jer također nije htio biti velikosrbin. Taj čovjek bio je neko vrijeme u Vrlici, veoma se često družio s Hrvatima i nije mario za «srpsku ugroženost». Još se više približio Hrvatima kad mu je polupijani Srbin automobilom pregazio sina i za to nije nikomu odgovarao. Olujić je zbog druženja s Hrvatima bio protjeran i iz Vrlike. Iz Karlovca također. Kninjani su, ohrabreni ponašanjem Srbije postajali sve objesniji. Najavili su svoj organizirani dolazak u Ljubljanu, ali su ih Slovenci prisilili da ostanu kod kuće. Stalno već ponavljaju kako su prava Srba u Hrvatskoj pogažena kao i na Kosovu. Simo Dubajić ponovno kao srpski emisar kruži Cetinskom krajinom, unoseći nemir među Srbe.

    4. Drniš je za svoje «oslobođenje» pozvao 5. 11. u goste Srbe iz Zemuna i Batajnice. Budući da Drnišani nisu uvijek gostoprimljivi, netko je «nepoželjnim» gostima skinuo tablice s automobila. Drniška vlast osudila je krađu tablica, ali nikada nije doznala tko ih je skinuo. Po komunističkom običaju, u «bratimljenju» škola, Drniš se sprijateljio s Batajnicom, te su svake godine izmjenjivali posjete. Netko tko nije bio baš upućen u dobre srpske «goste» tim gestom zauvijek se od njih oprostio. Nešto kjasnije došli su Drnošu tenkovima u pohode, a na sam pad Drniša 16. 9. 91. tri su zrakoplova nad Drniš donijela bombe iz Batajnice, te ga nemilosrdno bombardirala.

    5. Na «mrtvi dan» ponovno smo ponovili prošlogodišnji način ophodnje i odriješenja na groblju u Badnju. Pred samu večer poslije Sv. mise krenuli smo ispred crkve Sv. Ivana, na četiri mjesta blagosivajući groblje, svaki put čitajući dio Evanđelja i pjevajući «Oslobodi me, Gospode».  Dobro vrijeme i mnoštvo svijeta sa svijećama u rukama još jednom je badanjsko groblje učinilo mjestom dostojanstvenosti.

    19. studenoga na poziv bivšega drniškoga župnika fra Mirka Klarića Crkveni zbor bio je u župi Lišani gdje je predvodio svečano liturgijsko pjevanje. To je bio dan vanjske proslave Sv. Nikole Tavelića, komu je u Lišanima bila posvećena predivna kamena crkva koju će četnici po okupaciji do temelja uništiti. Imao sam priliku propovijedati Lišančanima. Zbor smo prevezli župskim automobilima uz pomoć nekolicine koji su imali osobne aute. Zbor je u vjeronaučnoj dvorani do kasnih večernjih sati pjevao poznate i fra Mirku drage hrvatske narodne pjesme.

    21. studenoga proslavili smo «Gospu od Zdravlja». Slavlju je bilo nazočno jedanaest svećenika i visovački novaci zajedno sa svojim meštrom fra Jozom Župićem. Propovijedao je kijevski župnik fra Mate Gverić. Kišovito vrijeme nije pomelo procesiju iako je bilo nepredvidljivo. Djevojke su u narodnim nošnjama nosile «sliku», a barjake već uhodano «crkveno društvo».

              

    16. Prosinac 89.

    1. U svjetskoj politici pažnju zaokuplja susret Gorbačov - Bush na Malti. Jugopredsjednik Drnovšek naglo posjećuje Njemačku. U «ehoslovačkoj je komunističkom lideru Husaku kraj, a Vaclav Havel već mu je za petama. Sovjetski komunisti napadaju Gorbačova i njegovu «Perestrojku», preko takozvanih «oblasnih komiteta». 18. 12. u Temišvaru nastaju veliki nemiri . 19. 12. 89. Rumunjski diktator zatvara granicu, ali mu to ne spašava života. Pobuna će biti tako jaka da će se država u nekoliko dana raspasti, a Nikolai Ceausescu i njegova polupismena žena bit će pogubljeni pred očima cijeloga svijeta, jer je sam čin strijeljanja prenosila televizija. Prije toga «Sekuritate», tajna rumunjska policija, pobila je u Temišvaru i Bukureštu na tisuće ljudi. Naglo je pred očima čitavoga svijeta iskrsla sva bijeda Rumunja. Zapad se licemjerno pokazivao naivnim kao da nije znao tko je Ceausescu i kao da im je novost bila što je sve činio i što je sve imao. On je bio njihov trgovac, zato je bilo licemjerno oprati ruke od Rumunjske. 22.12. vojska se u Rumunjskoj pridružila narodu i diktaror je morao bježati. Na sam Božić 25. 12. Ceausescu je ubijen. Američki kontinent potresa sukob Amerike protiv Paname i njezina predsjednika Noriege, koji će nešto kasnije biti uništen, a potom od Amerikanaca osuđen.

    2. Jugoslavija je tema svjetskih medija. Mnogi su shvatili da je Jugoslavoja već podijeljena i prepolovljena. Po cijeloj su Srbiji mitinzi protiv Slovenaca Slovenski lider Ćiril Ribičič optužuje Miloševića i smatra ga suodgovornim za ponašanje četnika i velikosrba. Slovenci pristaju na dijaloge sa Srbima, ali odbacuju sve njihove ultimatume. Blagoje Adžić nije pristalica pluralizma, smatrajući da su stranke nepogodne. Borci Vojvodine okupljaju se u Beogradu i žestoko prijete Hrvatskoj i Sloveniji. 11.12. Ustavni sud Jugoslavije proglašava srpski ustav suprotnim zakonu. 15. 12. Srbi imaju svoj «kongres» na kojemu odbijaju pluralizam i višepartijski sustav. Crna se Gora sprema na generalni štrajk radi standarda i inflacije. SIV šalje svoje neugodne «pakete». Ante Marković najavljuje svoj «konvertibilni dinar» za «novi socijalizam». Jugoslavenski knjževnici trebali su održati u Vrnjačkoj Banji svoj redoviti godišnji skup, ali su ga bojkotirali hrvatski književnici. Jugoslavenski CKSK objavljuje prekid odnosa s rumunjskim komunistima. 21.12. Veljko Kadijević unaprijeđen je u čin generala armije.

    3. Hrvatski komunisti poput Celestina Sardelića ne popuštaju pred srpskim napadima, zovući mitinge «pohodima u ništavilo». Hrvatski Sabor još raspravlja o jeziku. Slavica Bajan, zastupnica u Saboru, izjavila je da Srbe treba izbaciti iz «Ustava», a na što se digla čitava pobuna. Borci su s Medvščaka u Zagrebu predlagali da se Slavica Bajan istjera iz Sabora. Videći koliki je pritisak na Hrvatsku, nove se stranke, tek osnovane i jedva legalizirane u Hrvatskoj, bez šanse da ih se u drugim stranama uopće prizna, počinju aktivnije djelovati. Tuđmanov HDZ tako je 7. 12. 89. razbacao letke u nekolicini gradova, među ostalim i u Splitu. Nekoliko je letaka doprlo i do Drniša jer su ga «neki fratri» odmah poslali na teren. «Slobodna Dalmacija» preko svoga novinara Viktora Ivančića, poznatijeg po antihrvatstvu nego po novinarstvu, odmah se drvljem i kamenjem obrušio na Tuđmana i HDZ. Tako piše: «Najnoviji potez HDZ podsjeća, poticanjem na osvetničko raspoloženje, isključivošću i huškačkim tonom, na nedavna okupljanja u New Yorku gdje se slavilo «raspad Jugoslavije», samo što se u domaćoj verziji, umjesto likovanja, proturaju isključivost i nacionalni bijes». ( SD, br. 14016., str.11.). Od Viktora Ivančića daleko se ne udaljava ni Stipe Šuvar koji javno u Zadru izjavljuje da nacionalni lideri nemaju nikakve šanse, što će se pokazati netočnim, a on politički veoma kratkovidnim. Šuvara će njegov internacionalizam doći političke glave, jer će pred očima svoga naroda morati sramotno otići iz Sabora, dok su mu odlazak slavili pljeskom. Vladimir Šeks, koji je kao podpredsjednik hrvatske vlade igrao važnu ulogu u stvaranju demokratski izabranog hrvatskog Sabora, nekoliko godina ranije bio je napisao da će Šuvara «opaliti nogom i izbaciti iz Sabora, kad dođe čas hrvatske slobode», iznerviran stalnom cenzurom Šuvarove «Bijele knjige», stalnim hapšenjima, progonima i proskribicijom. Na pitanje zašto to nije učinio odgovorio je: «samo radi dostojanstva hrvatskog Sabora».

    Među komunistima polako se stvaraju nepomirljive struje, a mnogi i odlaze iz Partije. Tako po svojoj ostavci izjavljuje komunist Ognjen Krstulović, tada član CKSKH : «Ja mislim da su manje-više sve ključne ličnosti u hrvatskom partijskom rukovodstvu činovnici, ćate. Nisu, dakle, čak ni tehnokrati, nego birokrati, a posebno je Stojčević ulagao jako puno truda da CK nikada ništa ne zaključi ...». (SD, br. 14019, str. 15.) 11.12. u Hrvatskoj su izvanredni partijski izbori. Sjednica je počela veoma burno. To je sjednica preokreta, jer se ustalila spoznaja pluralističkog poimanja Hrvatske. Ovo je kraj partijskom monopolu. Na sjednici su aktivni: Marijan Kalanj, Bernardo Jurlina, Velibor Kikerec, Šiber, Lozo, Branko Horvat, Boris Malada, Antun Milović, Branko Mamula, Mika Špiljak, Stanko Stojčević, Stipe Šuvar, Dušan Dragosavac, Božidar Grubišić, Ivan Mecanović, Boris Mužević, Milka Planinc, i drugi. Na neposrednim izborima kraj je komunističkoj partijskoj privilegiranosti. 14. 12. završava sjednica hrvatskih komunista, a Račan postaje šefom Partije.Odmah se pristupilo konstituiranju novog CK Hrvatske. Račan i Družić bili su u drugom krugu s podjednakim brojem glasova, ali je u novom glasanju Račan dobio većinu. Spasonosno je bilo za Hrvatsku da je upravo Račan dobio izbore, jer je iako komunist, svjestan Hrvat i nije davao primata pred Hrvatskom nikakvu partijskom ni idealizmu, a niti internacionalizmu.

    U Kninu slave sa «svojom JNA» njezin jubilej, a Grubišić u Splitu veliča «slavnu JNA mornaricu». Sabor donosi po prvi put odredbu da je Božić neradni dan. Kardinal Kuharić i nadbiskup Jurić upućuju božićne poruke preko svih hrvatskih medija, a Račan kao šef Partije čestita Božić svim hrvatskim vijernicima. Sve više i više se novostranačkih podružnica osniva po Hrvatskoj, posebno HDZ- eovih. Već u to vrijeme članstvo stranke broji se u stotinama tisuća.

    4. Na Drniškom sam radiju pročitao božićni pozdravni govor, čestitajući Božić svim ljudima dobre volje. Drniš je doživio «ponoćku» kakvu se samo poželjeti može. Mir i napeta tišina, a crkva puna kao šipak. Stari se vijernici pomalo ljute na povratnike, jer je čitav niz dojučerašnjih komunista u prvim redovima. Nekoliko dana ranije stavio sam na zvonik crkve Sv. Ante niz žaruljica kao doprinos božićnom ugođaju, koje su u noći dominirale Drnišom. Dok sam isprobavao sistem napravljen u obliku hrvatskoga grba jedan se dio pokvario te je ostalo svijetliti veliko slovo «U», vidljivo iz velike daljine. Među policijom je nastala čitava uzbuna. Šef policije Radomir «olović odmah je dotrčao do crkve, ne vjerujući svojim očima. Znao je da od mene kao župnika može svašta očekivati, ali takvom se nečemu nije nadao. Budući da sam se automobilom odvezao prema Siveriću kako bih mogao vidjeti izgled ukrasa i sam sam primijetio da će biti uzbune. Odmah sam se vratio te otklonio kvar. Drniški su doušnici odmah imali vijećanje te im je novost došla kao šok. Ništa se nije dogodilo jer kad su vidjeli da slova «U» više nema znali su da je u pitanju bio kvar, a ne provokacija. Na pitanje kako se to dogodilo, nekim sam znatiželjnicima na primjedbu «da Rašo lovi ustaše oko crkve Sv. Ante» odgovorio da je Rašo potpuno lud i da mu se u slijepoj mržnji na Hrvate svašta pričinja.

    Adventsko doba proteklo je u ispovijedanju starčadi po župi, božićnom ispovijedanju, pjevanju «devetnice», gradnji «jaslica» i blagoslovu kuća, odmah po Božiću. Jaslice smo napravili na velikome oltaru. Imale su nekoliko «vodopada» i mnoštvo ukrasnih detalja, te su im se djeca veoma radovala.

    Spremali smo igrokaz koji su nekoliko mjeseci četrdesetak djece i mladih uvježbavali za «Tri kralja». Izveli smo je , ali bez naročitog uspjeha jer se temperatura bila spustila duboko ispod nule, te su se djeca gotovo smrznula i nisu više mogla glumiti. Po završenoj predstavi ispričao sam ih pred roditeljima, koji su i samo bili jednostavno promrzli.

     

     

    17. Siječanj 90.

    1. Svjetsku političku scenu nastavljaju nedovršeni prethodni događaji. Poslije kratkotrajnih i bespomoćnih suprotstavljanja panamski vođa predao se Amerikancima. U Istočnoj se Njemačkoj pojavljuju «nacisti» koji prijete nasiljem. Njihova mi je pojava veoma čudna i uvijek sam smatrao da su kolovođe «nacista» strani obavještajci u Njemačkoj kako bi se «buđenjem uspomena» Njemačku držalo na uzdi. Hrvatskim liberalima drugom polovicom siječnja 90. dolazi španjolski socijalist Suarez. U Sofiji je 18. 1. uhapšen Todor Živkov i optužen za veleizdaju. Nešto kasnije, 29. 1. u Njemačkoj će biti uhapšen Honecker, ali će mu se kasnije dozvoliti odlazak u «ile. Sve više svijet govori o «ujedinjenju» Njemačke. Gorbačov nema ništa protiv ujedinjenja, ali smatra da «pitanje ujedinjenja» ne treba rješavati na ulici.

    2. Jugoslavija je na izmaku. Afera za aferom stiže, te ih je teško više iti pratiti. U Staroj je Pazovi osnovana «Srpska narodna obnova» koja je značila poziv na obnovu «četničke Srbije». Srbi su se licemjerno «sablažnjavali» o Vuka Draškovića. Srpski prvosvećenik German kuka nad sudbinom Kosova. Crnogorci mitingaše po tko zna koji put. Vojvođanski se komunisti «ograđuju» i od Nove i od Stare Pazove, zabranjujući rad četničkog društva «Sava». Srbi uvode cenzuru u albanske novine na Kosovu. 21. 1. počeo je radom 14. kongres komunista koji će biti i posljednji takve vrste. Trodnevni rad, gdje ništa nije bilo osim polemika, završen je odlaskom Zapada. Slovenski predstavnik Ciril Zlobec sa svojom je slovenskom delegacijom napustio kongres. Milošević je htio «novi kvorum» i nastavak rada kongresa, ali ga je u tomu spriječio Ivica Račan, koji je hrvatsku delegaciju također prosvjedno odveo s kongresa. To je bio kraj Jugoslavije. Srpski nacionalisti s Kosova traže oružje: kao da ga već nemaju koliko hoće. Slovenci traže da se iz naziva republike briše riječ «socijalistička».

    3. Hrvatska se polako politički osvješćuje. Stranke su sve aktivnije. U Splitu se 6.1. osniva ogranak HDZ-a. U hotelu «Marjan» pred okupljenim još uvijek opreznim građanstvom, Franjo Tuđman, Šime –odan, Vladimir Šeks i drugi izlažu program stranke i ulaze u politički život Hrvatske kao faktor s kojim se mora nadalje ozbiljno računati. U svome govoru žestoko napadaju ponašanje: Stipe Šuvara, Marina Jurjevića, Mladena Žuvele, Svete Letice i Mike Tripala, spočitavajući hrvatskoj što za razliku od cijele Europe, još uvijek šuti. Tuđman upozorava na opasnost koja hrvatskoj prijeti od zahuktalog i podivljalog srpskog nacionalizma. Na skupu, komu je domaćin bio dr. Zvonimir Marković, izabran je gradski odbor HDZ.

    Tadašnja se Zagrebačka televizija žestoko obrušila na skup i prenijela uglavnom njegove negativne strane. Fratri se nisu smjeli oslanjati na televizijske vijesti i izvješća. Trebalo je brzo čitati znakove vremena, jer su se stvari počele odvijati vrtoglavom brzinom i luksuz je bilo pogriješiti u procjeni. Stoga su skupu bila nazočna dvojica fratara u civilu koji su prenijeli svoje procjene i mišljenja. Ni novinstvo ne podržava Tuđmana. Viktor Ivančić u tadašnjnim novinskim stupcima izjednačava Tuđmana i Draškovića. Nije ni čudno kad se zna da je Ivančić iscjedak komunističkog aparatčeka, novinar samo tamo gdje treba udariti po Hrvatskoj i demokraciji. Zato je posvuda vidio ustaše, hrvatske nacionaliste i nacističku opasnost, zaboravljajući da je njegov komunizam deset puta gori od svih nacizama. Nešto kasnije, u zajedništvu s poznatom socijalističkom damom Heni Erceg, napisat će knjigu o Tuđmanu za njemačko govorno područje, kao da Nijemci nemaju pametnijega posla, nego se baviti Ivančićem i njegovom «pravdom».

    U siječnju je novoosnovana srpska «Zora» iz Knina protestirala protiv «ugnjetavanja i maltretiranja» srpskog «pjesnika i filozofa» Zdravka Krstanovića. Taj pjesnik i filozof pijan je provocirao goste u nekom od splitskih lokala pa je u tučnjavi izvukao deblji kraj, što je protumačeno kao «napad na srpske intelektualce». Od ovog će se slučaja složiti čitava fantastična priča, moguća samo u romanima.

    4. Drniški predsjednik Skupštine općine Tomislav Topić dao je  10. 1. neopzivu ostavku na svoju dužnost, bez najave i bez obrazloženja. Njegov je nagli odlazak ostao Drnišanima tajna iako se tadašnje općinsko vodstvo pitalo za razloge ostavke. Njegovu je dužnost preuzeo do daljnjega Božo Kević, jedan od pomoćnika općinske uprave. Topića sam poznavao samo iz viđenja, ali s njime nikada nisam kontaktirao jer mi prilike nisu dozvolile za to niti jednoga razloga.

    Komunisti, one druge negativne i diktatorske orjentacije  spremali su svoje povjerenike za novo doba. U to vrijeme primijetio sam odsutnost nekolicine drniških «lica» koja su izranijega bila veoma često u «upotrebi», pa čak i u crkvi. Prema pojedincima «drniške crkve» imao sam «prisan» odnos. Kad su me fratri ili dobronamjerni katolici upozoravali da ti ljudi veoma često navraćaju poslije mise na kavu «Kod Raše», samo sam se smijao, ne otkrivajući da su mi stvari već odavna poznate. Počesto sam htio preko takvih ljudi upoznati protivnu stranu, dajući im informacije koje sam htio i često ih dezinformirajući kontroverznim vijestima. Zašto je to komunističkoj miliciji trebalo nije mi jasno, jer su imali prislušne uređaje te su s daljine mogli slušati svaku propovijed ili razgovor u župskim prostorijama.

    Novonastala politička stvarnost u Hrvatskoj nije se mogla lako čitati u mjestu kakav je bio Drniš, jer pozadinu stvari nismo mogli lako rasvjetljavati. Pitanje je mučilo svećenike: kako se postaviti prema novini? Sudjelovati ili ne sudjelovati: raditi ili ne raditi, javno izići na političku scenu ili to tajno napraviti: niz je dvojbi koje smo kao svećenici morali brzo razoputiti. Sve je bilo kao