Izvješće o blagoslovu spmen križa u Čukovcu kod Ludbrega

2017-10-06

Vlatko Ljubičić

SPOMEN NA VIROVITIČKE ŽRTVE

U HRVATSKOM RATU ZA NEZAVISNOST

U organizaciji Hrvatskog domobrana Virovitica u gradu Virovitici je 5. listopada 2017. godine održan spomen na virovitičke žrtve pale u obrani grada i pobijene nakon njegova pada početkom listopada 1944. godine. Spomen su prisustvovali i članovi „Udruge žrtve za Hrvatsku“ iz Osijeka. Na stratištima nastalim tih dana u okolici grada su zapaljene svijeća, a pored spomenik na Gradskom groblju je položen Vijenaca gdje je predsjednik Hrvatskog domobrana Virovitica Vlatko Ljubičić pročitao prigodan govor:

„U ime Hrvatskog domobrana Virovitica pozdravljam sve sudionike spomena na žrtve prigodom obrane i pada grada Virovitice 4. i 5. listopada 1944. godine.

Drago nam je da su danas s nama u Virovitici i naše kolege iz 'Udruge žrtve za Hrvatsku' iz Osijeka na čelu s predsjednikom ove udruge g. Josipom Zlatarićem.

Posebno nam je drago da je s nama na ovom spomenu g. Dragutin Hanak iz Osijeka, sin 'djelatnog častničkog namjesnika' Mirka Hanka koji stradao u ovoj virovitičkog tragediji.

Prema Draginom saznanju njegov otac je pokopan u jednoj od dvije masovne grobnice na virovitičkom Gradskom groblju. Komunistički direktori koji su nakon rata upravljali grobljem uništili su ove masovnu grobnicu.

Na ovom Gradskom groblju je postojalo i „Groblje heroja“ na kojem su za vrijeme Hrvatskog rata za nezavisnost 1941.-1945. pokapani poginuli hrvatski vojnici. Ovo groblje kao i groblja hrvatske vojske u drugim mjestima naše Domovine Titova komunistička vlast je nemilosrdno i proračunato uništila da bi hrvatskom vojniku zatrla svaki trag dostojanstva. Ovo je jedinstven slučaj u hrvatskoj povijesti da je neka okupatorska vlast uništavala hrvatska vojnička groblja. Ovo je ujedno i dokaz da povijesni razvoj ne ide nužno naprijed nego da može ići i natrag.

Hrvatski rat za nezavisnost 1941.-1945. je bio rat kojeg nije izazvao hrvatski narod nego je narodu bio nametnut. U velikosrpskoj državi stvorenoj 1918. godine pod pokroviteljstvom pobjednika Prvog svjetskog rata koju je srpski kralj i diktator Aleksandar Karađorđević nazvao Kraljevina Jugoslavija, tisućugodišnji hrvatski državotvorni narod je dobio ropski status srpskog plemena, a pod maskom jugoslavenstva bio je osuđen na nestanak. Kraljevina Jugoslavija ipak nije uspjela slomiti volju hrvatskog naroda za slobodom i vlastitom nezavisnom državom. Ova umjetna posve korumpirana država održavala se diktaturom i nasiljem beogradskih režima. Kad su 1941. godine korumpirani i umišljeni srpski političari i oficiri potplaćeni od svojih inozemnih pokrovitelja izveli vojni prevrat da bi izazvali rat s njemačkim carstvom, bilo je svima jasno da hrvatski narod neće slijediti svoje beogradske tamničare niti prolijevati krv za svoju vlastitu tamnicu.

Hrvatski narod je krenuo vlastitim putem, putem prema svojoj slobodi i državi, počeo je Hrvatski rat za nezavisnost.

Korumpirani političari, agenti i sluge stranih pokrovitelja poput Josipa Broza Tita nisu imali drugog izbora nego slijediti politiku svojih stranih naredbodavaca.

Da bi opravdali sebe i svoju politiku počeli su uz podršku svojih stranih pokrovitelja i hrvatskih neprijatelja proizvoditi crne legende o hrvatskoj vojsci i hrvatskoj državi. Ove crne legende su se množile i rasle skupa s jačanjem ovih hrvatskih neprijatelja i njihovih apetita da jednom zauvijek slome i unište hrvatski narod i državu. U toj svojoj lakomosti i pokvarenosti izgubili su svaku mjeru, a crne legende koje su natovarili na leđa hrvatskoj vojsci i državi govore sve o njihovim zločinačkim namjerama i djelima.

Usporedimo li naredbe zapovjednika Zapovjedništva posade Virovitica, pukovnika hrvatske vojske Zdenak Begić, u odnosu na postupke zapovjednika Titove vojske kad su titovci zauzeli Viroviticu, uvjerit ćemo se u moralnu uzvišenost i veće vojničko dostojanstvo hrvatskih časnika u odnosu na oficire Titove vojske.

U Proglasu Zapovjedništva posade Virovitica, br. 258. – dana 18. rujna 1944. kojeg potpisao pukovnik Begić stoji da Hrvatske oružane snage u Virovitici imaju u uskoj suradnji s građanstvom uspostaviti i očuvati red i poredak u gradu 'na temelju pravde, čovječnosti i razumne primjene zakona i propisa'. Pukovnik Begić kao zapovjednik naglašava da se u političkom pogledu imaju 'razlikovati samo osobe, koje su za Državu Hrvatsku od onih, koji su protiv Države Hrvatske, bez obzira ne vjeru, shvaćanja i uvjerenja'. Onima koji su odgojeni na crnim legendama o hrvatskoj vojsci može zvučati nevjerojatno kad pukovnik Begić u svom proglasu kao Zapovjednik posade Virovitica naređuje: 'Svatko je dužan poštivati zakone i odredbe mjestnih vlasti te, poštivati osobnu čast i svetinju doma svakoga gradjenina.'

Za razliku od hrvatskog pukovnika Begića, nakon pada Virovitice u ruke Titove vojske 5. listopada 1944. godine, titovci su se hvalili svojim ubijanjima i strijeljanima. Na taj način su huškali svoje drugove na nova ubijanja i strijeljanja: Titoističke „Vijesti“ od 11. listopada 1944. godine u broju 130 pišu slijedeće:

'Neprijatelj – ustaše i domobrani – je imao 500 mrtvih vojnika i oficira, a 400 ih je zarobljeno … U borbama je ubijeno 500 neprijateljskih vojnika, 400 ih je pogubljeno.' Ovako su se Titovi komunisti hvalili svojim ubijanjem ratnih zarobljenika.

Stvarna usporedba postupaka hrvatskih časnika i hrvatske vojske s postupcima Titove vojske pokazuje moralnu uzvišenost i veće vojničko dostojanstvo hrvatske vojske u odnosu na ponašanje njenih neprijatelja.

Titovci su Viroviticu okružili gubilištima na kojima su strijeljali ne samo hrvatske vojnike nego i civile, na njima su pobili i ranjene hrvatske vojnike.

Hrvatski narod i današnja hrvatska država Republika Hrvatska neće uspjeti naći svoj put naprijed sve dok ne odbaci korumpiranu politiku stranih agenata i njihovih stranih naredbodavaca koji slijede Titov put politike protiv hrvatskog naroda. Titovi zločini su na kraju Hrvatskog rata za nezavisnost dobili razmjere genocida.

Ako današnji branitelji i političari misle da će svoje dostojanstvo postići ograđujući se od onih koji su se prije njih ginuli za hrvatsku državnu nezavisnost, gadno se varaju.

Dok vojnici pali u Hrvatskom ratu za nezavisnost ne dobiju svoje dostojanstvo, neće ga moći uživati ni branitelji Domovinskog oslobodilačkog rata, sve do tada hrvatski narod neće biti slobodan, sve do tada hrvatska država neće napredovat. Hvala Vam na strpljenju!

2011-08-12

WG: Uz obnovu voćinskog svetišta - obližnji Slatinski Drenovac - spomen na komunističke zločine - uz stravično otkriće, i pitanje otkud i zašto i danas ljudske kosti i lubanje u šahtu kod pravoslavne crkve sv. Spasa!?!?

Von: Drina Cavar

Gesendet: 12. kolovoza 2011 7:55

An: Željko Tomašević; damir borovcak; 03.Stjepan Mazar

Betreff: Fwd: Uz obnovu voćinskog svetišta - obližnji Slatinski Drenovac - spomen na komunističke zločine - uz stravično otkriće, i pitanje otkud i zašto i danas ljudske kosti i lubanje u šahtu kod pravoslavne crkve sv. Spasa!?!?

Posveta obnovljene župne crkve i svetišta u Voćinu

"U nedjelju, 14. kolovoza 2011. održat će se u 10,00 sati slavlje posvete župne crkve i svetišta u Voćinu, koje će predvoditi dijecezanski biskup. Činom posvete vjernicima Voćina bit će predana novoizgrađena župna crkva."

21. kolovoza 2011.

Hodočašće posavskog, požeškog i zapadno-slavonskog dijela Biskupije u Voćin;

4. rujna 2011. redovito je hodočašće u Voćin vjernika iz slavonsko-podravskog dijela Biskupije i ujedno svečanost završetka Godine Gospe Voćinske. Središnje euharistijsko slavlje bit će u 11,00 sati.

Poruka požeškog biskupa Škvorčevića

(v. str. 23 - o žrtvama u Slatinskom Drenovcu, te str. 8 - o hrvatskim generalima u Haagu)

str. 23: (uz prilog nalazi se i fotografija lokacije - v. gornji link)

Spomen na trojicu ubijenih svećenika i druge žrtve "U Slatinskom Drenovcu 3. srpnja je služena sveta misa pored križa podignuta u spomen na više od 500 žrtava koje su partizani ubili 1944.

godine. Otvorili su logor u koji su dovodili hrvatsko civilno stanovništvo, mučili ga, a potom ubijali. Povrh groblja, uz pravoslavnu crkvu, nakon Domovinskog rata, otkrivena je grobnica u kojoj je pronađeno 507 lubanja.

Na njima su utvrđene prostrijelne rane. Dio ostataka prenesen je u Slatinu i pokopan, a dio kostiju nalazi se u Drenovcu, u grobnici. Među pogubljenim stanovništvom i ovi su svećenici: slatinski župnik preč. Julije Bürger, orahovački župnik Ivan Đanić i voćinski župnik Josip Martinac.

Svetu misu predvodio je Branko Šipura, župnik iz Markovca Našičkog, uz koncelebraciju latinskog župnika msgr. Vladimira Škrinjarića i svećenika Slatinskog dekanata. Predvoditelj slavlja podsjetio je nazočne kako su tada stradale mnoge obitelji čija su djeca gledala kako im odvode majke i očeve, što im je i danas još urezano u srcima i u sjećanju kao najbolnija rana, neizbrisiv pečat. – Okrenuti prema Bogu, u molitvi, jedino možemo crpsti snagu za život i ljubav koju tada možemo dati i bratu čovjeku. Ne dopustimo da nam kojekakvi vihori odnesu molitvu iz naših obitelji pa da zaboravimo moliti – rekao je preč. Šipura. Na kraju sv. mise upaljene su svijeće i položeno cvijeće pored križa te još jednom odana počast žrtvama nemilosrdnog komunističkog režima. Pored križa i oltara bio je izložen i kip Milosrdnog Isusa, koji su sačuvali župljani. Spomen-misa za stradale održava svake godine u nedjelju nakon blagdana Srca Isusova.

(L. Gerendaj • Snimio: Ivica Gerendaj)"

U gornjem članku piše da se "dio kostiju nalazi se u Drenovcu, u grobnici."

Ali ne spominje se šaht (v. fotografiju), koji ne sliči ni na kakvu grobnicu, a unutra je mnoštvo kostiju, lubanja i raspadnutih crnih najlonskih vreća...!!!

Julije Bürger , voćinski i slatinski župnik i dekan kojega su 1944. godine ubili komunisti

(s još 2 svećenika, i još preko 500 Hrvata u Slatinskom Drenovcu (blizu Voćina) - kažu prema naredbi Mesićeva oca - a dio njihovih (?!?) kostiju i lubanja još se nalazi u najlonskim vrećama u šahtu pored pravoslavne crkve sv. Spasa (v. fotografiju snimljenu ovih dana, prigodom posjete Voćinu i prijateljima iz toga kraja, koji su mi na to i ukazali)

Priča se da su kosti žrtava pronađene na tom području , bile poslane u Zagreb na identifikaciju, ali da su navodno nekim tajnim potezima bivšeg nam vrlog predsjednika (koji je time, kažu, želio zaštititi svog oca zločinca - ako lažu upućeni lokalni ljudi, lažem i ja...) vraćene nazad i u tom šahtu čekaju svoju daljnju sudbinu...Kako žrtvama komunističkih zločina konačno vratiti ljudsko dostojanstvo, dostojanstvenu sahranu vječni pokoj i počinak u miru?!)

Popis mučenika Crkve u Hrvata

Svećenici s gornjeg popisa ubijeni u Slatinskom Drenovcu:

51. Julije Burger

89. Ivan Đanić

218. Josip Martinac

Detaljne dokumente za to područje sastavio je:

Miroslav Gazda i Mira Pelikan

Postoji i njihov detaljan dokument "Druga strana istine" (Orahovica, 18.12.1999)

Udruga ratnih veterana "Hrvatski domobran", Orahovica Autor i urednik: Miroslav Gazda, poručnik HV, pr.

Podaci: Komisija za utvrđivanje žrtava II. svjet. rata i poraća, vojske NDH i civila antikomunista (Josip Bašić, Đuro Bukovac, Ivica Hečimović, Pero Jurišić, Mato Mečenero, Franjo Pančić, Slavko Stiblik, Milan Šimić, Slavko Trošelj) - imam kopiju tog vrijednog dokumenta, 156. str - skripta spomenica izdana uz materijalnu pomoć Gradskog poglavarstva grada Orahovica)

*************************************************************************

Ako je netko s njima u kontaktu, trebalo bi vidjeti što je i zašto s tim ljudskim kostima i lubanjama u šahtu?

*************************************************************************

Julije Bürger , voćinski i slatinski župnik i dekan kojega su 1944. godine ubili komunisti Pun ljubavi za dobro duša i veliki prijatelj siromašnih

(22. str.)

Piše: Tomislav Radonić

Julije Bürger rodio se 30. listopada 1885. godine u Kuli, župa Kutjevo, od oca Mije i majke Elizabete, rođ. Bauernfreund. Školovao se u Požegi i Zagrebu, gdje je završio teološke studije. Za svećenika je zaređen 1909. godine. Bio je kapelan u župi Kaptol, a nakon smrti voćinskog župnika Matije Goda prijavio se 11. svibnja 1912. na natječaj za mjesto župnika u Voćinu

Pristaša Stranke prava

Patronat nad župom pripadao je grofici Janković iz Slatinskog Drenovca, koja je Bürgera odmah prihvatila kao kandidata za župnika, i barunu Gutmannu, koji je postavio određene uvjete. On je tražio da budući župnik morao biti unionist i pristaša vladine stranke, u općinskom vijeću zastupati interese vlastelinstva te biti s činovništvom vlastelinstva u skladnim odnosima, proširiti proštenište u Voćinu jer to zahtijevaju interesi trgovaca, a u svom staležu dolično živjeti. Bürger je dao na znanje da prvi zahtjev ne može prihvatiti jer je pristaša Stranke prava, a o ostalim uvjetima ne želi niti govoriti.

Gutman mu je uskratio svoju privolu i zatražio od komesara Cuvaja da nađe svećenika koji će prihvatiti njegove uvjete. Međutim, tadašnji nadbiskup koadjutor msgr. dr. Antun Bauer čuvši za Gutmanov postupak, odredio je da upravo Bürger bude voćinski župnik.

Revan i marljiv

Početkom Prvoga svjetskoga rata mobiliziran je kao vojni svećenik, a za njegova izbivanja župom je upravljao kapelan Pavao Matica. Nakon povratka s ratišta brinuo se oko nabave zvona, održavanja svetišta i organiziranja hodočašća.

Uspostavio je u župi Bratovštinu svete Krunice, a posebice je širio pobožnost Presvetom Srcu Isusovu. Od 1923. Godine obavljao je službu župnika, a potom i dekana u Podravskoj Slatini. Da je marljivo vršio svoju župničku službu, govori i zapis iz Matice umrlih u kojoj stoji: »Bistar um, odličan nastupom, revan vjeroučitelj, dobar propovjednik, točan u službi.

Pun ljubavi za dobro duša. Njegovom zaslugom i nastojanjem osnovane su nove župe u Virovitičkom dekanatu. Veliki prijatelj siromašnih i potlačenih.«

Osuđen na smrt

Nakon što su partizani mučili i ubili voćinskog župnika Josipa Martinca 23. ožujka 1943. godine, a prije bombardiranja voćinske crkve Majke Božje od Pohoda, Bürger je pohranio kip Majke Božje i dio pokretnog inventara u Podravskoj Slatini te ih tako sačuvao od uništenja.

Naime, tada je bio upravitelj župe Voćin i područni dekan, a kip i inventar spremio je po nalogu njemačke vojske jer su Nijemci nakon obračuna s partizanima zapalili Voćin i voćinsku crkvu 8. svibnja 1944. godine. Početkom travnja 1944. godine partizani su bili u Slatini, ubili su 167 ljudi, mnoge opljačkali, 120 osoba uhitili, među njima i župnika Bürgera. Uhićene su odveli u Slatinski Drenovac, gdje se nalazio Vojni sud za Slavoniju, osudili ih na smrt i poubijali.

Okrutno ga mučili

Partizani su osudili župnika Bürgera, okrutno ga mučili i ubili u Slatinskom Drenovcu 10. prosinca 1944. godine. Nakon ubojstva partizani su izdali obavijest da je župnik kriv za počinjene zločine i kao zločinac osuđen na smrt strijeljanjem.

Komunističko-srpska promidžba navodi kao razlog njegova ubojstva ‘pokrštavanje’ u Podravskoj Slatini, povezanost s Nijemcima, uz optuživanje da je opljačkao crkvu u Voćinu. Prema sačuvanim dokumentima, vidljivo je kako Bürger nije, nikada i nikoga, prisiljavao na prijelaz s grkoistočne na rimokatoličku vjeru, već je prijelaz u Katoličku crkvu obavljao iz humanih razloga te tako ljudima spašavao živote.

Skrivao Srbe i komuniste

U pismohrani Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu, između ostalih, sačuvan je dokument u kojemu piše: »Skrivao je i oslobađao Srbe i komuniste (op.a. župnik Julije Bürger), gdje i kako je mogao, no to mu se nije uvažilo, nego je bilo njemu na štetu što je pristao uz Kulturbund, te je osuđen i strijeljan.« Kanonik Milan Balenović, kojem je Bürger bio župnik i vjeroučitelj, u svojim sjećanjima zapisanim 1943. kaže: »Nakon rata Ozna je ubila više Hrvata nego što ih je poginulo u ratu. Pokojni župnik Bürger uživao je velik ugled u narodu.

Upravo to i mržnja prema Katoličkoj crkvi bili su uzrokom njegovoj likvidaciji, a ne prekrštavanje, Kulturbund i ‘pljačka voćinske crkve’. S današnjeg motrišta možemo reći da je on bio mučenik za vjeru.

Ubijen je na zvjerski način. Odrezali su mu oba uha, genitalije i jezik, izvadili oči i tukli kolcem po glavi. Ovaj zločin mi je opisao u razgovoru moj školski kolega Nemanja Trbojević. Njemu je to pak sve ispričao njegov kolega sa studija nakon rata koji je izvršio zločin nad Bürgerom.«

http://zupa-nasice1.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=2804&Itemid=58

"Biskup Škvorčević je podsjetio članove Povjerenstva kako je Isusovo pashalno otajstvo središnja stvarnost na svim našim marijanskim hodočašćima i da su u njega ugrađene brojne nedužne žrtve tijekom naše povijesti, kojih se u Voćinu posebno sjećamo i među kojima je voćinski župnik Josip Martinac i njegov prethodnik, kasniji slatinski župnik Julije Bürger, ubijeni od komunista. Kazao je da će stoga Dan obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u ovogodišnjoj korizmi u petak, 15. travnja biti na poseban način usmjeren na voćinske žrtve a cijela korizma protkana molitvom za duhovna zvanja, da svećenička mučenička krv bude sjeme novih zvanja. Spomenuo je još da povezano s time u svim župama Požeške biskupije valja posvetiti pozornost članovima Djela za duhovna zvanja, potaknuti da se u njega učlane i drugi vjernici te da oni po mogućnosti četvrtkom ili subotom organiziraju klanjanje pred Presvetim za spomenutu važnu nakanu."

"Milošću Božjom jesam što jesam!" (1. Kor, 15,10)

"Per grazia di Dio sono quello che sono!" (1. Cor, 15,10)

"Por la gracia de Dios, soy lo que soy"

"Par la grâce de Dieu je suis ce que je suis"

"By the grace of God I am what I am"

"Durch Gottes Gnade bin ich, was ich bin"

"Gratia autem Dei sum id quod sum."

2015-11-13

Komunistički zločini

U PARTIZANSKOM LOGORU SMRTI U DRENOVCU PRONADJENE 464 LUBANJE HRVATA

spomenik..- U vrijeme mučnoga 2. Svjetskog rata 1942. god. partizanska vojska u Slatinskom Drenovcu osnovala logor smrti „ u njega se željelo staviti one ljude koji nisu bili po mjeri onih koji su ovaj logor otvorili“. Ovaj logor je postojao od 1942 pa do 1946. god.

Spomenik žrtvama u Slatinskom Drenovcu podignut je i posvećen 21. studenog 1998. godine kraj Crkve sv. Spasa u čijim su “katakombama” su pronađene 464 lubanje i preko 130 vreća polomljenih kostiju. Pretpostavlja se da je tu bilo oko 560 žrtava. U blizini se nalaze i masovna gubilišta Drenovački jarak, Čačića brdo i Jankovački potok. Istraživanja su potvrdila da su žrtve bili civili Hrvati sa šireg područja Virovitičko-podravske županije, te mnogi Hrvati iz kolona Križnoga puta. Mnoge su lubanje imale prostrijelne rane što potvrđuje pretpostavke kako su ove žrtve likvidirane sa velike blizine.

Među ubijenima dvojica su, a možda i više, svećenika. 1943. po tom istom sudu bio je osuđen orahovački župnik Ivan Đanić, a sljedeće godine jednako tako po tom sudu bio je osuđen na smrt i slatinski župnik Julije Bürger. U nedalekom Voćinu 1943. ubijen je župnik Josip Martinac. Na tako malom prostoru ubijena su tri svećenika.

Nakon 2. svjetskog rata komunističke vlasti novostvorene Jugoslavije naređuju uklanjanje groblja i svih znakova po kojima bi se raspoznalo gdje su ona bila. Mnoga masovna gubilišta još uvijek nisu istražena, a u njima su još stotine tisuća nedužnih žrtava ogromnom većinom Hrvata.

999895_577552892265010_704929264_n_web novosti4217-03

* * * HOBOTNICA * * *
* * * octopus * * *