Isjak: MATE ŠIMUNDIĆ, HRVATSKI SMRTNI PUT, Split 2001
Za vrijeme napada zapovjedništvo talijanske vojske se smjestilo zapadno od sela Župe, na prijevoj Turiju, odakle je imalo dobar priegled na dolinu, u kojoj leži večina navedenih sela. Kano i don Ivan Čondić jednako je i župski župnik don Josip Braenović kanio zaštititi Župu pred četničkim hordama. S domaćim cestarem Brunom Leutićem stigao na Turiju i dokazivao zapovjedniku, kako je Župa mirno selo i bez ikakve vojske. Talijanski mu zapovjednik izdao pismenu potvrdu, stvarno preporuku, koju neka preda četnicima, pa će oni poštedjeti selo. U Leutićevoj pratnji don Josip izišao pred četnike. Za njih talijanska preporuka ne imala nikakvu vrijednost. Obojicu odvukli dublje u Biokovo i dokrajčili ih kamama. Župljani ih u biokovskoj vrleti pronašli četvrti dan.
Po obavljenu "poslu" četnički se krvoloci popeli na talijanske teretnjake i odpremili se, odakle se dovaljaše. Vozili sobom golem plien - odjeću, obuću, posteljinu, razno pokućstvo, vino i rakiju. U tijeku vožnje prepirahu se oko prostora, jer ga mnogo odpalo na opljačkane stvari. U domaji se žestoko svadali, dok su raznosili plien. Bilo i medusobne pucnjave. Po povratku u iztočnu Hercegovinu P. Bačović 4. rujna brzojavljuje glavnomu zapovjedniku Draži Mihailoviću:

"Vratio sam se sa puta po Hercegovini. Četiri naša bataljona, oko 900 ljudi, krenuli su 30. avgusta preko Ljubuškog, Imotskog, Podgore i kod Makarske izbili na more. 17 ustaških sela spaljeno, 900 ustaša ubijeno. Nekoliko katoličkih sveštenika živih odrano. Prvi put posle sloma poboli srpsku zastavu u more i klicali kralju i Draži Mihailoviću. Naši gubici minimalni."

Bačović, dakako, pretjeruje. nije izgorjelo 17 sela; možda zaseoke ubraja u sela. A što se tiće ubijenih 900 ustaša, istina je, kako se ne sretoše niti s jednim ustašom! Onda ih tu naprosto nije bilo. Da ih je na tome prostoru bila i stotina, ne bi ni koraknuli četnici prijeko Neretve, jer se kao vojnici uobće ne mogahu mjeriti s ustašama! Tih 900 ustaša u stvari jesu ubijeni seljaci (njih 173), medju kojima uglavnome bijahu žene, djeca i starčad.

Dalje, Bačović se hvali, kako je "nekoliko katoličkih sveštenika živih odrano". Oddiranjem živih ljudi u XX. st. u Europi ponose se jedino Srbi i Srbijanci!

(stranica 151)