Isjek: MATE ŠIMUNDIĆ, Ljubuški
HRVATSKI SMRTNI PUT, Split 2001.

Po obavljenu "poslu" četnički se krvoloci popeli na talijanske teretnjake i odpremili se, odakle se dovaljaše. Vozili sobom golem plien - odjeću, obuću, posteljinu, razno pokućstvo, vino i rakiju. U tieku vožnje prepirahu se oko prostora, jer ga mnogo odpalo na opljačkane stvari. U domaji se žestoko svađali, dok su raznosili plien. Bilo i međusobne pucnjave. Po povratku u iztočnu Hercegovinu P. Baćović 4. rujna brzojavljuje glavnomu zapovjedniku Draži Mihailoviću:
"Vratio sam se sa puta po Hercegovini. Četiri naša bataljona, oko 900 ljudi, krenuli su 30. avgusta preko Ljubuškog, Imotskog, Podgore i kod Makarske izbili na more. 17 ustaških sela spaljeno, 900 ustaša ubijeno. Nekoliko katoličkih sveštenika živih odrano. Prvi put posle sloma poboli srpsku zastavu u more i klicali kralju i Draži Mihailoviću. Naši gubici minimalni."

Baćović, dakako, pretjeruje. nije izgorjelo 17 sela; možda zaseoke ubraja u sela. A što se tiče ubijenih 900 ustaša, istina je, kako se ne sretoše niti s jednim ustašom! Onda ih tu naprosto nije bilo. Da ih je na tome prostoru bila i stotina, ne bi ni koraknuli četnici prijeko Neretve, jer se kao vojnici uobće ne mogahu mjeriti s ustašama! Tih 900 ustaša u stvari jesu ubijeni seljaci (njih 173), među kojima uglavnome bijahu žene, djeca i starčad.

Dalje, Baćović se hvali, kako je "nekoliko katoličkih sveštenika živih odrano". Oddiranjem živih ljudi u XX. st. u Europi ponose se jedino Srbi i Srbijanci!

N. Kujundžić u svojoj Imotskoj krajini (na str. 145.) prenosi odlomak iz knjige D. Gizdića naslovljene Dalmacija 1942. Počinje riječima:

"Dok su ustaše i Talijani činili ova zvjerstva u Imotskome i okolo njega, u Biokovu je bjesnila njihova velika ofenziva 'Albia', u kojoj su Talijani, ustaše i četnici doživjeli potpun neuspjeh."
Tih se dana pisac ovih redaka nalazio u Zadvarju, selu desetak kilometara zapadno od Župe. Susretah se s više izbjeglica iz ugroženih sela, što jedva spasiše glavu. Kano jedan, svi spominjali četnike, što muče, robe, pale i ubijaju, i to pod zaštitom talijanskih vojnika, koji se također ne žacahu prisvojiti kakvu vrijednu stvar. Promaknuli ljudi kroz talijanske redove na Turiji. Za sve vrijeme nitko ne opazi ni jednoga ustašu! između 1956. i 1960. prokrstario sam svima tim selima i propitivao se o tome strašnu događaju. Narod odlučno tvrdio, kako tada u njihovu kraju ustašama ne bi ni spomena. A da je Gizdić pisao po direktivi, kako bi umanjio četnička razbojstva i djelomično ih svalio na ustaše, potvrdio je to još koji put u istoj knjizi. Bitke je vidio tamo, kdje se nije pucanj čuo kao, na primjer, u Lovreću, Studencima, Ržanu, Svibu, Cisti Provu.

Kujundžić bijaše dužan provjeriti dani podatak, jer mu to kano Imoćaninu ne bi bilo naporno.    

(stranica 151)

ČAPLJINA I LJUBUŠKI - U zapadnoj Hercegovni partizanski je pokret pridobivao najmanju podporu valjda u čitavoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Budući da su najesen 1944. hrvatska i njemačka vojska napuštale primorje i više od polovice južne Hercegovine, to su na izpražnjen prostor naprosto ušetali partizani. Nastupahu s juga i zapada. Kdje dospješe, čistili sve kano pošast. 27. listopada nahrupiše u Čapljinu, sliedeći dan u Ljubuški. Ne gubeći ni trenutka, u Čapljini uskoro ubiše 60 osoba. U Ljubuškome usmrtili 58. Ubrzo će se ovaj broj u Ljubuškome popeti na 116! A ni čapljinski ne osta nepovećan.

35 sela Ljubuškoga kotara, koliko ih uobće ima, doživješe pravu moriju. Tako je u prvome naletu Crveni Grm izgubio 111 stanovnika, Greb 110, Klobuk 140, Studenci 142, Vašarovići 101, Veljaci 119, Vitina 195. Ukupan ondašnji pomor ljudstva iznosi 1.800. Kuda je prolazila tzv. narodna vojska i stvarana njezina vlast, vršila je genocid, sračunat i temeljit.     

(stranica 245)