Isjek: Miron Krešimir Begić
HOS - 1941.-1945., LAUS - Split 1998

 

ČETNIČKI USTANAK U ZAPADNOJ I IZTOČNOJ BOSNI (1941.)

 

Dne 26. VII. 1941. izbili su četnički ustanci u kotarevima Bosansko Grahovo i Glamoč te je poklano hrvatsko pučanstvo u selima Sarići, Španovica, Špiranovići, Ćulina i Kardumi. Sliedeči dan izbija u Drvaru pobuna, koju zajednički podižu četnici i partizani. Ubijeno je 350 osoba, zajedno sa župnikom Valdemarom. Dne 2. VIII. poklano je stanovništvo sela Vrtoča, Lastva i Krnjeuša, a sliedeći dan je obkoljen Kulen Vakuf te ugroženi Bihać i Krupa. Korenički četnici napali su Veliku Kladušu. Dne 10. VIII. četnici su izpekli na ražnju župnika Gospodarića, a 15. obkolili i napali Priedor. Tito tvrdi da je ovih pobunjenika bilo oko 8 000, dok se s hrvatske strane cieni da ih je zapravo bilo tek polovica tog broja. Hrvatske snage iznašale su tek jednu domobransku bojnu od 500 momaka u Bihaću i jednu satniju od 100 momaka u Kulen Vakufu. Iz Zagreba poslana je jedna pukovnija, od pet bojni s 2500 domobranskih pričuvnika, koji je trenutačno odklonila opasnost od Bihaća. Slabije hrvatske snage izvršile su protinapadaj i očistile dolinu Bosanskog Petrovca.     (glej: Stranica 27)

Isjek: Mladen Ivezić "Titova umjetnost mržnje" , Zagreb 2001.
Partizansko kazalište - genocidni igrokaz ..."Milioni će da me slijede, More krvi da iscijede ",
"Ništa što kolju, neka pale sela Osveta! Osveta je uzavrela... ",
"Svaki se najviše veseli, kad pobijemo fašiste. Što ih više pobijemo, to se više veselimo",
"Neprijatelja treba mrziti... Treba ići do kraja... do kraja!"

 

Jure Kaštelan se svojim ratnim tekstovima odrekao svakoga intelektualizma i poštenja. Nakon što je mržnju i osvetu uzvisio na pijedestal, ostalo mu je još i potpuno se odreći stila i umješnosti, i time postati kandidatom partizanske umjetnosti ^182:

Kazalište je od pjesništva zahtjevnija umjetnost. Partizani su imali tehničkih poteškoća za njegovu ostvaru. Moralo se mijenjati i tekstove klasika, kao čehova, a kostimi bijahu jadni. Neki su od sudionika pa i glumaca jedva znali za kazalište. Zato je partizansko kazalište moralo imati što jednostavnije poruke: "Raspon repertoara bio je uzak. U početku se kretao od zajedničkog čitanja letaka, odlomaka iz govora i literature (obično ruske) plus pjevanje partizanskih revolucionarnih i narodnih pjesama koje su ostale...

 (glej: stranica 105)