Bosanski Petrovac

 

isjek: MATE ŠIMUNDIĆ, HRVATSKI SMRTNI PUT, Split 2001.

Koliko je poznato, u Drvaru se 20. srpnja 1941. sastali srpski prvaci (Ljubo Babić, Đoko Jovanić, Milutin Morača i drugi) na razgovor o ustanku. Složili se, neka se najprie dignu u Srbu, Drvaru i Donjemu Lapcu. I zaista 27. srpnja prva je puška puknula u Donjolapačkome kotaru i bosanskopetrovačkoj okolici. Dakako, prvi se na udaru nadoše oružnici. Ubijeni su svi osim jednoga. O sudbini hrvatskoga naroda na tim prostorima L. Pavičić u svojoj Kronici veli:
"Svi Hrvati koji se nisu uspjeli povući, pobijeni su, sve kuće i gospodarske zgrade opljačkane i spaljene. Spaljene su sve škole, crkve, porušena groblja - sve što je pripadalo Hrvatima. Isto se dogodilo Hrvatima i u općinama Gračac, Zrmanja, Bruvno i Mazin." (243.)

O ondašnjoj tobožnjoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj uobće se ne može govoriti. Sgrabili oružje, jer se Rusija našla u ratu, i predviđali kratkotrajan rat, u kojemu će stvoriti Veliku Srbiju. Ne bi im naporno svladati šačicu oružnika, jedinih naoružanih postrojba. K tomu, većina je oružnika s njima surađivala. Na putu im se našao nenaoružan hrvatski narod. Kriv bio, što živi na vlastitoj zemlji. I već prvi dan počeli temeljito obračunavati s hrvatskim susjedima: redom ih ubijali, sažigali njihove kuće, crkve, škole, oskvrnjivali grobove. Brisana je svaka uspomena na Hrvate. Takva je, eto, ljubav od Srbina brata, srbska zahvalnost. Kada se plazina zavaljala, nije se lako ustavila. Na redu biše druga hrvatska mjesta.

I taj su i takav četnički ustanak poslie komunisti razglasili kao Ustanak naroda Hrvatske. Četnički ustanak i njihovo klanje mirna hrvatskoga naroda proglašen je kano i ustanak hrvatskoga naroda "protiv okupatora i domačih izdajnika" (ne izdajica, kako ta im. glasi u hrv. jeziku). I taj se nadnevak službeno praznikovao svake godine. Hrvatski komunisti, prvoborci i potom mladi ratnici, prihvatili to kao istinito, premda mnogima bi znano, što se dogodilo. Međutim, za njih službene istine bijahu bez prizivne, u njih se nije smjelo ni posumnjati. Robska komunistička sviest sposobna je jedino sliedjeti - protuhrvatstvo. I to u svemu i do kraja. Bilo bi zanimljivo upoznati barem jednoga, koji je javno ustao protiv ove laži u tieku skoro pola stoljeća srbokomunističke vlasti. Svi uši po sebi i upali u dubok muk, podvijali skute i rukave. I ta ponižavajuća laž njih nije pogađala, niti im je smetala. Naprotiv, s njome se cjelovito slagali.    

(vidi: stranicu 141)

ANNO 1991.g.