VARAZDINSKA ZUPANIJA
SJEĆANJE NA SVIBANJ 1945

SJEĆANJE NA SVIBANJ 1945. GODINE

PARTIZANI STRIJELJALI LJUDE U VARAŽDINU


Cijeli me život progone slike iz svibnja 1945. godine, kada su u krugu Opće bolnice u Varaždinu partizani hladnokrvno strijeljali ljude bez dokazi­vanja njihove krivnje. Iz bolnice su tada pokupili i dr. Bazila Barickog, koji je kao mali dječak pobje­gao s roditeljima iz svoje Ukrajine u vrijeme kad je započeo Staljinov teror. Dr. Baricki je proveo mla­dost i školovao se u Hrvatskoj, a tijekom rata kao uzoran liječnik pružao je pomoć ranjenim vojnici­ma, bez obzira na boju njihove odore, jer mu je ljudski život bio svetinja. To je, međutim, bio gri­jeh u očima vrlih antifašista (partizana), te su ga, kao i njegova zemljaka i kolegu po struci dr. Ste-pašina, pokupili po dolasku u Varaždin i mučki li­kvidirali. To je bila politika 'crvenih', takva je bila politika partizana: ubiti sve koji nisu na njihovoj strani, pa makar ti ljudi bili nevini, pošteni i huma­nitarni. Godinama sam kasnije susretao po Vara­ždinu ljude za koje smo svi znali da su bili njihovi krvoloci, ali oni nisu nikad trebali nikome polaga­ti račune, jer ih je branila njihova Partija. Možda je mala pravda u tome što su se neki od tih partizan­skih egzekutora ubili, neke je savjest pekla, ali ni­šta ne može izbrisati monstruozne zločine koje su počinili, kojima sam i osobno nazočio.

Izmedju 10 i 30. svibnja 1945. jedinice JNA ušle su u naš grad, a tada sam bio u sobi kirurgije zbog rasprsnuća koje sam zadobio od eksplozije odba­čene bombe. U sobi na bolničkom katu sa mnom su ležala tri časnika Hrvatskih oružanih snaga: Ni­kola, natporučnik, Bosanac niskog rasta, visokog čela, živih i tamnih očiju. Drugi je bio zgodan crno-manjast muškarac tamnije puti, star između 22 i 25 godina, koji se rado smiješio, zvao se Topić, po či-

 

nu je bio poručnik ili tek zastavnik, koliko se sje­ćam njegove crne odore u ormaru. Obojica su bili ranjeni u noge, te nisu mogli hodati bez štaka. Tre­ći je bio šutljiv dočasnik, također iz Bosne, ne znam mu ime. Bio je također pripadnik Ustaške vojnice.

Tada sam imao navršenih 15 godina, ali sam po­put njih osjećao zlokobnu prijetnju koja se nadvijala nad tim momcima u najboljim godinama. Drugu noć čuli smo brujanje kamiona ispred zgrade, gla­sove i žamor u bolničkim hodnicima. Otvorila su se vrata naše sobe, netko je pozvao svu trojicu da se dignu i iziđu. Nisu smjeli ništa uzimati sa sobom, ni­ti odore. Čak nisu imali ni vremena ići štakama po stubama nego su ih bacili kroz prozor na travnjak s prvog kata. Te mladiće više nisam nikad vidio, kao ni mnoge druge bolesnike koji su te večeri odvede­ni, a kad sam se vratio kući, mogao sam svaku večer čuti pucanje i rafale iz smjera Drave..

Kada je Drava narasla od naglog topljenja snije­ga u Austriji, otkrili smo jezovitu sliku: stotine ubi­jenih ljudi nabacanih jedni na druge. Jasno su se vidjele odore – uglavnom domobranske. Kasnije su partizani zabranili na neko vrijeme pristup u Drav­ske šume, kako bi izvadili sve ubijene i pokopali ih negdje u zajedničku grabu. Ta se prema pričanju nalazi na potezu od starog nasipa, Bombelesove pruge, s desne strane ceste koja je vodila od Širokih Ledina prema živodernici (Lamprehtovoj), od­nosno do glavnog toka rijeke Drave. Znam i za jed­nu veliku masovnu grobnicu ispred sela Jakopovca, gdje se do ceste spušta potočić, od smjera Varteksovih gorica (Vila Kussv). Na tom je mjestu be­tonski most, a nad njime je grobište.

N. M.

Objvaljeno u listu Narod od 15. 03. 2004- strana 23

 

zapisao Nikica Majnarić

Mitovi antifašizma (5)

Mitovi antifašizma (5)

Tamna mrlja NOB-a

 

Štovani urednice!

U Varaždinskim vijestima od 8. srpnja, s oso­bitom pozornošću pročitao sam članak gospodi­na Mirka Horvateka pod naslovom "Čuvajmo ug­led Hrvatske". On piše o sve učestalijem drskom napadu na antifašističku borbu i borce NOB-a, a u daljnjem tekstu veliča zasluge boraca NOB-a. Isto tako piše da se povijesne istine ne mogu iz­brisati i da se podsjetimo na nevine žrrve fašistič­kog terora i mjesta stradanja kao što su Lcpogla-va, Danica Koprivnica, Jasenovac, ...

Nije mi namjera da u svojem članku napadam borce NOB-a ili da osporavam tekovine NOB-a. Sve bi to bilo u redu da na kraju Drugog svjet­skog rala, u svibnju 1945., lu njihovu slavuj veličanstvenu pobjedu nije pokvarila jedna tam­na mrlja. On spominje žrtve fašističkog terora, a ne spominje žrtve komunističkog terora. U nje­govom pismu ne spominju se Bleiburg, Jazov-ka, Kočevski Rog, Macelj, Virje otok, dravska šuma i mnoge druge lokacije gdje počivaju kos­ti stotine hrvatskih nevinih rodoljuba. Ne spo­minju se križni putevi i marševi smrti na kojima su mnogi Hrvati ostavili svoje živote, bez da su išta bili krivi   Sve ovo zlo, ja i moj brat Ivan dobro smo osjetili na vlastitoj koži. Ja, Pavao, rođen 1925. godine i moj brat Ivan, rođen 1928. godine, bili smo sudionici križnog puta. Ja sam služio vojsku u hrvatskom domobranstvu 21 mjesec, a kraj rata zatekao me u selu Markušev-cukrajZgreba.gdjemeje 10. svibnja 1945. zaro­bila patrola od tri partizana. Pitali su me: "Jesi bio vojnik?" Odgovorio sam potvrdno. Zatim su nastavili: "Imaš sat?" Nemam. Imaš nalivpe­ro?" Nemam. "Imaš tabakeru?" Nemam. Imao sam obuvene skoro nove cipele. Naredili su mi: "Skidaj cipele." U zamjenu su mi dali dva broja manje gumene podrezane opanke, tako da sam im morao odrezati vrškove~da bi ih mogao obu-ti. Potom su me dopratili u Zagreb, u logor Preč­ko.

Od logora Prečko započinje moj križni put na relaciji Zagreb - Požega u odlasku i Požega -Varaždin u povratku do današnjeg Nogomet­nog stadiona "Varteks", gdje smo stigli 20. lip­nja. U koloni nas je bilo oko pet tisuća, a na stadionu komandant kolone dao je proglas: "Ne­ka se jave oni koji su u neprijateljskoj vojsci imah bilo kakav čin. Formirat ćemo od vas jedi­nice i isti će preuzeti nad njima komandu." Mno­gi su nasjeli na ovaj trik, pa se javilo njih oko stotinjak. Tada su iste posebno postrojili, a uve­čer su ih odvezli negdje u dravsku šumu i tu ih pogubili.

Moj brat Ivan bio je vojnik svega tri mjeseca. od čega mjesec dana na bolovanju zbog tifusa Zarobljen je 15. svibnja 1945 u Sloveniji kod Dravograda. Onako bolestan od tifusa, gladan, že­dan i izmučen, krenuo je pješke na križni put u koloni od l .200 raznovrsnih hrvatskih vojnika do zadnje postaje Zrenjanin, to jesi oko 500 kilome­tara. Nakon 10 dana, kao mlade godište, bio je otpušten iz logora. Od bolesti i iscrpljenosti od križnog puta umro je na željezničkom kolodvoru Zrenjanin kada je čekao vlak za odlazak kući Tko ga je pokopao i gdje mu se nalazi grob. nitko ne zna. Tako je pala još jedna žrtva - samo zato što je bio rođeni Hrvat

Ja nemam namjeru da se kitim zaslugama - ni kao fašista, ni kao antifašista. Ja i moj brat časne i pošteno služili smo regularnu hrvatsku vojski u hrvatskom domobranstvu i nismo bili nikakvi ratni zločinci. No, unatoč tome, "osloboditelji su nam pokazali tko su i što su. Ovo pismo napi sao sam kao još jedan prilog u rasvjetljavani istine o antifašizmu i fašizmu. Neka se čuje glas nas koji smo za vrijeme NOB-a navodno bih na krivoj strani, to jest bili smo, kako su nas borci NOB-a zvali, "banda" Mi, bivši hrvatski domobrani, nismo smjeli javno govoriti 45 godina i pojasniti tko smo bih i da smo služili hrvatskom narodu. Nismo smijeh zapjevati hrvatsku pjesmu, i spomenuti hrvatsku majku. Danas, kada živimo u miru, treba medu nama vladati međusobno uvažavanje i tolerancija, ali samo pod uvjetom da se razjasni cijela istina toga doba

Ako "gospoda" borci NOB-a (neka mi oproste ako vrijeđam titulu), misle da im i ovi moji navodi mogu poslužiti na čast i ponos, onda nek im je "zdravo"

Pavel Žitnjak Varaždin

 

objavljeno u V - vijestima 29 – 07 – 1998 godine strana 2