MACELJ - NE DOPUSTIMO ZABETONIRATI ISTINU !

Svjedočenje na Trećem hrvatskom žrtvoslovnom kongresu

Zagreb, Hotel Sheraton, 19. lipnja 2004.

Piše: Stjepan BRAJDIĆ

Vjerujem da je vama nazočnima barem djelomično poznata istina o Bleiburškoj tragediji, a time i istina o ogromnim žrtvama koje su nad zarobljenom vojskom i hrvatskim narodom počinili mržnjom zadojeni komunisti i njihov NOV. O tragovima tih zločina svjedoče grobovi i grobišta širom Slovenije, pa dalje uzduž križnih putova i uokrug gotovo svih hrvatskih gradova. Ne znam ima li smisla nabrajati sva ta gubilišta, jer njihov je popis pozamašan. Spomenut ću samo nekoliko najvećih. U Sloveniji to su Tezno kod Maribora s oko 40.000 žrtava, Teharje kod Celja oko 25.000, Kočevski Rog oko 10.000 itd. U Hrvatskoj je najveće gubilište u Macelju, s oko 10.000 -12.000 žrtava, te u Dravskoj šumi kod Varaždina s još neutvrđenim brojem.

Zbog posebnih okonnosti ovdje ću se osvrnuti samo na maceljsko gubilište koje se nalazi oko 3 km od hrvatsko-slovenske granice. Gubilište se proteže na nekoliko lokacija od kojih je najpoznatija "Lepa Bukva" uza samu Zagorsku magistralu. Tu se u blizini nalazi drveni križ i nadstrešnica pod kojom se svake godine prve nedjelje u lipnju počevši od 1991. služi sveta misa za pobijene žrtve na tom području. Vidljivo je i oko 7 jama iz kojih su izvađeni posmrtni ostatci. Iz prve jame su među ostalima izvađeni ostatci 21 svećenika i bogoslova. Njihova su imena poznata, jer su odvedeni na streljanje iz Franjevačkog samostana u Krapini. Spomen-ploča s njihovim imenima danas se nalazi u Crkvi sv. Jurja u Đurmancu, a dijelovi krunica, medaljica i žica kojima su bili vezani u franjevačkom samostanu u Krapini.

Ostatak molitvenika, iskopan na stratištu u Maceljskoj šumi

 Prema iskazu još živih svjedoka, ovo je područje nakon 1946. ograđeno i proglašeno Titovim lovištem. Normalno je da je pristup bio zabranjen. Uz samu magistralu vidljivi su ostatci lovačke i šumarske kuće. Zapadno od Lepe Bukve nalazi se naselje Fruki iz kojeg vode šumski putevi prema brdu Ilovec. Okolnim putem do vrha ima oko 3 km. Tu smo 11. lipnja ove godine sa župnikom iz Đurmanca i dva vodiča otišli gore, da bismo snimili još vidljive otvorene jame. Na sredini male zaravni naišli smo na pokošenu travu i željezni križ s vijencem što dokazuje da tu ima još živih svjedoka koji se na skrovit način sjećaju pogubljenih. Na vrhu Ilovca nekada je bilo naselje, pašnjaci i njive. Nađu se još tragovi kuća i staja. Tijekom rata bile su tu partizanske zemunice. Danas tamo nitko ne živi. Na čitavu području zasađena je šuma – danas stara oko 50 godina. Na ovo područje također je bio zabranjen pristup. Danas je tu sve puno neobilježenih jama kao ostataka iskapanja. Sve je zaraslo u žbunje i paprat. Nema oznaka niti ičega što bi ukazivalo kakva su se tu zlodjela događala u svibnju i lipnju 1945. i što je tu nađeno 1992. u vrijeme ekshumacija. Ostala su još i posve neistražena područja Ilovca, sada već obrasla mladom šumom, kao i područje Smiljanove grabe.

Varaždinski Coning vlasnik grobišta!?!

Tko su smaknuti s ovih lokacija? Većinom su to sudionici križnog puta, ovdje zatečeni njemački i hrvatski vojnici, i po OZN-i pohapšeni nepodobni stanovnici ovoga kraja, pa čak ni krivi ni dužni civilni povratnici – radnici iz Francuske. Na potezu od slovenske granice do Zaprešića nalazi se još niz manjih grobišta od kojih svjedoci spominju Sveti Križ Začretje, Veliko Trgovište i još neka manja mjesta. Možda se još netko sjeća slučaja s vjenčanim prstenom jedne od ekshumiranih žrtava iz Macelja. Bio je to prsten ubijenog gospodina Leona Hegera čija je supruga Zora bila 1992. još živa. Pronađena je pomoću crkvenih knjiga prema imenu i datumu vjenčanja ugraviranom u prstenu. I ona je bila robijašica u Požegi.

Sada nešto o posebnosti ovog najvećeg grobišta u Hrvatskoj. Već 1991. ovo je grobište obišla gospođa Gordana Turić. U ljeto 1992. kroz oko 3 mjeseca vršeno je iskapanje koje je vodila Državna komisija za otkrivanje ratnih i poratnih žrtava. Bili su to gospodin Vice Vukojević i Florijan Boras, gđa Gordana Turić i tajnik HDPZ-a pok. Branko Vidaček.

Otvorene su 23 jame iz kojih je izvađeno 1163 kostura. Kosti su stavljene u crne vreće za smeće, a sitne u limene sanduke. Sve zajedno je otpremljeno u Zagreb na tavan Zavoda za patologiju Medicinskog fakulteta. Tu su stajale sve do 14 dana pred izbore 23. studenoga 2003. pokrivene golubljim izmetom i prašinom. Dio tih kostiju je istodobno bio pospremljen u podrumu ispod crkve na Mirogoju. Tijekom čitavoga ovog vremena predstojnik Zavoda prof. dr. Stanko Jukić upućivao je Vladi i Saboru molbe da se s ovim ostacima nešto učini. Uzalud!

Dne 21. listopada 2003. predstavnici udruge Hrvatski domobran, HDPZ-a i Časničkog kluba 242 bili su primljeni kod dopredsjednika Vlade prof. dr. Ante Simonića. Na našu molbu da nam pomogne riješiti ovaj problem reagirao je u roku 10 dana. Poslušao nas je i odlučio nam pomoći. Otišao je na patologiju vidjeti stanje pa potom pošao s nama na Maceljsko grobište. Upoznao se sa župnikom fra Dragom Brglezom i poslušao naše planove i želje. Zaprepašten viđenim, utanačio je sastanak u Upravi groblja Mirogoj s pukovnikom Ivanom Gruićem. Četiri dana iza toga ekipa puk. Gruića prenijela je sve kosti s Patologije i složila ih na stalaže ispod Kenotafa na groblju urni. Tu se nalaze i sada.

Prije toga, 25. travnja 2002. imali smo sastanak u Krapinsko-zagorskoj županiji s gđom Vlastom Hubicki. Došli smo s molbom za dodjelu zemljišta na lokaciji Fruki radi podizanja spomen-crkve i kosturnice. Ostalo je na obećanjima. Dana 26. lipnja 2002. predstavnici naših udruga imali su radni sastanak u župi sv. Jurja u Đurmancu i podijelili zadatke s ciljem da se na bilo koji način izborimo za zemljište. Dana 4. lipnja 2002. dobili smo zemljišnoknjižne izvatke i katastarske nacrte predmetnog područja. Bili smo šokirani. Čestica vel. 22.447 m2 na području Lepa Bukva uknjiženo je u vlasništvo poduzeća "Coning" iz Varaždina!?!

Sredinom 2003. godine dobili smo od Hrvatskih autocesta izvedbene nacrte dionice buduće autoceste Krapina – Macelj. Trasa prolazi pored i preko grobišta u Lepoj Bukvi gdje su s obje strane autoceste projektirana odmorišta, benzinske stanice i prateći objekti. Čudno, ali sve se to uglavnom nalazi na čestici Coninga. U vremenu od 5. do 8. listopada 2003. snimili smo videofilm o čitavoj ovoj problematici. Snimala ga je ekipa HRT-a u režiji gospodina Tadeja.

U listopadu 2003. inženjer Crnić iz Skupštine grada Zagreba dobio je nalog da projektira kosturnicu na groblju Mirogoj, što znači da se ne želi udovoljiti našem traženju da se zemni ostatci vrate na mjesto iskopa, te istodobno spriječi urediti ovo grobište kao spomen-područje. Početkom 2004. župa u Đurmancu ipak je dobila na korištenje državno zemljište i lokacijsku dozvolu za gradnju. U veljači 2004. raspisan je javni natječaj za projekat. Primljeno je 6 ponuda no ni jedna ne ispunjava uvjete. Zagrebačka nadbiskupija inzistira na ponovnom natječaju za barem 3 ponude. Za takav natječaj župa Đurmanec nema mogućnosti. Ne znamo kako će se stvari dalje odvijati.

Bleiburg traje i danas

Zbog ograničenog vremena, spomenut ću još vrlo svečanu svetu misu održanu u nedjelju 6. lipnja o. g., ovog puta na terenu uz područnu školu naselja Fruki, gdje bi trebala biti izgrađena crkvica posvećena hrvatskim mučenicima. Uz nju se želi izgraditi kosturnica u koju bi se pokopali ekshumirani ostatci pogubljenih žrtava. Tom je prilikom posvećen kamen temeljac za buduću crkvu. I ovom prilikom, kao i obično, od lokalnih, županijskih i državnih vlasti nije bilo nikoga. Bila je tu jedino županica gospođa Hubicki koja je zaslužna za dodjelu ovog zemljišta.

Stari smo, umorni od obijanja pragova i ogorčeni, pa pitamo: zašto nam sve to čine?      Prema procjenama stručnjaka i izjavama svjedoka na tom uskom području nalazi se još oko 100 jama u kojima je našlo mučeničku smrt oko 10.000 do 12.000 ljudi. Zašto je iznenada prekinuto daljnje iskapanje? Zašto sve te jame nisu obilježene i područje označeno za namjernike, nego je za javnost sakriveno? Zašto su kosti ovih mučenika već 12 godina na tako nehuman, nemoralan i besraman način smještene na tavanu Zavoda za patologiju? Zašto se naše političke strukture, Vlada i Sabor na sve to oglušuju. Zar nas se toliko stide, možda čak i mrze da i zvjerski ubijenima ne daju da mirno počivaju u ovoj hrvatskoj zemlji za koju su se žrtvovali? Sve to bez imalo stida i srama.

                        Zašto su na čitavom području bivše NDH uništena sva vojna groblja i svaki trag našeg postojanja? Zašto do danas Hrvatska nije donijela zakon o vojnim grobljima u duhu međunarodnih konvencija? Zašto je baš na ovo zemljište baš tvrtka Coning uknjižila vlasništvo, i to još u bivšoj državi? Danas je to prodano Republici Hrvatskoj za dobre novce. O tome smo nedavno opširno pisali u Hrvatskom slovu. Zašto je RH uredila sva spomen obilježja i groblja stranih vojski i naših ratnih protivnika, a to pravo i danas osporava poginulima i pogubljenima na strani NDH? Zašto do danas nije potpisan sporazum između Hrvatske i Slovenije o uređenju ratnih groblja, u skladu s humanitarnim načelima i normama Ženevskih konvencija od 12. kolovoza 1949.?

Ne čini li vam se da Bleiburg i njegove posljedice djeluju i danas? To se najočitije vidi iz odnosa prema ratnicima i žrtvama iz Domovinskog rata. Znadete li za još koji europski narod koji se s takovom bešćutnošću odnosi prema poginulima za njegovu slobodu i gotovo s prezirom prema živim borcima koji su do smrti ostali vjerni svojoj domovini? Znadete li još koji civilizirani narod, koji ne mari za svoju prošlost i tako brzo zaboravlja sve ružno pa i lijepo što se u njegovoj prošlosti dogodilo? Na sva takova pitanja nađite odgovor u svojim srcima i savjesti. Moj naraštaj izumire i nestaje s gorčinom, jer ni u ovoj slobodnoj Hrvatskoj koju smo s toliko radosti dočekali, nismo uspjeli svojim poginulima i pogubljenim suborcima i sunarodnjacima vidno obilježiti i blagosloviti njihova počivališta i tako im barem u smrti dati dostojanstvo.

U ime svih tih ogromnih žrtava palih za slobodu Hrvatske u 2. svjetskom ratu i poraću te u nedavnome Domovinskom ratu, molimo vas ovdje nazočne i preko vas vaše prijatelje i znance da nastavite gdje smo mi stali i ne dozvolite da sve te žrtve zastre potpuni zaborav kao da nikada nisu ni postojali. Ako uspijete njihove će se duše radovati, ma gdje bile, a naš će vas Stvoritelj blagosloviti za učinjeno djelo.