2020-04-10

    POTOMCI DESETOG TRAVNJA, govori Dinko Dedić

     

    POTOMCI DESETOG TRAVNJA, govori Dinko Dedić

    Tjednik br. 329/330,   17 travnja 1984.

     

    Neka se Deseti Travnja reflektira na ovo najporobljenije pokoljenje u povijesti hrvatskog naroda u pravom svijetlu; ne u svijetlu njegova veselja, ne u svijetlu delirija kojim je dočekan, nego u svijetlu njegove volje, u svijetlu njegova rada, i znoja njegova truda kojim je stvoren, od Marseille-a do Zagreba. Deseti Travnja simbol je volje jednog naroda kojemu je dogustilo, kojemu je došlo do grla, kojemu je došlo stani pani, i oni su odlučili (u)stajati. Hoćemo li mi stajati?

     

    (Dinko Dedić je jedan od poznatijih hrvatskih vrlo državotvornih Hrvata hrvatske političke emigracije. Mnogi su s velikim ushićenjem čitali njegove članke, slušali njegove govore, divili se njegovu izlaganju pred Hrvatima i na javnim skupovima. Dr. Dinko Šuljak je napisao u Danici 1984. godine jedan članak o Dinku Dediču kada je on bio u Kaliforniji kod Hrvata, s naslovom, mislim ovako: Eto Vidjeli smo i Dinka Dedića i čuli njegov govor. Ovaj njegov govor Hrvatima Australije prije punih 33 godine je bio aktualan tada, kao što je aktualan i danas, kao što će biti će aktualan i u budućnosti. O Dinka Dedića izreka: “…Deseti Travnja simbol je jednog naroda kojemu je dogustilo, kojemu je došlo do grla, kojemu je došlo stani pani, i oni su se odlučili (u)stajati…” Tko su ti o kojima Dinko Dedić kaže da su se odlučili (u)stajati”? Naravno da mi to znamo. To je bio hrvatski narod i hrvatske Ustaše. Zatim D. Dedić kaže: Hoćemo li mi (u)stajati, što za sigurno znači “stajati po strani ili se (u)stajati i boriti se za Hrvatsku Državu, drugi i novi Deseti Travnja pa to i ne bio na isti dan, isti datum, isti mjesec ali za sigurno znamo da neće biti ista godina. 

    Zadnji puta sam vidio mojeg dragog prijatelja Dinka Dedića u Parizu Božićnih dana 1985. godine na grobu Brune Bušića. Ovim putem ga želim iskreno, hrvatski i bratski pozdraviti s našim hrvatskim pozdravom: Bog i Hrvati!

    Za Dom Spremni! Mile Boban, Otporaš.)

    Govoriti o Desetom Travnju, danas, 1984. godine, nije lako. To sam ja najbolje osjetio kada sam sjeo za stol i pošeo razmišljati kako ću se obratiti tom narodu, vama, i pričati vama ono što su vam prije mene stotine njih obećali, a sva obećanja bila su prekršena, nisu se ispunila. Što nakon pola stoljeća verbalnih izljeva jedan više verbalista može s nadom u uspjeh reći skupini svojih sunarodnjaka. kaže se u engleskoj poslovici: “Verbalno obećanje nije vrijedno papira na kojemu je napisano!” Da je to kojim slučajem hrvatska poslovica, trebalo bi reći da joj nedostaje cinizma, jer nema više ništa rečeno, ništa napisano, ništa obećano i ništa zakleto ne može unijeti nade, ma kako ozbiljni mi nastojali izgledati.

    Ako je progresija mortaliteta i nataliteta u hrvatskog naroda tokom prošlih 40 odina bila igdje blizu one drugih naroda, onda su na svaki deset Hrvata koji su 10 travnja 1941. bili svjedoci tog događaja danas na životu dvojica. Svi ostali, mogli su biti svjedoci Bleiburga, svjedoci Rankovićeva vojevanja, svjedoci Karađorđeva (D.Dedić je za sigurno mislio na udar iz Karađorđeva na hrvatsku komunističku elitu u prosincu 1971. godine, m.o.) i svjedoci svih oblika ropstva koje je ovaj narod proživio, ali ne i svjedoci jednog jedinog dana slobode u svom životu, kakav je bio onaj Deseti Travnja. A teška je sudbina onog naroda čijih 80 posto sinova posljednji primjer slobode nalaze u vremenu koje oni ni doživjeli nisu.

    Kada o nečemu govorimo, onda prije nego nam je svima jasno o čemu govorimo, mora nam postati jasno odakle govorimo, a govorimo o Desetom Travnju iz vremena koje je po svemu suprotno onome kojega je Deseti Travanj obilježavao. Ako vas ja zapitam da nabrojite nekoliko bogatih Hrvata koje poznajete ili za koje ste čuli, svaki će se sjetiti najmanje desetorice. Ako vas pitam koliko pametnih Hrvata poznajete, koliko stručnjaka, pisaca, učenjaka, opet će se svaki sjetiti barem desetorice. Ako vas pitam, na pet, šest, ili sedam milijuna koliko kažu da nas još ima, koliko slobodnih Hrvata poznajete, neka se netko ustane i neka imenuje jednoga, pa da je samo tri mjeseca star.

    Pjesma kaže: “Or’o gnjezdo vrh Timora vije, jer slobode u dolini nije”. Lijepa pjesma i vrijedi za sva vremena hrvatske povijesti osim za ovo. Danas za Hrvate nema slobode ni u dolini, ni na vrh Timora ni na jednoj jedinoj točki ove kugle zemaljske, ni za jednog jedinoga sina tog naroda. To je eto slika naše stvarnosti, niti malo dramatizirana, niti malo uveličana i to je situacija koja dominira svime što ćemo mi o bilo čemu reći, uključujući i Deseti Travnja, i, posebno onda kad govorimo o Desetom Travnju, jer u njemu se  za nas nalazi slika slobode, slika nezavisnosti i vjere, slika svega onoga što mi nemamo, nego na slici, koja usto iz dana u dan blijedi, dok na kraju, ako ovako nastavimo, od nje ne ostane samo jedna blijeda uspomena na nešto ušto mi više ne vjerujemo, čemu se mi više ne nadamo, sloboda koju smo prihvatili kao privilegiju prošlosti.

    Ali, nije Deseti Travnja značajan po tome što nam je ostavio jednu svijetlu točku za sjećanje, jednu lijepu temu za prepričavanje. Bolje da ga nikad nije ni bilo ako su njegovi potomci bili osuđeni da ga nezavrijede. A ti potomci smo svi mi koliko god nas ima u domovini i ovdje u emigraciji…mi izvrsni moroplovci koji smo oplovili sva mora svijeta, mi izvrsni književnici i pjesnici koji smo strancima natjerali suze na oči, mi graditelji koji smo po svijetu podizali nebodere da prkose vremenu, mi koji smo toliko toga napravili i sve drugome dali, jer ništa od toga ne možemo sami uživati, jer nemamo svoje države, a Deseti Travnja je baš taj simbol svoje države i simbol načina na koji se do nje dolazi.

    Hoćemo li mi stajati? Ili ćemo leći! Što je za nas par tisuća godina povijesti? Što nam znači podatak da su stotine i stotine generacija naših predaka ginule kao snoplje samo zato da očuvaju hrvatsko ime, hrvatski jezik, hrvatsku državu? Leći je lakiše. I osuditi one koji neće leći, koji nas uznemirivaju. Nazivati ih teroristima i dati ih onima koji vole da ležimo, da im sude. (Ovdje za cijelo D.Dedić misli na hrvatske uznike, zatvorenike u Australiji, Ameriki i na drugim mjestima takozvanog slobodnog svijeta, mo.) Samo to nije desetotraqvanjski ni hrvatski i nikada se nitko u hrvatskoj povijesti nije ovako neodgovorno ponašao kao ova generacija koja se je dala podjarmiti, raseliti i rastjerati i nakon svega još uvijek radosno prede kao mačak u zapećku. I treba baš danas na dan Deseti Travnja to reći, jer Deseti Travnja je prst u oko svakome onome koji sa pospanim smiješkom prima sve ovo.

    Najbolji primjer našeg hrvatskog bunila pokazala je nedavna zabrana Hrvatske himne ovdje na radio satu. Najednom su se probudili sinovi domovine i osjetili da im se zakidaju njihova prava. Četrdeset godina kako smo izgubili državu i u međuvremenu otišli nakraj svijeta, između nas se ustaju ljudi i po prvi puta dižu glas kako mi nemamo slobode. Između ostalog i himna je simbol nečije slobode i državnosti i ovdje su se pobrkali pojmovi o tome gdje smo, što smo kako smo. Australci nam ne daju našu himnu. Zašto bi nam je dali? Ovo nije naša domovina. Ovo nije naša sloboda. I ako se je netko osjetio slobodan, dobro je da su je zabranili da prodrma svoju glavu i da konačno shvati da bez Hrvatske Države nema slobode hrvatskom narodu. Ovaj bi multikulturizam srušio sve što Deseti Travnja znači kada bi se njima mogla čuvati ili ostvariti sloboda. Ali multikulturizam nije namjenjen da donese slobodu, već naprotiv, da se etničke skupine, pa i naša hrvatska čim prije i što bezbolnije utope u ovo društvo, a pri tom da ga i na neki način obogate onim što mi možemo njima dati a ne možemo sebi.

    A jednini način na koji možemo nešto sebi dati, na koji možemo išta sebi dati je onaj desetotravanjski, onaj ustaški. Neki kažu, lako je bilo onda, onda smo imali saveznika. Jest, imali smo ga, samo jednoga, kojeg imamo i danas, a to smo mi sami, samo ga ne prepoznajemo. Svi drugi saveznici koštali su nas slobode kao što nas danas koštaju robstva. Nitko se onda osim Hrvata nije veselio hrvatskoj slobodi, kao što nitko danas ne plače nad hrvatskom sudbinom, a Deseti Travnja je svaki narod na ovom svijetu stekao za sebe i svi na isti način na koji se do slobode dolazi. Nama je suđeno svoj dva puta izboriti, (misli se izboriti dva puta Deseti Travnja, mo.) i kada bi ih trebalo pet do pune slobode, svih pet bi trebali izboriti i niti jednog ne bi dobili na poklon.

    Ova naša bijeda koju gledamo, nije rezultat našeg malog broja. To može biti samo jeftina isprika. Ova bijeda nije rezultat toga što nemamo saveznika, nego između bijede i pobjede stoji jedna čvrsta desetotravanjska odluka, jedno veliko narodno prosvjetljenje i njegovi će sinovi biti u stanju sa zemljom sravniti sve što im na njihovu putu bude smetalo i uspostaviti državu o kakvoj je i Kralj Tomislav sanjao. Ali velike stvari ne dolaze jeftino. Možemo se mi polomiti od krivih poslova, zanemarujući one prave, i smijeniti sve i jednog člana Komisije za etnička pitanja, i dobiti himnu da nam je Australci na radiju sviraju tri puta na dan, prije ili poslije jela, kako god hoćemo. Možemo prisiliti Nogometnu federaciju da nam sagradi najveći stadion u Australiji na kojem će se vioriti sedamdeset hrvatskih barjaka. I za pedeset godina, kao što jedan govornik nedavno reče, ovo će biti snažna zajednica, samo ne hrvatska, jer nema Hrvatske bez Hrvatske. Ovo je tuđina i za Hrvate će uvijek biti, sve dok ne zaboravi tko je.

    Ovdje se piju tablete za ublaživanje bolova. Tamo se rane liječe. (Misli se na Hrvatsku u kojoj se rane liječe, mo.) Puta su samo dva: jedan je desetotravanjskibugojanskivelebitski a drugi se zove zaboravi. I nema onog srednjeg prostora po kojemu bi se moglo hodati. Zato je svakome svakome od nas ostalo izabrati: ili lezi da se mogu prebrojati leđevi, a nemoj čućati, jer to nije dostojanstveno, tako se nužda vrši. Pitanje novog Desetog Travnja ostaje kakvo je bilo onda, 1941. godine: jedan narod, jedno vodstvo, jedan pokret, u nesmiljenoj borbi do pobjede. Ako vam se ne sviđa ime koje se meni sviđa, vi dajte drugo, samo nemojte od imena puno očekivati, nego radije pripazite da se taj ne bude odricao, ni za čije interese svih sredstava kojima se do slobode dolazi, a posebno onih bez kojih do nje nikako ne može doći.

    I sada konačno, ako je itko ozbiljno uzeo išta od onoga što sam rekao, pitati će se – kako ja, mali hrvatski izbjeglica, koji nije mogao dalje od zla kojemu se izmakao, kako da utječem da se zlo uništi? Što ja mogu učiniti za pobjedu? Pitanje je mravlje naravi – što ja mali marav mogu protiv velikih kukaca što harače površinom. Odgovor je isto mravlji – što nas pet milijuna malih mrava možemo učiniti protiv kukaca što harače površinom. Možemo, nas pet milijuna učiniti toliko puno da nas onaj moćni ljudski rod promatra pod povećalom i divi se onome što mi zajedno možemo. Hrvatska borba pojam je svehrvatskog mravljeg rada, (što znači raditi za Hrvatsku punih dvadeset četeri sata na dan, kao što mravi i termiti rade, mo.) pojam narodnog, oslobodilačkog, državotvornog kretanja u istom smjeru i pod uvjetom da je u pravom smjeru.

    Naš rad određuje vrlo definirane prenese onoga što je važno, onog što se prvo mora postići da bi se nakon toga išlo korak dalje i tako redom. Hrvatska borba, ako već mora biti svenarodna, onda je pravi zadatak valjda da sav narod s njom upoznamo. Mi smo hrvatski problem stavili pred cijeli svijet, samo ne pred svoj narod, i ako netko u domovini i netko u Evropi može fizički među hrvatskim narodom djelovati na stotinu načina, i nama ovdje u Australiji ostaje jedan i taj se zove “domovinski leci, poštom”. Hrvat u domovini može biti dozla Boga nezadovoljan svojim stanjem i isto tako dozla Boga neupućen kako to stanje mijenjati. Dok i zadnje hrvatsko selo ne sazna što je to hrvatska borba za slobodu, hrvatska borba nema izgleda na uspijeh. Država je stvar našeg naroda. što ćemo od drugih očekivati kad od svoga ništa ne očekujemo? Šaljite letke u domovinu!

    Pitanje hrvatskih boraca, zatvorenika, obitelji poginulih. Neki to krivo shvaćaju kao svojevrsni hrvatski humanizam, milostivost nad onima koji pate. Pa ako bi netko i samo radi toga davao od sebe za te ljude, dobro je ako znade da je jedinstvo naroda i njegovih boraca apsolutni preduvjet svake borbe, da je pomaganje političkih zatvorenika rad na regrutaciji novih boraca, jer između ostalog, neki od njih padaju u zatvore i padati će i u buduće. Neki od njih gube oči i gubiti će i ubuduće, ali samo onda ako prema onima koji su već pali u zatvor i koji su već izgubili oči, budemo konkretno postupali i cijelom narodu dali do znanja da hrvatski narod stoji uz svoje zatvorenike, stoji uz svoje ranjenike, poštuje svoje mrtve. Samo u tom slučaju doći će novi. (Deseti Travnja, mo.)

    Zato, kada vidite nekoga da sakuplja novac za hrvatske političke zatvorenike, nemojte ga gledati kao komarca koji uznemiruje vaš mir. Dajte doprinos za hrvatske političke zatvorenike i budite sigurni da vam onda neće nedostajati ni onih koji nisu pali u zatvor. I prije svega otvorite oči, naćulite uši, i gledajte gdje miriše na Deseti Travnja, na novi Deseti Travnja, i kada nešto dobro injušite, onda nemojte samo gledati u to, nego dajte kao da svi oko vas daju, pa će svi i davati. jedino će oni ostati dostojni Desetog Travnja koji ga pomognu Obnoviti. Sve drugo otpuhati će vjetar u svim smjerovima, u nepovrat.

    Živio duh Desetog Travnja!

    Slava onim borcima koji su za njegovo ostvarenje dali svoje živote!

    I čast onima koji će za Novi Deseti Travnja svoje ponuditi na oltar!

    Dinko Dedić.

    (Ja ću samo ponoviti što je rekao Dr. Dinko Šuljak kada je 1984. godine u San Jose, Kalifornija čuo govoriti Dinka Dedića: “Eto čuli smo i Dinka Dedića…” Dinko Dedić spada u one Hrvate hrvatske političke emigracije koji je prednjačio svojim vatrenim govorima i dizao ogromni moral onima koji su ga slušali. Što su hrvatski svećenici bili u očuvanju hrvatske katoličke vjere među Hrvatima u dijaspori, to su Dinko Dedić i drugi vatreni govornici bili u održavanju i dizanju hrvatskog državotvornog i nacionalnog morala Hrvatima u zajednicima gdje su oni živjeli. 

    Sretan Uskrs!

    Sretan dan hrvatske državnosti Deseti Travnja!

    Prepisao Mile Boban, Otporaš.)