2011-05-26

Đivo Bašić

prikaz nove knjige dr. sc. Tomislava Draguna

Prikaz nove knjige: Dr. sc. Tomislav Dragun, Štefan Füle & 40 Jaranen, I. knjiga, Knjižnica Brlog, knj. V, Nakladna zadruga Ognjište, Zagreb, 2011, 393. str.

            Dr. sc. Tomislav Dragun je zasuo hrvatske sudove s 200 tužbi, pa je time zaradio tužbu, kako je javila Hina 2006. godine. Stanovita tužiteljica je izjavila da Draguna „terete za više od 180 lažnih tužbi“, pa se nameće da je dotična sve te tužbe morala temeljito provjeriti, a poznajući hrvatsko pravosuđe, to bi trajalo otprilike barem 150 godina. U knjizi su doneseni i preslici nekih novinskih članaka, pa se tako vidi da je dr. sc. Tomislav Dragun, predsjednik Hrvatskog uljudbenog pokreta (dalje: HUP), podnio 2005. kaznenu prijavu protiv dr. sc. I. S. jer je dotični tijekom izgradnje autoceste omogućio svojoj rodbini protuzakonito bogaćenje (povezivanje sela Dugobabe, prijedlog gradnje Vučevice). Istražni zahtjev protiv I. S. i ministara I. Š. i D. P. teretio je te osobe za zloporabu položaja i izgradnju prometnog čvora autoceste A1. Dragun veli da su „Lenjinov čekizam, osnovno pravno neznanje i zloba, te duhovna bijeda glavne odlike hrvatskog pravosudstva“. Presudno važno je biti pod zaštitom (V. Š.-a i sl. moćnika u vlasti), a tijek suđenja i presuda su sporedne stvari. Dragunu (HUP-u) su prišili da „prijavljuje dužnosnike jer je nezadovoljan odlukom Županijskog suda u Slavonskom brodu i odlukom Vrhovnog suda RH koji se vodio protiv podnositelja prijave“, što govori u prilog važnosti tko je podnio kaznenu prijavu, a ne zašto, protiv koga i u svezi čega. Tako se u RH samostalnom pravnom subjektu „sudskim postupkom“ može oduzeti „imovinska korist“ iako nije bio optužen niti suđen.

            U poglavlju „(Neo)komunističko pravosudstvo: sva prava, ali samo na - papiru“ spominje se način da se rješenje pošalje fizičkoj osobi umjesto podnositeljima kaznenih prijava (trgovačkim društvima i dr.), pa su, između ostalog, i zbog toga podignute kaznene prijave protiv sudaca Vrhovnog suda i dr. Čak su se „poistovjetile, navodno identična, kaznena prijava dr. sc. Tomislava Draguna, podnesena iz jednog razloga, s kaznenim prijavama trgovačkih društava, podnesenim iz posve drugog razloga“. Iz toga slijedi čak da čovjeka, na fini, riječima nerazumljiv način, mogu proglasiti gotovo ludim. Tako je općinska državna odvjetnica u Općinskom državnom odvjetništvu u Zlataru V. P. iznijela liječničko mišljenje 2006. da Dragun „boluje od sumanutog poremećaja paranoidno-kverulantskog tipa s elementima grandioznosti te s posljedičnom nesposobnošću shvaćanja počinjenog djela i nemogućnošću upravljanja vlastitim postupcima, tj. neubrojivošću“. Ne znam koja bi „liječnička“ kvalifikacija bila razumna u ocjeni ljudi i društava u kojima pravni aparati i birokratski podanici svejedno brane sustav bio on diktatura ili demokracija u prizivu svemogućih i samovoljno ili prigodno tumačenih paragrafa.

            Tako je krajem studenog 2010. odbačen istražni zahtjev protiv sudaca Vrhovnog suda RH „koji imaju imunitet“ jer „oštećeni kao tužitelj nije podnio dokaz da je dano odobrenje Državnog sudbenog vijeća da se provodi istraga protiv tih sudaca“. Kolo sreće unaokolo se okreće, a ono je za nedodirljive uvijek usmjereno ka sreći. Za suce vrijedi i ono „načelo nepogrješivosti“ iako svi znamo da su ljudi nesavršena bića, te da je nepogrješivost zapravo božja domena (ili recimo da nije ljudska, tako da to mogu razumjeti i ljudi koji ne vjeruju u Boga). Dragun (HUP) smatra da takav „postupak“ sudaca Vrhovnog suda RH „nije slobodno sudačko uvjerenje, jer nezakonitost ne može biti sudačko uvjerenje, nego smišljeno kazneno djelo, dotično smišljeni zločin, ponašanje suprotno odredbama čl. 29. i 31. Ustava RH, te čl. 6. t. 3. d. i 7. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda“. Tijekom istrage Dragun je „shvatio da mu se stavlja na teret“ da je „poticao (nagovarao) neke osobe na kupnju trgovačkog društva 'S. D. - Z. o.', a za M. K.“. Nadalje, smatra da to nije kazneno djelo „jer je trgovanje dionicama standardni poslovni zahvat, a poticanje na njega nije kazneno djelo utvrđeno Kaznenim zakonom RH“, te M. K. nije blesav i nije mu potrebita pomoć jer se on „itekako nakupovao trgovačkih društava“. Nakon odbačene kaznene prijave uslijedilo je podnošenje istražnog zahtjeva Istražnom odjelu Županijskog suda u Zagrebu, ali onda slijedi ona famozna formulacija da je istražni zahtjev „nerazumljiv i iz njega se jasno ne razabire što se osumnjičenoj [sutkinji Vrhovnog suda] stavlja na teret“ (po čl. 71. st. 2. i 3. ZKR-a). Potom slijedi mogućnost ispravka podnesenog istražnog zahtjeva uz točno naznačen činjenični opis kaznenog djela. Drugim riječima, nekonkretnost navođenja manjkavosti istražnog zahtjeva iako je podnositelj precizno iznio tvrdnje i time omogućio „izričitu obvezu istražnog suca utvrđenu Zakonom o kaznenom postupku“. Čitač (pri)daje razumljivost i jasnoću nekom tekstu, a takav je, ovisno o konkretnoj situaciji, i on sam. Dragun razložno ukazuje na proizlazeću „strogo usmjerenu postboljševičku ustrojbu hrvatskog pravosudstva“ definiranu od 1991. pa nadalje. Rješenje je i danas zadivljujućom boljševičkom praksom doneseno prije podnesenog istražnog zahtjeva po „unaprijed pripremljenom šablonu“. Usvojena žalba jedanput može biti usvojena, a drugi put neosnovana! Za predmetni kazneni progon činjenice ne vrijede ako nema suglasnosti Državnog sudbenog vijeća i tutora V. Š. Susljedno Dragun zaključuje: „Kadija te tuži, kadija ti sudi“.

            Prijava podnositelja može, naravno, biti okarakterizirana kao „nevjerodostojna i nepodobna za postupanje“. Sada slijedi ono najvažnije: „Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta nije ovlašten kontrolirati pravnu osnovanost sudskih odluka niti vršiti nadzor sudskih predmeta u tom smislu. Sukladno čl. 121. st. 2. Ustava RH i čl. 8. st. 2. Zakona o sudovima (NN, br. 150/05, 16/07, 113/08 i 153/09) suci ne smiju biti pozvani na odgovornost za izraženo mišljenje pri donošenju sudske odluke. Odluku suda smije mijenjati i ukidati samo sud u čiju nadležnost spada predmet i to u postupku propisanim zakonom (čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima)“. Razumijete li ovu jednostavnost zakonitosti izrečenu ponešto složenim izričajem da ipak netko nedodirljiv mora postojati da bi mogao odlučiti o (ne)dodirljivosti većine drugih ljudi, pravnih osoba i pojedinaca? Onda se prijaviteljima „skreće pozornost i na čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima, prema kojem je svatko u RH dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“. Zašto se ovrhe ne vrše npr. nad bankama ili možda fizičke i pravne osobe nisu jednake pred zakonom? Znači, fizička osoba može bankrotirati, a banka gotovo uvijek svoje poslovanje može pokriti papirnatim makinacijama. Nije li nekom slučajnošću državu strah od vlastite (is)pravnosti i „(ne)funkcioniranja institucija“? Sada bi se znači svim tim odlukama morali (simbolično) klanjati u duhu starih orijentalnih despocija kada su se ljudi svojim vladarima klanjali tako što su im se prostracijom/proskinezom bacali pred noge.

            Dragun upozorava da suci ne mogu biti izuzeti od kaznenog progona, te veli da oni nisu „svete krave“. Tako bi zamjenica ravnatelja USKOK-a „morala znati da je za određene sudske postupke protiv sudaca uvjet upravo njihova osuđujuća presuda“. Tako konstatira da kao većinski vlasnik (dionica) trgovačkog društva „nije nikada, ni u kojoj prilici ovlastio-opunomoćio“ RH u smislu zastupanja „u odnosu na dotičnu“ imovinu.

            U svezi odluka I. P. šefovi banke imali su golemo povjerenje, a u određenom „izvješću se čak navodi kako je 'P. bio glavni S. savjetnik koji je i osmislio osnivanje sestrinske tvrtke H. A. A. Bank Consultants'.“ Ovo je navedeno u poglavlju „Mehanizmi krapinskog pračovjeka“. Kako je to uobičajeno, problematika današnjice isprepletena je jezivošću prošlosti. Dokumenti o partizanskim zločinima u Maceljskoj šumi 4./5. lipnja 1945. govore o ubojstvu 21 svećenika i bogoslova. „U istoj jami pronađeno je 80 kostura pobijenih hrvatskih časnika i 20 prostrijeljenih lubanja svećenika i franjevaca te žice kojima su bili vezani po dvojica, a svećenici i franjevci pojedinačno. …a tamo ih je čekao komandant Vojne OZN-e Stjepan Hršak. Njega je tamo dovezao na motoru Zindapp vojni isljednik u Krapini Ivan Đurkin, koji se također priključio koloni. …Kad su putem svećenici i franjevci vidjeli da ne idu u Varaždin plačući su molili za milost, jer ništa nisu krivi, nisu bili vojnici nego svećenici, na što im je Hršak opsovao ustašku majku i rekao 'da će ih on sada pomilovati'. …Nakon njega [ravnatelja i vjeroučitelja slavonskobrodske gimnazije dr. Josipa Gunjčevića] ubijao je po redu ostale pucajući im također u glavu. Putem prema jami ti mučenici odbacivali su krunice, medaljice i komadiće kordi (pasića, m. o.) da bi na taj način označili svoj posljednji put prije smaknuća. Drugi dan su te uspomene pokupila mala školska djeca i odnijeli ih u Franjevački samostan u Krapini, gdje se i danas čuvaju kao relikvije pobijene braće.“ (www.forum.hr). Današnji pak krapinski čovjek ima sofisticiranije alatke, ali mehanizmi nisu baš evoluirali na diku i za boljitak svijeta. Tako u spomenutom „izvješću stoji da je politički vrh Hrvatske izabrao H. A. A. banku jer je preko te banke vrtio više od milijarde dolara isisanog hrvatskog novca, koji je uz pomoć parainvesticijskih fondova ubacivan u Hrvatsku i zemlje u okruženju. Sve je to rađeno dogovorom između I. P., G. S. i W. K. Kada se pogleda struktura vlasništva H. A. A. banke i njenih parainvesticijskih fondova i sestrinskih tvrtki, vidi se da oko 60-70% kontrolira manja grupa ljudi uglavnom ratnih profitera bliska I. P., a koja se obvezala na p-ski zid šutnje i prodavanje magle“. Nadalje, „Tuđman je odobrio projekt I. P. baziran na Tuđmanovoj ideji o 200 obitelji koje bi vladale hrvatskom imovinom te je P. ušao u detaljnije pregovore s J. H. i H. A. A. bankom uz posredovanje W. W., I. J. i I. S.“ (Nacional, Zagreb, 3. kolovoza 2009.). „Možda je Tito i bio u pravu kada je rekao da se ne treba držati zakona kao pijan plota, ali nije poznavao Š. doktrinu prema kojoj su svaki zakon i svaki plot dva elementa sasvim dovoljna za trajno opijanje vlašću, ovisnost koju ne želiš prepustiti tek tako“. (www.dragovoljac.com).

            Dragun upozorava da je Hrvatska već imala nagodbe s Arpadovićima, Habsburzima, Karađorđevićima, a moguća je još jedna s EU koja je pred hrvatskim vratima. Kao predsjednik Hrvatskog uljudbenog pokreta, Dragun (HUP) je 7. listopada 2010. Europskoj komisiji, MUP-u, Državnom odvjetništvu RH i USKOK-u uputio zahtjev za obustavom pristupnih pregovora između EU i RH. Tako Dragun (HUP) upozorava da je tijelima EU poznata činjenica da RH „ne prožima prolazna, privremena, neznanjem i omaškom izazvana, korupcija i sporo pravosudstvo, nego svjesna izvedba, svjesno postavljenog zločinačko-pljačkaškog plana, definiranog i stavljenog u pogon trenutkom raspada Jugoslavije i njenog komunističko-boljševičkog sustava“ kojeg su aktivirali i vodili članovi „Tajnog komiteta (Dr. F. T., I. R., J. M., J. B. i Dr. D. B.)“. Još krajem srpnja 2007. HUP je podnio Državnom odvjetništvu RH kaznenu prijavu „protiv aktera kuponske privatizacije (M. K., S. H., J. M., M. H., D. O., G. E. i J. A.), u kojoj su teško (na desetke milijardi kuna) financijski oštećeni RH, odnosno njeni (posebno siromašni) građani iz društvenog sloja branitelja i ratnih prognanika. Dotična kaznena prijava je ignorirana“, te obnovljena (ponovljena) početkom listopada 2010.

Tako HUP konstatira da je sadašnji „hrvatski državni vrh izrastao iz jugoslavenskog boljševičko-komunističkog sustava, ustrojem od Tajnog politbiroa (Dr. F. T., I. R., J. M., J. B. i Dr. D. B.), zajedno sa svojom gospodarskom polugom i poslugom ('Skupina Hennessy“: A. T., F. G., M. A., M. V., Ž. Č.,...), inače 'premazan svim mogućim antidemokratskim mastima', vrlo je vješt u simuliranju situacija i namještanju prividnih zbivanja, koja zamućuju promatračke poglede na realne prilike i stanja“. …“Stječe se dojam“ - nadodaje Dragun - „koji kao da govori, da predstavnici EU zastupaju ista ona stajališta i podupiru iste one ljude, koji su desetljećima - nakon završetka Prvog i Drugog svjetskog rata - držali utamničen hrvatski narod, a protiv čega se je on tako uporno i ustrajno, na kraju uspješno, borio sve te u zlu prohujale godine“. Stoga je problematičan stav europskih predstavnika koji podupiru nositelje ovog sustava, nemoralne ljude koji su u stanju 'prodati i rođenu mater', a EU im je dobrodošao poligon ostvarenja „osobnih, pohlepnih i nezasitnih, megalomanskih interesa“ mimo hrvatskog naroda kao 'stoke sitnog zuba'. Nadalje, „hrvatskim nacionalnim gospodarstvom i imovinom drma nekolicina novopečenih bogataša, komunističkih operativaca i pouzdanika predvođena I. T., M. A., F. G. - 'skrbničkim carem' u Z. b., A. L., R. Č., E. T. i drugim sl.) kao da su samo oni popili svu ekonomsku pamet svijeta. Glavne hrvatske banke su 'šaptom i preko noći' došle u ruke komunističkih pouzdanika, provjerenih izvršitelja njihovih nakana i planova, F. L. u Z. b., B. P. u P. b. Z., iako nitko i nikada nije donio odluku o njihovoj privatizaciji, kao da su Hrvati zatucano roblje, na razini Krapinskog pračovjeka“. Potporu nije zavrijedio RH-politički sustav „u kojem se sva vrijedna poduzeća, s bogatom tradicijom, s nadasve vrijednim nekretninama i u obliku vrlo kvalitetnog zemljišta, bez ikakve stručne procjene, primjerice PK B., PIK V., prodaju za samo jednu kunu, kao da još živimo u vremenima, kad je vrijedilo Lenjinovo načelo o privatnicima, naročito seljacima, da su oni društvene štetočine koje treba - jednostavno - čim prije potamaniti. Potporu nije zavrijedio ni RH-sustav „kroz koji su preko isturenih komunističkih klonova: D. O., J. A., M. H. i M. K., grofa G. E., M. K., S. H., G. I., kroz „kuponsku privatizaciju“ hrvatski branitelji i prognanici opljačkani za milijarde eura“. Besmisao podupiranja europskih predstavnika političkog sustava RH očit je zbog toga jer u njemu „još uvijek vrijede komunistički zakoni o navodnoj zloupotrebi položaja i ovlasti u privatnim poduzećima (čl. 292. i 337. Kaznenog zakona), a koje u hrvatskom pravosudstvu - batinom protiv svih neposlušnih i nepoćudnih - primjenjuje boljševička oligarhija pod zapovjedništvom ozloglašenog V. Š. zv. Sova, jugokomunističkog doušnika i operativca, preko upregnutih poslušnika: M. B., D. C., B. H. i J. O., kao da mi Hrvati ne znamo što je pravo, iako na području nekadašnjeg Rimskog Carstva živimo već tisućama godina“. EU-predstavnici također podupiru sustav „u kojem su javna glasila koncentrirana glasila u rukama nekoliko komunističkih moćnika i njihovih podobnika poput N. P. i njegova E. P. H. (nekada glavnog urednika komunističkog ideološkoga časopisa 'Polet'), a uz financijsku pripomoć svemoćnog I. T., J. H. s 47 lokalnih radio-postaja i 'M.-servisom', kao da hrvatski narod nikada nije čuo što su to novine“, te se „prodaja novina i časopisa ('T.') nalazi čvrsto u rukama 'najbogatije' komunističke obitelji A. T.“. Dragun (HUP) upozorava da hrvatski narod to sve vidi i da neće još dugo „živjeti u redovničkoj, pokorničkoj šutnji“, te da nije „toliko blesav, kad se govori o Poglavlju 23. u pristupnim pregovorima RH s EU, pa nije u stanju spoznati da je prvenstveno riječ o pravosudstvu i ljudskim pravima, a ne tek o nekoliko tričavih korupcijskih milijuna kuna“.

Časni lustracijski sud HUP-a poslao je 18. rujna 2010. hrvatskom narodu, Hrvatskom Saboru, predsjedniku i Vladi RH, te Europskoj komisiji priopćenje u kojem se iznosi da „nositelji propalog jugo-komunističkog boljševičkog sustava nisu u RH politički i pravosudno uopće lustrirani, posebno udbaši, unatoč rezolucijama Skupštine Europskog parlamenta i deklaraciji Hrvatskog Sabora“, pa je stoga nužan početak „lustracije svih boljševičkih ostataka, posebno udbomafijaša i njihovih novo-novačenih kadrova u RH“. Bivši predsjednik Vlade Republike Slovenije Janez Janša je rekao da „udbomafija, ne samo što postoji, nego i vrlo aktivno djeluje - na cijelom području bivše Jugoslavije“.

Povjerenik za proširenje EU Štefan Füle gostovao je na Sveučilištu Columbia na poziv ex-premijera RH i znanstvenog suradnika Harriman instituta I. S. Za nekadašnjeg premijerovog savjetnika u Vladi S. B. zanimljivo je da je današnji suvlasnik A. savjetovanja „u kojem je bivši premijer savjetnik uprave i prima mjesečnu naknadu od 15.500 Kn“. Od sedam pisana Štefanu Füleu, u prvom se spominje problem boljševičkog djelovanja „iza leđa hrvatskih građana“, te nemogućnost iznošenja vlastitih prijedloga, mišljenja i ukaza na promjene u pregovorima oko ulaska RH u EU. Nema čak ni formalnih rasprava što je začuđujuće za XXI. stoljeće. Boljševička praksa kazivanja J. B. Tita u praksi je značila bespogovorno naređenje i izvršenje. Odlazak (ili dolazak) u EU je programiran ljudima „koji su bili stupovi jugo-boljševizma“, te njihovim pogledima i boljševičkom praksom. „Dr. N. kaže da se u nas poduzetnici izjednačuju s državnim službenicima, a kaznena djela protiv tržišnog natjecanja (tzv. kartelno kazneno pravo) ne samo što nisu usklađena s europskom pravnom stečevinom nego čak ni s našim Zakonom o zaštiti tržišnog natjecanja“. Stoga je besmislen prijedlog da neka (kaznena) djela treba izbrisati, te umetnuti nova „tako da postoji kontinuitet između staroga i novoga“. Boljševička starost u biti novosti, bez obzira na rezolucije EU.

Dr. sc. Tomislav Dragun je zatražio azil u EU (Sloveniji) jer ga više od 15 godina proganja „protunarodni HDZ/SDP režim koji uzurpatorski vlada u RH“. Hrvati su sumnjičavi glede ulaska u EU jer zapravo ne znaju što se „iza brda valja“, a u višestoljetnoj povijesti su više puta bili prjevareni. Prof. dr. sc. Šime Đodan je svojevremeno izjavio: „Dizali smo samo ruke. O svemu je odlučivao Tajni komitet“. Mali odskok u prošlost zbog jednog od članova tog „komiteta“ (www.vecernji.hr - 13. srpnja 2010.): „Skupina svjedoka koja je govorila o likvidaciji Valentina Banovca i Slavka Volovića tvrdila je pak da su se oni predali B., a da ih je on na prijevaru dao pobiti. Naprotiv, Banovcu je i 'osobno prosuo mozak rafalom iz automata'. Sudu je, čini se, ovaj događaj iz listopada 1947. ključan“. Nadalje (www.jutarnji.hr - 21. veljače 2008.): „Hrvatskog disidenta, antikomunista i publicista, Đurekovića, agenti jugoslavenske tajne službe likvidirali su u srpnju 1983. …Nekadašnji direktor INA-i Stjepan Đureković likvidiran je po nalogu Izvršnog komiteta CK SKJ kako ne bi progovorio o pronevjeri državnog novca koju je početkom 80-ih u INA-i napravio V. Š., sin M. Š., jednog od ključnih funkcionara u tadašnjoj državi“.

Dragun (HUP) konstatira da u RH ne postoji (zaštićeno) privatno vlasništvo: „Nezamislivo je da bi se neka imovina i neka prava mogla suprotstaviti svome vlasniku kao ravnopravan, protivan i suprotstavljen, subjekt“ kao i „da bi netko treći od vlasnika mogao dobiti naknadu za počinjenu štetu, koju je on počinio na svojoj imovini“. U RH tako, kao neopunomoćeni zastupnici sveobuhvatne 'općenarodne imovine', 'boljševički komesari' stranaka-izmjenjivača na vlasti „s položajem i ovlastima pravosudnih moćnika odlučuju u tuđem, privatnom - legalno stečenom - vlasništvu, kao da je njihovo, pritom nesmiljeno progoneći njegove vlasnike“, a iz razloga „jer su dotični vlasnici drukčijeg političkog mišljenja i djelovanja od tih sljedbenika Komunističke partije Jugoslavije, odnosno 'Saveza komunista Jugoslavije'.“ Tako su neke tzv. pravne institucije RH uzurpirale vlasničko pravo dotičnog, „upravo kao i Titovi partizani 1945. - lažno se predstavljajući“, te se (po)stavili u položaj zaštite tog „prava“ bez ovlasti dioničara-vlasnika trgovačkog društva. Stoga se postavlja pitanje: „Za koga se oduzima ta navodna 'protupravna' imovinska korist? Navodno za „općenarodnu imovinu“, tj. za RH, a ne za navodno oštećeno trgovačko društvo.

Kupnje velikih hrvatskih poduzeća za 1 Kn su gotovo nevjerojatne, ali stvarne priče. Znači, bivša komunistička („društvena“) poduzeća pokupovali su tijekom pretvorbe i privatizacije akteri bivših i sadašnjih „boljševičkih moćnika, sljedbenika i oponašatelja“. Kupovine daleko ispod stvarne vrijednosti poduzeća „preuzetih od preuzimatelja“ vršene su raznim metodama čiju podlogu čini „neizostavno prikazivanje nečeg vrijednog posve nevrijednim“. Nakon predstave, nastupaju tako „stečeni uvjeti“ za stečaj, a pravni okvir nađen je u domeni trgovačkih sudova i stečajnih sudaca.

Pravničkim rječnikom, povrat (ili povraćaj) u prijašnje stanje. Zapisana kao mrtvo slovo na papiru, (pre)ostala je u Hrvatskom državnom arhivu Deklaracija Hrvatskog Sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. (donesena 30. lipnja 2006.). Tako su znali domaći komunisti da je potrebno izvršiti na vrijeme „operativne i konkretne“ pripreme „za preobrazbu gusjenica u leptire“, pa je „definirana trasa puta s izlazima za nuždu“. S druge strane, u današnjoj RH inž. I. P. procijenio je vrijednost hotela „B.“ na nešto više od 4 milijuna Kn iako je stvarna vrijednost skoro 26,5 milijuna Kn. HUP nadalje upozorava na „primjenu Titova pravnog poučka u hrvatskom sudstvu“. Upozorava se na štetnost „izostanka odgovornosti i obveza sudaca“ zbog „nezakonitog i nepravilnog rada“, (ne)svjesno pravljenje „grješki“, ponekad protkano izrazima „nejasno“, „neuredno“ i dr. Tako Dragun zaključuje: „Psi laju, (sudske) karavane prolaze“, te dodaje: „Tito i poslije Tita“.

Jednu od zaleđem argumentiranih pravosudnih krilatica „biti osuđen, a ne biti optužen, niti suđen“ Dragun je osjetio na vlastitoj koži, što predstavlja „jedan od brojnih apsurdnih standarda hrvatskog pravosudstva“. Dragun je napisao i nekoliko knjiga koje „objašnjavaju metodologiju pljačke državnih robnih rezervi (zaliha) u RH, kao i ulogu hrvatskog pravosudstva u tome“. HUP tako smatra da „boljševički pravosudni i financijski mehanizam V. Š.-a, kreiran po nalozima i u korist komunističko-prokomunističke hrvatske vrhuške“ drže u pokornosti hrvatski narod. Iako je poslao nekoliko pisama, dočekao ga je zid šutnje nasuprot povjerenikovim „redovitim kontaktima s vodećim razbojnicima“ u RH. Ipak, dobio je sredinom rujna 2010. odgovor od D. Langea iz Europske komisije za proširenje EU i Clausa Gieringa, člana kabineta Štefana Fülea.

Još 2005. HUP je podnio kaznenu prijavu protiv dr. I. S., dr. A. H. i I. T. da su „udruženo počinili kazneno djelo“ u svezi povrijede ravnopravnosti u obavljanju gospodarske djelatnosti, te zlorabili položaj i ovlasti, pa je npr. „u trenutku preuzimanja B. zatečeno 250 milijuna (Kn) obveza koje je A. preuzeo, te da je isto toliko dugova na sebe uzela država“ (Vjesnik, 21. ožujka 2005.), pa je tako RH „prouzročena znatna šteta“. Nadalje, najavljena je prodaja B. i PIK V. koncernu A. uz uvjete: „Od 544 milijuna kuna obveza, A. bi podmirio oko 40 milijuna (Kn) dugova državnim vjerovnicima te obveze prema radnicima, predlažući da se ostatak otpiše. Izdao bi i zamjenska jamstva za obveze PIK-a pokrivene državnim jamstvima. B., koje, kazao je H., svaki mjesec stvori 10 milijuna Kn gubitka, prodavalo se za jednu kunu, koliko je A. i ponudio, a u sljedeće dvije godine tvrtku bi dokapitalizirao s 270 milijuna Kn. A. prihvaća podmiriti obveze B. prema državnim vjerovnicima uz diskont od 99,9%. …No, zabrinjava da se pod krinkom ubrzane privatizacije, bez odštete od opranih 13 milijuna Kn, što je utvrđeno revizijskim nalazom, PIK V. zapravo želi dati nekom od domaćih tajkuna“. To je ukratko (do)privatizacija na hrvatski način.

HUP je početkom 2006. podnio kaznenu prijavu protiv P. K., dr. I. S., M. B., D. J. i B. P. jer su „okrivljenici zajedno preko društva K.-I. d. d. iz V. organizirali ilegalnu eksploataciju šljunka iz Parka prirode Papuk, koja traje već godinama. Za tu poslovnu aktivnost, usto, društvo K.-I. d. d. ostalo je dužno RH (bez kamata)“ nešto više od 60 milijuna Kn (po jednoj) ili 65 milijuna Kn (po drugoj računici). „Vlada RH, uz otvoreni otpor pojedinih ministara, na prijedlog M. B., a uz poticanje i odlučujuću intervenciju dr. I. S., taj je dug društva K.-I. d. d. prepolovila svodeći ga na 34,1 milijuna Kn“, tako da su stvorene „ogromne poslovne poteškoće i gubici drugim vjerovnicima K.-I. d. d.“.

Novodemokratska RH će ući u EU, „ali će u njoj sve ostati po starom“, pa je razložno pitanje čemu onda EU jer se u „divljem Kurdistanu“ Karla Maya može živjeti i bez EU, kaže u pogovoru dr. sc. Tomislav Dragun. Tako je HUP 24. prosinca 2010. održao skupštinu u Ljubljani kada je utemeljeno Povjerenstvo za praćenje konkretne primjene kriterija iz Poglavlja 23. pristupnih pregovora RH i EU.

                                                                        Prikaz sastavio: Đivo Bašić