Rođen je 15. rujna 1904. u Gospiću, gdje pohađa osnovnu i srednju školu. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojemu je postigao i doktorat obranom disertacije "Postanak Hrvatske stranke prava 1861. Godine". Od mladosti bio je izrazito hrvatski orijentiran, pa je kao hrvatski borac zbog svojih političkih uvjerenja i djelatnosti bio hapšen i zatvaran. Za vrijeme šestosječanjske diktature suđen je u procesu Javor-Hranilović-Soldin na dvije i pol godine tamnice. Ponovno je zatvoren u prosincu 1933. prilikom pokušaja atentata na kralja Aleksandra (iako nije bio u grupi atentatora). Bio je zatvoren s ustaškom grupom i u vrijeme Banovine Hrvatske. Posebno je 1930. u zatvoru bio izvrgnut surovim postupcima i mučenju, od čega je do kraja života trpio teške posljedice i nikada se nije potpuno oporavio.

U predratnom razdoblju bio je upravitelj Gradske knjižnice u Zagrebu. No, njegovo glavno javno djelovanje bilo je u Matici hrvatskoj u kojoj je neko vrijeme bio gospodarski tajnik. Mnogo je radio na organiziranju matičinih pododbora diljem Hrvatske. U doba šestosječanjske diktature ti su pododbori vršili ne samo kulturnu misiju, već su bili i mjesta političkog okupljanja proturežimskih snaga. Kao hrvatski kulturni djelatnik Mile Starčević je uređivao i neke hrvatske časopise (Hrvatska mladica, Nastavni vjesnik i Omladina), te pripremio i uredio zbirku pjesama Lirika grude (1934).

Napisao je velik broj članaka kulturnog i političkog sadržaja, a objavio je i studiju Dr. Ante Starčević i Srbi (1936). Za vrijeme NDH nastavio je svoju kulturnu djelatnost, a bio je i visoki dužnosnik u Ministarstvu nastave i bogoštovlja (kasnije Ministarstvu narodne prosvjete), najprije kao predstojnik Odjela za promicanje prosvjete i potom ministar nakon prijelaza dr. M. Budaka na novu dužnost. Ministrom narodne prosvjete imenovan je 10. listopada 1942. i na toj dužnosti ostaje do 11. studenoga 1943. (naslijedio ga je dr. Julije Makanec). Od svibnja 1945. živio je u emigraciji, najprije u Austriji i Italiji, a od veljače 1947. u Argentini. Umro je u Buenos Airesu 9. ožujka 1953.

Rođen je 23. kolovoza 1909. u Mostaru. Osnovnu školu i gimnaziju polazio je u Sarajevu. Poslije završene gimnazije upisao se na Pravni fakultet u Zagrebu. Kao sveučilištarac prihvaća hrvatsku državnu ideju i priključuje se grupaciji radikalno hrvatski orijentirane mladeži. Sudjelovao je u osnivanju Akademskog kluba Kranjčević u Sarajevu i pri pokretanju lista Svijest. God. 1929. stupio je u željezničku službu u Sarajevu, gdje je vrlo aktivan u zadruzi željezničara. Radio je i u Hrvatskom kulturnom društvu Napredak.

Zbog svojeg rodoljubnog rada često je premještan, najprije u Bosanski Brod, zatim u Slavonski Brod, Karlovac, te najzad u Zagreb, gdje se uključuje u djelovanje domovinske ustaške skupine. U Zagrebu je dočekao proglašenje NDH, pa je odmah imenovan ravnateljem željeznica u Sarajevu. Uz Juru Francetića vrlo je aktivan prilikom osnivanja Crne legije - posebne ustaške formacije za borbu protiv pobunjenika. Kad su poglavnikovom odredbom uspostavljeni ustaški prometni sdrugovi za zaštitu i nadzor prometnica, Vokić je postavljen za njihova zapovjednika. Bio je unaprijeđen u čin ustaškog krilnika. Za vrijeme rada u Sarajevu Hitler ga je odlikovao ordenom Njemačkog orla za brigu oko nesmetanog željezničkog prometa i zasluge koje je učinio njemačkim oružanim snagama. Dana 11. listopada 1943. postaje član vlade NDH kao ministar prometa, a od 29. siječnja 1944. preuzima ministarstvo oružanih snaga (zadržavši ujedno i ministarstvo prometa).

Uz Mladena Lorkovića, Vokić je bio ključna osoba u pripremanju puča 1944., pa je 30. kolovoza razriješen dužnosti ministra u oba resora (ministar oružanih snaga postaje tada doadmiral Nikola Steinfel, a ministar prometa dr. Jozo Dumandžić). Vokić je poslije 30. kolovoza 1944. uhićen i zajedno s Lorkovićem otpremljen u Lepoglavu.

Uoči sloma NDH ubijen je od ustaške ruke.

Rodio se 10. studenoga 1904. u Sinju. Srednju školu je pohađao u Sinju i Širokom Brijegu. Poslije završenog studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, od 1928. profesor je u Nadbiskupskom sjemeništu u Zagrebu, gdje predaje opću povijest i povijest umjetnosti. Već u mladosti sudjelovao je u radu Saveza hrvatskih orlova, kasnije Velikog križarskog bratstva. Surađivao je u Hrvatskoj smotri kao kazališni kritičar i esejist, a kratko vrijeme bio je i urednik tog časopisa. Kao intelektualac katoličke orijentacije surađivao je i u drugim publikacijama katoličkog smjera (Franjevački vjesnik, Katolički tjednik, Križ, Život i dr.). Godine 1935. objavio je antologiju Hrvatska marijdnska lirika. Dušan Žanko je bio veliki poklonik francuske kulture i književnosti, pa je mnogo prevodio s francuskog.

U predratnom političkom gibanju Žanko se uključuje u redove hrvatskih nacionalista i s oduševljenjem dočekuje uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. Njegov široki kulturni horizont učinio ga je jednim od najistaknutijih kulturnih djelatnika u hrvatskoj državi. Od 1941. do 1943. bio je intendant Hrvatskog narodnog kazališta. Za to je vrijeme kazališni život podigao do zamjerne visine, te pod njegovim vodstvom Hrvatska opera uspješno gostuje u Rimu, Firenzi, Veneciji i Beču. No, 1943. napušta kazalište i prelazi u diplomaciju. Upućen je u Francusku kao izvanredni hrvatski diplomatski predstavnik i tu ostaje do kraja rata.

Nakon završetka rata Žanko je izbjegao u Italiju i dospio u saveznički zarobljenički logor u Fermu. Tu je izabran za predsjednika hrvatskih izbjeglica. Nakon izvjesnog vremena prebačen je u rimsku tamnicu "Regina Elena" odakle je uspio pobjeći i otploviti u Argentinu. Tamo je radio u isusovačkom koledžu u San Miguelu kao knjižničar.

Godine 1954. Žanko iz Argentine prelazi u Caracas u Venezueli. I tu je knjižničar na katoličkom sveučilištu, a od 1961. profesor Centralnog sveučilišta Venezuele. Predavao je predmete bibliografske dokumentacije i tehničke komunikacije. U emigraciji Žanko surađuje u emigrantskim časopisima (Hrvatska revija, Novi život, Republika Hrvatska, Studia Croatia i dr.), a glavne su mu teme hrvatske ličnosti i njihova povijesna, književna i filozofska djela. U Venezueli je jedno vrijeme predsjednik starog Društva Hrvata, a potom suosnivač i do smrti član Hrvatskog odbora u Venezueli i član Mjesnog odbora Hrvatskog narodnog vijeća. U književnom radu Dušana Žanka dolaze do izražaja njegova zamjerna osobna kultura i duboka ljubav za Hrvatsku. Njegovi članci, eseji i predavanja o književnim, filozofskim, estetskim i povijesnim temama potvrđuju intelektualce široke erudicije i istančana stila. U rukopisu je ostavio knjigu Svjedoci. Umro je u Caracasu 23. siječnja 1980.

Hrvoje Matković
Povijest Nezavisne Države Hrvatske
Zagreb, Hrvatskog instituta za povijest

Eugen Kvaternik rođen je u Zagrebu 29. ožujka 1910., a poginuo je tragično u automobilskoj nesreći nedaleko grada Rio Cuarto, u Argentini, 10. ožujka 1962. Doživio je dakle skoro 52 godine života. Nešto manje od polovine svoga života proveo je u domovini - od rođenja do prosinca 1933., te od 13. travnja 1941. do 26. veljače 1943., a nešto više od polovine svoga života u izbjeglištvu odnosno emigraciji - od prosinca 1933. do 13. travnja 1941., te od 26. veljače 1943. do smrti. Nije mi namjera u ovom kratkom životopisu opisati i analizirati opširno Didin život i djelo, nego dati tek bitnu okosnicu njegove životne staze kao putokaz za buduće pisanje.


Eugen Kvaternik rodio se je u obitelji Slavka Kvaternika (1878. - 1947.) i Olge Kvaternik, rođene Frank (? - 31. kolovoza 1941.), kćerke poznatog hrvatskog političara dra Josipa Franka. U obitelji su rođene također dvije kćeri, odnosno Eugenove sestre: Marija (Becika) i Teodora (Dora). U obitelji su Eugena već od djetinjstva nazivali Dido.(1) Marija se udala za njemačkog mornaričkog časnika, kasnije industrijalca, Carla Potthoffa, a Teodora za zagrebačkog liječnika dra Lavoslava Lutilsky-ja.


O obitelji svoga oca Slavka ovako mi je pisao sam Eugen Kvaternik:
Moj djed Ljudevit Kvaternik rođen je u Praputnjaku kraj Meje (kotar Bakar-Sušak). Tamo je i naša obiteljska kuća ("Stammhaus"), koja je još 1942. postojala.


Njegova žena, moja baka s očeve strane, Marija Frank, podrijetlom je katolička Nijemica iz Bavarske. Ova obitelj Frank nema ništa zajedničkog s onom sa strane moje majke. Koliko sam mogao do sada ustanoviti, Frankovi sa strane mog oca potiču tamo negdje iz okolice Regensburga. Moja baka rođena je u Gorskom Kotaru, njezin otac, a moj pradjed, došao je iz Njemačke kao činovnik grofova Thurn i Taxis. Odakle potječu Kvaternici nije ustanovljeno. Prema jednoj nepisanoj tradiciji došli su već sa Frankopanima iz Italije. No to nije dokazano. U Gorskom Kotaru i Primorju to je ime dosta rašireno. lz braka moga djeda Luje sa Marijom Frank potiču ova djeca:

-   Slavko (moj otac) rođen 25. 8. 1878. u Komorskim Moravicama,
-   Petar Milutin (1.X. 1882., ubijen u Crikvenici 10. IV.1941.),
-   Ljubo, živi u Bavarskoj, i
-   Zlata (umrla u Zagrebu 1957.).

Prva dvojica bili su časnici u austrijskoj vojsci, Ljubo agronom, a pok. teta Zlata udova vijećnika stola sedmorice i Gjule Majcena.(2)

Brat Slavka Kvaternika, Ljubomir Kvaternik (1885.-1980.), koji je umro u 95. godini života blizu Münchena u Bavarskoj, pričao je 1975. Mariji Kvaternik, Eugenovoj udovici, da je njihova grana Kvaternika bila rodbinski povezana s Eugenom Kvaternikom, hrvatskim političarom i revolucionarom, koji je podigao Rakovički ustanak u listopadu 1871. i izgubio život za hrvatsku slobodu. Prema Ljubomiru Kvaterniku, pradjed Eugena Dide Kvaternika bio je Antun Kvaternik, posjednik na Meji i Praputnjaku. Taj Antun Kvaternik bio je brat Romualda Kvaternika, profesora povijesti na pravoslovnoj akademiji u Zagrebu i oca Eugena Kvaternika, revolucionarca poginulog u Rakovici. Prema tim istim podacima Ljubomira Kvaternika, Antun Kvaternik, Didin pradjed i posjednik na Meji i Praputnjaku, imao je četiri sina:
-   Dr. Antuna, odvjetnika u Zagrebu,
-   Ljudevita, Didinog djeda odnosno oca Slavka Kvaternika,
-   Pavla, posjednika na Meji, te
-   Josipa, financijskog ravnatelja u Bjelovaru. (3)

O obitelji svoje majke, Olge Kvaternik, kćerke dra Josipa Franka, pisao mi je Dido slijedeće:

Josip Frank rođenje u Osijeku (Osijek, 16. IV. 1844. - Zagreb, 17. XII. 1911.) Imena njegovih roditelja točno se ne sjećam. Njegov otac, mislim da se zvao Simon, bio je osnivač prvih novina u Osijeku: "Die Drau".(4) Pisati ću u tom pogledu nekim mojim rođacima. Možda se oni bolje sjećaju te genealogije.

Osobno se mog djeda ne sjećam, jer sam rođen 1910. god. Josip Frank pokršten je, kad je imao 18 godina. Pravo je svršio u Beču. Promoviran je za doktora prava sub auspiciis regis, odnosno imperatoris, t.j. kažu, da je sve ispite od prvog razreda gimnazije pa do zadnjeg na pravu položio s odličnim uspjehom. Već za rana pokazao je smisao za javne financije, i u tome je sigurno bio najbolji stručnjak koga su Hrvati do danas imali.

Bio je dva puta oženjen. U prvom braku oženio je jednu Rojčevićku. Rojčevići su bili imućni zagrebački trgovci podrijetlom iz Broda. lz tog braka potiču djeca: Vladimir, Koloman, lvica, Jelica i Jozica.

Dr. Vladimir, zvan Hades, bio je advokat i u saboru narodni zastupnik. Njega se sjećam dosta slabo. Vladimir je oženio Doru Schwartz s kojom je imao dvije kćeri: Jelicu i Lilicu. Obje su već mrtve. Vladimir je umro 1915., a Koloman prije prvog rata, i njega se ne sjećam. Ivica je bio također odvjetnik i narodni zastupnik, i umro je prije prošlog rata [u prosincu 1939.] u Budimpešti. Njegova žena Aglaja - djevojačkog joj se imena ne sjećam - mislim, da je umrla nakon rata. (5) Djece nisu imali. Ivice se dobro sjećam. Bio mi je od svih mojih rođaka najbliži. Krasan čovjek, vanrednih karakternih i umnih vrlina. U mladosti je bio buntovan, kasnije miran i staložen, ali potencijalno uvijek revolucionarac. Od njega znadem mnoge stvari iz naše politike, napose 1918. Posljednji puta vidio sam ga 1929. u Budimpešti. Živio je od prihoda svog cvjećarstva, kojeg je uzgajao kraj glavnog groblja u Budimpešti. God. 1934. pisao mi je u ltaliju, da preselim njemu, jer da fašizam nije za Hrvate! Jelica, jedina kćer iz prvog braka moga djeda, umrla je kao djevojka kad je imala 18 god. i to od upale pluća.
Jozica, najmlađi sin iz prvog braka, živio je još koncem rata u Zagrebu. Da li je, i kada, umro to ne znam. Bio je velika dobričina, no za razliku od ostale Frankove djece, bez talenta.

Franku je prva žena umrla vrlo rano i ostavila mu petero male djece. Novi brak bio je za njega logična potreba. Oženio je Doru pl. Martini, kćerku austrijskog pukovnika, vojnog liječnika u Zagrebu. Martini su podrijetlom Tirolci i kroz generacije bili časnici. Martinijeva žena bila je Katarina pl. Nemičić, potomak jedne stare hrvatske i vojničke obitelji. Iz drugog braka dr. Josipa Franka bilo je dvoje djece: Olga, moja pok. majka, i Dragutin, koji je bio talenat u svemu. Kao mladić od 23 godine počinio je samoubojstvo u Brnu u času jedne neprotumačive duševne depresije. Po sudu svih poznavalaca, moja je pok. majka bila jedno od najbistrije Frankove djece. Nadasve nadarena, mirna i razumna. Znam pozitivno, da moj otac nikada ne bi proglasio 10. travnja, da nije bilo njezinog upliva. Umrla je 31. 8. 1941. Njezina smrt uništila je mog pok. oca. Od tog se udarca nikada više nije oporavio. Smatram, da je njezina smrt bila fatalna za razvoj prilika u N.D.H. Vjerujem, da bi mnoge stvari drugačije prošle, da je ostala na životu. Pročitala je Pavelića za razliku od mog oca i mene. Mala pikanterija za Vas kao historičara. Mojoj majci je udvarao kao djevojci (Antica) Ante Pavelić, zubar, i bio ju je formalno zaprosio. No ona ga je odbila, premda je stari Frank bio sklon tom braku. Poznavaoci tvrde, da tu leži povod raskolu u stranci prava.

Što se pako tiče austrofilske politike mog djeda, nju je najbolje okarakterizirao Svetozar Pribićević u svojoj knjizi memoara, gdje kaže, da je moj djed smatrao, da su u trializmu najbolje osigurani hrvatski interesi. Nije kod njega, naime, postojala nikakova posebna sentimentalnost nasuprot Austrije. U najkritičnijem razdoblju hrvatske politike, tamo 1908. god., dr. Josip Frank je teško obolio na sklerozi arterija. Moji roditelji, moja baka i ujak lvica složni su si u tome, da je na njegovo zdravstveno stanje djelovao neuspjeh politike sa Austrijom. Bio je teško razočaran i uvjeren, da se sa Bečom ne može. Bolestan povukao se je iz javnog života. Pokojna baka često mi je pričala, da je moj djed od Beča dobivao uvijek sva obećanja, a događalo se baš protivno. Jedini koji je imao shvaćanja za hrvatske stvari bio je Lueger, bečki gradonačelnik i prvak pučke (kršćansko-socijalne) stranke, a donekle i šef generalštaba, general Conrad v. Hötzendorf. Ministar vanjskih poslova v. Aehrenthal i Burian puni obećanja koja se nikada nijesu izvršila. Detinitivna zapreka svemu Franjo Josip in persona.

Frankova trialistička politika bila je porvenstveno diktirana ispravnom ocjenom srpske opasnosti, i nadom (varavom) , da će kršćanski i zapadni Beč ipak uvidjeti opasnost bizantinskog prodiranja i omogućiti na jugoistoku monarhije stvaranje ujedinjene Hrvatske, štita protiv tog srpskog prodiranja. Pok. Ivica Frank pričao mi je, da je njegovo i dr. Aleksandra Horvata glavno nastojanje bilo srušiti s vlade srpsko-hrvatsku koaliciju, i za ono kritično predratno i ratno vrijeme postaviti hrvatsku vladu, koja bi spriječila srpsku politiku Dušana Popovića i Svetozara Pribićevića. Nema sumnje da je trialistička politika pravaštvu oduzela revolucionarni karakter i polet i dovela (ga) u situaciju, da tokom I. svjetskog rata nije na strani saveznika bilo čisto hrvatskog predstavništva, već su naši naivni Supili i Trumbići čak saveznicima nametnuli jugoslavensku koncepciju. Odatle sva naša nesreća.

Moje interese saznati više o Kulenovićima probudio je ovaj e-mail.

U potrazi za povijesnim tekstovima, a povezano je jednim dijelom s mojom majkom, moram vas pitati, da li je Džaferbeg Kulenović imao brata ili rođaka Mesuda Kulenovića? Moja majka čuva par novinskih članaka u kojima se Mesud K. spominje kao novinar ili zastupnik.
Hvala na odgovoru,
Pozdrav
...  

I onda sam počela kopati po knjigama, novinama i internetu.
___________________

Tko su Kulenovići?

Kulenović vuku lozu od slavnog bosanskog bana Kulina. Kako je Kulin ban bio je bogumil i radi toga proganjan od tadašnjeg srpskog vladara Stevana Nemanje, zatražio je, kao i većina njegove rodbine, zaštitu katoličke crkve, a dolaskom turskog osvajača sultana Mehmeda II. Fatiha 1463 i pogubljenjem posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića i većeg dijela bosanskog plemstva, prelaze Kulenovići na Islam.


Kulenovići kao i Sokolovići, Ždralovići, Pašići, Dvagići, Kukovičići i stotine drugih hrvatskih plemića su po dolasku Turaka u Bosnu, na zidine svojih gradova, uz svoju obiteljsku zastavu stavili i zastavu novog gospodara, misleći: "Bolja je izdaja, ako ju počinim ja nego drugi, jer ja ću nastojati da meni bude dobro, a ako je meni dobro biti će i mojem hrvatskom narodu".

Da su Kulenovići Hrvati svjedoče činjenice o kojima pišu, između ostalih:

-   dr. Džafer Kulenović: "Malo je poznato da je Ibrahim-paša Kulenović na saboru u Frankfurtu godine 1562. ponosno govorio 'svojim hrvatskim jezikom'" (a ne turskim),

-   dr. Ante Tresić Pavičić u svojim putopisnim crticama "Bosna i Herzegovina" (1. lipnja 1896)

[. . .] Sada dodješe opet k meni Francezi, pa sada tumači opet njima sve što sam prije Balfouru protumačio. Izmoren ukradoh se družtva, pa se zavukoh u jedan kut i sjedoh za stol, gdje je g. Tausk razgovarao sa nekoliko muhamedanaca, medju kojima je bio i jedan beg iz stare porodice Kulenovića. Veoma lijep čovjek, ali veliki konservativista, laudator temporis acti, nezadovoljan sa sadašnjim stanjem, gdje vidi da raja diže glavu i nad same begove, inače vrlo razuman. Kako sam iz njegovih rieči mogao razabrati vidjeh da mu gospodarski poslovi ne idu najbolje, i stga njegova pizma na raju i današnje stanje, čemu se napokon nije ni čuditi. Nije imao jasnog političkog stava, ali je naginjao k hrvatstvu, dočim mu je srbstvo bilo zazorno (gnjusno) , kao svakome muhamedancu, a to sam razabrao iz jedne njegove prispodobe, gdje mi o nekom reče, da je propao kao Srbija. [. . .]

Iako skoro svi Kulenovići muslimani, ljudi bogatog aristokratskog sloja, bilo ih je koji su se borili na strani Austrijskog Carstva. Tako je austrijski car i kralj Franjo Josip I., riješenjem od 20. 05. 1909, odlikovao "Zlatnim krstom s krunom" za zasluge veleposjednika Alaj-bega Kulenovića.

To je dokaz da "krv nije voda" - većinom -, ali bilo je i drugih loših primjera kao ovaj slučaj, koji se odigrao g. 1788.

"Mjeseca travnja upade četa Turaka na Ličku stranu, te ote bosanskim bjeguncima 600 ovaca i 69 komada rogate marve. Malo kasnije ubiše hrabrog ličkog zastavnika Budisavljevića, odsjekoše mu glavu i poslaše ju begu Ismail Kulenoviću u Kulen Vakuf. Zastavnikov otac, koji je bio nadporučnik, dobi od generala Wallischa (Vališa) dozvolu, da može sa 500 ličkih dobrovoljaca udariti na Turke. Starac krenu sa svoja dva sina, oba časnika u ličkoj pukovniji, pa sa 500 dobrovoljaca u Bosnu i dođe do Ključa, gdje je boravio Ismail beg Kulenović. Beg je bio na glasu junak, te su Turci do njega mnogo držali. Kad su Ličani osvanuli pred Ključem, prepadoše se Turci, ali se ipak počeše braniti. Napokon moraše podleći sili, jer ne bilo ni od kuda pomoći. Pade beg Kulenović, padoše toliki njegovi, samo šaka ljudi spasi se u Kulu. Budisavljevió dade Kulu upaliti, u kojoj se jadno sprži ona šaka ljudi. Nakon toga povratiše se Ličani."

I još nkoliko sukoba u kojima su stradali begovi Kulenovići:

[. . .] 1835 krenu barun Waldstätten sa jakim odjelom vojske u Bosnu da kazni Bećir bega Kulenovića iz Kulen Vakufa radi njegovog napadanja na Kordun, a godine 1836[/b] opet je otišao u Bosnu i dao zapaliti mnoga mjesta. Uz pomoć jednog ličkog i jednog otočkog bataljuna (bojne) kod Izačića potuče Turke nemilo, a tom prilikom pade beg Kulenović i 400 Turaka, a ranjenih je još više bilo. Naših pade 140, a ranjenih bilo je 150. [. . .]

[. . .] Među istaknutijim ličnostima i ujedno ostrožačkim kapetanima iz porodice Kulenović bio je hadži Ibrahim-beg. On je dužnost ostrožačkog kapetana obavljao od 1783. do 1792. godine. U novom austrijsko-osmanskom ratu 1788-1791. godine uspješno je odbranio ovaj dio Krajine. Naslijedio ga je Mehmed-beg, u narodu poznatiji pod imenom Kulin-kapetan. On će kapetansku dužnost obavljati do 1806. godine. [. . .]

Više o Ostrovici i Kulenovićima:
http://ljutoc.wordpress.com/historija/kraljevska-ostrovica/


Kulenovići u NDH


političar * Rajnovcu, 15. 12. 1889 † Zagreb, 07. 06. 1947. Potječe iz bogate begovske obitelji. Za vrijeme gimnazijskih dana u Sarajevu i Tuzli ističe se kao Hrvat, a dolaskom na Zagrebačko sveučilište priključuje se starčevićancima. Za austrougarske vladavine bio jedan od najmlađih zastupnika u Zemaljskom saboru. Tu mu je studentski kolega i prijatelj bio A. Pavelić.

Pravo je diplomirao u Beču 1917., te doktorirao. Početkom 20-ih godina bio kotarski predsjednik u Kotor Varoši, ali je zbog hrvatstva bio smijenjen. Tada je (1923.) otvorio odvjetnički ured u Bihaću. Nakon proglašenja NDH na poziv A. Pavelića odlazi u Zagreb, gdje je 16. 04. 1941. Imenovan za potpredsjednika Vlade. Početkom svibnja 1941. Banja Luka je, uz Zagreb i Sarajevo, postala jedno od glavnih središta države, pa je A. Pavelić kanio tamo preseliti i druga ministarstva. U tom se cilju Potpredsjedništvo Vlade i seli iz Zagreba u Banju Luku, gdje nastavlja raditi. Kulenović prima stranke, obilazi bosanske gradove i među narodom politički djeluje. A. Pavelića obavještava o pokoljima Srba. K Poglavniku je vodio i poklonstvenu delegaciju muslimana.

Poslije tri mjeseca podnio je ostavku, koju je A. Pavelić usvojio tek u jesen, imenovavši na mjesto potpredsjednika njegova brata Džafera (a Potpredsjedništvo Vlade od studenoga je ponovno u Zagrebu).

Kulenović je bio u delegaciji NDH u Rimu, gdje su 18. 05 1941. A. Pavelić i Benito Mussolini potpisali Rimske ugovore. U studenome 1941. postavljen je za poslanika i opunomoćenog ministra u Ministarstvu vanjskih poslova NDH. Bio je na proslavi godišnjice NDH 1942. i na dočeku jeruzalemskog muftije El Huseinija u svibnju 1943., nakon čega je umirovljen. Od tada do kraja rata živio je u Zagrebu. Iz Zagreba je krenuo 06. 05. 1945. S ostalim dužnosnicima NDH u Austriju. Predali su se britanskim vojnim vlastima, koji su ih smjestili u zarobljenički logor i 10. 10. 1946. izručili jugoslavenskim vlastima. U Zagrebu je sa skupinom dužnosnika NDH, na čelu sa S. Kvaternikom, osuđen na smrt.

Autori:
Mr. Zdravko Dizdar, znanstveni asistent, Hrvatski institut za povijest, ZG
Salih Zvizdić, novinar i publicist, Zagreb
Tko je tko u NDH



Dr. Džafer beg Kulenović:
 
"Gospodo, ja sam Hrvat i hrvatski nacionalista … I ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalista nego su i bosanski muslimani kao cjelina Hrvati i dio hrvatskog naroda."

"Gentlemen, I am a Croat and a Croatian nationalist ... And not only that I am a Croat and a Croatian nationalist, but the Bosnian Muslims are, as a whole, Croats and part of the Croatian nation."

Rođen je 1889. u selu Rajnovici kod Kulen Vakufa u jednoj od najuglednijih begovskih obitelji u Bosni. Gimnaziju je završio u Sarajevu. Nakon srednje škole polazi na studij medicine u Beč, ali ga prekida i upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu. Po završetku studija promoviran je u doktora prava.

Kao sveučilištarac Džaferbeg Kulenović se priklonio hrvatskoj pravaškoj omladini. Tada, kao i kasnije do kraja života, u nacionalnom pogledu uvijek se osjećao Hrvatom. Nakon stvaranja Jugoslavenske države i formiranje Jugoslavenske muslimanske organizaje (JMO) postaje član te stranke. Na svim skupštinskim izborima između dva rata bio je biran za narodnog zastupnika kotara Brčko. Bio je među rijetkim zastupnicima JMO-a koji su 1921. glasovali protiv Vidovdanskog ustava, iako je vodstvo stranke dalo suprotnu uputu. Kao predstavnik JMO-a bio je član Stojadinovićeve i Cvetkovićeve vlade, te nakon zaključenja sporazuma 1939. i uspostave Banovine Hrvatske i član Cvetković-Mačekove vlade. Ministar je i u pučističkoj vladi generala Simovića 1941.

Njegov ugled u stranci bio je u stalnom porastu, pa je nakon smrti dr. Mehmeda Spahe (u lipnju 1939.) izabran za predsjednika JMO-a. U javnim nastupima iskazivao je svoju hrvatsku pripadnost, što je izazivalo negodovanje-velikosrpskih krugova. Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije Džaferbeg Kulenović prelazi u Zagreb i kao predstavnik Hrvata-muslimana ulazi u politički vrh Nezavisne Države Hrvatske, pa u studenom 1941. postaje potpredsjednik Hrvatske državne vlade (umjesto brata Osmana, dotadašnjeg potpredsjednika). Na toj funkciji ostaje do kraja NDH, kada napušta Hrvatsku i odlazi u emigraciju. Neko vrijeme kao emigrant živi u Austriji, a zatim prelazi u Siriju, gdje ostaje do smrti.

U emigraciji njegova se djelatnost uglavnom očitovala samo publicistički. U svojim člancima zagovarao je jedinstveni hrvatski nastup u bitnim problemima, a prije svega u radu na ponovnoj uspostavi hrvatske države. Kada je dr. Ante Pavelić 1951. o desetgodišnjici proglašenja NDH objavio popunjavanje Hrvatske drzavne vlade, Džaferbeg Kulenović je bio u popisu hrvatskih ministara ponovno kao potpredsjednik vlade. I dalje je živio u Damasku, gdje je umro 3. listopada 1956.

Hrvoje Matković, Politički životopis glavnih ličnosti u NDH, 2002

Čitajući ovakve navode čovjek mora pomislitii da smo mi Hrvati uistinu opterećeni nekim proklestvom kada ljudi literature tvrde za svoju subraću mnogi položili živote za Hrvatsku "da su uživali prekooceanske komoditete". Na isti način ostao bi rastužen, preneražen Nahid Kulenović kada bi mogao vidjeti kojim se je tempom vršilo u poslijeratnim godinama, krivnjom komunističkoh režima, odnarodnjavanje bosannsko-hercegovačkih i sandžačkih muslimana i sa kojom je pasivnošću ovo odnarodnjavanje primano u katoličkom djelu tog istog hrvatskog naroda. Nahid Kulenović je bio tajnik "Ujedinjenih Hrvata Njemačke" koja je bila vrlo aktivna politička organizacija, a kasnije predsjednik njemačkog ogranka HOP-a, reorganiziranog HOP-a, kojemu je stajao na čelu dr. Hefer. Uređivao je glasilo "Ujedinjenih Hrvata Njemačke" Hrvatska sloboda", zatim Hrvatsku stražu". Aktivno je sudjelovao sa predsjednikom "Ujedinjenih Hrvata Njemačke" Milom Rukavinom koji je zamijenio Kulenovića na uredništvu "Hrvatske slobode". Jugoslavenski komunistički agenti, ubili su deset mjeseci ranije, prije ubojstva Nahida Kulenovića, 26. kolovoza 1968., Milu Rukavinu, Krešimira Tolja i mladog Vida Maričića koji je došao u Njemačku iz Francuske. Govori se da je ovaj čitao (njegov je leš nađen sa naočalima, a on ih je nosio samo pri čitanju) kada su ga ubili. Prema jednoj verziji, ne utvrđenoj, Maričić je jugo-agentima ili jugoagentu poslužio da dovabi Rukavinu u prostorije gdje je ubijen zajedno sa svojim suradnicima. Ubijen je i Maričić, a ovaj da je navodno ubijen da se ne bi doznalo tko je ubojica iako ova verzija ima labave noge.

Jer da je Maričić bio upleten u ubojstva ne bi li bilo potrebno skrivati ime ubojice njegovim ubijanjem. Vjerojatnije je da nije znao do čega će doči i da je i sam nehotice poslužio jugoslavenskoj tajnoj službi kao neka vrst "meke na udici".

Činjenica je da Rukavina nije pesegao za revolverom kojeg je imao u pretincu stola iz čega je policija zaključila da nije sumnjao u onoga koji ga je ubio. Prema drugoj verziji, ubojica je bio obučen u odoru njemačke policije. Smrću Mile Rukavine na čelo "Ujedinjenih Hrvata Njemačke" dolazi Ante Vukić. Nije prošlo dugo vremena i "Ujedinjeni Hrvati Njemačke" su bili razbijeni kao organizacija. Ubojica Nahida Kulenovića bio je u neku ruku čovjek njegova povjerenja kao što je čovjek povjerenja bio i ubojica Vjekoslava Luburića, sin njegovog bivšeg vojnika, čiji je "Hrvatski narodni otpor" nakon njegova ubojstva, bio decimiran kao cjelovita organizacija koji je, prema verziji, jugoslavenskog konzula u Milanu Rade Genića bio ubijen "iz razloga što je počeo okupljati oko sebe i mobilizirati gotovo cijelu hrvatsku političku emigraciju".

Gledajući iz današnje perspektive mora se doći do zaključaka da Nahid Kulenović nije bio ubijen samo zbog sve revolucionarne djelatnosti protiv jugoslavenskog komunističkog režima već i kao prepreka u politici odnarodnjavanja muslimana Bosne-Hercegovine i Sandžaaka koji su prema planovima Tita i Kardelja trebali predstavljati neku vrst "tampona" između Srbije i Hrvatske, garanta održavanja Jugoslavije , a što ne bi bilo moguće ukoliko bi ostali vjerni svojem hrvatskom nacionalnom etničkom deblu. Ovo udaljavanje vršeno je proračunato i na intelektualnom planu slanjem na arapska sveučilišta na kojima su bile djelatne i islamske organizacije poput "Jami at Islama" studenata islamske vjeroispovjesti naročito iz Bosne i Hercegovine. A sve sa znanjem i dosluhom komunističkog vodstva Bosne i Hercegovine. Rezultat toga je bila prvo "Muslimanska nacionalnost" BH muslimana redefinirana u "Bošnjštvo" kada se, iako prekasno, uvidjelo da je prva gledana sa nepovjerenjem i sumnjičavosti u zapadnim političkim krugovima kao i u Rusiji.

Jugoslavenski komunistički režim nije, osim ubijanja, raspolagao drugim oružjem protiv Nahida Kulenovića koji obzirom na svoje godine nije bio "kolaboracionalist" NDH kako su mnoge, starije od njega koji su sa njom surađivali, optuživali jugo-komunisti. Uz to je bio izdanak jedne od najpoznatijih i najuglednijih muslimanskih obitelji, obitelj koje je Otac Domovine Ante Starčević nazvao "hrvatskim cvijećem", metafora kojom se Starčević poslužio, a kako bi oživio osjećaj zajedničke etničke i nacionalne pripadnosti katoličkih i muslimanskih izdanaka hrvatskog naroda.

Možda bi bilo bolje da se je Nahid Kulenović nakon ubijanja Mile Rukavine i suradnika neko vrijeme posvetio samome sebi, ušao u neku vrst "revolucionarnog zastoja" dok se situacija ne razbistri posvetivši neko vrijeme Horvatićevom "prekooceanskom komoditetu", ali on to nije učinio iz jednostavnog razloga jer to nije, prema svojoj prirodi i prema tradicionalnim vrijednostima domoljublja koje je naslijedio od svoga oca, mogao učiniti. On je podlosti i podmuklosti neprijatelja suprostavio svoje poštenje i rodoljublje ne okrećući se unazad, ne prežući pred opasnostima, životnom opasnošću u kojoj se je nalazio, a o čemu svjedoči i prije naveden njegov zadnji politički tekst u kojemu je najavio svoju skoru, tragičnu smrt.

Nahid Kulenović je bio fizički eliminiran zbog svoje revolucionarne djelatnosti protiv jugo-komunističkog režima i Jugoslavije kao takve, ali motivi njegovog ubijanja su išli i dalje, a što nije izbjeglo njemačkim istražnim organima koji su tražili uzroke zločina počinjenog nad Nahidom Kulenovićem koji je vjerovao svom ubojici Galiću, primao ga u svom stanu tako da kada se onog tragičnog dana Nahid kupao, okrenut leđima prema ulaznim vratima kupaonice, Galić mu je neprimjetno došao iza leđa, potegnuo za kosu i nožem mu odrubio glavu.

Iz samog načina ubijanja iz kojeg iskače mržnja i neki "ritual" vidjelo se da su bili točni glasovi koji su dolazili iz Hrvatske već unazad nekoliko mjeseci da Nahid Kulenović predstavlja opasnost i za komunistički režim i za Jugoslaviju kao takvu baš zbog toga što je musliman koji hrvatski misli, osjeća i djeluje kao takav. Još k tome on nije bio "samo netko" već član istaknute muslimanske hrvatske obitelji Kulenović. Beograd je htio na svaki način onemogućiti nastavak katoličko-muslimanskog etničkog jedinstva, a kako bi se oslabila Hrvatska, a što se vidjelo i u BiH gdje se je muslimanima sugeriralo "jugoslavenstvo" kao nacionalnost, a kada se je uvidjelo da to nije moguće počelo se opirati sa "muslimanskom" nacionalnom oznakom iskorištavajući moment kada su se na obzorju počele pojavljivati prve konture (Egipat, Iran, Arapski Magreb) islamskog-fundamentaizma. Trebalo je dakle fizički eliminirati jedno ime: Kulenović koje je bilo simbol hrvatskog nacionalnog jedinstva koje se očitovalo i tokom drugog svjetskog rata.

"Rodoljubi nisu nikada zastajali pred opasnostima koje je predstavljalo za njih same njihovo djelovanje protiv porobljivača njihove domovine, pa tako ni hrvatski rodoljubi ne uzmiču pred prijetnjama koje im upućuju oni koji su uništili na podli način cvijet hrvatske mladosti u Bleiburgu".

Ova konstanta "predosjećanja" smrti koji završava kako smo rekli u zadnjem Nahidovom napisu " i krv za Hrvatsku" stalno je prisutna u njegovom radu iako je on po naravi bio veseo, uvijek sa smiješkom na ustima i spreman da svakome, kome je bilo potrebno, budi pri ruci. U "Hrvatskoj straži" podsjeća"… kako su Hrvati katolici ginuli u Fazlagić kuli za Hrvatsku zajedno sa svojom braćom muslimanima isto su tako muslimani u kolonama smrti položili svoje živote zajedno sa svojom braćom Hrvatima katolicima na žrtveni koji će davati snagu naraštajima koji će ih slijediti…"

Ili, opet u "Hrvatskoj slobodi": "…Hrvati mogu imati i pripadati raznim političkim strankama, ali samo onima koje se bore za ostvarenje hrvatske državne nezavisnosti sa granicom na Drini…".

Istina je, Nahid Kulenović nije se mogao posvećivati novinarskom radu koliko je on želio i zbog toga ne ostavlja iza sebe mnogo tekstova, ali ono što ostavlja aktulno je i danas, u ovim presudnim časovima za Hvatsku i ne samo za Hrvatsku jer je neizvijesnost počela nadvijati svoju sjenu nad svijetom u njegovom ulazu u treće tisućljeće.

Stoga donosim u cijelosti članak iz pera Ing. Nahida Kulenovića obznanjen u listu "Hrvatska sloboda" broj 3.-st. 1. - studeni 1965. pod nazivom "Opasni prijedlozi". Aktualnost ovog članka ukazuje kakve vrsne procjene, i buduća viđenja koji će slijediti daleko iza njegove smrti, ima ovaj hrvatski mučenik i borac.

"Čitajući u poslijednje vrijeme uvodnike nekog "hrvatskog" listića i knjigu u kojoj jedan "diplomata" analizira političke prilike u hrvatskoj povijesti, dobili smo dojam, da se ponovno pojavljuju tzv. Jugoslaveni s "političkim" solucijama, koje bi po njihovom mišljenju trebale da riješe Hrvatsko-srpski problem, jer srbo-komunistički režim u Jugoslaviji prolazi tešku krizu i očekuju se dalekosežne promjene. Opasni prijedlozi, jer nam žele sa svojom "političkom dalekovidnošću" opet stvoriti preduvjete za treću Jugoslaviju, ali ovaj puta sa sasvim drugom taktikom!

Zrakoplovna časnica (Vuka kraj Osijeka, 18. III. 1913.). Supruga Namika Kulenovića. Iz rodnoga kraja preselila se 1918 u Zagreb. Godine 1935. Položila pilotski ispit. Nastavnik letenja bio joj je zrakoplovni as I. Mark.

Prva žena na Balkanu koja je skočila padobranom u Beogradu 1938.

Službenica je "Aero-puta" na Borongaju 1939.-1941., a potom u redakciji "Naša krila" Za vrijeme NDH obnašala je dužnost pilota-poručnika sa zadatkom prijevoza pošte, ljekova, časnika i političara u 19. Promidžbenom jatu Hrvatskog zrakoplovstva.

Nakon rata uhićena pod optužbom da je bila upletena u njemačku špijunažu, ali je nakon mjesec i pol dana puštena. Ipak godinama nije mogla dobiti posao.

Autor: Siniša Pogačić, publicist, Zagreb
Tko je tko u NDH

[. . .] Katarina se 1. svibnja 1942. udala za novinara dnevnika „Novosti“ Namika Kulenovića, a iste godine 1942. godine 27. svibnja bila je na tečaju za padobransku nastavnicu u Koprivnici. Samo koju godinu kasnije zaredat će se tragedije u njezinom životu. Suprug Namik često je strahovao za njezin život u vrijeme letova, no ipak će on biti taj koji će stradati u savezničkom obaranju zrakoplova 22. svibnja 1944. Nekoliko dana nakon suprugove smrti – 30. svibnja – Katarina je ranjena u bombardiranju aerodroma Borongaj. U to vrijeme zasigurno nije bila ni svjesna da je trudna. 29. siječnja 1945. godine rodila je sina kojem će nadjenuti ime njegovog tragično preminulog oca. Po rođenju malog Namika gotovo se našla na ulici. Dodijeljena joj je soba u zajedničkom stanu u Ulici 8. maja. Čak je 42 dana provela u pritvoru. Katarina ipak nije klonula – zaposlila se kao administrativna činovnica u zagrebačkom „General-turistu“, te je polako pala u zaborav. Sin Namik bio je sklon slikarstvu, no u tadašnjoj Jugoslaviji nije uspio upisati akademiju. Pošao je za Köln, gdje je postao akademski slikar i kasnije priređivao samostalne izložbe. Uskoro se u Köln uputila i Katarina, gdje je desetak godina radila kao domaćica starog profesora. Sin je u međuvremenu preselio na Aljasku.

Katarina je dosta vremena provodila čitajući, što joj je zasigurno oslabilo vid. 1990. i 1991. godine imala je teške operacije očiju. Hrvatska samostalnost donijela je novo valoriziranje njezinog povijesnog i sportskog značaja. 26. svibnja odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara, a 26. studenog 2001. ponovno je primljena u Aeroklub Zagreb. Preminula je 24. travnja 2003. godine u Zagrebu, u dubokoj starosti. [. . .]

Izvor: http://essekeri.hr/bio/65-katarina-matanovic-kulenovic

_______________________________

1.   Dr. jur. Osman Kulenović * Rajnovci, 15. 12. 1889 † Zagreb, 07. 06. 1947, od oca Pašage i majke Meleće Kulenović rođ. Sulejmanbegović

2.   Dr. med. Džafer-beg Kulenović * Rajnovci, 17. 02. 1891 † Damask 03. 10. 1956. Oženjen sa Zumretom † Chicago, 30. 01. 1992

3.   Ing. Nahid Kulenović, sin Džafer-bega i Zumrete * Brčko, 05. 07. 1929 † München, 05. 06. 1969. Dali je taj datum slučajnost? Oženio se s Marijom Deželić, kćerkom Berislava Đure Deželića

4.   Aida Kulenović-Advić, sestra Nahida * Brčko, 1924, živila do 1999 u Chicagu s majkom Zumretom. Stara je 89 god. i živi u Niles, IL

5.   Džafer Jeff Kulenović (1), sin Nahida i Marije, * München 1966, unuk Džafer-bega Kulenovića i nećak Aide Kulenović-Advić, seli se pet godina nakon očeve smrti 1974 iz Njemačke u Chicago kod tetke Aide i tetka Kamil Avdić. Živi u Nilesu, IL, oženjen od 1993 sa Selmom Kljako, rođena u Sarajevu.


Dali će gosp. Džafer Jeff Kulenović napisati knjigu o svojim doživljajima u Münchenu, rado bih htjela znati. Bilo bi poželjno i poučno – da se nikada ne zaboravi komunistička banda i njezin teror.

http://www.chicagoraja.net/2011/09/04/dzafer-kulenovic-mba-imenovan-savjetnikom-za-islamska-pitanja-ilinosa/

6.   Muhamed Kulenović, * Kulen Vakuf, 20. 05. 1897 † Sarajevo, 01. 11. 1944

7.   Mesud Kulenović, sin Muhamed-bega koji je, kaže se hrvatski odgoj primio u kući svog oca, * Travnik, 01. 05. 1903 † Zürich, 02. 01. 1972, stariji brat Namika.

8.   Namik Kulinović, mlađi brat Mesuda Kulinovića, * Tešanj, 12. 12. 1912 † u okolici Bihaća 01. 11. 1944. Oženio se 01. 05. 1942 u Zagrebu sa Katarinom Matanović. 89 dana nakon njegove smrti rodio se sin Namik 29. 01. 1945 koji danas kao akad. slikar živi u Torontu, Kanadi.

Mesud i Namik nisu u srodstvu sa dr. Džafer-begom i dr. Osmanom Kulenovićem.

9.   Katarina Kulenović rođ. Matanović, * Vuka kraj Osijeka, * 18. 03. 1913 † Zagreb, 24. 04. 2003.

1924 završila osnovnu školu u Vuki
1924 – 1927 pohađala gimnaziju u Osijeku
1927 – 1930 školovanje u Zagrebu
1931 prvo zaposlenje u građevinskoj tvrtki "ŠVAB"
1936 započinje i uspješno završava obuku za pilota
1938 prvi skok padobranom
1941 postaje vojni pilot
1942 udaje se za novinara Namika Kulenovića
1944 suprug Namik pogiba u rušenju aviona
1945 rađa se sin Namik
1998 odlikovana Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara
2001ponovno primljena u Aeroklub Zagreb

Htio bih navesti Poglavnikovu pjesmu iz torinske tamnice ustaškom častniku I.Š - Ivanu Šuti:


Ivan Šuto, stožernik (Runavić krai Imotskog, 5. 4. 1910. - ?). Krajem 20-ih godina odlazi na rad u Belgiju, gdje je bio član Hrvatskog saveza i pristupio ustaškom pokretu. God. 1933. među prvima stiže u ustaški logor u Italiju, a 1938. vraća se u domovinu. Nastavlia djelovati na širenju ustaških ideja pa je u nekoliko navrata i uhićen. Poslije proglašenja NDH u rujnu 1941. imenovan je u činu poručnika stožernikom Ustaškog stožera Livac i Zapolie sa sjedištem u Novoj Gradiški. Dalinja sudbina nepoznata. (R.)

http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=3228.msg9476#msg9476