2012-09-21
Prijateljima, hrvatskim domoljubima u Hrvatskoj i Svijetu (pripremio franjo talan)
U spomen Zvonimira Trupkovića (12. 06. 1929. + 17. 09. 2012.), suradnika Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata – Istraživačko središte Varaždin i jednog od osnivača Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava osnovanog u Varaždinu 20. rujna 2000. godine. Pokopanog na groblju u Varaždinu 19. rujna 2012. godine
Ž i v o t o p i s
Zvonimir Trupković sin Ivana i Franjice rođene Gotal, rođen u Varaždinu 12. lipnja 1929., a uz Zvonimira u obitelji su još bile sestre Marija (06. 12. 1927. ) i Nadica (1933) kasnije udana Vrdoljak, te braća Ivica (1924. – 2011.) i Zlatko (1947. – 2009.).
Djetinjstvo i osnovnu školu završava u rodnom gradu gdje je izučio i zanat za preciznog mehaničara te se zapošljava u tvornici Kalnik gdje je radio jednu godinu nakon čega odlazi u Varteks gdje radi 35 godina, odnosno do odlaska u mirovinu 1. srpnja 1985. godine. Za popravak šivaćih strojeva tijekom radnog vijeka završava razne specijalizacije i osposobljavanja u Hrvatskoj i u inozemstvu te postaje poslovođa mehaničke radione i s tog radnog mjesta odlazi u mirovinu.
Oženio se 7. lipnja 1952. godine sa Sidonijom Sklepić, kćerkom Petra i Elizabete rođene Dolenčić. U braku dobivaju troje djece Krešimira (rođen 17. rujna .1952.), Zvonimira (rođen 28. prosinca 1954.) i kćer Karmen (rođena 08. svibnja 1956.). S vremenom i odrastanjem djeca su se poženila i udala te su formirajući vlastite obitelji odlazila u vlastite stanove i kuće, a obitelj se ubrzo i proširila na unuke, a poslije i praunuke. Prvog unuka Davora dobiva 16. listopada 1973. godine, sin Krešimira i Verice. Karmen se udaje za Vladimira Stanko i dobiva dvije kćeri, Ines je rođena 27. svibnja 1980. godine, a Mirta 24. veljače 1983.godine. U braku sina Zvonimira i Marine rodio se unuk Ivan, 2. svibnja 1982. godine, a šest godina poslije i Goran, rodio se 17. siječnja 1988.godine.
Potomci Zvonimira i Sidonije su i praunuci, djeca Davora - najstariji Lovro rođen je 15. veljače 2000., a potom slijede Luka (rođen 04. kolovoza 2004.), Tia (rođena 29. kolovoza 2007.), Tin (rođen 01. ožujka 2010.), Petar (rođen 25. srpnja 2010.) i Mila rođena 14. studenoga 2011. godine.
U Mladosti Zvonko se bavio planinarenjem, kao i supruga mu Sidonija, bili su članovi Planinarskog društva "Varaždin" s kojim su 1950-te godine sudjelovali u izgradnji planinarsko doma na Ravnoj gori za što su obojica dobila i priznanje.
Zvonko je bio i preko pedeset godina član pjevačkog zbora, a zbornim pjevanjem počeo je u crkvenom zboru. Pjevao je u zboru Radničkog kulturnog umjetničkog društva "Sloboda", a zbornim pjevanjem nastavlja u pjevačkom zboru "Zanatlija" u kojem, s malim prekidima ostaje 50 godina.. Uz pjevanje član je i "AMD Varteks" kao i Rukometnog kluba "Varteks" gdje je bio član Uprave, a kasnije je potpredsjednik kluba. U radu kluba proveo je preko dvadeset godina, a sudjelovao je u organizaciji raznih turnira i prvenstva. Za svoj predan dugogodišnji i aktivan rad dobiva i mnogobrojna priznanja u organizacijama u kojima je djelovao i čijem radu je dao osobni doprinos.
S posebnom ljubavlju obitelj Trupković uređivala je vrt i njegovala cvijeće u Graberju gdje su cvjetne plohe ispunjene raznim cvijećem od kojeg su mi u uspomeni ostali prekrasni tulipani, a i razgranata glicinija sa svojim velikim plavim cvjetovima. Prekrasne cvjetne plohe mamile su poglede brojnih namjernika koji su prolazili na putu prema groblju i kasnije dvorani i školama prema kojima su se kretali srednjoškolci i studenti na prečnom putu do srednjih i viših škola smještenih u Hallerovoj ulici, a s posebnom ljubavlju odlazio je s obitelju u vinograd na predjelu Jakopovec koji je obrađivao dok su mu snage dopuštale.
Osnivanjem Istraživačkog središta Varaždin Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata, odnosno otvaranjem Ureda za Varaždinsku županiju, u prizemlju vodotornja, Vrazova 4, tjedno triput, utorkom i četvrtkom od 10-14 sati i srijedom od 16-19 sati radi na zaprimanju popisnih kartona stradalih. Zajedno s brojnim suradnicima Istraživačkog središta Varaždin sudjeluje u prikupljanju podataka o grobištima i stratištima te sudjeluje na komemoracijama i odavanju počasti stradalima. Kako je početkom 2000-te godine Komisija prestala s radom sudjeluje u osnivanju Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava osnovanog u Varaždinu 20. rujna 2000. te godine, a dok su mu zdravstvene prilike dopuštale sudjelovao je u skoro u svim aktivistima Društva. Bio je prisutan i kod potpisivanja Povelje o suradnju koja su 2001. godine u Varaždinu potpisala Društva za obilježavanje grobišta iz Varaždina i Društvo za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane, a zajedno s članovima Društva sudjelovao je i na komemoracijama u Crngrobu u Sloveniji, kao i na grobištima od Pancerice u Virje Otoku do Hrašćana, Štrigove, Čukovca kod Ludbrega do Dravske šume u Varaždinu….. Sudjelovao je i u zajedničkoj posjeti djelom ekshumiranih posmrtnih ostataka žrtava grobišta Sep u Gornjem Hrašćanu, kojeg je tog dana, 7. travnja 2009. godine posjetio i biskup Josip Mrzljak, a potom smo sudjelovali na misu koju je biskup služio u župnoj crkvi u Macincu.
Za doprinos utvrđivanju žrtava Drugog svjetskog rata i poraća primio je priznanje povodom obilježavanje pete i desete obljetnice Društva, a 2004. godine prisustvovao je i uvodnom dijelu Trećeg hrvatskog žrtvoslovnog kongresa koji se od 18 do 20. lipnja održavalo u Zagrebu te 4. studenoga iste godine bio u izaslanstvu Društva na prijemu kod varaždinskog biskupa mons. Marka Culeja (u izaslanstvu bio i Stanko Lazar i franjo talan)..
U sklopu Istraživačkog središta Varaždin Komisije Sabora za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata surađivao je s općinskim i gradskim komisijama za popis i utvrđivanje grobišta na području Varaždinske županije, a do prestanka rada Komisije bio i na grobištima koja su tih godina utvrđene od Dravske šume Varaždin do okolnih mjesta.
S ponosom je isticao članstvo u „malim križarima“ u djetinjoj dobi, a s ljubavlju se posvetio radu na prikupljanju podataka o žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, kako u doba dok je djelovala Komisija RH i ured za istraživanje stradanja u Vrazovoj ulici. S ljubavlju je primao svjedočenja o stradanjima i zajedno sa svjedocima još jednom proživljavao patnje progonjenih i svirepost progonitelja. Kao svjedok zbivanja osjetio je svu patnju i poniženje kroz koje su prošle žrtve, a bolna su mu bila i sjećanja na brojne logore i zatvore u poratnim danima Drugog svjetskog rata na području Varaždina. (Krišom odnosio kruh zarobljenicima smještenim u gimnazijskim podrumima, dao kruh zarobljenom Nijemcu kojeg su partizani držali zatvorenog u bivšem ustaškom stožeru u Varaždinu blizu kojeg je obitelj Trupković stanovala, a iz kojeg su prethodno „nestale“ ženske koje su bili zatvorili).
Uz Božju pomoć probijao se kroz život odgojio troje djece, posebno je bio ponosan na unuke i praunuke, a unatoč brojnih poteškoća koje je komunistički sustav provodio ostao je vjeran Bogu i Domovini.
Odrastanjem djeca su formirala vlastite obitelji i napustila roditeljski dom u kojem su nastavili živjeti supružnici Sidonija i Zvonimir Trupković, u Graberju. Pod budnim okom bake njegovali su vrt u kojem je bio prekrasan cvijetnjak, a cvijeća je bila i puna kuća, naročito predsoblje. U vrtu, na južnoj strani rasla je visoka višnja koju je Zvonko redovito brao, pa tako i 2007. godine kada je nesretno pao i slomio nogu poslije čega je završio u varaždinskoj bolnici, te jedno vrijeme nije mogao sudjelovati u aktivnostima Društva, ali se po oporavku natrag uključio, iako je za hodanje koristio štap o koji se oslanja, sve do moždane kapi koja ga zadesi na Dan domovinske zahvalnosti 8. listopada 2009. godine. Posjetio sam ga u bolnici u Varaždinskim Toplicama iz kojih se sretno vratio bolesnoj supruzi u Graberje 50, a sad bolesnog gotovo svakodnevno posjećivala su ga i djeca i unuci i tako roditeljima, djedi i baki zahvalila za dio ljubavi i požrtvovnosti koju su Sidonija i Zvonimir Trupković u njih ugradila i na njih prenijela.
Upoznali smo se na prigodnoj svečanosti povodom otvaranja Ureda za žrtve u prizemlju vodotornja koji je otvoren zalaganjem Želimira Mance, a intenzivnije počeli surađivati mojim imenovanjem na mjesto voditelja Istraživačkog središta Komisije za Varaždinsku županiju, od 1997.. godine. Za poslove u uredu Istraživačkog središta Varaždin bio je zadužen upravo Zvonimir Trupković, a česti susreti prešli su u prijateljstvo koje se nastavilo i slijedećih godina. Tako sam upoznao i suprugu, dragu baku Sidoniju, Zvonko ju je zvao moja Sidika, a kako sam često boravio i na adresi u Graberju upoznao sam i djecu, pa potom i unuke, a znali smo izmijeniti i posjete. Baka Sida i Zvonko dok je mogao voziti „jugićem“ su se dovezli do nas u Križovljan, a ponekad smo i mi u „kompletu“ navratili u Graberje (djeca Ana, Blaž i Valentin, i supruga Andreja). Za posjeta upoznali su i moje roditelje… Znali smo otići i do klijeti na Falinić Bregu. Tamo smo bili i zadnji puta u 2011. godini, 9. listopada, baka Sida, Zvonko i sin Krešimir koji ih je dovezao…
Teško ga je pogodila smrt supruge koja je preminula 17. prosinca 2011. godine. O bolesnom i žalosnom ocu brigu su preuzela djeca koja su ga svakodnevno posjećivala i s njim boravila. Uslijed bolesti i staračke iznemoglosti od 27. siječnja 2012. godine dobio je smještaj u Domu za starije i nemoćne Novi život u Radovcu odakle je 3. rujna dopremljen vozilom hitne pomoći u varaždinsku bolnicu s ozljedama glave koje je zadobio padom niz stepenice te je podvrgnut operacijama. Tu ga je posjetio i svećenik koji mu je podijelio bolesničko pomazanje, a zdravstveno stanje nije se unatoč naporima liječnika i medicinskog osoblja mijenjalo te je 17. rujna preminuo. – „Postoperacijski pacijent je nepromijenjenog neurološkog statusa u odnosu na neposredno prijeoperacijsko stanje, dakle u dubokoj moždanoj komi, širokih areaktibilnih zjenica. Osmog dana boravka u JIL-u pacijent je traheotomiran te potom premješten u jedinicu za poslijeintenzivno liječenje pododsjeka za neurokirurgiju. 17. rujna u 06,30 h umire pod slikom centralnog zatajenja vitalnih funkcija“ – stoji u otpusnici Odjela za kirurške bolest potpisane od liječnika.
U prisutnosti brojnih prijatelja i rodbine Zvonimir Trupković (Varaždin 12. 06. 1929. + Varaždin 17. 09. 2012.) pokopan je na varaždinskom groblju u srijedu 19. rujna, a obred sprovoda ispred mrtvačnice u 14 sati vodio je vlč Stjepan Najman, župnik župe Sveti Nikola Varaždin. Od članova Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava kojeg smo zajedno s pokojnim Zvonkom osnovali u Varaždinu 20. rujna 2000.te godine bili su prisutni Jasenka Zdelar, Ivan Pavlović, Stjepan Borak – Pekić i Stanko Lazar, a tu je bila i supruga bolesnog Pavla Kancijana iz Čukovca kod Ludbrega. Od članova koji su se poslije uključili u rad Društva oprostit su se došli Barbara Turk, Miljenko Počakal, Franjo Črep, Stanko Cecelja ….. Na oproštaju bili su i članovi zbora Zanatlija koji su izveli četiri skladbe Ave verum, Milost, Bliže o Bože moj i Popevke sem slagal, a nakon sprovoda, misu zadušnicu je u crkvi Svetog Nikole služio Alexandre Djivoedo Adjimon, župni vikar župe Sv Nikole.
Zvonku hvala za sve dobro što učini bližnjima, hvala za svaku ispjevanu pjesmu, a posebno za strpljivost i suosjećajnost s kojom je radio s ljudima na prikupljanju podataka o stradalima u ratnim i poratnim žrtvama Drugog svjetskog rata. Hvala za prijateljstvo.
Zahvalni smo Bogu što smo s pokojnikom Zvonimirom (i suprugom mu Sidonijom) mogli podijeliti jedan dio života na zemlji. Bila im laka hrvatska gruda rodnog Varaždina i ponovni susret kod Gospodina kamo se i mi nadamo doći.
Počivao u Miru Božjem!
Tekst napisao i fotografije pripremio franjo talan ( iz arhiva Društva od 1999. godine)
