2013-03-02

Bosiljka Paska r. Galinec,  (22.02. 1921. + 18. 02. 2013.)

U srijedu 20. veljače 2013. na groblju u Varaždinu oprostili smo se od hrvatske mučenice

Bosiljka Paska r. Galinec, umirovljena profesorica Varaždinske gimnazije

      Posljednji put profesoricu Bosiljku posjetio sam početkom veljače ove godine, predao sam joj najnoviji broj Hrvatskog kajkavskog kalendara za ovu godinu u kojem sam obradio sve ubijene i „nestale“ svećenike, časne sestre  i bogoslove s područja današnje Varaždinske biskupije. Iako bolesna primila me, a planirani desetominutni susret produžio se preko jednog sata. Živo se zanimala za rad Društva, za planove, predstojeći 4. križni put, a stigli smo „pročešljati“ i školovanje djece.

         U ponedjeljak, 18. veljače 2013., nazvao me član Društva, Stanko Lazar, s obaviješću o smrti naše drage profesorice Bosiljke Paska. U takvim trenucima tuga vam obuzme srce, a podsjetite se i na naše razgovore, koji su se većinom doticali hrvatskih stradanja i progona, i potrebe da se prema hrvatskim mučenicima s dostojnim pijetetom i na civilizacijski način odnosimo.  Iako baš i nije voljela govoriti o kalvariji o kojoj je prošla svaki puta za naših susreta na stradanja smo se vraćali, a susretali smo se tamo negdje od 1997. godine, odnosno od mojeg imenovanje na mjesto voditelja Istraživačkog središta Varaždin Saborske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata. Brojne popodnevne sate proveli smo u Uredu Istraživačkog središta u Vrazovoj ulici kako bi ispunili upisne kartone za prešućene žrtve grada Varaždina i onih koje su ostali u sjećanju starijih Varaždinaca, a često su nam se na tom poslu pridružile i Branka Šarga, Antonija Makaj, Stanko Lazar, Miljenko Počekal i naravno Zvonko Trupković, koji je bio voditelj Ureda te Mario Hosni i brojni drugi.

      Kako sam tih godina u cilju osnivanja Općinskih i gradskih komisija prokrstario cijelu Županiju, saznao sam i za brojna grobišta i stratišta ovog sjevernog dijela Hrvatske, a želja nam je bila da se za prešućene žrtve grada Varaždina na najvećem gradskom grobištu uz rijeku Dravu postavi spomen križ. I kad je 2000-te godine prestala na nivou Republike Hrvatske Komisija s radom mi u Varaždinu rad smo nastavili, iako je središnjica prestala postojati!!! Predosjećajući i službeno ukidanje Komisije 20. rujna osnovali smo udrugu koja će nastaviti daljnji rad, dok se ponovo ne steknu uvjeti za formiranjem iste ili slične, što se na žalost proteklih godina nije dogodilo. Sve mi je to došlo u misli, kao i iznenađenje gđe Bosiljke kad sam se vratio iz Vranojelja s podacima da još postoji rodna kuća „nestalog“ joj oca Franje odvedenog od partizana prvog dana po „oslobođenju“ Varaždina 1945. godine, a na groblju u Vrbnu postoji i sačuvani grob njegovih roditelja. O tome sastavih zapis koji je obavljen u Političkom zatvoreniku 2002. godine.

     Predložio mi je Stanko da se u ime Društva na sprovodu prigodnim govorom zahvalim profesorici na podršci radu udruge i očuvanju uspomene na prešućene hrvatske žrtve. Govor napisah, ali nisam imao snage, nešto me steglo u grlu.

Pošto je već napisan, a nije  dugačak, ipak ću ga tu zabilježiti:  

        S tugom primismo vijest o smrti drage nam profesorice Bosiljke. U trenucima kad se sjećamo na njezin dug i plodonosan život, te na progone i zlostavljanja kroz koja je prošla, kao i njezina joj majka, i tuge zbog „nestanka“ brata i oca i ubojstva bratića, ali i ljubavi koju je unosila u obrazovanje svojih đaka i strpljivost kojom nam je pomagala u utvrđivanju ratnih i poratnih stradanja Varaždinaca i domoljuba iz grada i okolice. Posebno ostajemo zahvalni za podršku i doprinos podizanja Spomen križa žrtvama poratnih likvidacija rijeke Drave i dravske šume u Varaždinu, kao i nesebičnu pomoć radu Udruge koje je bila član od njenog osnivanja 2000. godine.

                Zahvalni Bogu što smo s njome mogli proživjeti i dijeliti dio zajedničkog života djeci, unukama i ostaloj rodbini i prijateljima izražavamo kršćansku sućut.  - U Varaždinu 20. veljače 2013. godine

     Pogreb nam drage članice Društva bio je u srijedu, 20. veljače2013., a obred sprovoda predvodio je u 14 sati vlč Stjepan Najman, župnik najstarije varaždinske župe Sv. Nikole biskupa, u suradnji sa svećenicima susjednih župa fra Mirkom Kemivešom, župnikom župe Sv. Vida i vlč Mijom Horvatom, dekanom Donjevaraždinskog dekanata i župnikom župe Sv. Fabijana i Sebastijana.

      U ime Prve gimnazije Varaždin od pokojnice se oprosti Josip Matečak, a prigodan govor u ime Matice hrvatske izrekao je Ernest Fišer, predsjednik varaždinske podružnice. Od pokojne  političke zatvorenice jugo-komunističkih kazamata oprostio se Ljubomir Brdar, predsjednik podružnice HDPZ-a Varaždin, a u ime HKD Napredak Varaždin Ivan Bošnjak. Od pokojnice se oprostio i umirovljeni sveučilišni profesor dr.sc.Dragutin Rosandić koji je u govoru podsjetio na doprinos pokojnice čistoći hrvatskog književnog jezika i u doba dok to  nije bilo poželjno, a po objavljenom obredu ukopa misu zadušnicu je u župnoj crkvi predvodio vlč Alexandre Djivoedo Adjimon, župni vikar župe Sv. Nikole u koju je dok su joj zdravstvene snage dopuštale prof. Bosiljka redovito dolazila.

Životopis – s osvrtom na članstvo u Društvu i stradanja obitelji
    Bosiljka Paska rođena je u Varaždinu 22. veljače 1921. godine, kći profesora Gimnazije Franje Galinca i majke Anke rođene Horvat. Gimnaziju je završila u Varaždinu, a na Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu stekla je diplomu  profesora hrvatskog jezika te se 1944. zaposlila na Gimnaziji Varaždin.

      Obitelj Galinec živjela je u Varaždinu, u Draškovićevoj ulici, a uz kćer Bosiljku roditeljima se u obiteljskom domu 21. lipnja 1923. godine pridružio i sin Ivan. Franjo Galinec rođen 23. srpnja 1887. godine u Vranojelju, općina Bednja, rano je ostao bez roditelja te se o njemu brinuo skrbnik, odvjetnik Magdić iz Varaždina. U Varaždinu je 1908. godine završio i Gimnaziju, a potom studira slavistiku na Filozofskom fakultetu češkog sveučilišta Karlo-Ferdinand u Pragu kasnije u Beču i Zagrebu. Na Gimnaziji u Varaždinu zaposlen od školske godine 1913/14 pa do «oslobođenja» Varaždina 1945., uz prekide za vrijeme Prvog svjetskog rata i razdoblja od 1930.-1933. kad je radio kao profesor na Učiteljskoj školi u Čakovcu. Za vrijeme Banovine Hrvatske, nakon umirovljenja ravnatelja prof. Josipa Kraišćana, imenovan je ravnateljem Gimnazije u Varaždinu gdje ostaje do početka Drugoga svjetskog rata, kada se ponovo vraća đacima i radi kao profesor do zatočenja i svoje tragične smrti.

Progon obitelji – nestanak Franje Galinca (23. 07. 1887. – 08. 05. 1945.?) i brata Ivana

Ratne prilike iz Europe, potkraj tridesetih godina prošlog stoljeća, nisu ni Hrvatsku ni Varaždin ostavile spokojnim i bilo je pitanje kada će se rat proširiti i na naše krajeve, te je kraljevska vojna vlast Jugoslavije pozvala prof. Galinca u vojsku. Zapovijedao je jednom postrojbom na položaju kod Novske gdje se čuvao most koji je preko Save vodio u Bosnu. U temelje mosta bio je postavljen eksploziv kojeg je u podesnom trenutku trebalo aktivirati i srušiti most. Na položaju je dočekan i dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske te je nakon toga most razminiran, i preuzela ga je nova vlast, a na proputovanju kući profesor Galinec navratio je u Zagreb kamo ga je pozvao vojskovođa Kvaternik i dodijelio mu odlikovanje u znak priznanja što je spasio most. Profesor Galinec vratio se u Varaždin gdje je nova vlast na mjesto ravnatelja prethodno rasporedila novog čovjeka, te je profesor Galinec radio na Gimnaziji kao nastavnik do «oslobođenja» Varaždina 1945. Mnogi smatraju da je ubijen upravo zbog očuvanje mosta i dodijeljenog odlikovanja. Sin Ivan po okončanju Gimnazije 1943. godine priključio se hrvatskoj vojsci službujući u Ivancu i Varaždinu, a prije povlačenja prema Austriji došao se oprostiti od roditelja. Smatra se da je nestao na križnom putu.

     Prvi dan po ulasku partizana u Varaždin, 8 svibnja 1945. zatvoreno je i nestalo više poznatih Varaždinaca, među njima i prof. Franjo Galinec, a prilikom njegova uhićenja vojnici su sobom vodili i prof. Josipa Kaštelana kojeg su prethodno uhitili. Svjedoci navode da su bili zatvoreni u podrumu zgrade u kojoj je danas smještena Privredna banka Zagreb, na Franjevačkom trgu. U poratnim danima Drugog svjetskog rata „nestali“ su još Vlado Gerčan, prof. glazbe, Štefica Deutschbauer, prof. njemačkog jezika te kateheta Josip Kalajdžić, a u lipnju mjesecu ubijen je i nenamješteni profesor biologije Josip Hrupački iz Bednje.      Profesorova supruga Anka znala je reći kako su joj po muža došla dva partizana koji nisu znali pravo hrvatski govoriti. Ubojstvom muških članova obitelji, oca Franje i sina Ivana, tragedija obitelji se nije zaustavila. Kalvariju stanovništva koje se povlačilo prošla je i Bosiljka, a po povratku u rodni grad biva uhićena i 5. lipnja 1945. zatvorena. Vojni sud X. korpusa vojne oblasti Zagrebačke JA vijeće komande grada Varaždina osudio ju je, ni krivu ni dužnu, na dvije godine robije i pet godina gubitka građanskih prava. Svoje robijaške dane provodila je u Kalinovcu, kod Maruševca i u Staroj Gradiški, a nakon amnestije u ožujku 1946. oslobođena je daljnjeg izdržavanja kazne.

I kad su se mati i kći već ponadale da su došli nešto lakši dani, Udba ih ponovo trpa u zatvor, u proljeće 10. ožujka 1947. Na Udbi su ih držali četiri mjeseca, a zatvorili su ih pod optužbom da su za Božić na ručak primile ustašu, sina i brata, Ivana Galinca!? Prethodno su 3. ožujka agenti Udbe u rodnoj kući u Kaštelancu, pred svim ukućanima, ustrijelili Josipa Horvata, Bosiljkinog bratića, nećaka gospođe Anke. .

     Te 1947. godine uspjela se zaposliti na novootvorenoj Industrijskoj tekstilnoj školi Varteks,  a zatim u Tehničkoj tekstilnoj školi Varaždin da bi se nakon 12 godina ponovno vratila u Gimnaziju Varaždin gdje je radila do umirovljenja 1981. godine.

   U braku sa suprugom Petrom rodila je dvoje djece, Mariju i Ivana, a posebno je bila ponosna i na unuke, Ivu i Anu.

Doprinos očuvanju uspomene ne prešućene hrvatske žrtve i  Spomen križ na Dravi

     S ponosom je dočekala osamostaljenje Hrvatske, a po osnivanju Istraživačkog središta Varaždin Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava i stradanja Drugog svjetskog, zajedno s ostalim domoljubima, patnicima i komunističkim prognanicima prihvatila se ispunjavanju i prikupljanju podataka o prešućivanim hrvatskim žrtvama poubijanim, nestalim i proganjanim svojim sumještanima, kolegama i prijateljima u totalitarnom komunističkom sustavu. Ražalostilo ju je gašenje Ureda Komisije i nastavak prešućivanja hrvatskih stradanja te se spremno priključila osnivanju Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Varaždin, a koje je 20. rujna 2000. godine osnovano s ciljem podizanja spomen križa na grobištu Dravska šuma kod Varaždina, najvećem grobištu Varaždinske biskupije. S pažnjom i ljubavlju, i bojazni da se ipak neće uspjeti, pratila je četverogodišnje ishođenje potrebnih papira i dozvola za gradnju, kao i tijek same gradnje za koji je dala materijalni i moralni doprinos. Kako se izdavanje potrebnih dozvola otegnulo 31. listopada 2001. godine privremeno smo na grobištu postavili mali drveni hrastov križ kojeg je izradio Josip Talan, a polaganju vijenca i molitvi 2002. godine prisustvovala je prof Paska. S ponosom je  s profesorom Bišćanom sudjelovala u osmišljavanju teksta upisanog u zid sjećanja spomen obilježja na Dravi, a s tugom u glasu i poštovanja prema stradalim i proganjanim obratila se okupljenim na blagoslovu Spomen križa na Dravi u Varaždinu, 19. lipnja 2004. godine kojeg je blagoslovio i potom misu za stradale predvodio mons. Marko Culej, prvi varaždinski biskup. Iako već polako bolesna radosno je sudjelovala i na ostalim komemoracijama na susjednim grobištima u okolici Varaždina, a posljednji put o obljetnici stradanja žrtava poratnog razdoblja rijeke Drave i varaždinske Dravske šume, gdje se pretpostavlja da je stradao i njen otac, bila je kod spomen križa 8. svibnja 2011. godine.

    Posljednjih godina dosta je pobolijevala, a i teže se i uz pomoć štapa kretala te je i mjesto u crkvi Sv. Nikole u Varaždinu pronašla u klupi najbliže ulaznim vratima.

     Počivala u miru Božjem, u hrvatskoj grudi rodnog Varaždina u kojem je odgojila i u ljubavi prema rodnoj riječi i Domovini brojne generacije i današnje intelektualce podučila. Amen!

Zapisao: franjo talan, predsjednik Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava -  Varaždin,  fotografije priložio franjo, a za objavu pripremio  dragutin šafarić

Fotografija:

1 – prof Bosiljka Paska rođ Galinec

2 – obavijest o smrti – smrtovnica

3- 6 – sprovod

7. kod prvotnog spomen križa na Dravi – 2002. 10- 31

8. Govor na blagoslovu spomen križa 19. lipnja 2004. godine

9. – jedan od sastanaka Izvršnog odbora, 6. srpnja 2004. godine održan je u prostorijama HSS-a u Varaždinu

10. – 12. Sjećanje na žrtve poubijane na grobištu Dravska šuma Varaždin 8. svibnja 2011. godine

      U prilogu su oproštajni govori

Matice hrvatske varaždin – Ernest Fišer

Prve gimnazije Varaždin – Josip Matečak

HDPZ-a Varaždin – Ljubomir Brdar

HKD Napredak podružnica Varaždin – Ivan Bošnjak