2020-11-13

U spomen zaslužnom članu Društva za obilježavanje grobišta

 

Božidar Pahljina ( Karlovac, 25. 12. 1939.  + 27. 11. 2008. )

 

Životni put liječnika, Božidara Pahljine

 

Nečiji životni put mogu promatrati različite osobe iz različitih stajališta, što kao posljedicu može imati mnogo različitih životnih priča o istoj osobi. Vjerujem, da  jedino Stvoritelj, Onaj  koji nas je želio i zato poslao na ovaj svijet, ima potpuni uvid o nama. On nas poznaje bolje nego mi sami sebe. Jedino On zna sve što je utjecalo na naš razvoj, jedino On vidi sve naše misli, osjećaje, riječi i djela. Isto tako On vidi što smo mogli učiniti  a nismo,sve što smo učinili pogrešno ali i sve što smo učinili dobro. Mnogo toga nismo bili svjesni, mnogo toga smo zaboravili, no o svemu ostaje neizbrisiv trag u  knjizi našega života zapisanoj u vječnosti…

 

Meni kao  Božovoj životnoj suputnici je zaista zanimljivo razmišljati kako Božo sam sada vidi i ocjenjuje svoj zemaljski život. Zajedno smo proveli 40 godina. Oboje potječemo iz „najljepšega otoka na svijetu“ sa otoka Raba. Ja sam se tamo rodila, a Božovi roditelji potječu iz starih rapskih porodica. Božov otac je bio oficir jugoslavenske vojske. U trenutku kada se Božidar rodio, 25.decembra 1939. živjeli su u Karlovcu. Nakon dvije godine su se preselili u Zagreb, gdje su  proživjeli burne ratne godine. Otac  je radio u nekom skladištu. Božovi roditelji su imali veliko srce i koliko su mogli pomagali su široj obitelji, koja je živjela u težim okolnostima. Otac je nakon rata dobio posao u arhivu Leksikografskog zavoda gdje je radio do svoje smrti. Kao par su se veoma dobro slagali i za svu okolicu predstavljali uzor dobrog braka. Božidar je bio jedinac. Majka nije odlazila u službu, tako da je Božidar rastao pod njenim nježnim  ali ujedno strogim  pogledom. U Zagrebu je završio osnovnu školu, gimnaziju i medicinski fakultet (1970 godine). Uvijek je bio  obljubljen među školskim drugovima. Mnoga prijateljstva su se nastavila i dalje kroz život. Stari gimnazijski razred bio je gotovo kompletan na misi zadušnici u župi sv. Josipa na Trešnjevci . Za vrijeme studija na medicinskom fakultetu bio je član pjevačkog studentskog zbora kod isusovaca u Palmotićevoj crkvi, ali i član crkvenog zbora kod sv. Josipa. Tako je više puta odlazio na dvije sv. Mise nedjeljom. Dragocjena prijateljstva koja su se isplela u tim studentskim danima nastavila su se sve do njegove smrti. Nekima je bio i vjenčani kum. Prijatelji pak iz tih krugova postali su kasnije krsni kumovi našoj djeci. Božidarovi  roditelji su bili  katolici, vjernici, koji su posijali sjeme svoje vjere u njegovo srce. No odnos prema Bogu je nešto vrlo intimno što ti nitko ne može prenijeti. Tako svi na svome životnome putu uspostavljamo osobni odnos prema Bogu, tražimo ga jer ga neizrecivo trebamo i želimo sresti… U tom traženju smo si Božo i ja bili vrlo bliski. To nas je zbližilo na početku i bilo čvrsti temelj našeg braka svih  40 godina. Dobili smo dva sina i četiri kćeri. To su već odrasli ljudi na kojima smo Bogu neizmjerno zahvalni. Božo je bio dobar i pažljiv muž i  vrlo brižljiv  otac.

Od 1972. živjeli smo u Sloveniji, gdje smo tada kao liječnici najlakše i najbrže mogli dobiti stan i posao. Međutim često smo odlazili u Zagreb gdje su živjeli Božovi roditelji. Ljetne dopuste smo  provodili  s djecom na  Rabu. Poziv obiteljskog liječnika bila je također njegova životna ljubav. Budući, da smo oboje bili liječnici ta ljubav prema pozivu bila je ugrađena u temelje naše veze. Mnogi njegovi pacijenti koji su bili djeca kada smo došli u Sloveniju postali su vrlo brzo prijatelji. Liječio je čitave obitelji kroz nekoliko generacija. U svom liječničkom odnosu prema ljudima bio je svima kao otac ili brat, pratio ih je u njihovim bolestima no bio je i više od toga. Bio im je suputnik u mnogim lijepim i manje lijepim životnim događajima i događanjima. Nakon njegovog odlaska ostala je silna praznina, tako da mnogi njegovi pacijenti ili bolje rečeno prijatelji dugo nisu mogli prihvatiti činjenicu da ga više nema među nama. Nije poznavao radnog vremena. Nakon odrađene ambulante bio je 24 sata na raspolaganju svima, ako je trebalo nekoga hitno pregledati, poslati u bolnicu i slično. Vodio je i klub liječenih alkoholičara. Taj posao od čovjeka zahtijeva jako puno angažmana, strpljenja i ljubavi. Sjećam se kako je odlazio u kućne posjete članovima kluba, koji ne bi izdržali pa bi ponovo počeli piti. To da ti tvoj liječnik u takvom trenutku dođe u posjete, da te hrabri i potiče, bilo je za te osobe dragocjeno i vrlo ljekovito. Sjećam se zajedničkih izleta s obiteljima kluba liječenih alkoholičara ( „klub  zdravljenih  alkoholikov“ ), kada smo išli u posjetu klubu u susjednom mjestu. Za sve sudionike tih susreta su to bile nezaboravno lijepe uspomene.

Božo je volio ljude i oni su voljeli njega. Ispleo je puno prekrasnih prijateljstava, jednu cijelu mrežu ljudi, kojima je pomagao. Imao je i svojevrsnu „telefonsku ambulantu“. U svim zdravstvenim problemima su ga zvali iz svih krajeva Jugoslavije i inozemstva, prijatelji i poznanici, i on im je rado darovao svoje vrijeme, znanje, brigu, suosjećanje. Znao je ljude bodriti i  svojim poznatim smislom za humor. Za tu priliku da je mogao činiti dobro bio je Bogu jako zahvalan. Imao je izuzetno istančan socijalni osjećaj. Za praznike ( Božić, Uskrs….) je uvijek slao čestitke svim starijim pacijentima. Govorio je kako žive sami i pitanje je da li će im netko poželjeti sreću i Božji blagoslov. Te njegove čestitke mnogi još uvijek brižljivo čuvaju.

Bio je uski suradnik u župi Loče. Kao crkveni ključar bio je desna ruka župniku Josipu Gideru, mladom misionaru, koji se upravo bio vratio iz Madagaskara. Zbog bolesti nije više mogao tamo ostati. Zajedno su planirali sve važnije poduhvate; osnivanje dječjeg crkvenog zbora, povezivanje sa ženskom općom gimnazijom sestara milosrdnica u Zagrebu koju su pohađale naše dvije kćerke, gradnja župskog doma ( koja je još u toku ) u kome bi se mogli okupljati mladi, a i stariji župljani. Program bi trebali pratiti animatori. U svakom slučaju bilo bi to mjesto za druženje gdje se ne bi točio alkohol. Na Božovu inicijativu kupljene su uniforme za prvu sv. pričest, tako da roditeljima nije trebalo trošiti.  Otpala je i briga o lijepoj haljini koja bi trebala biti ljepša od svih ostalih, čime se gubila misao na bit sakramenta. Svake nedjelje bio je u crkvi i tako je služio kao uzor mnogima. Pomagao je i u osnivanju te razvoju „Duhovnog tabora“ u Žičkoj kartuziji. Zajedno sa župnikom dočekivao je visoke goste iz crkvenih krugova. Posjetio nas je i biskup iz Madagaskara i tom prilikom je Božo bio krizmani kum jednom studentu iz Madagaskara ( još u doba Jugoslavije ).

Nije mu bilo svejedno kako se rješavaju  različiti društveni problemi u kraju u kome je živio. Zato se i sam aktivno angažirao, tako da je neko vrijeme vodio zdravstveni dom u Slovenskim Konjicama. U tom svojstvu otišao je u Zagreb i doveo u Sloveniju tri mlada bračna para liječnika, što je za potrebe liječničke pomoći ljudima na području Sl. Konjica bilo od neprocjenjive koristi. Sudjelovao je i u osnivanju gibanja „Demos“ te odlazio u Ljubljanu gdje su se održavali sastanci Pučnika i grupe suradnika, među kojima je bio i Božidar ( dr. Jože Pučnik, otac slovenske neovisnosti – op ft )

Za vrijeme  napada JNA na Sloveniju sudjelovao je u organizaciji obrane.

Prijatelj i bivši gradonačelnik Slovenskih Konjic gospodin Jože Baraga se sjeća: „Na prvim slobodnim izborima 1990. je Božo sudjelovao, kao član Slovenske demokratske zveze ( Demos ) u Slovenskim Konjicama. Bio je izabran u općinsku skupštinu. Četiri godine je predlagao mnoga poboljšanja na području općine. Bio je izabran i u komisiju za istraživanje  zločina partizana za vrijeme II svj. rata, te zločina nakon rata. Na području Loča je istražio i zapisao sve žrtve nasilja, što je bilo objavljeno u Konjiškem zborniku. Nakon proglašenja nezavisnosti  Slovenije organizirao je 25. lipnja  1991.godine zvonjavu zvona u tu čast. Na taj dan se sudionici tog skupa sastaju svake godine na Črešnarjevi domačiji kao sjećanju na taj događaj. Ubrzo se uključio i u rad „Neodvisnega sindikata“. Organizirao je sastanak toga sindikata zajedno sa župnikom Pepi Giderom u prostorijama župnog dvora, jer im drugdje nisu dali prostor. Sudjelovao je i u organizaciji tog sindikata u poduzećima „Unior“ i „Comet“, te u radu željezničarskog sindikata u Celju. Zahvaljujući i njegovoj aktivnosti je taj sindikat spriječio „miting resnice“ ( istine ) u Ljubljani.

Ljubav prema domovini Hrvatskoj mu je bila usađena još u dječjoj dobi i tokom života se razvijala u zreo i odgovoran odnos. Bio je sretan i veselio se proglašenju Hrvatske nezavisnosti i jako je patio kao i svi mi kada je započelo bombardiranje i uništavanje Vukovara, Dubrovnika, Zadra, Zagreba… Razmišljao je kako bi mogao pomoći „hrvatskim dečkima“ na bojišnicama. Godine 1992. je u dogovoru s generalom Antom Rosom otišao s prijateljem koji je imao kamion  tražiti pomoć u Brisel. Tamo je imao rođaka, koji mu je pomogao oko skupljanja hrane i novčanih sredstava među hrvatskim iseljenicima. Tada je već bio ozbiljno bolestan (dijabetes) i nakon povratka iz Brisela završio je u bolnici. Zbog komplikacija sa stopalom ostao je u bolnici uz kraću pauzu oko 1,5 godinu. Hranu i novac odnio je generalu Rosu negdje u Hrvatsko Zagorje. Dobio je  radi toga zahvalu Veterana domovinskog rata „Hrvatski vitezovi“, za „Nesebičnu potporu veteranima domovinskog rata“. Želio je pomoći svome narodu kao  liječnik, pa je puno dana, preko ljeta proveo u nekom skladištu na Rabu prebirući kutijice lijekova, koje su stigle iz Europe. Bio je žalostan i razočaran, jer je ustanovio da se Europa riješila svog otpadnog materijala. Među poslanim lijekovima bilo je mnogo takvih kojima je prošao rok trajanja, ili se radilo o uzorcima od nekoliko tableta. U svakom slučaju trebalo je puno strpljivosti, znanja i truda da se obavi taj posao, a iznad svega ljubavi prema domovini.

Nikada nije zaboravio situacije iz svoje osnovne škole, kada su dolazili njegovi prijatelji u suzama govoreći da su im odveli oca, a nisu znali kamo. Ti se očevi nisu nikada vratili… Djeca su ostajala bez roditelja, žene bez muževa, obitelji materijalno ugrožene i moralno diskvalificirane. To su tragedije, koje su ostavile trag na cijelim porodicama i njihovim prijateljima, u toku nekoliko generacija. To je bio razlog, da se angažirao u slovensko-hrvatskom društvu za istraživanje ratnih i poslijeratnih zločina nad vlastitim narodima. Boljela ga je krivica i želio je da se čim prije  otkriju sve masovne grobnice, te da se dostojno obilježe. Božidara su voljeli svi koji su ga poznavali. Bio je dobar, plemenit, suosjećajan, spreman ponuditi svoju pomoć u svakom trenutku. Imao je i specifičan smisao za humor sa kojim je osvajao društva u kojima se kretao.

Imao je veličanstven ispraćaj iz Loča u kojima je radio kao liječnik 36 godina. Od urne su se  oprostili i prijatelji u Zagrebu, a ukop je bio na Rabu gdje se nalaze i obiteljske grobnice. Dva autobusa prijatelja iz Slovenije i mnogi sa svojim automobilima iz Hrvatske došli su na njegov otok u znak prijateljstva, ljubavi  i zahvalnosti.

Osobno sam zahvalna za Božidara, koji je bio pravi Božji dar meni, kao supruzi i našoj djeci, kao otac.

 

Ljubav ovaj i onaj drugi svijet spaja,

Na krilima ljubavi odlazimo do raja…  Cvijeta Pahljina

 

P.S. Božidar je bio član Hrvatskog povjerenstva za Sloveniju, hvala mu, što se je pridružio posebnoj ekipi, koja je putovala u Dubrovnik 2000.g. i dalje sve do Prevlake.

(dragutin)