| 2020-06-27 DRUŠTVO ZA OBILJEŽAVANJE GROBIŠTA RATNIH I PORATNIH ŽRTAVA Kolodvorska 3, 42000 Varaždin, osnovano 20. 9. 2000. IBAN: HR8723600001101736832, OIB: 20358865131
Zahvala baki Nadi ( Bernardici) Kancijan, rođenoj Hudak iz Čukovca Unatoč nastojanja liječnika i medicinskog osoblja, u ponedjeljak, 15. lipnja ujutro u bolnici u Koprivnici preminula je uzorna vjernica Bernardica Kancijan iz Čukovca kod Ludbrega, a koju su svi zbog njezine dobrodušnosti, susretljivost i spremnosti da svakome pomogne jednostavno zvali baka Nada. Sprovodnu misu i obred pogreba na groblju u Ludbregu, u utorak, 16. lipnja 2020., predvodio je mons. Josip Đurkan, župnik župe Presvetog Trojstva Ludbreg. Na ispraćaju pokojnici je zahvalio za njezinu požrtvovnost i brigu da se prešućivane žrtve progona partizansko-komunističke vojske i vlasti ne zaborave, a i za brojne molitvene susrete kako u kapeli sv. Josipa, tako i s korisnicima doma za starije i nemoćne osobe u Čukovcu u kojem je, dok su joj zdravlje i snaga dozvoljavali, od 2012. godine, provela uz nepokretnog supruga i ostale teško bolesne osobe. U ime Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava od pokojnice se oprostila tajnica Društva Jasenka Zdelar koja je rekla: Poštovana ožalošćena obitelji, rodbino i prijatelji Okupili smo se ovdje na Ludbreškom groblju da na posljednje počivalište ispratimo našu dragu Nadu. Stoga u ime Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava želim izreći nekoliko riječi zahvale za sve što je Nada učinila za Društvo i bližnje. Još 1998. godine Nada i suprug Pavao uključili su se u rad Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava II svjetskog rata i dali značajan doprinos utvrđivanju stradanja žrtava Ludbreškog kraja. Tako su zajedno njih dvoje ispunili i predali više od 100 popisnih kartona sa podacima o žrtvama i okolnostima njihova stradavanja koji su se dostavili u Središnjicu u Zagreb. U rujnu 2000. godine uključili su se u osnivanje Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava i aktivno sudjelovali u njegovu radu, prisustvom na komemoracijama i godišnjim skupštinama. Kako su i sami u obitelji imali žrtve stradale u II svjetskom ratu i poraću, a čije posljednje počivalište je nepoznato odlučili su da za sve žrtve iz Čukovca kojima se ne zna grob, podignu spomen obilježje. Uz pomoć djece i rodbine stradalih, prijatelja i dobročinitelja, ispred svoje kuće, podigli su spomenik koji je uz prisustvo mnoštva vjernika blagoslovljen 2.studenog 2003.godine. U nadolazećim godinama mnogi hodočasnici zaustavljali su se kod tog spomenika i molitvom odali počast nevinim žrtvama. Kod obitelji Kancijan uvijek su naišli na srdačnu dobrodošlicu, a Nada ih je uvijek okrijepila hranom i pićem tako da su lakše nastavili svoj put. U nekoliko navrata spomen obilježje bilo je i jedna od postaja križnog puta koje Društvo svake godine organizira. I tada ih je Nada dočekala i pružila im okrepu za nastavak puta. Nakon što je suprug Pavao obolio Nada je strpljivo i dalje, dok joj snaga i zdravlje dopuštale vodila brigu i o bolesnom mužu te aktivno sudjelovala u radu Društva i dala značajan doprinos njegovom uspješnom radu. Zato joj ovom prilikom izričem veliko hvala za sve što je učinila za Društvo, prešućivane žrtve i hrvatske branitelje, a i za svako dobro djelo koje je učinila. Dragi Bog će je za sve to obilno nagraditi. Zahvalni smo i obitelji, djeci i unucima, što održavaju spomen križ, a posebno iskazujemo zahvalnost što su strpljivo vodili brigu o roditeljima dok su onemoćali. Draga Nada, neka Vam je laka hrvatska gruda i počivala u miru Božjem. U ime Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava i osobno iskrenu kršćansku sućut izražavamo i bolesnom suprugu Pavlu, kćerima Božici i Dragici, zetovima Kreši i Franji, unucima Marini, Mateji, Patriku i Igoru s obiteljima te sestrama i bratu s obiteljima kao i prijateljima i znacima. Počivala u miru! Za vrijeme Drugog svjetskog rata, u noći s 2. na 3. studeni 1943. u kuću Kancijan upala je grupa partizana i odvela Stjepana Kancijana, koji je uz sina Pavla imao još devetero djece. Prikupljajući podatke o žrtvama Nada i Pavao saznali su da je od strane partizansko komunističke vojske i vlasti, u ratu i poraću nestalo i ubijeno 16 mještana. Kako ih u doba komunizma nitko nije smio spominjati odlučili su da im se barem ime sačuva, pa su odlučili sagraditi spomen obilježje na kojem su ispod križa upisane sve prešućivane žrtve jugo-komunističkog terora naselja Čukovec, a isti je blagoslovljen na Dušni dan 2003. godine čime smo ujedno obilježili 60.-tu godišnjicu „nestanka“ Stjepana Kancijana oca desetero djece.
http://www.safaric-safaric.si/grobista_cro/koprivnica_krizevac/16_cukovec/16_Cukovec.htm
Bernardica Kancijan, kći je Franje Hudak i Marije r. Balaško, a rođena je u Martiniću, župa Veliki Bukovec, 5. srpnja 1942. godine. U obiteljskom domu, sa sedmero braće i sestara provela je djetinjstvo i djevojaštvo, a u župnoj crkvi sv. Franje Asiškog, 2. siječnja 1960., sklopila je brak s Pavlom Kancijanom iz Čukovca kod Ludbrega. Pavao Kancijan odrastao je u obitelji s desetero djece, a rođen je 22. siječnja 1935. godine, sin je Stjepana, „nestalog“ odvedenog od partizana u ranim jutarnjim satima 3. studenoga 1943. godine i Marije r. Golubić. Po vjenčanju Bernardica i Pavao život su nastavili u roditeljskom domu „nestalog“ Stjepana i majku Mariju te mlađu braću i sestre. U skladnom braku rodile su im se dvije kćeri Božica i Dragica, a po odrastanju i njihovoj udaji obitelj se proširila na unuke. Dragica i Franjo Tržec podigli su kuću u Čukovcu, a s njima su odrastale i kćeri Marina i Mateja. Božica i suprug joj Krešimir Balent žive u Koprivnici gdje je rođen i unuk Patrik. Eto tako smo se oprostili od „naše“ bake Nade. Posljednjih godina dočekivala nas je s batinom o koju se oslanjala. Iako je život nije mazio kao ni supruga Pavla, braću im i sestre, poteškoće koje su im bile na putu svladavali su u povjerenju u Boga i stalno spremni na pomoći bližnjima, a s posebnim žarom i ljubavlju tražili su „putove“ kako iz zaborava oteti desetljećima prešućivane žrtve jugo-komunističkog terora. Znali su da tu ne mogu računati na pomoć „šire društvene zajednice“ pa su se oslonili na Društvo i obitelji kojima su u partizansko komunističkom teroru ubijeni i nestali njihovi najmiliji i podigli spomen križ, pred svojom kućom, a stalno bili spremni pomoći drugima da se uspomena na desetljećima prešućivane žrtve ne zaboravi i da im se postavi bilo kakav znak njegovog postojanja, da se jednostavno ne zaborave. S koliko su ljubavi dočekali hodočasnike koji su pješke prolazili trasom „križnog puta“ od Ovčare do Bleiburga te 2005. godine, a s koliko su suosjećanja i brige nastojali pomoći svakom u nevolji teško je i opisati. Iako je u demokratskim društvima nekako red da se lokalna ( i državna…) vlast pobrine da se grobišta i stratišta na „svom“ području obilježe ta praksa nikako da u Republici Hrvatskoj zaživi. Osjećajući potrebu da se unatoč tome nešto učini razmatrali smo mogućnost postavljanja spomen križa na grobištu „Šoderana“ Kućan Ludbreški, a i na grobištu Segovina. I dok smo tako „kovali planove“ kako to realizirati „desila“ se rekonstrukcija nasipa „Sep“ kod Gornjeg Hrašćana u Međimurju. Kako je prijetila opasnost da se pronađeni posmrtni ostaci žrtava pogubljenih u poratnom razdoblju Drugog svjetskog rata jednostavno zagrnu zemljom trebalo se dodatno angažirati da se to ne dogodi već da se žrtve ekshumiraju i dostojno pokopaj. Pošto za desetljećima prešućivane žrtve ni danas u demokratskoj Hrvatskoj nema sluha uz pomoć sponzora i dobročinitelja Društvo za obilježavanje grobišta … angažiralo se u lipnju 2009. godine na ekshumaciji, a potom i na dostojnom pokopu, sprovodne obrede predvodio je mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup, što je učinjeno 23. kolovoza 2010. godine. Tako smo „pitanje“ postavljanja spomena na lokaciji Šoderana“ Kućan Ludbreški i u Segovini stavili u drugi plan. I tu su Nada i Pavao bili spremni pomoći, a pošto je Pavao obolio i 2012. godine, kao nepokretan bez mogućnosti govorne komunikacije, završio u domu jer se bolesna supruga Nada jednostavno o njemu nije mogla brinuti te smo planove jednostavno odgodili, u nadi da će „sustav“ početi raditi svoj posao, tj. pobrinuti se da se i ta grobišta barem dostojno obilježe. Svakodnevna briga u domu za bolesnog supruga, a i oko održavanja spomen obilježja nisu jednostavno ostavljali mogućnost za koju drugu aktivnost. U međuvremenu je sa spomen obilježja u Čukovcu otpalo nekoliko pločica pa se i tu trebalo angažirati da se iste saniraju, a što je učinjeno 2016. godine
Nakon pogreba uputili smo se, Barbara Turk, Jasenka Zdelar, Vlado Horenec i Franjo Talan, do spomen obilježja u Čukovcu i kod spomen križa zapalili svijeće i pomolili se.
Draga naša Nada hvala Vam, Bog Vam bio nagrada za sve dobro što ste učinili bližnjima
Zapisao i fotografije snimio Franjo Talan, predsjednik Društva, za Pietetu pripremio Dragutin Šafarić |