SLIKE BOHOVA - GOOGLE
BOHOVO - Tezno

Ob samem odpiranju spletne strani PIETETA se pojavi nekaj slik. Ob nadaljnjem brskanju po spletnih straneh se med drugim prikaže slika nekega že delno porušenega gozda. Ta posnetek je bil napravljen 1999-03-13 na Bohovem, kjer poteka (ne)znani protitankovski jarek. Prav na tem mestu je bilo ekshuminarih na razdalji 70m onih 1.179 okostnjakov.
Protitankovski jarek od proge Maribor - Pragersko pri Bohovem ter mimo Dobrave do dravskega kanala je dolžine 3km, celotni protitankovski kanal od Drave pa do Pohorja okoli 6km.
Domneva se, da je jarek od proge pa nekje do konca Dobrave napolnjen z žrtvami. Na dolžini manj kot 70m (trdili so, da na tej trasi ni nič!!!) na odprtem kanalu je bilo ekshumiranih 1.179 trupel, kar nam da grozljiv izračun, da je na dolžinski meter zagrebljeno 17 trupel. Tako so nekateri preračunavali kot otroci v osnovni šoli, pa so prišli do številke preko 40.000 žrtev v domnevni dolžini kanala. Kanal je na kartografskih kartah označen kot presahli potok, še danes se tako vidi na terenu, neznanci pa ponekod še vedno prižigajo sveče. Poskusne sonde so tudi vidne.
Ob ustanovitvi mariborskega NOB muzeja je bil tovariš Ž.M. imenovan za prvega in še 25 nadaljnjih let za ravnatelja NOB muzeja. Ne prvi in tudi ne drugi Ž.M. ničesar nista vedela o teh strahotah na področju Bohova-Dobrava. Taki ljudi bi naj bili tvorci zgodovine? Ne, rdeči že ne!

Priložena skica, staro že preko deset let, kjer je jasno in razločno vidno, kje so zagreblji več deset tisoč trupel rdečega nasilja. Sicer pa, noben zgodovinar še ni našel grobišče!

Že nekaj desetletij star podatek nam pove o skrbno varovanem rdečem nasilju, je oni ob gradnji novega mariborskega pokopališča na Dobravi. Pri zemeljskem delu so stroji odkrivali številne okostnjake. Delavci so se upirali takemu grozljivemu prizoru: neposlušne delavce so zamenjali z drugimi rdečimi delavci. Nekatere izkopavajo z žličko za kavo, druge z buldožerji?

Desetletja je raziskoval in skrbno zapisoval razne informacije o komunističnih zločinih iz 1945. znan mariborski dr.prof. M.Š., ki je bil že pokojni v času začetka gradnje mariborske obvoznice pri Bohovem. Cenjena knjiga je bila natiskana tri leta po avtorjevi smrti. Kaj in kako pa je delala policija in tudi tožilstvo v tem istem času po osvoboditvi (1945. in tudi po 1991. letu), naj vsak sam presodi: uničevali so in prekrivali podatke svojih mentorjev in 2003. ni nič drugače!

Ročna skica prikazuje precizno lokacijo masovnega morišča in grobišča na Bohovem. Fotografija z rdečim krogom pa prikazuje točno lokacijo ekshumiranih 1.179 trupel, kjer danes poteka avtocesta. Na zemljepisni karti je prikazano širše področje, v samem rdečem krogu na sečišču vertikalne črte in nekoč gozdne poti poteka sedanja avtocesta, kjer je 1999. nastala naslovna slika že delno porušenega gozda. Objekt, ki se nahaja v levem spodnjem rdečem krogu, je nekdanje in še današnje črpališče vode, oddaljeno od več desettisoč trupel samo 80m !!!! (?).

V omenjenih protitankovskih jarkih na Teznu naj bi bili večinoma pobiti Hrvati. Maribor je bil zelo verjetno njihova zadnja postaja, ker je okrog štiri metre globok in okrog sest metrov širok protitankovski jarek, ki je obkrožal jugovzhodno obrobje mesta - naj se sliši se tako kruto - olajšal likvidatorjem množično morijo, saj jim je prihranil kopanje grobov in je bilo možno v jarek pometati zelo veliko trupel. S pokrivanjem teh grobišč se niso kaj prida trudili, saj nam je te dni pripovedovala znanka J. M., ki je takoj po vojni delala v bližnji tovarni (poznejšem Tamu), da so med hojo na delo morali na cestnem odseku, ki je bil najbližji moriščem, tiščati robec na nos, ker je neznansko zaudarjalo. Povedala nam je tudi, da je Šeruga, delavec te tovarne, ki je imel hišico ob Ptujski cesti, nekaterim sodelavcem zaupal, da se je neko noč k njemu privlekel v nogo ranjeni Hrvat in mu povedal, da je zadet od strojnice padel v jarek in da so nanj popadala trupla tovarišev. Ko ni bilo več straže, se je izkopal iz kupa trupel in pobegnil. Šerugova žena mu je s trakovi raztrgane rjuhe povila rano, nato sta mu zakonca opisala poti, po katerih bi lahko - stran od glavne ceste - prišel do Hrvaške. Ali je prišel tja, nista nikoli izvedela.

Zanemarjena domnevna grobišča Hrvatov
Preseneča nas otožno dejstvo, da vseh omenjenih domnevnih grobišč doslej nihče ni niti registriral, kaj šele preiskal. Območje, kjer naj bi bila hrvaška grobišča, je skrajno zanemarjeno, saj je tam, kjer je bilo nekdaj začasno "taborišče" Hrvatov na prostem pri po ameriškem bombardiranju požganih barakah tovarne letalskih motorjev, je sedaj smetišče. Bivši protitankovski jarek ni lahko prepoznaven, ker sta ga prerasla drevje in podrastje in ker so bili nekateri deli jarka očitno zasuti. Tako globoki jarki sicer ostajajo dobro opazni celo po 50 letih, o čemer pričajo bombni lijaki v istem Stražunskem gozdu.

Najmanj, kar bi morali narediti civilizacijskemu ravnanju v prid, bi bilo, da bi zaščitili in spodobno uredili to območje. Pravična bi bila tudi raziskava, ki bi zarisala vsaj obseg grobišč, ker se štetja ubitih v bližnji prihodnosti verjetno nihče ne bo lotil. Po zaslugi Antona Rousa - takrat predsednika izvršnega sveta mariborske občine - so navkljub nasprotovanju nekaterih po zamisli arhitekta Vlada Emeršiča na mariborskem novem pokopališču v Dobravi postavili piramido iz pohorskega tonalita (s stranicami osem krat osem metrov), na kateri je napis: "Mrtvim v spomin, živim v opomin" in pod njim še: "Po 9. 5. 1945". Ta spomenik so slovesno odkrili 1. novembra 1990, nagovor je imela županja Magdalena Tovornik , blagoslovil pa je spomenik mariborski škof dr. Franc Kramberger. K temu spomeniku prihajajo hrvaški svojci pobitih z venci večkrat na leto in vsak 1. november in kdaj pa kdaj tudi hrvaške uradne delegacije. Ta dan slovesno položi venec pred spomenik tudi predstavnik mariborskega županstva.

Neutemeljeni hrvaški očitki
Gradnja avtocestne obvoznice okoli Maribora in omenjeni očitki novinarja Večernjega lista Zvonimira Despota pa so ponovno spomnili na povojne žalostne dogodke. "Cesta ne bo tekla po grobovih ustreljenih, saj bo speljana tudi do 200 metrov stran," nam je zatrdil Angel Polajnko z ministrstva za promet in zveze. "To sem večkrat povedal tudi novinarju Večernjega lista, a je kljub temu napisal drugače."

Ker pa je možno, da so katerega od ustreljenih vrgli tudi v jarke, ki so bili pri protitankovskih izkopani za nemško pehotno obrambo, ali se kam drugam, je bilo Darsu naročeno, da poskrbi za pregled avtocestne trase na delu, ki bo speljan skozi Stražunski gozd. "Naši delavci bodo po tej trasi opravljali preventivna izkopavanja. Vse bomo izvedli tako, kot velevajo mednarodni predpisi za taksna opravila," nam je razložil Franc Podrekar, direktor mariborskega Pogrebnega podjetja. "Če bodo našli človeške posmrtne ostanke, bomo poklicali preiskovalnega sodnika in mrliškega oglednika, da bosta skušala identificirati pokojnega. Če bosta za koga ugotovila, kdo je, bomo skušali najti svojce, za neznane pa bomo predlagali, da bi jih pokopali pri spomeniku tem žrtvam."

To civilizirano ravnanje pa ne bo potisnilo v pozabo dejstva, da je bilo obrobje Maribora prizorišče grozljivega zločina, ki ostaja neznanka, kar zadeva storilce in njihovo kazen, in da po vsej verjetnosti ne bomo nikoli izvedeli, koliko pomorjenih ljudi leži v Stražunskem gozdu.

 

Ispod mariborskog vodocrpilišta(!?) pokopana su 5173 partizanske žrtve
MASOVNA GROBNICA ISPOD VODOVODA
SJEČANJA DRAGANA TRUHLIJO
PišeTajana Marinčić

- 14. svibnja je. Svanuo je još jedan prekrasan dan. Probudih se ja, pipam po sebi, vidim, još sam živ. Oko mene domobrani. Mali, vikne jedan, umalo ti noćas ne ode. Kuda čiko, upitao sam ga. Uperi on palac u nebo i kaže "tamo gore". Priča on meni kako su nas noćas partizani regrutirali. Tko nije imao dokumente da jer domobrann, odmah su ga izvodili iz logora, strpali u kamion i nekud odvodili. Tebi su mali, kaže mi, došla dva partizana. Jedan te pokušao probuditi, šamarao te i udarao u nebra, no nije mu uspjelo. Drugi mu je tada rekao da te pusti. A kako nisam imao dokumente, završio bi u kamionu. I ležao bih sada a ovom rovu - ptiča Truhli. - Zašto su ih skidali do gaća, pitao sam jednog partizanskog vođu. Bilo je šteta odijela, rekao mi je, dodavši da su nas sve tada vodili kao „ustašku i damobransku bandu" - rekao nam je Dragan Truhli.

SVJEDOK POKOLJA
Dragan Truhli (na slici lijevo) preživio je kao dječak streljanje u Tezenskoj šumi. Alojzija Potočnik sječa se masakra kraj svoje kuče iz 1945. godine.

Bježimo iz zarobljeništva u Bleiburgu. U našim nogama već je 300 kilometara gladi i žedi, no još smo živi. Ide kolona, a u pozadini se začuje pucnjava. Ubijaju, prođe tihi šapat. Moj brat i ja dali smo se u trk. Padaju oko nas, no mi još trčimo. Trčimo naš maraton, za goli život. Maribor! Vidimo oznaku na jedva prohodnom putu kroz Tezinsku šumu. Bilo je to 13. svibnja 1945. godine.

Prvi put ugledam pobjednike, komuniste sa zvijezdom. Počelo je dijeljenje nas preživjelih: domobrani na jedna vrata, ustaše na druga, časnici na treća i civili na četvrta. Ostalih nije bilo. Samo mi jedva preživjeli i tisuće mrtvih - prisjeća se svoga križnog puta slikar povjesničar i pisac Dragan Truhli.

- Tu su ih streljali, evo, kod vodovoda. Bilo je strašno: Moj suprug Felix, koji je tada imao 21 godinu, čak ih je i pokapao. Nesretnike su danima dovozili kamionima i ubijali ih - prisjetila se starica Alojzija Potočnik, čija je kuća smještena u neposrednoj blizini, a s kojom smo razgovarali ovih dana.

Ekshumacija zbog autoceste
Te su žrtve, točnije 5173 stradalnika, dodaje Truhli, pobacane u rov koji su zarobljenici sami iskopali u Tezinskome gozdu. U gotovo 400 metara dugome rovu, koji se proteže šumom u neposrednoj blizini Maribora, ostalo je još četiri tisuće žrtava. Naime, prilikom gradnje autoceste Maribor - Ljubljana ekshumirane su 1173 žrtve, čime je sanirano oko 70 metara spornoga rova. Ostatak masovne grobnice još čeka ekshumaciju, osobito zato što je iznad tog rova vodocrpilište mariborskog vodovoda! Drugim riječima, Mariborčani piju vodu iz vodovoda koji se proteže iznad masovne grobnice.

- Prije 40-ak godina radio sam sa stručnjacima iz Geofizike na istraživanju vodonosnog sloja za mariborski vodovod. Istraživanja sam obavljao geoelektričnom metodom. Mjereći u Tezinskoj šumi, dobio sam neobične rezultate. Zaključio sam da ispod površine ima nečega. Metala ili nekih kostiju, nisam mogao otkriti. Do mene je sjedio vozač ekipe Ljubo Vajdić koji mi je rekao daje 1945. ovdje bio kao partizan te da je stražario i čuvao zarobljenike. Pričao nam je kako su točno na tom mjestu vojnici NDH ubijani i bacani u jamu. Bilo ih je nekoliko tisuća, pričao je Vajdić. Tada mi je postalo jasno zašto mjerenja daju čudne rezultate - rekao je geofizičar Pero Slišković.

- Nakon tog razgovora, otišao sam detaljnije istražiti teren. Obilazio sam područje s topografskom kartom u ruci, kada sam odjednom čuo povik: Stoj! Stao sam kao ukopan i pred sobom ugledao puščanu cijev u ruci vojnika. Doveo me do barake u kojoj me neki oficir pitao što radim. Rekao sam mu da obavljam istraživanja za mariborski vodovod. Na to su me odveli u vojno zapovjedništvo, gdje me general pustio tek nakon četiri sata. Daljnje istrage nije bilo. Radovi su tada, šezdesetih godina, obustavljeni na zahtjev vojske - prisjeća se Slišković.

 - Kako reći Mariborčanima da piju vodu iz grobova?! - pisao je novinar Srečko Niedorfe u svom napisu za slovenski list Večer još 14. studenoga 1990. godine. Niedorfer je još tada napisao i da bi Hrvati rado vidjeli koliko je njihovih pobijeno pokraj Maribora, u šumi koja zbog masovne grobnice predstavlja i potencijalnu ekološku bombu, jer su žrtve pokopane ispod vodovodne postaje. Mariborčani su na taj članak žestoko reagirali, a vlasti su im, kako u daljnjim napisima ističe Niedorfer obećale ekshumaciju svih žrtava. No, kako doznajemo, obećanja su bila lažna, budući da četiri tisuće žrtava još leži pod mariborskim vodovodom.

Nadležni bez komentara
Peter Leopski, pomoćnik direktora mariborskog vodovoda odbio je bilo što reći o cijelom slučaju. Iz slovenskog, državnog odvjetništva, odnosno tužilaštva, također nismo uspjeli dobiti adekvatan komentar - Nemamo komentara - bilo je sve što smo uspjeli čuti. Do sada se, koliko nam je poznato, o slučaju masovne grobnice u Tezinskoj šumi očitovala jedino slovenska Vlada, i to na upit Dragana Truhlija. U svom odgovoru objavilaje da su se stradanja u mjestu Bohovi, točnije u Tezinskoj šumi, dogodila prije kapitulacije 9. svibnja 1945. Dragan Truhli i nekolicina svjedoka, međutim, izričito tvrde da je točan datum pokolja u Bohovi bio 13. svibnja i da su se stradanja nastavila sve do 18. svibnja 1945. godine. Hrvatsko Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo uputilo je prošle godine Truhliju dopis u kojem, među ostalim, stoji i da je ministar za javne radove, obnovu i graditeljstvo ovlašten da u ime Vlade potpiše ugovor između Vlade RH i Vlade Republike Slovenije o uredenju grobova ratnih i poratnih žrtava. Ugovor ima 16 članaka, a u prvom je ćlanku navedeno da su dvije vlade dogovorile da će osigurati trajnu zaštitu ratnih groblja, kao i pojedinačnih i skupnih grobnica. Pa ipak, do dana današnjeg, na obilježavanju masovne grobnice u Tezinskoj šumi nije učinjeno praktično - ništa.
Unatoč obečanjima, grobište je i dalje neobilježeno

PIETETA:
Namerno nismo prevedli ta članek v slovenščino, naša spletna stran je dvojezična, katero ni problem razumeti tako eni kot drugi govorni skupini. Vprašanje je spet novo grobišče.
Preprosto vprašanje je, koliko je še neobjavljenih lokacij masovnih morišč in grobišč v tej okolici Tezno - Bohova? Preživeli g.Truhli govori o jami, ki so jo žrtve najprej izkopale, nato pa same končale v njej. Torej. preživeli g.Truhli in ga.Potočnik ne govorita o proti tankovskem jarku, govorita o na novo izkopani jami. Število žrtev je vendar popolna neznanka za vse nas.
Zanimive so trditve takratnega prepričevanja »uradnih izjav«, da obvoznica gre mimo grobišča dobrih celih 200m. Slika objavljena v zagrebškem listu NEDJELJNI JUTARNJI LIST, štiri leta kasneje 14.rujna-septembra 2003.leta pa opozarja na lokacijo nekoliko proti Mariboru od avtoceste, ali severneje od zaščitne ograje. Morda preživeli ne ve za to?no lokacijo?
Ko posamezniki in novinarji javnosti naštevajo nadrobno dogodke iz maja 1945. leta, je državno tožilstvo na kavici pri svojih mentorjih. Smo pa že »ANNO 2003.«, še malo pa konec!?
Priložena ročna skica tu v PIETETI pod lokacijo »Tezno Bohova« pa je nastala že pred leti, dosti prej, kot je bil odkopan proti tankovski jarek 1999.leta z 1179 okostnjaki.
Morda bodo neka nova gradbena dela nekoč dala odgovor preživelemu g.Truhliju.



















* * * BOHOVO - Tezno * * *

BOHOVO 1990. leta
OZNAČENO GROBISČE
g.FRANC PERME

BOHOVO 1992. leta
OZNAČENO GROBISČE
OZNAČENA DOLZINA GROBISČA NA KARTI

BOHOVO 1999. leta
OZNAČENO GROBISČE
OZNAČENA DOLZINA GROBISČA NA KARTI PRED EKSHUMACIJO

BOHOVO 1999. leta
OZNAČENO GROBISČE
OZNAČENE LOKACIJE NA KARTI


BOHOVO 1999. leta
in spet "BOHOVO 2007."
OZNAČENO GROBISČE
OZNAČENE LOKACIJE NA KARTI

BOHOVO 1999-03-13
PREPOZNAVNA SMER GROBISČA
ZNANEC KAZE SMER KANALA - GROBISČA PROTI DRAVI (DOBRAVI)

TU JE BILO EKSHUMIRANIH 1999.leta 1.179 OKONSTNJAKOV


PRED MNOGIMI LETI SMO VEDELI ZA TA GROBISČA
ZA DOKAZ SO NASE KARTE OBJAVLJENE PRED 10 LETI !!!
KOMUNISTI - VESOLJNI ZLOČINCI

      JE MOZNO, DA KOMUNISTI NISO NIČ VEDELI ZA SVOJ GENOCID

      (sposojeno pričevanje)

      Osamljen gozdiček, v katerega nihče ne zahaja niti po steljo niti po podrta drevesa za kurjavo. Gozdiček je močno zaraščen, vanj si nihče ne upa stopiti, češ da so notri okostja pobitih po letu 1945, ko je na tem območju še bilo taborišče Ozne. Leta 1985 so se v tovarni odločili izgraditi skladišče za anodne bloke. Buldožeristi smo začeli odstranjevati vrhnjo plast ruše, da bi na tem mestu postavili temelje. Komaj zarežemo gornjo plast, smo že izruli človeške kosti na površje. Takoj smo ugotovili, da smo naleteli na množično grobnico. Po lobanjah, ki so imele še vse zobe, smo ugotovili, da gre predvsem za mlajše osebe. Iz čevljev so še štrlele kosti. Takoj smo prenehali z delom. Nekaj časa za tem so se pripeljali miličniki in 'nekakšni' civilisti. Naglo so nas odgnali, stroje pa smo morali pustiti kar tam. Od daleč smo opazovali, kako so pobirali kosti v nekakšne zaboje in jih odpeljali v neznano smer.

      Leta 1982 je močan veter na Pohorju povzročil ogromno škodo, lomil je orjaška drevesa. Če smo hoteli les spraviti v dolino, smo morali s težkimistroji urezati cesto, saj le-teh na posesti Čandra ni bilo.. Ko sem pripeljal stroj, mi je domačin povedal: »Od tod naprej reži traso in končaj, ko prideš do zadnje lobanje, ki je napičena na kolu«. Takega trasiranje ceste si nisem mogel predstavljati niti v sanjah. Ko sem delo opravil, sem iz radovednosti pobaral domačina, od kod toliko lobanj in človeških kosti. Izvedel sem, da so bili v tem gozdu pokončani številni ustaši in četniki, ki so bežali v Avstrijo. Povedal je, da so pobite pokopavali na veliko. Mrliče, ki so imeli opasače, smo okoli opasača pripeli in z verigami zavlekli v grobišče. Ostale, ki so že razpadali, pa smo s smrekovimi vejami pokrili in prepustili, da je narava opravila svoje. To so bile večji del vojaške osebe, ki so se umikale partizanskim enotam. Kdo jih je likvidiral, nam ni bilo znano.«

       

    DELO

        Sporazum s Hrvaško o vojnih grobiščih na mrtvi točki

        Vladna komisija opravila še preiskave na Pohorju

        De.P./STA, Pet 10.08.2007, 17:04

        Maribor/Ljubljana – Vladna komisija za prikrita grobisča je s sondiranjem na Pohorju danes zaključila tridnevno delo na območju Maribora in okolice. Vodja evidentiranja lokacij Mitja Ferenc je povedal, da so na Pohorju na podlagi pričevanj tamkajšnjih prebivalcev zabeležili okoli 15 lokacij, razen ene pa so se domneve že lani izkazale za resnične. "Danes smo opravili delo še na tistih lokacijah, kjer lani nismo utegnili, ter na Arehu, kjer je bila praktično vsaka izkopana luknja polna kosti,"je dejal Ferenc.

        O žrtvah je Ferenc dejal, da gre po pričevanjih ljudi za domačine, tako Slovence kot pripadnike nemške manjšine, ki so bili na te lokacije pripeljani iz taborišča v Kidričevem. "Na lokacijah na Arehu pa domnevamo, da so bili poleg njih tudi ljudje iz ostalih republik nekdanje skupne države, predvsem srbskih in črnogorskih četnikov, o čemer pričajo podatki ene od živih prič takratnih dogodkov, ki se je od tukaj uspela rešiti," je še povedal vodja evidentiranja. 

        Pri akciji ne gre za preštevanje žrtev

        Ob tem je dodal, da pri tokratni akciji ne gre za preštevanje žrtev, pač pa s sondiranjem skušajo potrditi obstoj posameznih grobišč, kar naj bi bila podlaga za odločitev o tem, ali se bo v prihodnje šlo v izkop posmrtnih ostankov, ali pa se bo na njih zgolj uredilo spominsko obeležje.

        Sicer pa s tem delo komisije še zdaleč ni zaključeno, poudarja Ferenc. Ta obžaluje, da so lahko z delom začeli šele sredi avgusta. Kot je dejal, so bili rezultati njihovega dela "na žalost
        dokaj uspešni", saj se je potrdilo, kar so domnevali za to območje. V bližnji prihodnosti načrtujejo še sondiranje 19 kraških brezen v prvi polovici septembra ter lokacije v bližini taborišča Kidričevo, za kaj več pa bo letos verjetno zmanjkalo časa.

        Tudi tokrat so članom komisije na Pohorju s svojim vedenjem skušali pomagati lokalni prebivalci, ki se spominjajo povojnih dogodkov. Med takimi je bil tudi Franc Ačko, ki pa pred mediji ni bil preveč zgovoren, češ da se povojnih grozot nerad spominja. Njegovo zadržanost pa gre verjetno deloma še vedno pripisati tudi strahu pred maščevanjem.
        Žrtve so bili predvsem Mariborčani in okoličani

        Bolj zgovoren je bil Martin Kostrevc, ki je že pred prihodom vladnih preiskovalcev sodeloval pri postavitvi križev v spomin žrtvam povojnih pobojev, pozneje pa se je s pričevanji ljudi, ki jih je zbiral že nekaj časa, priključil ekipi zgodovinarja Mitje Ferenca. Kot je dejal, nikoli ne bo jasno, koliko je na Pohorju dejansko mest, kjer so se dogajali povojni poboji. Žrtve pa so po njegovih besedah bili predvsem Mariborčani in okoličani.
        "Ve se, kdo so bili storilci teh strahotnih zločinov, in nekateri med njimi so še živi," je še dejal Kostrevc in na vprašanje, ali bi morali za zločine odgovarjati, dodal, da verjetno že sami trpijo dovolj, ko spremljajo medijsko poročanje o krutih dogodkih po vojni.

        Sporazum s Hrvaško o vojnih grobiščih na mrtvi točki

        Ob preiskavi prikritih povojnih grobišč, ki te dni poteka v Mariboru in okolici, je zaradi domnevnega velikega števila hrvaških žrtev znova postalo aktualno vprašanje sklenitve sporazuma med Slovenijo o Hrvaško o urejanju vojnih grobišč. A so pogajanja med državama očitno obstala na mrtvi točki, saj tako Slovenija kot Hrvaška druga drugi očitata, da na pobude za sklenitev sporazuma ne odgovarjata.

        Kot so sporočili z ministrstva za delo, družino in socialne zadeve, ki je pristojno za tovrstne sporazume, je vlada predlog sporazuma med Slovenijo in Hrvaško sprejela že leta 2003. Ministrstvo je še isto leto zaprosilo hrvaško stran za imenovanje delegacije, ki naj bi uskladila besedilo. Odgovor s hrvaške strani so dobili v letu 2005, v katerem so sicer izrazili pripravljenost za usklajevanje besedila sporazuma in za imenovanje delegacije, kar pa se do danes še ni zgodilo.

        Ministrstvo je v neformalnih kontaktih hrvaško stran večkrat zaprosilo za nadaljevanje pogajanj, a še vedno ni prejelo odgovora. Hrvaško stran bodo tako ob koncu meseca ponovno pozvali k imenovanju pogajalske delegacije in čimprejšnjemu začetku pogajanj, so še sporočili z ministrstva za delo.

        Hrvaška vlada zelo zainteresiranaza reševanje tega vprašanja

        Podobno odgovarja tudi hrvaško ministrstvo za zaščito okolja, prostorsko urejanje in gradnjo, ki zagotavlja, da je hrvaška vlada za reševanje tega vprašanja zelo zainteresirana, kar je pokazala tudi s konkretnimi dejanji. Hrvaška vlada je namreč omenjeno ministrstvo pooblastila za podpis sporazuma, ministrstvo pa je predlog slovenski strani posredovalo leta 2005. Tudi hrvaška stran zatrjuje, da do danes ni prejela nikakršnega odgovora. "Na hrvaški strani ni ovir za pospešitev dogovora,"so še sporočili s hrvaškega ministrstva.

        Zahtevo, naj Hrvaška s Slovenijo podpiše dogovor o izkopavanju in obeleževanju hrvaških množičnih grobišč na slovenskem ozemlju, je sicer na hrvaško vlado v četrtek naslovilo tudi hrvaško združenje Častni pliberški vod. Po mnenju združenja naj bi namreč že prvi dan sondaže na območju Tezna pokazal, da so bila upravičena predvidevanja, da je na tem kraju največja grobnica hrvaških žrtev pobojev ob koncu druge svetovne vojne. "Verjetno je trditev, da je na območju Tezna največje grobišče Hrvatov, pobitih ob koncu druge svetovne vojne, zelo blizu resnice," pa je dejal vodja preiskave in zgodovinar Mitja Ferenc.

         

      JUTARNJI LIST

          Na strani 30

          2007-08-09, Jutarnji list,  Datum objave 09.08.2007 11:45, Zadnja izmjena 09.08.2007 18:08

           

          Događaji dana
          Tezno: Istraga groba 20.000 vojnika NDH

          Piše: Ivica Radoš

          U jarku metar ispod zemlje nalazi se sloj posmrtnih ostataka u visini od jednoga do jednoga i pol metra

           ZAGREB - Slovensko Ministarstvo rada i socijalne skrbi te državna Komisija za rješavanje pitanja prikrivenih grobišta naložili su da se nastave sondiranja nekadašnjeg protutenkovskog rova u Teznom pokraj Maribora. Istraživanje je potvrdilo da je rov u Teznom zapravo masovna grobnica u kojoj su partizani nakon završetka rata vršili egzekucije zarobljenih hrvatskih vojnika.

          Istraživanja u Teznom vode dr. Mitja Ferenc, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, dr. Jože Dežman, predsjednik Komisije za rješavanje pitanja prikrivenih grobišta u Sloveniji, i Pavel Jamnik, šef kriminalističkog odjela u MUP-u Slovenije.

          - U posljednja dva dana izvršene su sondaže na duljini od gotovo tisuću metara jarka. Sve su sondaže bile pozitivne. Po cijelom jarku, ispod  jednog metra zemljane površine nalazi se sloj posmrtnih ostataka u visini od jednoga do jednog i pol metra.

          Pretpostavljamo da je u jarku od 15.000 do 20.000 kostura.Iako ispitivanja to tek trebaju potvrditi, računa se da oko 80 posto ubijenih oko Maribora čine Hrvati, iako su u Mariboru izdvajani i crnogorski četnici koji su bježali u Austriju, a po nekim svjedočenjima tu je i sovjetska Crvena armija ubijala Kozake koji su surađivali s Nijemcima.

          - Žrtve su uglavnom bili pripadnici vojske NDH i manji broj crnogorskih četnika. Postoje spekulacije i o posmrtnim ostacima Kozaka, međutim, to nije potvrđeno - izjavio je prof. Mitja Ferenc koji kaže da je to, najvjerojatnije, najveća hrvatska masovna grobnica. Pretpostavku o broju žrtava dr. Ferenc izvodi iz činjenice da je 1999., kad se na dijelu jarka gradila autocesta, na samo 75 metara duljine pronađeno 1179 ljudskih kostura.

          Slovenska vlada je 2003. predložila Vladi RH sporazum o istraživanju i zbrinjavanju posmrtnih ostataka žrtava iz 2. svjetskog rata. Takav ugovor Slovenija ima, naime, s Italijom i Njemačkom, međutim, službeni Zagreb nije odgovorio na inicijativu iz Ljubljane.

          Slovenskim istraživanjima u Teznom ovih je dana s hrvatske strane nazočio samo Bože Vukušić, tajnik udruge Počasni bleiburški vod. Udruga će zatražiti od Vlade RH potpisivanje ugovora sa Slovenijom o istraživanju i pronalaženju hrvatskih grobišta u Sloveniji.

          RH nema volje riješiti pitanje prikrivenih grobišta?

          Jože Dežman, predsjednik vladine komisije za prikrivena grobišta i povjesničar Matija Ferenc, navodi Večer, rješenje problema prikrivenih grobišta smatraju moralnim imperativom koji Slovenija zbog same sebe mora riješiti. "To je problem koji se može postaviti i tako da se pitamo hoće li se Slovenija uvrstiti u normalne države ili ne", tvrdi Dežman, dok Ferenc tvrdi da je sadašnja vlada osigurala dovoljno sredstava za ispitivanja poratnih egzekucija koje su većinom vršile OZNA i KNOJ, ali da još postoje jake političke blokade da se stvar riješi do kraja, koje dolaze i od opozicijskih lijevih, ali i od vladajućih desnih stranaka. Obojica postavljaju i pitanje dogovora o pokopu žrtava, što bi trebalo riješiti prije svega s Hrvatskom, ali i drugim zemljama nastalim na području bivše Jugoslavije.

          Slovenski povjesničari kažu da u Hrvatskoj nema pretjeranog entuzijazma da se to pitanje riješi. No, Božo Vukušić, predsjednik udruge Počasni Bleiburški vod, koji je nazočio pokusnom sondiranju u Teznom, tvrdi suprotno, da je Hrvatska zainteresirana za takav sporazum i smatra da bi bilo najbolje da se ostaci Hrvata smjeste u kosturnicu u Sloveniji.

          Copyright © Jutarnji.hr. Sva prava pridržana.

        D N E V N I K

            Izvješće o blagoslovu spmen križa u Čukovcu kod Ludbrega

            2007-08-10, Dnevnik

            Sondiranje za posmrtnimi povojnimi ostanki se danes nadaljuje na Pohorju

            petek, 10.08.2007 09:50
            Tekst: (sta)

            MARIBOR - Ekipa vladne komisije za prikrita grobišča danes nadaljuje s sondiranjem na območju Maribora in okolice. Kot je povedal vodja evidentiranja lokacij prikritih grobišč v Sloveniji Mitja Ferenc, so se danes preselili na lokacije na Pohorju, kjer bodo zaključili že konec lanskega leta pričeto sondiranje na Arehu.

             "Danes želimo s sondiranjem potrditi še nekaj lokacij, za katere že vemo. Koliko bo teh lokacij, za zdaj ne vemo, saj smo na Arehu povsod, kjer smo zakopali lopato, naleteli na posmrtne ostanke," je pojasnil Ferenc in dodal, da bodo danes z deli zaključili zato, ker so vezani na dogovorjene delovne dni, sicer pa jih v prihodnje čaka še veliko dela.

            Ogromne količine posmrtnih ostankov

            Kot je znano, so v sredo in četrtek sondiranje izvajali na območju Teznega pri Mariboru, kjer so v nekdanjem protitankovskem jarku naleteli na ogromne količine posmrtnih ostankov. Ferenc je dejal, da bi bilo navajanje kakršnih koli številk špekulacija, je pa dejstvo, da gre za enega največjih, če ne celo največje povojno grobišče v Evropi. Po dosedanjih domnevah, pri čemer je cilj sondiranja zgolj potrditi prisotnost posmrtnih ostankov, naj bi šlo večinoma za Hrvate, zato pri preiskavah komisija sodeluje tudi s hrvaškimi kolegi.

             

          PITANJA - PITANJA - PITANJA

              2007-08-11, Večernji, listopad

              11.08.2007 16:30

               

              Braniteljske udruge Knina traže hitno istraživanje masovnih grobnica u Sloveniji

               

              KNIN - Koordinacija braniteljskih udruga grada Knina poslala je otvoreno pismo predsjedniku Vlade RH, dr. Ivi Sanaderu, u povodu najnovijih iskopavanja slovenske Komisije za prikrivena grobišta, u Teznu kod Maribora, gdje su pronađene masovne grobnice žrtava jugokomunističkog režima iz 1945., izvijestili su danas iz Koordinacije.

              Podsjetivši kako su proteklih dana obavljana sondiranja i iskapanja u bivšim protutenkovskim rovovima u Teznom kod Maribora - gdje je otkriveno da se nalaze posmrtni ostaci i masovne grobnice žrtava poslijeratnih masovnih ubojstava komunističkih vlasti, u najvećem broju Hrvata, vojnika poražene NDH i civila - Koordinacija braniteljskih udruga Knina zatražila je od premijera Sanadera da poduzme sve što je u njegovoj moći da se masovne grobnice istraže.

              "Molimo Vas, kao najvišeg predstavnika izvršne vlasti Republike Hrvatske, da poduzmete sve što je u Vašoj moći, da se istraže masovne grobnice žrtava poslijeratnih masovnih ubojstava komunističkih vlasti, bilo u Hrvatskoj, bilo u inozemstvu, da se iste ekshumiraju, i posmrtni ostatci dostojno pokopaju", navodi se u pismu Koordinacije, upućenom premijeru Sanaderu i hrvatskim medijima.

              Također se moli da se - ako je potrebno - "što hitnije potpiše ugovor sa Slovenijom o istraživanju i obilježavanju hrvatskih masovnih grobnica, te uredi način prijenosa posmrtnih ostataka žrtava u Hrvatsku i njihov dostojan pokop".

              Koordinacija braniteljskih udruga Knina ističe kako "svaki čovjek ima pravo na dostojan i ljudski pokop, pravo na grob" te kako se "ne smije dopustiti da se na te žrtve spusti 'duga mračna noć' i da njihova masovna i pojedinačna stratišta i grobnice diljem Slovenije, Hrvatske, BiH i Srijema, pokrije novi veo zaborava".

              "Obitelji žrtava (jugokomunističkog režima) godinama su, pa i desetljećima strpljivo i šutke, u vlastitoj muci i jadu, očekivali barem neki slabašni glas nade od svojih najmilijih", navodi Koordinacija.

              S tim u vezi Koordinacija podsjeća da je Republika Hrvatska prije 16 godina stekla svoju neovisnost, i odmah bila izvrgnuta agresorskom ratu u kome je uspješno obranila svoju neovisnost, te se nije stigla dostojno baviti poslijeratnim žrtvama komunističke vlasti. Zato smatra kako je krajnje vrijeme da se tom pristupi i da hrvatske državne vlasti preuzmu brigu o tome.

              "Molimo Vas, gospodine predsjedniče Vlade RH, da se to što žurnije počne rješavati, kako bi se kosti tih žrtava napokon smirile u Domovini i kako im smrt više ne bi bila obavijena tajnom, što je naročito potrebno poradi hrvatske budućnosti", ističe se, uz ostalo, u otvorenom pismu Koordinacije braniteljskih udruga Knina premijeru Sanaderu, kojeg je potpisao predsjedavajući Radnog predsjedništva Koordinacije, Tomislav Čolak.

              Proteklih dana u Teznom kod Maribora obavljana su sondiranja na lokacijama gdje su jugoslavenske komunističke vlasti neposredno po završetku Drugog svjetskog rata 1945. ubile na desetke tisuća pripadnika "poraženih vojski" i civila, među kojima je, kako se pretpostavlja, više od 80 posto Hrvata iz kolona koje su krenule iz Bleiburga.

              Prema procjenama slovenskog povjesničara Jože Dežmana, predsjednika slovenske Komisije za prikrivena grobišta, na tom se području po svoj prilici nalazi najveće poslijeratno gubilište u Europi.

              (Hina)

               

            OBTUZENI BRANITELJI, NOVINARI, A TOLIKO SPOMENIKA KRVNICIMA

                IZSJEČAK IZ KNJIGE »Hrvatski smrtni put« (2001.g.)

                autor Mate Šimundić

                 

                VELIKO HRVATSKO GUBILIŠTE ROGOŠKIGOZD - Od Ptuja prema Mariboru uz cestu zadnje je selo Rogoza, udaljeno od Maribora 4-5 km. Sjeverno od sela vojska Kraljevine Jugoslavije bila izkopala obranbeni rov krivudava oblika s obje strane ceste u duljini većoj od 2 km. Za slučaj da bi se borila izza grada, ako bi ga zauzeli Niemci. Međutim prije se razpala ta vojska negoli ga uporabila. S vremenom rov bio dobrano zaplio. (P.S. Točno je »BOHOVSKI GOZD« - Tezno, izgradnja nove Autoceste 1999., izkopavanjem na dužini 70m ekshumirano je 1.179 kostura, pokopani sada kod spomenika u Dobravi, Š.D.) Prjed sam  konac rata sjetila se njemačka vojska, da bi se mogla njime poslužiti u odbijanju naprjedovanja Jugoslovenske armije s obratne, dakle južne strane. Rov prolazio kroz mladu šumu (slov. gozd) i dobro štitio branitelje od pogleda svakoga napadača. Nijemci doveli strojeve te rov proširili i produbljili. Kdje bi moguće, bio širok i do 4 metra, dubok 2 do 2 i pol. Ovisilo o debljini stabala u toj šumi. Ni oni ga ne upotriebiše u prave namjene, jer je Njemačka položila oružje prie negoli se prjed Mariborem našla Jugoslovenska armija. Na preveliku nesreću, postat će hrvatsko grobište, i to jedno od najvećih.

                U Mariboru odmah po ulazku Jugoslovenske armije bijaše smješteno armijsko i divizijsko zapovjedničtvo. U njemu se odlučivalo o daljemu tieku ratovanja. A stvarno glavna skrb obaju te drugih zapovjedničtava bi sprječavanje prielazka hrvatske vojske i izbjeglica u Austriju te njihovo sprovođenje i dovođenje na mučilišta i gubilišta u Jugoslaviji.

                Dugački i duboki rogoški rov i još njih nekoliko u gradu i okolici bili veoma pogodniza ostvarbu paklenih želja srbokomunističkih krvoloka. Odmah ocienili, da je taj rov kano naručen za grobnicu desetaka tisuća Hrvata, što se nadoše tu protiv svoje volje. I čim se razpršiše po Mariboru, započeše svoj svakako najkrvaviji pir. Omogućena im najpovoljnija prilika uništiti golemo množtvo hrvatskih vojnika i izbjeglica.

                Bilo je poznato - ponovno velim - od početka srbokomunističkoga ustanka, kako su svojim žrtvama žicom vezali ruke izza leda u prilici odvodenja na stratište. Potom povezivali po dvojicu ili trojicu zajedno, kako ne bi mogli bježati. Sada pak donekle promienili način, da je srjednji vezan obostrano, t.j. za onoga s lieve i desne strane. Dakle, za obje ruke. Upotrjebljivali ravnu i bodljikavu žicu, već kako do nje dolazili. Stezahu jače, da je ulazila u meso. Bodljikava se ubadala, pa je redovito iztecala krv. "Tješili" žrtve, kako to ne će dugo trajti, jer će uskoro svemu doći konac. Zanimljivo je, da su u svakoj prigodi našli dosta žice za vezivanje tisuća i tisuća ljudi! Na putu do stratišta tjeranci su ponižavani, psovani, tučeni štapovima i kopitnicama, udarani nogama. Bockani bodežima. Za sobom ostavljali crvene sljedove. Tko bi iznemogao, ubijan na tome mjestu.

                Dakako, srbokomunisti nisu zaboravljali na izkušanu koristnost od ubojstava: jadnici se morali svući i izuti prjed usmrćivanje. Njihovu su odjeću i obuću, ono što preosta od dotadašnjih oduzimanja, uporabili za opremu svoje vojske. Ženske oprave zadržavali za sebe. Nakon što se napresvlačili te napreobuvali više ih zanimala ženska oprema, koju mećali na hrpe, potom raznosili. U početku žrtve ugonili u rov, stvarno turali, onda u njih pucali. Kada je dno pekriveno mrtvacima, ubijali ih nad rovom, potom ih turali u nj. Više ih bivalo ranjeno i zapomagalo, molilo neka ih dokrajče, ali ubijatelji nisu hajali za to. Uz glasne ćirilične psovke i naslade svojih ubijatelja mnogi umirahu sate i sate, pokoji i dane, u neopisivim mukama. Klanja u Mariboru potrajala više od mjesec dana, danju i noću, ali je prva dva tjedna strieljano više osoba negoli poslie. Naredbodavateljima se na početku više žurilo. Nepriekidni danonoćni pucnji iz pušaka, samokresa i strojnica pobudivali pozornost mariborskih građana. Rat svršen, protivnik razoružan, a na rubovima njihova grada žestoko se puca. Usmrćivališta, sbirališta i vojarne, kdje su privrjemeno smještavani uhićenici, bijahu dodatno zastraženi, tako da pristupa k njima ne mogaše biti. Po pucnjevima i skupinama, što se odvode u odredenim pravcima, zaključivali da ih usmrćuju. Unosilo to nemir i strah među gradanstvo, ali se morali činiti kano da ništa ne čuju i ne vide.

                Na rogoškome morilištu i drugima (o kojima ću izlagati napried) našlo se uviek toliko dragovoljnih strjeljatelja, te nije triebalo određivati posebne za taj krvavi obrt, kako bi prvih dana. Uz to, na gubilišta su dovodeni mladi vojnici, da bi se navikavali na te grozote i sami laćali ubijanja. Kazivali mi očevidci, kako se srbijanski prostaci, često i nepismeni, otimali za strieljanje djevojaka i žena otmjenijega izgleda, a naročito pak hrvatskih dočastnika i častnika. Kadkada se gurali, tko će sasuti štektaj u starije častnike. Nahodilo se balavaca, t. zv. kurira (hrv. teklića), koji su svoje nabojnike (šaržere) izpražnjivali u žrtve, sve dok se cievi njihovih strojničica (šmajsera) ne bi pregrijale. Bili u dobi od 12 do 14 godina. Kada nisu bivali razpoloženi usmrćivati, nagovarali ih partizanski voditelji, neka ubijaju zarobljenike i izbjeglice. Poznato je da tako bijaše od početka ustanka 1941. Naravski, djecu nije težko nagovoriti na zlo. Zvjerski nagoni, izljevi nizkih pozuda i sadizmi tu su potvrđivani do krajne granice. Osim vatrenim oružjem ubijanici su usmrćivani - kako to također od početka bivalo - i hladnim oružjem. Premlaćivani kolcima, kopitnicama im smrskavane glave, bodeni noževima po cielome tielu, najčešće žrtvama prerezivani grkljani. Ranjenici gurani u rov, neke se još muče i zavijaju. Komu je od prvoga ili drugoga udarca razmrskana lubanja, taj se kratko patio. Da je mogao, valjda bi sam sebi pozavidio na kratkoći umiranja.

                Dugotrajna se usmrćivanja događala na veliku prostoru, što je dodatno omogućivalo jača idulja izživljivanja nad nemoćnicima. Upriličivani su dvoredovi (špaliri), kroz koje prolažahu žrtve, dok po njima pljuštahu udarci i ubodi. Krvožedna je gomila kričala, naslađivala se, vriedala ih najsočnijim psovkama, kakvim jedino obiluje srbski jezik. Najčešće je obezčašćivana hrvatska mati, potom "dete u detetu."

                U prilici noćnih odvodenja na smrtište u Rogoškome Gozdu događala se i silovanja djevojaka i mladih žena. Svako opiranje smirivano udarcima i grožnjom smrću, koja će odmah usliediti. Događalo se to jednako u Stražunu i drugdje.

                Izmedu više vlakova pristignulih iz Hrvatske dva zaslužuju osobit spomen. Bijahu ranjenički. (Neki govorili, kako je prispio jedan takav vlak. Dosta iztraživah dotični podatak i mogah konačno uztvrditi, da ipak biše dva. Tu činjenicu osnažuje i podatak, da je prjed konac rata hrvatska vojska imala puno ranjenika. Svaki želio naći spas na zapadu. Mnogi ostali u zagrebačkim bolnicama i svršili u jami Jazovki te drugim gubilištima.) Svaki vagon propisano bi označen znakom Crvenoga križa. Ali to za srbokomuniste ne imaše nikakav značaj. Stvarno, za njih Crveni križ i medunarodno ratno pravo ne obstojahu. Noću doveli oba vlaka na obližnji željeznički most. Po dvojica, najčešće četverica, uz njihov poznati "ho-ruk", težke su ranjenike s mosta bacali u rieku Dravu. U kratku je roku zeleno-mutna rieka pretvorena u pokretnu grobnicu. Prateće je osoblje doživjelo njihovu sudbinu s tom razlikom, što im se "smilovali" te ih postrieljali, potom ih predali rieci. Evo kako to prikazuje Milan Basta:

                "Kakva je pometnja vladala tih dana kod neprijatelja, svjedoči podatak da je 2 - 3 dana nakon naseg zaposjedanja Maribora na mariborsku željezničku postaju stiglo oko 30 vagona ranjenih ustaša i Nijemaca s dosta medicinske opreme i lijekova. Oni nisu znali tko se nalazi u gradu. Kada su se pojavili naši borci, oružana pratnja kompozicije otvorila je na nase vatru. Pratnja je brzo svladana, a ranjenici smješteni u bolnicu (odtisak M. Š. ) (Rat je završen, 319.)

                Ovo je vrhunac licumjerja krupnoga ratnoga zločinca! Taj Milan Basta naredio ubijanje desetaka i desetaka tisuća hrvatskih zarobljenika i gradanskih osoba u Mariboru, zaista najvećemu grobištu hrvatskoga naroda u svoj njegovoj dugoj i bolnoj poviesti. Umorio golemo množtvo zdravih i snažnih ljudi u njihovoj zrjeloj dobi. Ali to nikdje ni riečcom ne spominje. Kako bi se ipak prikazao bezazlenim i pravičnim, na sva usta laže, da su ranjenici smješteni u bolnicu. Ne, niti jedan hrvatski ranjenik nije smješten u mariborsku bolnicu, niti u bilo koju drugu! U cielosti sam provjerio njegovu tvrdnju i ustanovio, da je daleko od istine. Srbijancima i Srbovlasima laž je sastavnicom svakodnevnoga života. O tome je obširnije progovorio Ž. Petan u svojoj knjizi. Književnik Dobrica Ćosić, bez sumnje najjače suvrjemeno srbijansko pero, o srbijansko-srbskoj laži ovako se sažeto izrazio:

                "Jer naša opšta svest je lažna svest, naš jezik je lažan jezik; mi mislimo i izražavamo se lažnim pojmovima; mi društvene sadržaje i odnose, društvena, nacionalna i ljudska stanja označujemo lažnim izrazima. Laž je postala naša društvena i gradanska priroda. / .../ Laž je dakle istina."

                Ovako Srbijanac o pripadnicima svoje nacije i o njoj samoj.

                Vratiti se je na glavni predmet. Ovdje i drugdje Basta vidi jedino ustaše, za nj ne postoji domobranstvo. Uzme li se u obzir, kako je u svakome vagonu ležalo najmanje 20 ranjenika, što je izpod stvarna stanja u takvim prilikama, u vlaku bijaše 600 ranjenika. Po prilici u drugome se nalazio isto toliko. Premda je stvarni broj iznosio daleko više, no neka se ostane pri prvome, onda je u Maribor dovezeno 1.200 ranjenika. U ono vrieme mala mariborska bolnica ne mogaše primiti ni 300 bolestnika! Ni današnja, proširena i dogradena, gotovo podvostručena, u najboljemu bi slučaju prihvatila 1.000 ranjenika. A što čini komesar Basta? Daje maha svojoj razpustanoj i nepromišljenoj mašti. Upravo djeci priča vlaške bajke. Laže nemoguće stvari, i niti malo mu to ne smeta. U Srboslaviji je prolazila svaka ovakva laž. U nju se ne smjede posumnjati kano u najveću svetinju.

                Dalje. Od 1.200 ranjenika, akoli su zaista liečeni u bolnici, ostala bi živa najmanje polovica. S jednim od njih valjda bih se susreo jednom bilo kdje, jer sam živahno tragao za takvima. Kada pak - mogu predpostaviti - ne bijah dobre sreće te se ne namjerih niti na jednoga, onda ostaju liečnici, zdravstveno osoblje i ranjeni partizani, što se onda zaista liečili u mariborskoj bolnici. Naidoh na nekolicinu ljudi zaposlenih u ono vrieme u toj ustanovi, ali nitko od njih nije potvrdio Bastine rieči, stvarno baljezgarije. U bolničke knjige takvi nisu upisani, pa nema ni pisana traga. Stvarno, u bolnici je zatečeno više njemačkih ranjenika. Svi već prvi dan doživjeli najgoru sudbinu: na silu su izvučeni iz bolnice te bačeni u Dravu. Na njihova mjesta legoše partizanski ranjenici. Inače, kdje god jugovojska zaticala hrvatske i njemačke ranjenike u završnim bitkama u Sloveniji, odmah ih usmrćivala. To bi ozakonjen srbokomunistički postupak. Naravski, Basta i Baste to uobće ne spominju. A kada ga se dotaknu, onda - lažu. Dokazom su brojne Jazovke širom bivše Nezavisne Države Hrvatske. Biva, kako suvrjemene ovčare nisu nikakva novost, nego su nastavak uhodanih postupaka.

                 

                STRAŽUN - Na jugoiztočnoj strani grada Maribora stere se šuma zvana Stražun. Do kraja 2. svjetskog rata stajala na gradskome rubu, jer na njezinoj južnoj i iztočnoj strani gotovo da i ne bi naselja. Sada su tu čitave gradske četvrti, te se Stražun našao unutar grada kano nekakva njegova pluća. Od rubova se stražunska šuma spusta te čini udubinu, stvarno manju ravnu dobodolinu pretežito prekritu ledinom. Stvarno je to jasa.

                Angloamerikanci su nekoliko puta bombardirali iz zraka grad Maribor. I na tome je prostoru stvoreno nekoliko dubokih ljevkova, jer je tlo mekano. Prie sama povlačenja na tome prostoru njemačka vojska izkopala protuoklopne rovove propisane dubine, širine i duljine te u znaku krivudave crte. U ratne namjene nije upotriebljen, ali će ga pobjednici pretvoriti u drugo po veličini hrvatsko grobište u Mariboru. I to odmah, čim uđoše u grad.

                U spomenutim bolničkim vlakovima nahodilo se i zdravstveno osoblje, među kojim bijaše najviše djevojaka i mladih žena. Izpražnjeni bolnički vagoni biše pogodni za silovanje bolničkih sestara. Bolničari i liečnici odmah su odvedeni na Stražun te pobijeni. Iz ustavljenih vlakova danju i noću čuli se ženski krici i jauci. Vagoni pretvoreni u silovaonice.

                Vlakom u Maribor doputovale brojne članice Ženske loze Ustaškoga pokreta, uglavnom djevojke. Biše odjevene u pripadajuću odoru. Nesretnice odmah doživjele usud bolničkih sestara. Sve se Hrvatice tu nadoše u najstrašnijemu živu paklu. Nakon ponižavanja, silovanja i raznolikih mučenja svoj su trajan smiraj dočekale u rovu na Stražunu, vezane žicom po dvie. Za njihova dokrajčivanja bilo se našlo više dragovoljaca nego djevojaka! Te djevojke umirahu dostojanstveno i hrabro, bez plača. Dapače, iz njihovih se usta razliegala budnica Još Hrvatska nije propala. Niti jedna nije molila milost, niti se htjela svući i izuti, što od njih zahtievahu krvnici. Ta njihova smionost, prkos i preziranje smrti na ubojice porazno djelovala. Ni udarci nisu mogli prekinuti pjesmu. "Udri, mlati, bij, majku im hrvatsku j....", derali se krvoloci poprskani krvljlu. Tako se od ovoga svieta rastale mlade Hrvatice, nesudene buduće matere. Oko 1.500 pretrgnutih ruža na početku životnoga proljeća.

                 

                BEZGRANIČNO LICUMJERJE - Da licumjernost najokrutnijega ratnoga zločinca ne pozna baš nikakvih granica, posvjedočit će i ovaj navod iz Bastine knjige:

                "Usput smo sreli 12. slavonsku proletersku brigadu i artiljerijske jedinice divizije. Na čelu brigade bili su komandant Dušan Ostojić, zvan Osman, i Rade Knežević, zvan Tihi, zamjenik komandanta 12. slavonske divizije. Ispričao sam im ukratko rezultate pregovora, obavijestio ih o stanju kod neprijetelja i našim položajima do odlaska na pregovore. Objasnio sam njihov zadatak u vezi s prihvaćanjem i sprovodenjem zarobljenika. Naročito im je naglašeno da pripreme borce na strogo vojničko držanje i disciplinu. Moraju izdati izričito naređenje i objasniti borcima da ne smije biti nikakvih grešaka u odnosu prema zarobljenicma (odtisak M. Š.). Ta bi mogućnost postojala ako ne bismo izvršili prethodne pripreme, s obzirom na činjenicu da će u koloni biti okorjelih i poznatih ustaških zlikovaca. Među našim borcima ima mnogo takvih kojima su ustaše uništile čitave porodice. Stoga borcima treba objasniti da će naša vlast ispitati stupanj krivice svakog zarobljenika i da će oni koji su okrvavili svoje ruke nevinom krvlju odgovarati pred narodnim sudom i biti zasluženi kažnjeni." (363.)

                U 12. slavonskoj diviziji biše 80% Hrvata. Basta spominje njezina zapovjednika Dušana Ostojića i njegova zamjenika Radu Kneževića, dvojicu Srbijanaca. "Zaboravlja" dodati Jovana Kokota, njezina komesara, potom niže glavare Dušana Kostića Biru, Boška Ćirića, Vasu Veškovića, Radovana Petkovića, Batu Jedinca. Sve odreda Srbijance. Neka znaju sadašnji i budući Hrvati, posebno Slavonci, tako ih je vodio u ratu. U ratu i dugo izza njega često se tamburalo:

                Dvanajsta je majka Slavonije,

                još je nitko pob'jedio ni je.

                Jedan je glasbenik objavio partizanske pjesme iz Slavonije naslovljene Dvanajsta je majka Slavonije. Kakvom je majkom bila, znaju najbolje hrvatski zarobljenici i izbjeblice u Sloveniji u svibnju 1945. 80% njezina hrvatskoga sastava dalo se voditi od tuđih gospodara, viših i nižih, a da pri tome Hrvati iz Slavonije niti pisnuli ni su.

                Ni je poznat obratan primjer, t. j. da se na čelu barem jedne srbijanske ili srbske veće postrojbe našli Hrvati. Pokazalo se, kano da hrvatski partizani ne znadoše sobom upravljati pa triebali uvesti "rukovodioce" iz Srbije. Kano stado ovaca Hrvate u toj brigadi vodili srbijansko-srbski glavari, a oni se, Hrvati, lastno dali voditi i ubijati svoje sunarodnjake. Mora se upozoriti na taj i mnoge slične podatke, jer duboko svjedoče o hrvatskoj ćudi. Stanoviti Hrvati spremni biti dobri tudi slugani i krvnici svoga naroda. Ništa se bolje 12. slavonska nije držala prema svojima, dok je ratovala u Slavoniji.

                Basta o sebi i partizanskoj vojsci želi ostaviti najbolju sliku, nije drugo doli vuk u janjećoj koži. Ne spominje Križni put hrvatskih vojnika i izbjeglica; ponaša se, kano da nikada nije za nj čuo. Grobišta u Mariboru, Strnišču, Hudoj Luknji, Kočevskome Rogu i na drugim mjestima njemu nisu nepoznata, ali preko njih prelazi. Ubijali su drugi, oni poraženi, partizani - ne! Međutim, brojna grobišta te tisuće svjedoka kazuju suprotno. "Oslobodioci" su nakon rata usmrtili mnogo više ljudi, nego ih je palo u ratu!

                Kako bi pojačao utisak na čitatelja, Basta pretežito rabi - spomenuto je - naziv ustaša za hrvatske vojnike. To je uostalome u duhu srbijansko-srbske promičbe, po kojoj su svi Hrvati - ustaše. Kada je ustaška vojnica bila dostignula svoj najveći broj, imala je jednu četvrtinu broja četničkih postrojba. To međutim kano da uobće nije bilo!

                O Milanu Basti najistinitije govori on, Basta. U pregovorima u Bleiburgu o predaji hrvatske vojske nazočnima je - generalu Scottu i hrvatskim generalima svetčano izjavio:

                "Mogu vas ipak na kraju nešto pobliže obavijestiti o slijedećem: izbjeglo stanovništvo vratit ćemo kućama; cjelokupna vaša vojska, u slučaju da pristanete na bezuvjetnu kapitulaciju, bit će sprovedena u zarobljeničke logore; prema pripadnicima vaše armije postupat će se po međunarodnom pravu o ratnim zarobljenicima (odtisak M. Š.); svim oficirima i vojnicima bit će ostavljena najnužnija sprema; generali mogu da ostave posilne, automobile i lično naoružanje do daljnjeg. Ukoliko se ne prihvate ovi uvjeti, smatrat ćemo da nastavljate ratne operacije poslije zvaničnog obustavljanja drugog svjetskog rata - pa vas više neće štititi medunarodno pravo o ratnim zarobljenicima. U tom slučaju tretirat ćemo vas kao odmetnike čiju će likvidaciju pomoći i naši saveznici." (Rat je završen, 361.)

                Tu je i tada prihvaćena bezuvjetna predaja Hrvatskih oružanih snaga. Međunarodno ratno pravo nije nikada obstojalo za partizane, odnosno njihovu nasljednicu Jugoslovensku armiju. Prema hrvatskim ratnim zarobljenicima postupalo se na najzvjerskiji način. Bastina podlost i licumjerje ne poznaju nikakvih međa! Kako u svojoj knjizi ne prati usud svojih žrtava, to stvara privid poštivanja medunarodnoga ratnoga prava. To je njegova prozirna lukavost i providna laž!