KOMUNIZAN
| SKUPŠTINA VIJEĆA EUROPE NAJOŠTRIJE OSUDILA
ZLOČINE KOMUNISTIČKIH REŽIMA Piše: Jure KNEZOVIĆ Šesnaest godina nakon pada Berlinskoga zida i domino rušenja komunističkih sustava u Europi, 25. siječnja 2006. Skupština Vijeća Europe donijela je Rezoluciju o osudi zločina komunističkih totalitarnih režima. Da je žrtvama komunizma kasno, ogledom na brzu osudu nacionalsocijalizma, razumljivo je, ali treba imati na umu uvjete u kojima se događao obračun s jednima i sada s drugima. Žrtvama se ne mogu pobrisati patnje i ostale posljedice trauma, niti se nevine milijune pobijenih ljudi, da parafraziramo Đilasa – koji su morali umrijeti da bi mogao živjeti i zaživjeti komunizam - može oživjeti. Komunistički zločini u Ukrajini 1919. Najbitnije od svega je smisao Rezolucije, koja sigurno nije posljednje slovo osude toga zla 20. stoljeća, a to je da se ta zločinačka ideologija postavi na pravo mjesto i u buduće onemogući oživljavanje ove i ovakve ideologije. Istina, oni kojima ovakva Rezolucija ne odgovara bili bi najsretniji da uopće nije donešena i naglašavaju što od Nacrta preporuke nije prošlo, pa tako stvaraju privid da Rezolucija uopće nije uspjela. Oni namjerno ne objavljuju prihvaćeni tekst Rezolucije, jer ona za njih predstavlja zid srama, pred koji ih se može staviti ako su bili pripadnici takve ideologije ili ju brane. Na Skupštini je bio prijedlog Rezolucije i Nacrt preporuke. Prijedlog Rezolucije nije ni jednoga trenutka bio u pitanju, a Nacrt preporuke u većini članaka je amandmanima još i poboljšan. Predviđeno je bilo da sjednica traje do 19 sati a otegla se dulje, pa kad se u 19:40 završila rasprava o amandmanima na Nacrt prijedloga i mnogi članci na nj amandmanima poboljšani, a takozvana ljevica doživjela neuspjeh, Skupština više nije imala kvorum. Napustili ju gnjevni drugovi i naivni zapadnjački simpatizeri. Tako je zbog nedostatka potrebne dvotrećinske većine Sjednica zatvorena u 19:40. Genocid Pol Pota u Kambodži Bitna je prihvaćena Rezolucija, a ne Nacrt preporuke. Zato se može govoriti o uspjehu, a ne o neuspjehu. Neuspjeh su doživjeli zastupnici ala Milorad Pupovac, Željka Antunović i Mimica u svojim pokušajima zamagljivanja i prikrivene obrane komunizma. Komunistička praksa je uništila ideju Ima i argumenata da Rezolucija ne obvezuje države. Istina, ona nije međudržavni ugovor, ali ni najraširenije prihvaćena izjava o ljudskim pravima na svijetu ‘Opća deklaracija o ljudskim pravima’, koju je dana 10. prosinca 1948.g. jednoglasno prihvatio UN (iako se osam država suzdržalo od glasovanja), nije dokument koji zakonski obvezuje države, pa tko se usudi danas djelovati protiv nje svrstava se na negativnu stranu. Tu je snaga ove Rezolucije o osudi komunizma, a to su dobro razumjeli komunisti i lažni socijaldemokrati. Da, radi se o osudi komunizma, jer tko može danas reći da je nacionalsocijalistička ideja dobra a da su samo plinske komore pogrješke? Ako je komunizam pobio 100 milijuna ljudi a stotine milijuna izmučio tko se može pozivati na Komunistički manifest iz 1848. i tvrditi da je komunizam politički pokret, kojemu je cilj društvo u kom je “sloboda svakog pojedinca preduvjet za slobodu svih”, kako je napisano u manifestu, te da se zbog toga ta lijepa ideja ne može osuditi. Kao da je manifest pisan za ostvarenja nekog drugog komunizma. Komunistička praksa je, pobivši milijune ljudi, razstrojivši društvenu zajednicu, uništivši kulturu, gospodarstvo i ekologiju, donijevši glad i ropstvo, eksperimentalno dokazala da ideja kao takva ne valja, a ako još čini zločine onda jest zločinačka, uništila i Manifest i sve što je na tom ideološkom planu učinjeno. Mao Ce-Tung Zbog zamagljenog izvještavanja naših medija, a da bi naši čitatelji imali pravi uvid što Rezolucija sadrži objavljujemo Rezoluciju u cijelosti. Skupština Vijeća Europe Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima Rezolucija 1481 (2006)1 1. Parlamentarna skupština poziva se na svoju Rezoluciju 1096 (1996) o mjerama uklanjanja naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava. 2. Totalitarne komunističke režime, koji su u prošlom stoljeću vladali Srednjom i Istočnom Europom, a koji su još uvijek na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, karakteriziraju, bez izuzetka, teška kršenja ljudskih prava. Ta su kršenja različita, ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju, a uključuju pojedinačna i kolektivna ubojstva i egzekucije, smrt u koncentracijskim logorima, izgladnjivanje, deportacije, mučenje, ropski rad i druge oblike masovnog fizičkog terora, progon zbog nacionalne ili vjerske pripadnosti, kršenje slobode svijesti, mišljenja i izražavanja, slobode tiska, te nedostatak političkog pluralizma. Lenjin, 1. svibanj 1919. 3. Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i načela diktature proletarijata. Interpretacija obaju načela ozakonila je “eliminiranjem” ljudi, koji su smatrani štetnima za izgradnju novoga društva i, kao takvi, neprijateljima totalitarnih komunističkih režima. Ogroman broj žrtava u svakoj od tih zemalja bili su njezini vlastiti državljani. To se osobito odnosi na narode bivšeg SSSR-a, gdje je broj žrtava bio mnogo veći nego kod drugih naroda. 4. Skupština priznaje da su neke europske komunističke stranke, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, doprinijele postizanju demokracije. 5. Nakon pada totalitarnih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi, nije u svim slučajevima uslijedila međunarodna istraga njihovih zločina. Štoviše, međunarodna zajednica nije sudila počiniteljima tih zločina, kao što je učinila s užasnim zločinima nacional-socijalizma (nacizma). 6. Zbog toga je svijest javnosti o zločinima totalitarnih komunističkih režima jako slaba. Komunističke stranke su legalne i aktivne u nekim zemljama, čak i ako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su u prošlosti počinili totalitarni komunistički režimi. 7. Skupština je uvjerena da je svijest o povijesti jedan od preduvjeta izbjegavanja sličnih zločina u budućnosti. Nadalje, moralna ocjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u odgoju mladih naraštaja. Jasan stav međunarodne zajednice o prošlosti može biti referenca za njihove buduće postupke. 8. Štoviše, Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju suosjećanje, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji. 9. Totalitarni komunistički režimi još su uvijek aktivni u nekim zemljama svijeta, a zločini se nastavljaju. Viđenja nacionalnih interesa ne smiju spriječiti zemlje da na odgovarajući način kritiziraju sadašnje totalitarne komunističke režime. Skupština odlučno osuđuje sva ta kršenja ljudskih prava.
Macelj - stratište Hrvata 10. Dosadašnje rasprave i osude na državnoj razini u nekim državama članicama Vijeća Europe ne mogu osloboditi međunarodnu zajednicu od obveze zauzimanja jasnog stava o zločinima totalitarnih komunističkih režima. Ono ima moralnu obvezu to učiniti bez ikakvog daljnjeg odlaganja. 11. Vijeće Europe ima dobru poziciju za takvu raspravu na međunarodnoj razini. Sve bivše europske komunističke zemlje, osim Bjelorusije, sada su njegove članice, a zaštita ljudskih prava i vladavina prava osnovne su vrijednosti za koje se zalaže. 12. Zboga toga, Parlamentarna skupština odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava počinjena od strane totalitarnih komunističkih režima te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina. 13. Nadalje, ona poziva sve komunističke i post-komunističke stranke u svojim državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude. 14. Skupština vjeruje da će ovaj jasan stav međunarodne zajednice utrti put daljnem pomirenju. Nadalje, on bi trebao potaknuti povjesničare širom svijeta da nastave istraživanje, čiji je cilj utvrđiti i objektivno verificirati ono što se dogodilo. Josip Broz Tito Kako i tko je prihvaćao, a tko branio Rezoluciju vidljivo je iz dijelova (zbog veličine objavljujemo tek bitnije dijelove) fonograma 5. sjednice PACE na kojoj je donešena Rezolucija o osudi komunističkih zločina. U ime Odbora za politička pitanja izvješće podnosi g. Göran Lindblad (Švedska): Ovo je izvješće zakašnjelo i vrijeme je da Vijeće Europe osudi zločine komunističkih režima. U Odboru za politička pitanja imali smo mnoge rasprave, uključujući i duge sastanke u studenom i prosincu. Na sastanku u prosincu, niti jedan član odbora nije glasovao protiv izvješća – neki su članovi glasovali protiv amandmana, ali na kraju sastanka, izvješće je usvojeno. Većina je članova vjerojatno pročitala “Tri čovjeka u čamcu”, to je humoristična knjiga. Finski je pisac napisao knjigu o dvojici dječaka u čamcu, čiji je naslov “Jedrilicom do Sibira”. U svibnju 1946, dvojica finskih dječaka jedrili su od Finske do Stockholma, ali nešto nije bilo u redu s kompasom. Karl Marx Stadt 1971. Našli su se u blizini sovjetske mornaričke baze Porkala. Uhićeni su i poslani u Lenjingrad na inscenirano suđenje, te su osuđeni na tri godine Sibira zbog pogrješke u navigaciji. Jedva su preživjeli i skoro su umrlo od gladi. Nakon odslužene tri godine mislili su da će ih osloboditi i poslati kući, ali ne – morali su ostati još više od četiri godine na radu u kolhozu. Bili su slobodni, na neki način, u Sovjetskom Savezu, ali nisu mogli ići kući. To je komunizam – pojedinac nema prava i vrijednosti. Da smo sada u komunističkom režimu, ova se debata ne bi mogla održati. Teško da bi bilo ikakvih debata, jer bi svi morali vjerovati u isto. Imam knjigu Natana Sharanskoga, koji je bio židovski disident u Sovjestkom Savezu i koji je napisao mnoge knjige. Ova je objavljena prije dvije godine – a naslov joj je “Slučaj za demokraciju: moć slobode u nadvladavanju tiranije i terora”. To je vrlo važna knjiga i preporučam je. G. Sharansky piše o društvu straha. Komunističke države bile su društva straha, a postoje i druga društva straha, uključujući fundamentalističke režime. U društvu straha, ljudi se ne mogu izražavati i ne žele se izražavati jer će za to biti kažnjeni. Oni zato čine ono što Sharansky zove dvostrukim mišljenjem. Većina stanovništva razmišlja dvostruko. Vladari čine manjinu, a oni koji to odbijaju, ili disidenti, čine drugu manjinu. To znači da ispitivanje mišljenja u komunističkom društvu ne će, zbog straha, dati čist rezultat. Isto će se dogoditi kada bi se održali izbori ili referendum. Staljin G. Sharansky usko je surađivao s Andrejem Saharovim, prvim i najpoznatijim disidentom u SSSR-u. G. Sharansky bio je židovski disident. To je važno, jer je nakon rata 1967. između Izraela i arapskih susjeda pojačana kampanja protiv židovskog stanovništva u SSSR-u. Kao rezultat toga, otpor je bio jači nego prije. Vidimo isto to danas u komunističkoj Kini, gdje je režim vrlo strog prema svima koji misle drugačije. Kineski režim jako loše postupa s Falun Gongom i nekim religijskim denominacijama. Vidimo da će se tamo isto dogoditi s mnogim disidentima u opoziciji. To je dobro, jer se mogu kladiti u 100 eura da će kineski komunistički režim nestati unutar pet godina. Ima diplomata prebjega, a istu smo stvar vidjeli u SSSR-u. Mnogi napuštaju komunističku partiju, a isto se događalo prije pada željezne zavjese u SSSR-a. Nedostatak međunarodne osude može se djelomice objasniti činjenicom da su mnogi političari bili bliski prijatelji s komunistima iz raznih zemalja. Vjerujem da sada postoji goruća potreba za osudom, jednom i zauvijek. Tri su razloga za to. Prvi je razlog opća percepcija. Svakome bi trebalo biti jasno da su zločini počinjeni u ime komunizma za osudu, bez iznimke. Drugo, sve dok su žrtve komunističkih režima i njihovi rođaci živi, postoji šansa da im se da moralna satisfakcija. Želim vam reći da u ovom izvješću nismo raspravljali o ekonomskoj naknadi, već o moralnoj za sve one koji su patili i još uvijek pate pod komunističkim režimima. Pakt Ribbentrop-Molotov I zadnje, ali ne manje bitno, ljude treba podsjetiti da su komunistički režimi još uvijek aktivni u nekim zemljama svijeta. Moramo imati ovu debatu kako bismo se pobrinuli da Europa ne ponovi pogrješke koje je jednom napravila. Koministički režimi mogu se definirati brojnim obilježjima, uključujući vladavinu jedne, masovne stranke. Čovjek smije činiti i misliti samo ono što stranka misli, i predan je jednoj ideologiji. Moć je koncentrirana u maloj skupini vođa, koji dobro žive, ali ostatak ljudi nije bitan – pojedinac ne vrijedi ništa. Nema prava na udruživanje a sloboda ne postoji. Ti režimi obično imaju vrlo veliku policijsku silu za držanje javnosti pod nadzorom. Oni imaju monopol na masovnu komunikaciju i nacionaliziraju gospodarstvo. Kina je tu izuzetak. Ona kombinira najgore iz kapitalističkog društva s najgorim iz komunističkog. Ima komunističko društvo bez slobode izražavanja i nema zakone ili propise za zaštitu pojedinca, u kombinaciji sa sirovim kapitalizmom. To mora da je pakao na zemlji. Međutim, uvjeren sam da će se Vijeće Europe, jednom zauvijek, zauzeti za ljude koji su patili pod tim strašnim diktaturama. g. BENEŠ (Češka Rep.). – U ime Europske demokratske skupine: Već dugo raspravljamo o osudi zločina totalitarnih komunističkih režima. Primijetit ćete da je naslov izvješća promijenjen. Taj kompromis nije toliko važan za mene jer ne znam ni za jednu zemlju gdje je komunistička stranka došla na vlast u većini, a da je zemlja ostala demokratska. ... Iznenađujuća je crna povijest komunizma. Niti jedna od rezolucija Vijeća Europe nije pomogla nama u bivšim socijalističkim, ili ako hoćete, komunističkim zemljama. Vojni potezi Ronald Reagana i Margaret Thatcher konačno su doveli do mogućnosti ostvarenja naše današnje slobode. Naravno, moram također reći da nam je uvelike pomogao i Gorbačovljev izuzetan politički osjećaj za stvarnost. Slažem se da je stajalište u bivšem SSSR-u prije i nakon Drugog svjetskog rata bilo potpuno različito od onoga u 1980-ima (...). U 1950-ima, ljude su ubijali u našoj zemlji kao i u drugim komunističkim zemljama. U 1980-ima, teror je bio psihološke naravi. Međutim, ne može biti žrtava – teških ili lakih – bez predstavnika režima i bez ubojica. A ne može biti predstavnika režima ili ubojica bez sluga sustava. Zbog toga raspravljamo o totalitarnim zločinima komunizma nakon 15 godina. Osuda nacizma bila je brza, jer je trebalo samo nekoliko mjeseci da se svjetska zajednica ujedini protiv njega. U slučaju komunizma stvar je drugačija. Kada je Drugi svjetski rat završio, bilo je jasno tko je pobijedio, a tko izgubio. Kraj Hladnoga rata početkom 1990-ih nije imao tako jasno razgraničenje. Tko je bio gubitnik a tko pobjednik? Dok su pobjednici Drugog svjetskog rata postali zaštitnicima bivših nacističkih i fašističkih zemalja i pomogli u njihovoj „denacizaciji“, završetak Hladnoga rata nije doveo do takve zaštite post-komunističkih zemalja. Dok je nacizam poražen u ratu, komunistički režimi su se obranili. Ne bojim se nacizma ili komunizma. Ipak, bojim se slugu koji su pomagali tim režimima, i to ne samo u Berlinu, Moskvi ili Pragu. g. EINARSSON (Švedska). – u ime Skupine Ujedinjene europske ljevice: Obično bih započeo govor čestitajući mom prijatelju i kolegi u švedskom Parlamentu, g. Göranu Lindbladu, na izvrsnom izvješću. Nažalost, to ne mogu učiniti. Umjesto toga, moram zatražiti od Skupštine, u ime jednoglasne političke skupine, da odbaci ovo izvješće. Prije nego nastavim, pojasnit ću jednu stvar. Bilo je velikih kršenja ljudskih prava u državama kojima su vladale stranke i režimi koji su se nazivali komunističkima. To treba osuditi, kao i velika kršenja ljudskih prava u ime demokracije, slobode, kršćanstva ili civilizacije. Problem s izvješćem, koji ga čini neprihvatljivim, jest taj da ono koristi užase iz prošlosti kako bi napali, marginalizirali i čak kako bi se utabao put za kriminalizaciju ideologije i političke struje, ideala, kojima su u suprotnosti takva zlodjela. Izvješće ne sadrži potrebno razgraničenje između kršenja ljudskih prava počinjenih od strane režima koji se nazivaju komunističkima i komunizma kao političkog pokreta, kojemu je cilj društvo gdje je “sloboda svakog pojedinca preduvjet za slobodu svih”, kako je napisano u manifestu Komunističke partije iz 1848. ... g. de Puig (Španjolska) ... Socijalistička skupina bila je uključena u izradu teksta danas prije Skupštine, ali sa žaljenjem je utvrdila da se iz teksta jasno ne vidi da se osuđuju samo zločini totalitarnih komunističkih režima. Ona ne želi da dođe do osude ideologije ... g. NÉMETH (Mađarska). – u ime Skupine Europske narodne stranke: Čestitao bih ne samo formalno već i iskreno našem podnositelju izvješća, Göranu Lindbladu, i pokretaču prijedloga, Latchezaru Toshevu – našem nekadašnjem a nadam se i budućem kolegi u Skupštini – na izvrsnom izlaganju. Svatko tko želi čitati dulji tekst trebao bi pročitati „Crnu knjigu komunizma”. Skupina Europske narodne stranke (EPP) zamolila me da govorim i kao Madžar. Kako je Skupštini već poznato, ove godine slavimo 50. obljetnicu revolucije iz 1956. i borbe za slobodu. Dopustite mi da vam ispričam priču o borcu za slobodu – šesnaestogodišnjem radniku, Peteru Mansfeldu. Nakon napada sovjetskih tenkova na Budimpeštu 1956. godine, on je uhićen, zatvoren i držan u zatvoru dvije godine samo da bi napunio 18 godina, nakon čega se prema „socijalističkom zakonu“ mogla izvršiti smrtna kazna. Smaknut je 1958. Danas bi imao 66 godina. Dame i gospodo, dragi socijalistički kolege, danas ne osuđujemo komunističke ideale i filozofe, već zločine komunističkih totalitarnih režima – na dnevnom je redu egzekucija Petera Mansfelda. U travnju ćemo se baviti nacističkim zločinima, ali loše se osjećam jer nismo sposobni danas govoriti o zločinima komunizma, a prijedlog Socijalističke skupine dobar je primjer za to. Danas, dragi kolege i prijatelji, izražavamo suosjećanje i priznanje žrtvama, mrtvima i živima, i 60 milijuna mrtvih širom svijeta, osobito u Srednjoj i Istočnoj Europi. Danas se radi o priznanju milijuna Petera Mansfelda. Neki kažu da je izvješće došlo prekasno, drugi da je prerano. Predložio bih kompromis. EPP vjeruje da je pravo vrijeme da se izradi takvo izvješće, iz nekoliko razloga. Odmak od 15 godina omogućuje racionalan dijalog. Trebamo priječiti svaki oblik lova na vještice, kao što to činimo u Istočnoj i Srednjoj Europi u zadnjih 15 godina. A opet, nemamo više vremena za gubljenje. Oni koji su preživjeli te zločine trebaju dobiti moralnu zadovoljštinu. Svijest o komunizmu među mladima treba održavati. Postojeće komunističke zemlje trebale bi se distancirati od prošlosti. To bi ojačalo demokraciju u Europi, Kini, na Kubi, u Sjevernoj Koreji i drugim dijelovima svijeta. Dame i gospodo, EPP osobito pozdravlja preporuke europskih i nacionalnih odbora te osnivanje muzeja i spomen dana. Nadamo se da će Odbor ministara uskoro reagirati pozitivno. g. EÖRSI (Mađarska). ... Prije svoje smrti, Jean-Paul Sartre rekao je kako je znao sve o gulagu ali ništa nije rekao jer nije želio demoralizirati radničku klasu i njezinu vjeru u budućnost. Spoznavanje istine ključno je ako trebamo donositi zaključke. Mi ne govorimo o vjerovanjima, već o najužasnijim zločinima. Kada govorimo o tome što su Pol Pot, Mao Zedong i Staljin činili svojim ljudima, govore nam da ne smijemo zaboraviti da je Staljin oslobodio pola Europe. Kako bih to mogao zaboraviti? Da Staljin nije oslobodio pola Europe, danas ne bih bio ovdje. Iako nikad ne zaboravljam da je Staljin oslobodio Srednju i Istočnu Europu, sjećam se i toga da se, prije toga, rukovao s Hitlerom, da podijeli Poljsku, napao baltičke zemlje i pobio kolikogod je mogao više ljudi. gospođa SAKS (Estonija). – Ako Vijeće Europe zaista cijeni vladavinu prava, demokraciju i ljudska prava, trebali bismo primijeniti iste kriterije na ocjenu naše nedavne prošlosti. Ne govorimo o davnom vremenu – o razdoblju ropstva – već o povijesti koju je većina nas vidjela vlastitim očima. I zato prije svega trebamo istinu. Nažalost, u stvarnosti, zbog takve osobne uključenosti nekim je ljudima teško priznati što se zaista dogodilo. Željela sam govoriti kako bih izrazila podršku nacrtu rezolucije i osudila zločine totalitarnog komunizma – i ja to činim, unatoč činjenici da sam bila članicom Komunističke partije Estonije. Sada nije bitno zašto sam bila, ali danas se time ne ponosim ni najmanje, jer je to teško povrijedilo osjećaje mojih roditelja, koji su patili pod komunističkim režimom. Vjerujem da sam ja ovdje najstroži sudac. Nadam se da su napori koje sam uložila da se prekine režim i da se izgradi demokracija u Estoniji ublažili štetu koju sam učinila svojom članstvom u Komunističkoj partiji. .... Dragi drugovi iz Socijalističke skupine, prošle je godine estonska Socijaldemokratska stranka proslavila svoju 100. godišnjicu postojanja. Polovicu tog razdoblja njezino je postojanje bilo zabranjeno, a članovi naše stranke bili su među prvim žrtvama komunističkog režima 1940 godine. Sada je za modernu socijal-demokraciju ključno da povuče jasnu crtu između počinjenih zločina i vrijednosti za koje se zalažemo. To je važno za našu budućnost. Nadam se da moja djeca i unuci nikada ne će iskusiti užase kroz koje su prolazili moji roditelji. g. SCHREINER (Francuska) pohvalio je izvješće, koje je jasno i hrabro napisano. Iako su nacizam i njegovi sljedbenici dovedeni pred sud i osuđeni, komunistički počinitelji kršenja ljudskih prava nisu. Komunistički su zločini bili jednako loši kao i nacistički. Komunizam je odgovoran za istrebljenje milijuna nedužnih ljudi, ali malo se o tome govori u školskim programima. Političari su bili oprezni u optuživanju komunizma dok su komunistički režimi još postojali. Trebaju se pomaknuti s pozicije pristojne šutnje i etikete komunizma, jer je to možda bilo dopustivo za vlade, ali ne i za Vijeće Europe. Mediji će biti vrlo zainteresirani za raspravu, te je pozvao sve demokrate i branitelje ljudskih prava da osude zločine komunizma. Oni neće ponovno ispisivati povijest, jer su činjenice kršenja ljudskih prava neosporne. Skupština bi stoga trebala podržati izvješće. g. LOZANČIĆ (Bosna i Hercegovina). – Želio bih govoriti o ovoj temi jer je moja zemlja imala jednostranački sustav do 1990, kada je prešla na višestranačje u vrijeme oružanog sukoba. Potrebna nam je međunarodna osuda zločina totalitarnih komunističkih režima, osobito u zemljama koje su bile izložene takvim režimima. Suočavanje s komunističkim zločinima teško je moguće bez reforme institucija u onim zemljama koje su bile pod vladavinom totalitarnih komunističkih režima. Reforma tih institucija trebala bi dovesti do usvajanja zakona koji štite dostojanstvo i prava žrtava komunističke vladavine. Trebamo pokrenuti nacionalne kampanje za jačanje svijesti o zločinima počinjenima u ime komunističke ideologije, uključujući i reviziju školskih udžbenika. Trebali bismo imati spomen-dan u čast žrtava komunizma, te osnivati muzeje kao dio te kampanje. Teško je zamisliti da će moderno demokratsko društvo biti uspješno bez suočavanja s prošlošću ili prihvaćanja istine o komunističkim zločinima. Međutim, u tranzicijskim zemljama – zemljama s komunističkom prošlošću – to je gotovo nemoguće. Osvrtanje na prošlost ne bi smjelo biti motiv za nove sukobe. To treba biti snažan poticaj za izgradnju bolje budućnosti. U tom smislu, bitne su primjedbe Willyja Brandta o istini, grizodušju i pomirenju. Pravda mora biti dostupna svima, bez obzira na nacionalnu, vjersku, političku ili ideološku pozadinu. Žrtve komunističkog terora moraju dobiti moralnu i materijalnu zadovoljštinu. Selektivna pravda i osjećaj nepravde koji iz toga proistječe mogu predstavljati opasnost za demokraciju, osobito u tranzicijskim društvima, te mogu usporiti demokratski poces. Sudska tijela moraju procesirati sve komunističke zločine i kršenja ljudskih prava da bi se vratilo dostojanstvo i pravda žrtvama komunističkih režima. Ako ne utvrdimo istinu o komunističkim zločinima i ne suočimo se s tom istinom, te ako ne sudimo ratnim zločinima i kršenjima ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima, doći će do frustracije i osjećaja nepravde, što bi moglo rezultirati novim sukobom, kao što je bio onaj u bivšoj Jugoslaviji. U procesiranju zločina i kršenja ljudskih prava, potrebno je pratiti individualnu krivnju, jer oni koji počinjaju zločine i krše ljudska prava moraju biti osuđeni. Ovaj je dokument osobito važan za tranzicijske zemlje koje su živjele pod takvim režmima. Podržavam inicijativu za osnivanje odbora, koji bi proveo opsežne istrage o komunističim zločinima u državama članicama Vijeća Europe. Zemlje se moraju suočiti s prošlošću i istinom o komunističkim zločinima i kršenjima ljudskih prava. Ipak, budućnost je sigurna – europska obitelj slobodnih i demokratskih zemalja i naroda. g. KASTENS (Latvija): ... Ideologija komunizma u ovoj zemlji uništila je moralne vrijednosti ljudske prirode. Ona je stvorila situaciju u kojoj su društva bila zainteresirana samo za sebe. Milijuni „slobodnih mislilaca“ uništeno je. Osuda onoga što se dogodilo značila bi povijesnu pravdu. Branitelji komunizma Uz gore navedeni dio govora gg. Einarssona (Švedska) i de Puiga (Španjolska) vidljivo je stajalište salonskih komunista i ljevičara, a sada malo pravih komunističkih tonova: g. Pangalos (Grčka): ... komunistički su režimi sada mrtvi i nestali. Uskrsnuće komunističkih stranaka bilo bi neprihvatljivo. Bivše komunističke stranke distancirale su se od prošlosti. Stvarnu opasnost predstavlja extremna desnica. Sada je potrebno razgovarati o bitnim temama, kao što su problemi do kojih dovodi ksenofobija i njezina povezanost s imigracijom, pitanja nezaposlenosti, siromaštva i epidemija. Skupština ne bi mogla proučavati zločine iz prošlosti komunističkih partija bez osude komunističke ideologije. Bilo bi čudo kada bi se jedna stvar mogla osuditi a druga ne. Izvješće je slabo i ne bi dovelo do pravedne ocjene ili osude. On podržava prijedlog svoje skupine da se izvješće pošalje natrag odboru, da se počne otpočetka, jer ovakvo izvješće nije vrijedno papira na kojem je napisano. gospođa. KANELLI (Grčka). – Slušala sam prethodne govornike, koji su govorili kao Estonci, Mađari i Bugari, pa ću i ja govoriti kao grčka komunistička parlamentarka – ja sam kao prvo Grkinja. Moram braniti grčku riječ „demokracija“, koja znači „vlast naroda“. Svatko može reći da mu je žao što je u mladosti bio komunist, a režimi se mogu mijenjati u državama. Ipak, neprihvatljivo je izjednačavati riječ „komunistički“ sa zločinom. Moj dragi kolega iz Švedske, g. Lindblad, je kauboj koji upućuje ideološke pucnjeve u Vijeću Europe na izmišljene ideološke Indijance, što je u suprotnosti s moralom i idejama Vijeća Europe. Komunisti su sada u manjini u Europi. 9. ožujka, bit će točno 60 godina od antifašističkog, antinacističkog ljudskog čuda u kojemu su komunisti bili žrtve. Ovo izvješće ponovno ispisuje povijest u skladu s modernim, globaliziranim, imperijalističkim, antiljudskim stavovima i vrijednostima otvorenoga tržišta. Prije 60 godina, komunisti su bili progonjeni u Grčkoj. Na onim divnim otocima, kamo se sada ide na odmor, bili su smješteni koncentracijski logori. Grčki su ljudi protiv ovoga izvješća jer su demokrati. Nećemo tražiti od djece g. Busha da kažu mea culpa za zločine svojih očeva. Ne možete kriminalizirati klasnu borbu. Kada se u budućnosti, kada nikoga od nas ne bude, pojave nove ideje, Vijeće Europe bit će zapamćeno po pokretanju lova na vještice, prvo na komuniste, onda na plave, na debele, pa na mršave. Ako želite biti kauboj, nosite crvene čizme, pa će vaša budućnost biti demokratskija. Je li Hrvatska komunistička država? Predstavnici Republike Hrvatske u Vijeću Europe brane komunizam. Iznimka nije bila vidljiva, jer želja g. Frane Matušića izražena u zajedničkom amandmanu s g. Markom Mihkelsonom, gđom Mojcom Kucler-Dolinar, g. Jakobom Presečnikom i g. Dimitrijem Kovačičem, kojim traže "da vlade u suradnji s lokalnim vlastima na odgovarajući način označe lokacije grobova žrtava, osiguraju njihov dostojanstven pokop te" ne govori o hrvatskim žrtvama niti o tome da je u bivšoj Jugoslaviji bio komunizam i da je Tito jugoslavenski Staljin. Ništa od toga. A mogli su se ugledati u druge zastupnike iz bivših komunističkih država koji govore o svojim žrtvama ili se kaju zbog članstva u komunističkim strankama. Ne, hrvatski zastupnici nemaju srama niti osjećaja za hrvatske žrtve, oni se dadu voditi Miloradom Pupovcem, kao da Hrvatskoj nije bio dosta jedan Svetozar Pribićević. g. PUPOVAC (Hrvatska). – Ovaj nacrt rezolucije je sirovi materijal temeljen na kontroverznim prilozima nekolicine povjesničara, koji zanemaruje mnoge druge koji su dali doprinos. On zanemaruje stotine tisuća onih koji su - kao pripadnici raznih nacionalnosti – kao komunisti, socijalisti, lijevi liberali, kao demokrati, i kao obični ljudi koji ne pripadaju niti jednoj stranci – doprinijeli opstanku totalitarnih komunističkih režima koji su ubijali ljude. Ako treba, mi – osobito socijalisti – osudit ćemo to danas ovdje, ili sutra negdje drugdje. Imamo odgovornost da to učinimo, isto kao što su i pripadnici drugih stranaka odgovorni za druge zločine koji su se dogodili i još uvijek se događaju. Želimo ojačati demokraciju u našim novim zemljama, unatoč činjenici da se u mnogima od njih radi o vrlo starim narodima. Dajemo li tim ljudima vjeru da nastave borbu za svoje demokracije ili bismo ih diskreditirali i rekli im da ne bi smjeli biti nostalgični? Mislite li da prosječni Rus pati od nostalgije za zločinima koje je počinio Staljin ili neki drugi? Vjerujte mi da nije tako. Oni samo misle da nije dovoljno svesti demokraciju na slobodno tržište, slobodne izbore, slobodu izražavanja i pravo na vlasništvo. ... Hrvatsko izaslanstvo raspravljalo je o deklaraciji o antifašizmu. Imali smo žučnu raspravu koja nas je podijelila, ali na kraju smo odlučili da ćemo vidjeti možemo li se dogovoriti oko zajedničke rezolucije. To smo i učinili. Složio sam se s predsjednikom naše skupine koji je rekao: “Molim Vas, vratite se i pokušajte napraviti ovaj dokument na način da bude manje sirov i ozbiljniji“. g. MIMICA (Hrvatska). – ... Iako ne osporavam vrijedne namjere izvješća i izvjestitelja, moram inzistirati na bolje strukturiranom, manje pojednostavljenom i manje generaliziranom pristupu, uz koji bi izvješće bilo još prikladnije za zadaće i misiju Vijeća Europe. ... g. KOSACHEV (Ruska Federacija) ... Zločine nisu počinjavale demokratske vlade već totalitarni režimi. Da je tema izvješća bila ograničena na totalitarne režime, kao što je na početku predloženo, svi bi bili suglasni. Zastupnici bi mogli govoriti o zločinima grčkog režima, Pinochetovog režima, koji je naučio metode od Staljina, i o neprihvatljivosti povratka na totalitarizam. Autor izvješća umjetno je manipulirao s njime kako bi osudio samo komunizam. U izvješću nije bilo odgovora na pitanje moraju li svi komunistički režimi biti totalitarni. Čini se da autor smatra da je tako. Govornik se nije složio s time. To bi bilo kao da kažemo da ako je krv crvena, sve što je crveno mora biti krv... Smiješno je pokušavati izjednačiti ideologiju nacizma s ideologijom komunizma. Razlike između ideologije koja se razvijala kroz vladavinu prava i ideologije koja to nije ne treba objašnjavati. g. ZJUGANOV (Ruska Federacija) napomenuo je kako je Thomas Mann anti-komunizam nazvao „osnovnom glupošću 20. stoljeća“. Razočaravajuće je da se Parlamentarna skupština bavi takvom glupošću. S užasom je izvijestio da kolektiv komunističkih govornika nije dobio riječ na nedavnom sastanku u Ateni. Nekadašnji anti-komunisti uključivali su Hitlera i Goebbelsa, McCarthyjevce u SAD-u. Jesu li to uzori kojima težimo? Kome se ovdje sudi? Je li to 40 milijuna Rusa koji su bili članovi Komunističke partije? Je li to Jurij Gagarin, član Komunističke partije? Nekadašnji vođe Francuske i Grčke? Vođe otpora? Sadašnji komunistički vođa Indije? Na svijetu nema dovoljno zatvora da se zatvore svi komunisti. Brazil ima komunističkog vođu, a Latinska Amerika postaje crvena. Ovo je provokacija između linija koja je podijelila Europu. Ako ikome treba suditi, tada su to vođe kolonijalne prošlosti za užase počinjene u Africi, Aziji i na Bliskom Istoku. Neofašistički marševi održavaju se u europskim zemljama, a Vijeće Europe šuti. Fašizam je bio rezltat anti-komunizma, i govornik se pita zašto se Skupština želi vratiti na fašizam. A da bude malo veselo pobrinuo se g. Žirinovski uzvrativši šefu komunističke partije Zjuganovu: g. ŽIRINOVSKI (Ruska Federacija) rekao je Skupštini da će zagovarati sasvim suprotan stav onome prijašnjeg govornika iz Ruske Federacije, g. Ziuganova. Da nije bilo pakta između Hitlera i Staljina, Hitler bi bio maknut s vlasti još 1933. Staljin je održao Hitlera na vlasti. Da Hitler nije napao Sovjetski Savez, komunisti i fašisti još bi uvijek zajedno pijuckali šampanjac po čitavoj Europi. Komunisti su ti koji su počinili užase u Čečenskoj Republici. Komunistička stranka želi uskrsnuti, a to treba osuditi. Članovi Komunističke stranke odgovorni za zločine i dalje se nalaze na vodećim pozicijama, ne dopuštajući reformu u toj zemlji. Zašto se g. Pangalos iz Grčke žalio na huntu u svojoj zemlji? To nije ništa; trajalo je samo jedno kratko razdoblje. Komunisti su stvorili pandemiju, ubijajući milijune. Ziuganovu bi trebalo suditi u Haagu, ne Miloševiću. Milošević nije problem. Za sve što se dogodilo na Balkanu krivi su komunisti. Ovaj je dokument slab i trebao bi ići dalje, ali treba ga podržati. U što bi mladi Europe vjerovali kada Skupština ne bi osudila zločine komunističkih režima? 25. siječnja treba slaviti kao dan kada je Europa osudila te zločine. Pripadnici porobljenih naroda zalažu se za osudu komunizma g. BOKERIA (Gruzija). – Zahvalio bih izvjestitelju na nacrtu rezolucije, koji snažno podržavam. Neću se predomisliti čak ni zbog činjenice da ga podržava i g. Žirinovski. G. Zjuganov, koji je govorio prije g. Žirinovskog, vođa je najveće opozicijske stranke u Ruskoj Federaciji. Vođa ruske Komunističke stranke nije rekao ni jednu riječ osude zločina počinjenih, kako bi njeni članovi rekli, u ime komunizma. To nije slučajno. Kako kolega može reći da je nebitno osuditi totalitarne komunističke režime, kada je ruski predsjednik g. Putin nedavno rekao da je pad Sovjetskog Saveza jedna od najvećih tragedija 20. stoljeća? Naslijeđe komunističke okupacije dobro se vidi u mojoj zemlji, kao i u bilo kojoj drugoj zemlji gdje su vladali komunisti. G. Lukašenko možda nije pravi komunist. Ali on je rezultat komunističkog režima. Već je rečeno kako komunisti još uvijek vladaju u nekolicini zemalja, gdje i dalje progone pojedince i ubijaju ljude zbog njihovih uvjerenja. Nedavni su članovi ukrajinskog izaslanstva plakali kada je najavljeno da će se pripremiti međunarodni dokument kojim će se priznati genocid iz 1930-ih. Važno je da se za takve zločine preuzme moralna odgovornost. g. VAREIKIS (Litva). – ... Krađe i ubojstva nisu bili jedini počinjeni zločini. Moja zemlja zna što nam je sovjetski režim oduzeo u geografskom smislu. Kao geografska jedinica nismo postojali gotovo 50 godina. Komunistički su nam zločini oduzeli povijest. Postali smo ne-zemlja unutar Sovjetskog Saveza, i nismo imali prave knjige iz povijesti, jer su se one sastojale od samo 10 stranica. Komunistički režimi i zločini komunističkih kriminalaca oduzeli su nam svijest u obliku naše vjere. Mnogo je toga bilo zabranjeno, a to znam iz osobnog iskustva. Komunisti su nam oduzeli svijest. Zabranjene su mnoge grane umjetnosti i znanosti, pa su nam oduzeli ljudskost. Kao rezultat toga, ponekad ne možemo procijeniti ili osuditi stvari koje su se dogodile. Završno slovo g. LINDBLAD (Švedska). – Govor gospodina Mihkelsona dobar je sažetak većeg dijela rasprave. Bila je to zanimljiva i slobodna rasprava, u kojoj je svatko imao priliku izreći svoje mišljenje o ovoj vrlo važnoj stvari. To se ne bi moglo dogoditi da se nalazimo u komunističkoj zemlji. Važno je imati na umu da je sloboda govora i okupljanja ključna, i da ide ruku pod ruku s temeljnim vrijednostima Vijeća Europe. Komentirao bih primjedbe nekih kolega. Mats Einarsson iz Švedske je kao njegov komunistički kolega g. Zjuganov kada se radi o razgovoru o stvarima koje nisu tema rasprave. Raspravljamo o zločinima počinjenim od strane totalitarnih komunističkih režima, a oni govore o dobrim ljudima koji su bili aktivni u SSSR-u. Nema sumnje da je bilo puno takvih ljudi, ali to je potpuno druga tema. Ovdje raspravljamo o izvješću na temu osude totalitarnih komunističkih režima, a ne o totalitarnim režimima kao takvima. O ovoj se temi nekoliko puta raspravljalo u Odboru za politička pitanja i odluka je bila da se izvješću da ovaj naslov. Da se radi o totalitarizmu, izvješće bi bilo puno dulje, na drugu temu. Tu smo da donesemo odluku o nacrtima rezolucije i preporuke koja se nalazi u ovom dokumentu. Jedan je kolega komentirao
kako viđa mlade ljude u majicama
sa sovjetskim
simbolima. Naišao sam na isti problem i u Švedskoj, gdje
jedan norveški lanac prodaje takve
majice. Pokrenuli smo kampanju protiv
toga, i dopisivao sam se elektronskom poštom sa
stručnjakom za marketing u
tom poduzeću koji mi je rekao da
se samo radi o nostalgiji za Rusijom.
Problem je što
nemamo kampanje za jačanje svijesti.
Trebamo ovu raspravu kako
bismo osvijestili ljude u našim zemljama
o zločinima komunizma i o tome što ti
simboli znače. Nije problem ako g. Einarsson i g. Ziuganov nose majice sa sovjetskom
oznakama – problem je s mladim ljudima koji su, kako
bi Lenjin rekao, korisni idioti. |
