Filip Ćorlukić

Krležina 35

HR-52100 PULA

Tel. 052-392-355

E-mail: <filip.corlukic@inet.hr>

 

Sažetak nekoliko neobjavljenih članaka iz rukopisa

«HERETIK»

 

E  S  E  J

 

OŽIVLJENI DEMONI HRVATSKE  PROŠLOSTI

 

Davno su prošle godine krvavog rata u NDH, već petnaest godina živimo u svojoj samostalnoj državi, ali se ovaj narod još uvijek žestoko sukobljava oko pitanja tko se za što u ono vrijeme borio. To pitanje izgleda jednostavno, ali ako se postavi na drugi način: “Tko je bio na ‘pravoj’, a tko na ‘krivoj’ strani”; odgovor ovisi o pragmatizmu, ali i o moralnom stavu, pa samom time postaje mnogo složenijim. Za mnoge je pobjednička strana uvijek ona “prava”. Tu počinje sukob između arogancije pobjednika i osjećaja nepravde pobijeđenog, a to se iracionalno odražava i na sadašnja zbivanja.

 

Političke su se ekipe na čelu RH mijenjale, ali ni jedna od njih nije ni pokušala razriješiti taj duboki psihološki i moralni sukob. Dapače, stanje se pogoršava.  

 

Tako su, npr., aktivisti nekakvih “Antifašističkih nevladinih udruga”, po starom titovskom scenariju “Narodnog fronta”, jednog dana došli u Slunj i pred malom spomen pločom heroju obrane NDH Juri Francetiću (ne zna mu se za grob), demonstrativno zahtijevali uklanjanje te ploče. Tom prigodom njihova predvodnica Vesna Teršelić pompozno poziva na “suočavanje s poviješću”, a da, opsjednuta onim što bismo uvjetno mogli nazvati paganističkom religijom hrvatskog antifašizma, vjerojatno nije ni svjesna, da je taj njezin poziv na “suočavanje” zapravo samo nastavljanje upornog šezdesetogodišnjeg komunističkog falsificiranja tog dijela hrvatske povijesti.

 

Međutim, ono što su jugoslavenske vlasti desetljećima skrivale, danas je velikim dijelom svima dostupno, pa kada to očistimo od komunističke ideološke mitologije i političkih ocjena; temeljne se povijesne činjenice o uspostavi i četverogodišnjoj opstojnosti zlosretne NDH pojavljuju u punoj jasnoći – Pod udarom njemačkih trupa, Jugoslavija se raspala na sastavne dijelove, a Hrvatska je iskoristila povijesnu šansu i proglasila neovisnost. Međunarodno-pravno, ali i običajno, to je proglašenje legalno, ali  su, zapravo, sve rasprave o pravnom statusu te države manje važne od povijesne činjenice, da su je tada milijuni njezinih građana priznavali svojom državom.

 

Na žalost, opsjednuti stogodišnjom garašaninovskom mitologijom ”svesrbstva”, domaći Srbi to proglašenje neovisnosti Hrvatske nisu htjeli priznati. Odmah nakon proglašenja, oni su bosanskom Podrinju izvršili masovni pokolj stanovništva. Tu nikakva politička kombinatorika ne može osporiti činjenicu da se oni nisu pobunili protiv ustaškog režima, jer ga još nije ni bilo, nego su na svoj barbarski način sprječavali uspostavu hrvatske države – bez obzira na to kakav bi režim u njoj trebao biti uspostavljen.

 

Ogromna većina naroda jest oduševljeno prihvatila uspostavu NDH, premda su neki političari bili zbunjeni neočekivanim dolaskom Pavelića na vlast. Naime, svi su očekivali da će vlast preuzeti popularni Maček, ali on na to zbog nekih svojih čudnih razloga nije pristao. Komunisti, ti rodonačelnici današnjih hrvatskih “antifašista”, također nisu imali prigovora. Već su i ranije u ilegali povremeno surađivali s ustašama. Osim toga, na snazi je bio i sporazum o nenapadanju između Njemačke i SSSR-a.

 

Međutim, samo jedan dan nakon što je Njemačka (21. 06. 1941.) napala na SSSR, hrvatski boljševici počinju organizirati ustanke, da bi to preraslo u “Pokret za oslobođenje Jugoslavije”, a nakon rata su nas priključili zemljama okupljenim oko SSSR-a – što im je i bio cilj. Veći i sam povod tim ustancima, jasno pokazuje da ni srpski nacionalisti, ni boljševički internacionalisti nisu dizali ustanke protiv političkog režima u svojoj državi, nego su tu državu rušili u cilju priključenja drugoj državi. Država je napadnuta i morala se braniti, pri čemu je bilo i mnogo nepotrebnih okrutnosti, ali i neoprostivih zločina.

 

Međutim, bez obzira na osobne razloge i motive sudjelovanja, temeljna je činjenica da su u tom ratu postojali samo branitelji i rušitelji zajedničke im domovine. To je razdjelnica; temeljni korak u pristupu suočavanja s poviješću NDH.

 

Istina, ta povijesna činjenica jest gruba, za mnoge je i nepravedna, pa samim time emotivno teško prihvatljiva. Tisuće je razloga zašto se netko našao među partizanima, od kojih su neki duboko opravdani i nemaju nikakve veze s antifašizmom kao svjetonazorom. Međutim, takve bi jasne činjenice za poslijeratnu ideologiju titoizma bile pogubne, pa su ih morali skrivati i mijenjati, stvarajući svoju varijantu povijesti, a za to su imali sve potrebne uvjete.

 

Cijelo vrijeme rata samo su rušili. Da bi spriječili bilo kakav kasniji otpor, nakon rata su na križnim putovima i po logorima smrti pobili preko dvjesto tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i civila, staraca, žena i djece. Međutim, trebalo je uništiti sve preostale tragove – pa i grobove. Uvijek je bilo psihopata i ritualnih osvetnika, koji su divljački razarali grobove, ali ovo nije bilo pokazivanje bijesa, nego pragmatična odluka Titova ministra Vicka Krstulovića da se zaoravanjem uređenih domobranskih groblja, uklone materijalni dokazi njihova postojanja....”

 

No, ni to im nije bilo dovoljno. Da bi zameli najvažnije simbole hrvatske posebnosti, u Zagrebu su pod okriljem noći uklonili spomenik banu Jelačiću, a u Osijeku spomenik hrvatskom domobranu, koji je podignut još davne 1898. godine. Njihov im paranoični poganski demon ni dalje nije davao mira. Mladim hrvatskim vojnicima koje su zbog pobune u francuskom gradiću Villefrache pogubili Nijemci, kipar Vanja Radauš napravio je divan spomenik. U tom gradiću i sada postoji Ulica Hrvata, ali jugoslavenske vlasti nisu dale da se tamo postavi spomenik “ustašama”, nego su ga oduzeli i postavili u Puli kao spomenik partizanima?!

 

Tek kada se budemo u stanju suočiti s ovim polaznom povijesnom činjenicama, trebali bismo biti u stanju objektivno sagledavati i povijesne činjenice o režimima i zločinima. Danas su nam poznati decenijima skrivani zločini titoističke vlasti: Bleiburg, Križni putovi i mnogo toga drugog, a mi još uvijek glorificiramo partizansku borbu protiv vlastite domovine! Zašto?

 

Odgovor je prije svega u dvoličnoj politici pokojnog Tuđmana prema ratu u NDH, te “antifašizmu” kao još prevladavajućem svjetonazoru u Hrvatskoj. Neke su zemlje, protivnice Hitlerove Njemačke, nastojale spriječiti priznavanje Hrvatske, pa je on iskoristio činjenicu da je u ono vrijeme partizanska vojska bila najveća “antifašistička” (sovjetski naziv za antihitlerovsku koaliciju) vojna sila u okupiranoj Evropi, te da je i on, kao sudionik te vojske, bio na strani pobjednika. Bez obzira da li je to učinio iz uvjerenja, ili je – kako to tvrde njegovi sljedbenici – bio na to prisiljen; to je bila taktički dvojbena odluka, a obzirom na naše tragično povijesno naslijeđe, bilo je vrlo opasno tu ideju dalje razvijati. No on je to tvrdoglavo nastavio.

 

Budući da smo u ovom rati bili svjesni odakle nam prijeti opasnost, nije bilo nužno i službeno pozivati na nacionalno pomirenje, a posebno ne u smislu nekakvog idejnog izmirenja. Zajednička borba ranijih protivnika protiv nekoga zajedničkog neprijatelja, nije nikakva novost. Prije II. svij. rata zapadne su sile najveće neprijateljstvo iskazivale prema Sovjetima, dok su, premda suzdržano, prema fašističkom državama pokazivale izvjesnu naklonost. Njemačku su čak pomagali, jer im je bila tampon zona prema SSSR-u. No kad je Njemačka i njima postala opasnom, ujedinili su se sa Sovjetima u zajedničkoj obrani, da bi se vrlo brzo nakon  rata neprijateljstva obnovila u punoj snazi. Ideologije se nisu mogle izmiriti.

 

Izmirenje Hrvata je davno bio proklamirao i ozloglašeni organizator logora Jasenovac Maks Luburić. On jest bio zločinac, ali je kao i Tito, bio elastičan pragmatičar; bez ograničenja je ubijao kad je to smatrao korisnim, ali se je znao prilagođavati okolnostima. U emigraciji je zbog sukoba s politički krutim Pavelićem 1955. isključen iz ustaškog pokreta, pa osniva Hrvatski narodni otpor. Otvara tiskaru i piše. U svome je časopisu Drina 1964. objavio programatski tekst “Adresa izmirenja”. On je bio vojnik i tim izmirenjem nije tražio izmirenje ideologija – što je nemoguće – nego, kako je to rekao: “Ti skini zvijezdu, a ja ću slovo U, pa se zajedno oduprimo Srbima”.

 

Masovni pokret 1971. g., su zapravo pokrenuli hrvatski komunisti i nije bio potreban nikakav poziv za izmirenje. Znalo se odakle dolazi opasnost, pa su se spontano bivši rušitelji i njihovi sinovi, skupa sa sinovima branitelja NDH – borili za veću samostalnost Hrvatske – ne pitajući se za ideologije prošlosti. No pokojni Franjo nije imao smisla za ovakva psihološka promišljanja, a već po svojim karakternim svojstvima, on nije mogao dozvoliti da se njegovo sudjelovanje u partizanima smatra rušiteljstvom, nego je uporno tvrdio da se i tada borio za Hrvatsku.

 

Slijedom toga on je “antifašizam” kao svjetonazor uveo u same temelje hrvatskog ustava, što je zbog stvarne višeznačnosti toga pojma stvorilo dodatnu pojmovnu zbrku. Osim toga, opredjeljenje “anti” (protiv) bilo čega, čisto psihološki ne može biti trajno racionalno opredjeljenje, nego samo dok to protiv čega je usmjereno postoji. Inače postaje iracionalnom borbom protiv ničega, a kako se ono “anti” prečesto iskazuje mržnjom, to automatski potiče protumržnju onih na koje se projicira.

 

To se u potpunosti rješava usvajanjem demokracije kao oblika društvenog svjetonazora, jer ako se opredijelimo za demokraciju, samim time se protivimo svim oblicima totalitarizma. Sredinom su dvadesetog stoljeća u Evropi postajala dva temeljna oblika totalitarnih državnih režima: Internacionalni boljševizam i više nacionalnih sustava, koje zbog nekih formalnih sličnosti sve – premda je to neopravdano – nazivamo fašizmom. Od svih tih “fašizama” najmanje je okrutan bio izvorni talijanski fašizam, a najokrutniji je u svakom slučaju bio njemački nacionalsocijalizam. Sveukupno uzevši, izuzev njemačkog rasizma, najokrutniji je i globalno najopasniji bio sovjetski boljševizam.

 

Pojmovnu je zbrku u nazivlju unijela sovjetska ratna propaganda. U ratu protiv Njemačke je sudjelovala koalicija, koju su zapadni saveznici ispravno nazvali antihitlerovskom, a Sovjeti antifašističkom. Staljin je općenito sve neprijatelje nazivao fašistima. Poslije rata su to za njega postali i Amerikanci i Englezi, a nakon raskida s Titom, za njega su jugoslavenski komunisti postali: “Tito i njegova fašistička klika”.

 

Kao pojam za aktualno opredjeljenje, antifašizam je nakon završetka II. svij. rata izgubio povijesni smisao, pa kada netko u Hrvatskoj danas izjavi da je demokrat, znamo što to znači, ali ako je “antifašist”, ne znamo je li demokrat, ili boljševik. Upravo to se i događa. Za “antifašiste” je to izjava o demokratičnosti, a za njihove protivnike – da su komunjare. Mržnja rađa mržnju, a još je prije dvadeset i pet stoljeća veliki Buda tvrdio da se mržnja ne može suzbiti mržnjom, nego samo nemržnjom, pa u skladu s time dok mi u našim odnosima ono “anti” ne zamijenimo sa “pro” (za), ne može doći do smirivanja i racionalnog dijaloga.

 

Za vrijeme ratnih zbivanja to nije imalo znatnijeg negativnog utjecaja, ali je nakon rata dovelo do snažne polarizacije hrvatskog društva, polarizacije koju bi kod pojedinca svaki psihoanalitičar nazvao podijeljenom ličnošću – shizofrenijom. Društvo se iracionalno snažno podijelilo oko čudnih simbola prošlosti – koje zapravo i ne razumijemo, jer kao i svi simboli oni mogu značiti i nešto drugo.

 

Nakon rata su slijednici partizanskih ratnika, kao i njihovi interesno-ideološki sljedbenici, osjetili  nesigurnost i strah glede svoga položaja u novoj državi, u kojoj je nacionalni narcizam postao prilično izražajnim. Stoga su pohlepno prihvatili Franjin nauk o borbi “antifašista”, jer bi im takva ideologija na stupnju narcizma mogla omogućiti ponovnu dominaciju u društvu.

 

U tom se cilju paranoično trude sačuvati što više od ogromne spomeničke i idejne baštine onog doba, a temeljito uništavati svaki pokušaj pozitivnog podsjećanja na NDH. Oko toga su stvorili pravu paganističku religiju – kult – kojega su Tito i “antifašizam” temeljni simboli, a vješto su koristili i činjenicu da je šezdeset godina komunističke indoktrinacije u mnogim ljudima ukorijenilo paradigmu – obrazac poimanja o plemenitosti partizanštine i totalnom zločinaštvu NDH – čemu su podlegli i mnogi potomci bivših branitelja te zlosretne države.

 

U vrijeme ovog rata narod je porušio samo mali dio od zaista ogromnog broja partizanskih spomenika, a neke su uklonile državne i općinske vlasti. Tada je bez većih problema obavljeno i preimenovanje ulica i trgova. Međutim, brzopleto preimenovanje zagrebačkog Trga žrtava fašizma, u Trg hrvatskih velikana, izazvalo je burne reakcije “antifašista”. Kada su komunističke vlasti Trg Kulina bana preimenovale u Trg žrtava fašizma, s obzirom da oni uopće nisu priznavali postojanje žrtava komunizma, problem se nije ni mogao postaviti. Međutim, nakon oslobođenja Hrvatske to se moralo promijeniti i to je Franjo riješio na svoj polovični način, nato su “antifašisti” graknuli.

 

Vješto iskoristivši osjetljivost građana na uklanjanje spomena na žrtve, “antifašisti” su svake godine na trgu organizirali masovne proteste, oštro zahtijevajući da se trgu vrati raniji naziv. Tomu su se oštro protivili drugi građani, protestirajući zbog nepostojanja spomena žrtvama komunizma. Čak je dolazilo i do fizičkih obračuna.

 

Dolaskom na vlast koalicije stranaka, spomeniku je vraćen naziv, ali je problem ostao. Najblaže rečeno, to je nepravedno prema zaista ogromnom broju žrtava komunizma. Sve žrtve pavelićevske vlasti, kako nevine, tako i one koje su život izgubile zbog borbe protiv te vlasti, imaju veličanstveni spomenik u Jasenovcu. Žrtve Titova komunizma nemaju ništa ni slično.

 

Masovna ubijanja i masovne grobnice su duž Križnih putova kroz Sloveniju u Hrvatsku, a najviše oko Maribora i u Macelju, država ničim nije obilježila. Vojna groblja drugih tuđinskih vojnika postoje i održavaju se. Ima takvih i u Hrvatskoj, ali umjesto da iz brojnih skupnih jama prikupi barem dio zemnih ostataka mučki pobijenih hrvatskih zarobljenika i pohrani na jednom spomen mjestu, na primjer u Macelju, vlast slobodne Hrvatske potpuno ih je zanemarila. 

 

Istina, preživjeli branitelji NDH su još davno spontano proglasili Bleiburg simbolom tih žrtava, ali pokolj tu nije ni počeo, pa ne postoje ni grobovi. To je austrijsko mjesto zapravo simbol izdajničkog zločina engleske vojske, ali hrvatska država sve do 2003. g. ni na koji način nije sudjelovala obljetnicama tog zločina. Žrtve fašizma – da, ali žrtve komunizma za našu državu kao da ne postoje. 

 

Što se tiče spora oko naziva trga, naziv: Trg žrtava holokausta bio bi mnogo primjereniji. Međutim, za sam trg, tako i za spomen na holokaust, postoje povijesno utemeljenja, te civilizacijski i etički ispravna rješenja, ali da bismo mogli po njima postupati, moramo se prvo suočiti s povijesnom istinom – bez obzira koliko ona za nas bila teško prihvatljiva.

 

U skladu s onovremenom politikom, pavelićevska je vlast srušila i Zagrebačku sinagogu. Komunistička je vlast na tom mjestu izgradila nekakvu robnu kuću, koja je kasnije izgorjela. Ostalo je parkiralište. Bilo je za očekivati da će nakon oslobođenja nova hrvatska vlast to zemljište odmah vratiti Židovskoj općini i pristupiti izgradnji nove sinagoge, ili, po izboru Židovske zajednice, nekog drugog memorijalnog objekta, no to je zemljište Mateša u ime HDZ-ove Vlade vratio tek zadnjeg dana  mandata!?

 

Vlast je preuzela koalicija šest stranaka. Ništa! Židovi se sami pripremaju za izgradnju. Opet je na vlasti HDZ, ali – ima druge prioritete. Vidjevši kamo vodi politička dvoličnost vlasti, od samog sam se početka nadao da će se u ime solidarnosti i ljubavi prema bližnjemu u to uključiti barem Crkva. Uostalom, oni koji su rušili staru sinagogu barem su nominalno bili Katolici. Crkva je odmah nakon oslobođenja započela s velikom investicijama. Gradile su se i još se grade crkve, a što se tiče kršćanske solidarnosti sa Židovima – umjesto da u cijelosti, ili barem djelomično preuzme financiranje odabranog židovskog spomen-objekta – ljubaznost i dobri međureligijski odnosi.

 

Osim zala koje je učinila i onih koje joj se neopravdano pripisuju, pavelićevska je vlast u području graditeljstva, kulture, socijalne politike i mnogo toga drugog u samo četiri teške ratne godine učinila mnogo toga dobroga. No u povijesnoj svijesti građana ostala je samo džamija koja je bila izgrađena na tom trgu. Pa iako su je odmah poslije rata “antifašisti” uklonili, mnogi građani Zagreba današnji Trg žrtava fašizma nazivaju jednostavno: Džamija.

 

Taj trg ima i jednu specifičnu žrtvu, o kojoj, osim starijih muslimana, građani ništa ne znaju. Naime, “antifašisti” su odmah poslije rata osudili na smrt imama te džamije Ismeta Muftića, i to samo zato što je bio imam Pavelićeve džamije. O načinu pogubljenja se ne zna ništa sigurno. Postoji Presuda, prema kojoj je osuđen na smrt strijeljanjem, ali postoje i tvrdnje da je obješen upravo na tom trgu.

 

Kada bismo se oslobodili balasta ideologija i demona prošlosti, tek tada bismo i tom trgu mogli dati povijesno utemeljen naziv: “Trg Ismeta Muftića”, ili jednostavno: “Džamijski trg”. No dok sviješću naših građana dominiraju demoni prošlosti, o tomu je utopija i razmišljati.

 

Događajima oko preimenovanja starog Trga Kulina bana posvetio sam više prostora jer oni mogu biti neka vrsta sažetog prikaza uzrokâ i posljedica onoga što se odnosi na cijelu Hrvatsku. Nakon što je “antifašistima” uspjelo trgu vratiti njihov naziv, u političkom je životu Hrvatske njihov kult mržnje prema svakom tragu pozitivnog sjećanja na NDH postao dominantnim u političkom životu, što dovodi do oštrih reakcija s druge strane, a sve u cilju borbe za bolju prošlost.

 

S obzirom da “antifašisti” ne prihvaćaju argumente, sve se svodi na suprotstavljane simbola, a pošto slijednici ideje NDH kao prave naše države, ne raspolažu nikakvim spomenicima, ostaju im pjesme i grafiti. Konačno su podigli malu spomen ploču neporecivom heroju obrane Juri Francetiću, što i pored spomenutih zahtjeva “Antifašističkih nevladinih udruga” prilično liberalna deklarativno antifašistička koalicijska demokratska vlast nije uklonila.

 

Izbornom pobjedom opet je na vlasti predizborno grlato antikomunistički HDZ. Ta vlast “hrabro” uklanja onu malu spomen ploču Juri Francetiću. Pojavljuje se spomen ploča književniku Mili Budaku. I nju odmah uklanjaju. Nakon toga je u znak protesta  miniran Titov spomenik u Kumrovcu. Sva su sredstva javnog informiranja brujala od zgražanja nad tim “barbarskim činom”. Druga strana nije mogla dobiti medijskog prostora i javnost ne zna kako je reagirala.

 

U e-pošti sam 27.12.2004. našao i cirkularnu poruku gospodina Vinka Kalinića, koji mi u ime tisuću potpisnika Građanske inicijative pod naslovom “Dosta je ideološke tiranije”, šalje niz zanimljivih informacija. Ovdje ću navesti samo mali dio. “Potaknuti viješću o samoinicijativnom građanskom činu rušenja navodnog spomenika u Kumrovcu, kao i reakcijom Vlade na taj čin, ovim putem izjavljujemo svoju punu potporu osobama koje su izvele ovaj čin, te zajedno s njima preuzimamo svu moralnu odgovornost koja iz njega proizlazi...”. Ovoga nema u sredstvima informiranja, a građanima bi bilo vrlo zanimljivo.

 

Općenito uzevši, to jest barbarski čin, ali je za to kriva vlada, koja je već davno morala riješiti problem veličanja krivca za najveće zločine učinjene nad ovim narodom, a ne oni koji su imali hrabrosti to učiniti. Kada se nešto ne može učiniti kulturno i civilizacijski, ako se već mora, preostaje  barbarizam. Da bi izbjegli suočavanje s povijesnom istinom, “antifašistički” aktivisti prilagođavaju retoriku o NDH kao fašističkoj tvorevini i time pokušavaju probleme “pomesti pod tepih”.

 

Tako npr. prenapuhani predsjednik HHO Žarko Puhovski kavansko mudrijaški zaključuje da: “Prijeratno ustaštvo nije bilo fašističko, te da NDH nije bila fašistička, nego zločinačka država”, dok inače vrsni povjesničar Ivo Goldštajn, mržnjom poništava “avet činjenica” tvrdeći da: “NDH nije bila ni nezavisna, ni država, ni Hrvatska!”.

 

No bez obzira na negativni utjecaj koji ova dva intelektualca imaju na hrvatsko društvo, oni ne pretstavljaju institucije vlasti, ali je za vjerodostojnost te vlasti katastrofalna izjava ministrice pravosuđa Vesne Škare Ožbolt. U stalnom medijskom sporenju oko zločinaštvu fašizma i komunizma, ministrica pravosuđa presuđuje da: “komunizam nije zločinački, a fašizam jest”. To izjavi, i – ostade ministrica! Pravosuđa!?

 

Zaista nije pretjerano govoriti o potpuno iracionalnoj, shizofrenoj polarizaciji građana Hrvatske, jer, izuzevši aktualne društvene napetosti kakvih može biti u svakoj zemlji, mi smo još uvijek opterećeni i potpuno iracionalnim uzrokom velikih političkih sukobljavanja. Naime, taj se uzrok ne odnosi na probleme sadašnjosti i budućnosti, nego se grčevito sporimo oko prošlosti, a to se  nesvjesno prenosi i na današnja politička događanja.

 

Mnogi nam primjeri jasno pokazuju da  emotivni naboj: pravda – nepravda, u odnosu na rat u NDH, čak i potpuno nesvjesno utječe i na današnje političke napetosti, prenoseći se i na odnose prema suvremenim događanjima, čak i u ekstremnom obliku. Potiskivanje neželjenih socijalnih događaja iz prošlosti, jednako je štetno za društveno zdravlje, kao što je za psihičko zdravlje pojedinca štetno potiskivanje traumatičnih događaja iz njegova djetinjstva.

 

U liječenju pojedinaca uspješna je psihoterapija. Kada psihoterapeut uspije navesti pacijenta da se sjeti nekog traumatičnog događaja potisnutog duboko u podsvijesti i logično ga suoči s tim događajem, problem je velikim dijelom riješen. No ne postoji institucija socijalnih psihoterapeuta, pa taj posao suočavanja s prošlošću treba provoditi mudra Vlada i objektivna povijesna znanost. No ni jedna dosadašnja Vlada nije u tom pogledu pokazala mudrost, a niti poštenje. Svaka u svome mandatu  tiska problem “pod tepih”, zadovoljna “stručnim nalazima” da NDH nije ni postojala. Svoju pak varijantu “suočavanja” preuzimaju različite Tršelićke, na što druga strana odgovara svojim simbolima i ponekom tvrđom akcijom.

 

Međutim, ako želimo mir i stabilnost danas i u budućnosti, moramo se suočiti s time da smo i “mi” i “vi” i u toj spornoj prošlosti činili i dobro, ali i velike zločine, a Vlada i Sabor moraju shvatiti da se mi ne možemo odreći jednog dijela postojanja Hrvatske u prošlosti. To ne čini ni jedna država. Njemačka se odriče strašnog režima, ali ne i državnosti. To mora učiniti i Hrvatska, a to posebno vrijedi za predsjednika RH, koji mora shvatiti da je on slijednik Svačića, Pavelića, i Tuđmana, Dok svi titoisti moraju shvatiti da Tito ne spada u ovu kategoriju, nego u slijed: Habsburzi, Karađorđevići.

 

Tek kada s prošlosti racionalno uklonimo ideološke motive, a emocije odbacimo u korist logike činjenica; i “vi” i “mi” ćemo se moći suočiti s povijesnim činjenicama. Shvatit ćemo da NDH u to vrijeme jest postojala kao posebna i neokupirana država, ali i onovremenu emotivnu stvarnost, a ta je da su milijuni njezinih građana radosno pozdravili tu državu kao svoju. Isto tako ćemo moći shvatiti činjenicu da Pavelić jest bio branitelj, ali i da hrvatski narod najvećim dijelom nije branio njegov ustaški režim, nego domovinu. To se odnosi i na najveći dio ustaških postrojba. Pavelić jest u ono kratko vrijeme za hrvatsku učinio mnogo dobra, ali  neosporivo i zločina – i to najviše što nije kažnjavao velike zločine u pojedinim regijama NDH (npr. stožernika Gutića i pukovnika Tomića). Ipak je njegov  najveći zločin, onaj protiv hrvatskog naroda, kada je stotine tisuća vojnika, civila, žena i djece nepripremljeno uputio prema engleskoj vojsci, koja ih je podlo izručila “antifašističkoj” klaonici – a sam je kukavički pobjegao! Stoga on ne može biti simbolom onovremene slobodne Hrvatske, ali to, bez obzira na odoru koju su nosili, pa čak i bez obzira na eventualna zla koja su učinili, mogu biti heroji obrane Francetić i Boban.

 

Tito je bio neusporedivo sposobniji i lukaviji političar, on jest bio genijalan, a kada je to smatrao korisnim – neobuzdani zločinac, ali je njegovo djelovanje u ono vrijeme mnogo jednostavnije prikazati. Zločin je bilo već i samo dizanje ustanka protiv vlastite države, pa je kriv i za većinu žrtava na obje strane, a brutalno ubijanje ogromnog broja zarobljenika nakon rata, svrstava Tita u red najmasovnijih ratnih zločinaca. To što je dobra činio nakon razlaza sa Staljinom i nakon što je u interesu spašavanja vlastite glave, u vlastitim redovima zločinački uništio one koji su ga doveli na vlast – ne može poništiti njegove zločine. 

 

Kada se stvarno suočimo s ovim temeljnim činjenicama, shvatit ćemo i stvarne uzroke uznemirujuće političke polarizacije, ali Vlada i sama opsjednuta iracionalnim kultom  “antifašizma” ništa ne poduzima.

 

Hrvatska je puna spomenika, ulica i trgova Titu, a jedinu, skromnu spomen-ploču heroju Francetiću, uklanja  “nacionalistička” HDZ-ova Vlada RH. Vlada Koalicije bila je u tom pogledu ipak poštenija, pa su nakon trinaest godina slobodne Hrvatske upravo oni 2003.  komemoraciju u Bleiburgu stavili pod pokroviteljstvo Sabora. HBK se, izgleda, još plaši “antifašista”, pa umjesto da slijede moralni stav pokojnog Stepinca, na misu zadušnicu ne šalju biskupa. Zar takvo političko stanje ne možemo ocijeniti shizofrenim?

 

Bosna je bila u sastavu NDH, pa bi to – uz državne institucije – ubuduće trebalo biti i u zajedničkoj organizaciji HBK i BKBiH, ali i Islamske zajednice. Naime, prema prvim onovremenim  procjenama, tamo je usmrćeno oko 35.000 muslimana, a prema najosnovnijim istraživanjima, to je – po imenu i prezimenu više od 70.000 žrtava.

 

Prošlost ne možemo promijeniti, a da bismo se mogli okrenuti budućnosti, moramo se osloboditi demona prošlosti.

 

Filip Ćorlukić, Pula ožujka 2004.